Opasni virovi strateške dubine

Piše: Zlatko Dizdarević

Radi lakšeg razumijevanja priče dobro je prisjetiti se čuvene izjave Davutoglua u Banja Luci, sedmoga maja 2016. godine prilikom otvaranja obnovljene, u ratu do temelja razorene Ferhadije: “Turci su bili ovdje, sada su ovdje i tu će biti zauvijek...!” Mnogo ranije, 2009. godine u Sarajevu, na otvaranju konferencije “Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas”, tada sa funkcije ministra vanjskih poslova Republike Turske, poručio je: “Mi želimo novi balkanski region utemeljen na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i saradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan... Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti...” Za premijera onda, i neupitno glavnog turskog vođu Erdogan danas, nakon što je prije tačno dvije godine, 22. maja 2016. eliminirao iz igre brojne “sumnjivce” pa i samog Davutoglua, “otomanski Balkan”, bio je neupitni prostor harmonije i sreće. Uspješna priča koju, eto zato treba baš takvu i obnoviti. U cijeloj ovoj priči, dileme nema: riječ je o dugoročnoj operaciji “osvajanja” i transformacije Balkana, tek jednog ali ključnog dijela svjetskih prostora na koje se odnose “geostrateška dubina” i za Tursku bespogovorno važan neoosmanski geopolitički prostor.
Došao minule nedjelje turski predsjednik Recep Tayyp Erdogan sa suprugom u “radnu posjetu” Sarajevu, na jedan dan, pa ostao nekoliko sati i otišao kad mu se ćefnulo. Sreo se sa domaćinom, Bakirom Izetbegovićem, ali u toj zanimljivo kratkoj “radnoj posjeti” ne i sa druga dva “predsjednika BiH”. Položio i cvijeće na grob Alije Izetbegovića koji mu je, kažu, prije nego je preselio na ahiret ostavio u amanet Bosnu. Primio je počasni doktorat turskog univerziteta i održao najavljeni govor radi kojeg je došao. Publika ga je već željno čekala u dvorani Zetre.

U međuvremenu, supruga člana Predsjedništva Sebija Izetbegović i supruga predsjednika Turske Emine Erdogan, otvorile su turskom donacijom obnovljenu Kliniku za hematologiju u Sebijinom KCUS-u. Nakon kratke i sadržinski prazne konferencije za štampu u Predsjedništvu, Alijinog mezara, doktorata i Zetre, najdraži gost je u rano popodne, iznenada, sjeo u avion i odletio iz Sarajeva. Pola predviđenog programa ostalo je za neki drugi put, možda. Autobusi raznih registracija iz susjedstva i daljeg, evropskog inostranstva, ponajmanje onih sa bh. tablicama, otputovali su odakle su i došli.

Politički spektakl

Puno je toga ispisano povodom ove posjete. Puno i novinara došlo sa strane, valjda željni slika ljubavi i sreće. A u nas se sve, uglavnom, svelo na žesoki sudar onih koji su bili egzaltirani posjetom “Sultana” Bosni nakon što mu “nedemokratski i netolartni Zapad” nije dozvolio slične mitinge i “radne” predizborne posjete u njih, i onih koji su smatrali da je sve to nedozvoljivo, neuobičajeno, nelogično i konačano – sluganski.

Nekoliko dana prije “istorijskog događaja” Bakir Izetbegović je javno kazao i kako “našeg prijatelja nešto ne vole na Zapadu a ima puno iskompleksiranih Bošnjaka koji ga ne vole i u ovoj zemlji...” Naravno argumenti jednih ovim povodom ni za nijansu nisu utjecali na mišljenje onih drugih. A raspon je bio ogroman, od naprimjer prof. Mile Lasića da onome ko ima takve prijatelje neprijatelji i ne trebaju, do samog domaćina  koji je velikom skupu kao najavljivač ljubljenog gosta euforično poručio kako je ... Alija Bošnjacima bio volja Boga, a da je sada i Turcima Bog poslao Erdogana... Lucidni prof. Filipović našao je odmah za shodno da postavi pitanje: Kako neko sebi daje za pravo da prosuđuje šta je dragi Allah dž.š. poslao kojem narodu?!

Malo se ko minulih dana, zapravo, ozbiljnije zapitao šta se to iza brda dugo valja dovodeći sada i na ovakav način turskog predsjednika u Sarajevo, u očigledno krajnje upitnu “radnu posjetu”, mimo ikakvog suvislog državničkog programa i protokola uobičajenog u takvim prilikama. Pukom formulacijom se, zapravo, tek pokrivala istinska namjera dolaska, više nego vidljiva u podne u Zetri i oko nje. Uz usmjerene “analitičare” što su u potpunosti odgovorili zadacima i u najavi Erdogana i u izvještajima o efektima tzv. radne posjete svedene na minimum mimo centralnog događaja – ozbiljniji  izvještači, uglavnom oni sa strane, rutinski su prepoznali i cilj i efekte očekivanog političkog spektakla.

Nije nelogično, sve ovo gledano sa strane čudo je, a samo nama već normalno: najvažnije je bilo da je Erdogan u srcu “njegovog” Balkana potvrdio svoj neupitni neoosmanski koncept vanjske politike, definisan još u vrijeme kada mu je Ahmet Davutoglu bio istinski ideolog i premijer, a tada i “šef” vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP). Naslov njegove kultne knjige  iz 2001. godine, koja je krunski dokumenat projekta, jeste “Strateška dubina: međunarodni položaj Turske”. Toj nakani značajan doprinos dali su evo i Bakir Izetbegović i njegov SDA. Zapravo, pokazali su ukupnim odnosom prema događaju, od ideje do realizacije, da najveća bošnjačka stranka na sasvim sličan način kao i “sestre” u dva druga konstitutivna naroda, javno demonstriraju odustajanje od jedinstvene, istinski suverene BiH temeljene na zajedničkom unutrašnjem državnom identitetu. Uz svesrdnu pomoć Izetbegovića koji je u ovoj raboti protumačio čak i volju Božju, Erdogan je apsolvirao ono što u “susjedstvu” guraju Hrvatska sa Čovićem i Hercegovinom i Srbija sa Dodikom i Republikom Srpskom. Jasno, svi skupa uz njihove još značajnije mentore u svijetu.

“Zelena  transferzala”

Eto u tom kontekstu, turski predsjednik poslao je jasno signal možebitnim kolebljivcima među Bošnjacima, onim “pravim“ a i ponekim “iskompleksiranim”, kako je u Bakirova druga pravi garant za konačno legitimiranje nove dinastije u srcu Evrope. Bez obzira na to koliko su tim činom doista zgroženi iole normalni građani koji su se, ipak, nakon svega, nadali nekoj državi civiliziranoj i savremenoj. Što se Bakira tiče, on je sebi upisao dobitak. Bosna je ionako već na druge knjižena.
Neoosmanizmu, uz ostalo.

O posljedicama svega ovoga svoj sud donijet će vrijeme. Na kraće staze sasvim sigurno  naredni izbori i ono što (ne)će poslije njih doći. Za manje upućene promatrače sa strane, nije loše prisjetiti se kakve su sve duboke vode i brzi virovi “strateške dubine” potopili balkansku zbilju i malu Bosnu usred vječito nestabilnog poluotoka. Radi lakšeg razumijevanja priče dobro je prisjetiti se čuvene izjave Davutoglua u Banja Luci, sedmoga maja 2016. godine prilikom otvaranja obnovljene, u ratu do temelja razorene Ferhadije: “Turci su bili ovdje, sada su ovdje i tu će biti zauvijek...!” Mnogo ranije, 2009. godine u Sarajevu, na otvaranju konferencije “Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas”, tada sa funkcije ministra vanjskih poslova Republike Turske, poručio je: “Mi želimo novi balkanski region utemeljen na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i saradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan... Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti...”

Za premijera onda, i neupitno glavnog turskog vođu Erdogan danas, nakon što je prije tačno dvije godine, 22. maja 2016. eliminirao iz igre brojne “sumnjivce” pa i samog Davutoglua, “otomanski Balkan”, bio je neupitni prostor harmonije i sreće. Uspješna priča koju, eto zato treba baš takvu i obnoviti. Zapisano je tada u “dubini” kako bi za projekat obnove uticaja Osmanskog carstva kroz današnju Republiku Tursku, njegovu nasljednicu, kao “građevinski materijal” poslužilo muslimansko stanovništvo pojedinih regija. U tom kontekstu Davutoglu je Bošnjake i Albance smatrao za dva “temeljna i tradicionalna oslonca  osmansko-partikularističke politike na Balkanu”. Zapisano je da je prostor koji se sa Zapada proteže od Bihaća, preko Federacije BiH, pa Stare Raške (Sandžaka), Kosova i Metohije, Albanije, Makedonije do Trakije, smatran od kapitalne važnosti za Republiku Tursku. Sve zajedno bilo je definisano kao “Zelena  transferzala”.

Priča je dalje detaljno razrađena u “dubinama” kroz tri koncentrična geopolitička kruga, zapravo jasno označene tri interesne oblasti. U “Središnjem krugu” je i Federacija Bosne i Hercegovine, zajedno sa Srbijom, Grčkom i Bugarskom... Spoljašni krug sa Hrvatskom, Mađarskom i Rumunijom nije im među prioritetima. Osovina srpsko-grčko-bugarska itekako jeste, jer bi taj blok mogao vršiti veći pritisak na regionalnu stratešku liniju od ogromne važnosti za Tursku.

Obnova “uspješne priče otomanskih stoljeća...”

U ovom kontekstu nije teško prepoznati i već puno obavljenog posla u “Unutrašnjem krugu”, u Albaniji i na Kosovu? Tamo je uz velika ulaganja već poprilično revidirana “udžbenička” otomanska prošlost i istina o punoj dominaciji osmanlija sve do 1912. godine. I od Tirane i Prištine zahtijevala se revizija mračne istorije toga doba. Silna ulaganja u stipendiranje albanskih studenata, muslimana, na vjerskim školama u Turskoj tome je veoma pomoglo. Ostalo je išlo logično. Sa 30 miliona eura Ankara je finansirala i izgradnju velike džamije u Tirani čijem je otvaranju prisustvovao 2015. i Erdogan, uz 4.500 vjernika koliko džamija može da primi. Mimo mnogo više onih unaokolo za koje u džamiji nije bilo mjesta. Dostupni podaci kažu da su se do početka 2018. godine turske investicije u Albaniji približile iznosu od tri milijarde eura! Doskora u Albaniji trgovinski dominantne Italija i Grčka polako gube prednost, a bile su tamo koliko jučer bez ozbiljne konkurencije iz svijeta.

Ove činjenice dobijaju na dodatnom značenju kada ih se uporedi sa odnosom Turske prema Bosni i Hercegovini na jednoj, i prema Srbiji na drugoj strani. Na “transferzali” su i jedni i drugi, ali goli interes određuju ponašanje Ankare na različit način. Izvjesno je uvjerenje u Stambolu da se za Bosnu i Hercegovinu, zapravo Federaciju BiH, baš i ne mora puno boriti.  Obnova “njihovih” džamija, nekadašnjih hamama, kulturnih objekata islamske tradicije i vjere – uglavnom je dovoljno da se ushićena “braća” drže tamo gdje im je mjesto. Zato je ulaganje u obrazovanje vjernih podanika mnogo profitabilnije i važnije od privrednih investicija. 

Priča o Gulenovim (učitelj Erdogana, a potom neprijatelj do opsesivnosti) školama iz Bosnia-Sema sistema, okončana je. Sve je urađeno mirno i bez direktnog nasilja, uz pomoć sistema pod kontrolom SDA. Škole u Sarajevu, Zenici, Tuzli i Bihaću fiktivno su promijenile vlasnika u dvije administrativne operacije, lani i ove godine.

Turska državna “Maarif  Foundation” je, uz zdušno angažovanje kobajagi bosanskog NGO, “Foundation for the Development of Education”, rukovođene turskim građanima, otvorila i paralelne škole. Opet u Zenici, Tuzli i Bihaću kao i dvije u Sarajevu. Jednu osnovnu i jednu srednju. Naravno, plus poznati International University of Sarajevo (IUS) koji je počastio doktoratom predsjednika Turske na samom odlasku iz “radne posjete” šeheru i njegovim glasačima iz Evrope, Turske, Sandžaka i ponešto iz Bosne. Ovih lokalnih bilo je, zapravo, iznenađujuće malo, kako je slutilo u sedmicama kada je ideja rođena i kada se širila  “transverezalom”, u završnici uz nepoznatu nevladinu organizaciju, “Uniju evropsko-balkanskih demokrata (UEBD)!”

Kažu upućeni izvještači, riječ je o organizaciji bez internet stranice, adrese, broja telefona... Činilo im se da je samo Facebook dovoljan. Sve je počelo sa razgranatom po Evropi i Erdoganu bliskom “Unijom evropsko-turskih demokrata” (EUTD). Rečeno je da je skup u Zetri, zapravo, bio redovni, šesti kongres EUTD. Sa počasnim gostima-domaćinima, Izetbegovićem i Erdoganom koji bi da na Balkanu obnove “uspješnu priču otomanskih stoljeća...” U Srbiji će to ekonomijom i investicijama, u Bosni, Albaniji i na Kosovu – edukacijom, vjerskom prije svega. A dobre Bošnje će shvatiti koliko je za to potrebno na “adekvatan način prilagoditi i društvo”. Za takve ciljeve obećana je eno i auto-cesta od tri milijarde eura. Sitno. Gradiće je Turci a mi im to plaćati, pa 80 posto neophodnog novca iz kredita za ta plaćanja vraćati kao naš dug. Mudro i suvereno. Dinastije i zato mora biti!

Obnovljena osmanska ideologija

Neoosmanizam kao savremeni projekat nije od juče, već je samo obnovljena osmanska ideologija kroz suprodstavljanje “kemalizmu” Republike Turske u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Ko se ne sjeća, ili nije imao u rukama “Islamsku deklaraciju” Alije Izetbegovića, mogao bi uz današnje informisanje bez granica lako doznati koliko je, kako i sa kakvom odbojnošću o sekularnom poretku i ličnosti Mustafe Kemala Ataturka pisao lider kojega je muslimanima  “donio sami Bog”, kako je lično sin o ocu zborio u Zetri. Valjda će tako biti i sa suprugom, evo uz pomoć Sultana, skoro kao boga.

U cijeloj ovoj priči, dileme nema: riječ je o dugoročnoj operaciji “osvajanja” i transformacije Balkana, tek jednog ali ključnog dijela svjetskih prostora na koje se odnose “geostrateška  dubina” i za Tursku bespogovorno važan neoosmanski geopolitički prostor. Za “njihove” bliskoistočne daljine trenutno fokusirane na Siriju, Erdogan i njegovi već vjeruju da je taj dio priče apsolviran.

Otud i dodatna strast u zabacivanju oka na Balkan. A gdje su tu mala poslušno zadivljena braća sa Balkana koja se tope od radosti kada ih Sultan samo i pogleda?  Pa tamo gdje su uvijek bili – mali, snishodljivi, spremni na zaborav vlastitog i prihvatanje tuđeg identiteta. I nesvjesno u čekaonici kada će ih povući i usisati razni virovi iz “strateških dubina”.

Zato, u suštini, politička sapunica iz Zetre i nije bila o gostu koji, naravno, uvijek može biti dobro došao kao prijatelj i partner. Bila je to mnogo više priča o kobajagi domaćinu koji nije svjestan da se ni to ne može biti ako, zapravo, nemaš svoje vlastite kuće u kojoj si gazda sebi i svojima.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi