Nikola Šainović – Miloševićev Eichmann

Piše: Carla del Ponte

U izdanju Buybooka je 2008. godine izašla knjiga Carle del Ponte: Gospođa tužiteljica – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. U nekoliko nastavaka donosimo najzanimljivije dijelove knjige tužiteljice koja je 1999. godine imenovana za glavnu tužiteljicu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području Ruande. Kada je Vijeće sigurnosti UN-a 2003. razdvojilo uloge tužitelja za ova dva suda Del Ponteova je ostala glavna tužiteljica za ICTY sve do 2008. godine, kada je na toj dužnosti zamjenio Serge Brammertz. Del Ponteova u knjizi donosi svoja iskustva, susrete s najvažnijim dužnosnicima svijeta i kakva je njihova uloga bila u hapšenju ratnih zločinaca s područja bivše Jugoslavije, kao i iskustva s političarima u regionu
Mračna siva sjena u liku sitne kišice nadvila se nad Beogradom u trenutku kad smo moj tim i ja, nekoliko sati kasnije, stigli u Palaču Federacije gdje smo se trebali sastati s Vojislavom Koštunicom.   Ta zgrada s prostranim uredima nekoć je bila srce Titova birokratskog aparata koji mu je pomagao u upravljanju poslijeratnom Jugoslavijom. Srce je u međuvremenu prestalo udarati. Hodnike i prostrane sobe ispunjavala je sablasna tišina. Upravo u toj zgradi hladnim i nervoznim stiskom ruke dočekao me Koštunica, čovjek koji je, u trenutku dok su mu mase klicale, tražeći od njega da proglasi izbornu pobjedu, neko vrijeme oklijevao, jer, kako je objasnio, sve treba biti “u skladu s Ustavom”.

Koštunica je nacionalist Karadžićeva kova u runu postkomunističkog reformiste. Koštunica se i dan­danas nastoji dočepati dijelova Bosne koje vidi kao dio srpske države; kad je, pak, u pitanju  Kosovo, malo je reći da je tvrdokoran: Kosovo je Srbija i gotovo. Od Koštunice nećete nikad čuti priznanje da su Srbi učinili nešto nažao drugima u ovim ratovima, ali zato će on neprekidno inzistirati na tvrdnji da su Srbi oduvijek bili, da su sada i da će uvijek biti žrtve i samo žrtve. Nekoliko dana prije  mog posjeta Beogradu Koštunica je u jednom listu izjavio da bi pritisci na Srbiju da ispuni svoje međunarodne obaveze i izruči Miloševića Hagu pojačali ekstremnu desnicu, te da bi se, kad bi neko želio destabilizirati Jugoslaviju, takav čovjek trebao ponašati poput Carle del Ponte.

Njegovo lažno  dizanje uzbune u nekim je prijestolnicama primljeno s razumijevanjem. Znala sam da je državna tajnica Albright svoja upozorenja u vrijeme Miloševićeva pada temeljila na razboritim procjenama o mogućem riziku. Cilj, pak, Koštuničinih pokušaja da se odbrani od mene bio je, pak, nešto posve drugo. On je pokušao što duže može iskoristiti političku situaciju da izbjegne donošenje teških odluka koje je pred njega stavljalo međunarodno pravo. Bio je to pokušaj prikrivanja nedjela njegovih sunarodnjaka, srpskih nacionalista, koja su trebala još više pojačati srpski nacionalizam koji je oblikovao Koštunicin svjetonazor i njegovu političku budućnost.

Kako i kada započeti

Koštunicu sam zamolila da mi ukratko iznese svoje gledanje na saradnju i kako bi ona mogla početi. Rekla sam mu da moji prioriteti u Saveznoj Republici Jugoslaviji obuhvaćaju istragu o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti koje su albanske paravojne snage, tj. Oslobodilačka vojska Kosova, počinile 1998, istragu o financijskim malverzacijama Miloševićeve vlade, uhićenje i prebacivanje bjegunaca u Hag, te pristup srpskim žrtvama ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Svaki od ovih prioriteta, rekla sam mu, bit će od goleme koristi  Srbiji i Srbima.

Unatoč diplomatskom engleskom kojim se trudio prikriti svoje stavove, Koštunica je pokazivao krutost na koju su me moji pomoćnici više puta upozoravali. Počeo je prebacivati odgovornost sa sebe i pravdati se kako ne može dati potpune odgovore na moje upite o saradnji, jer su za razradu detalja saradnje zaduženi drugi ljudi u vladi. Rekao je da potpuno razumije da je saradnja s Tribunalom međunarodna obaveza, te da nova vlast prihvaća nužnost saradnje. Stvar je samo u tome kada i kako je započeti, rekao je.

Odjednom je počeo gunđati protiv Tribunala nadajući se valjda da će, nastavi li se prepirati sa mnom, ta institucija išćeznuti sama od sebe. Ustvrdio  je da je pravni okvir u skladu s kojim Tribunal djeluje loše zamišljen. Požalio se da je Tribunal prećesto i samovoljno mijenjao pravila – što je svakako bilo u njegovoj ovlasti i što je bio dužan činiti, osobito u vrijeme kad je počinjao djelovati, pokušavajući prohodati na vlastitim nogama i steči samopouzdanje. Požalio se na praksu izdavanja zapečaćenih optužnica i na pojedina uhićenja što ih je NATO poduzeo prije mog dolaska u Hag. Sukobi koji su izbili u bivšoj Jugoslaviji, rekao je, prekomplicirani su za jedan ad hoc Tribunal, čak i uz uvjet da on dobije dodatna sredstva. Pokušao me uvjeriti da bi osnivanje povjerenstva za istinu i pomirenje – nečega što smatram krezubom tvorevinom čija bi jedina zadaća bila prikupljanje izvještaja o ratnim zbivanjima, a ne progon zločinaca – bio akademskiji, sistemniji i analitičkiji pristup pomirenju.

Rekao je da moj Ured primjenjuje mjerila kolektivne krivnje protiv bosanskih Srba, istaknuvši da je Tribunal podignuo optužnice protiv gotovo svih vođa Republike Srpske. To su razlozi što Srbi imaju negativno mišljenje o Tribunalu, rekao je. Posebno je istaknuo da Tribunal ne bi trebao sebi prisvajati pravo da sudi povijesti, kao da se bojao da će već utvrđene činjenice o svemu što se događalo u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu osporiti njegovo shvaćanje povijesti, kao da će već utvrđene činjenice postati prepreka propagandi srpskih nacionalista koji smatraju da su Srbi u povijesti bili žrtve i samo žrtve.

“Basta”

Upitan zašto jugoslovenske vlasti nisu izručile izvjestan broj bosanskih i hrvatskih Srba – među kojima su bili Karadžić i Mladić, kao i Milan Martić, čovjek koji je navodno nasumce ispalio više raketa na glavni grad Hrvatske – rekao je da nije na njemu da odgovori na to pitanje, nego da je to stvar vlade. Nakon što sam ga pokušala uvjeriti da moji istražiteljski timovi pripremaju optužnice utemeljene na zločinima počinjenima protiv Srba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, te da je tim timovima potrebna potpuna saradnja jugoslovenskih vlasti kako bi prikupili dokaze, nije pokazao nikakvu konkretnu reakciju. Činilo se da Koštunica smatra da je preopasno istraživati zločine protiv Srba, jer bi dopuštanje istrage o tim zločinima značilo da se Tribunalu dopušta i istraga o zločinima koje su počinili njegovi sunarodnjaci.

Koštunica nas je više puta prekidao, optužujući Tribunal za antisrpske predrasude i tvrdeći da je riječ o političkorn sudu koji podižući optužnice protiv srpskih vođa i ponašajući se izrazito politički služi interesima NATO­a. Slušajući ga, pitala sam se razgovaram li doista sa stručnjakom za ustavno pravo. Umjesto da navodi činjenice, on je svoje stavove temeljio na dezinforrnacijama i propagandi koji u čovjeku izazivaju mučninu. Dvadeset minuta njegove retorike bilo je dovoljno da me ogorči. Shvatila sam da nećemo ništa postići. “Basta”, pomislila sam. Ustala sam, posegnula za svojom torbicom Louis Vuitton i rekla: “Gospodine  predsjedniče, mislim da bismo trebali prekinuti ovaj razgovor.”

Frustrirajuće naprezanje kojem sam bila izložena završila sam rekavši da je naša saradnja počela vrlo nepovoljno. Rekla sam mu, također, da, s mog stajališta, saradnja još neko vrijeme neće biti moguća. Zapitala sam ga koliko će dugo još biti potrebno čekati da nova Narodna skupština i vlada prihvate zakone koji će poduprijeti saradnju. Naravno, Koštunica i njegovi savjetnici ustrajali su u tvrdnji kako oni ne kažu “ne” saradnji ­ iako, sasvim sigurno, nisu rekli ni “da”. Istaknuli su da trebaju samo ukloniti zapreke saradnji, stvoriti uvjete za saradnju donošenjem neophodnih zakona, što je, dakako, samo tehničko pitanje. Po njihovu mišljenju, takve promjene iziskuju “razumno vrijeme”, nipošto godine i godine parlamentarne rasprave. Nakon našeg susreta novinarima nisam imala što reći, jer susret nije urodio nikakvim konkretnim plodovima.

... oko 3:30 toga popodneva, susreli smo se sa Zoranom Đinđićem koji će uskoro postati srpski premijer. “Milošević je napokon izgubio”, uskliknuo je, “Sada je najvažnije privesti pravdi odgovorne za ratne zločine. Ljudi trebaju znati što se dogodilo.”

“Kakvo olakšanje”, pomislila sam.

“Još uvijek nismo preuzeli potpunu kontrolu”, upozorio je. Policija, tajne službe i vojska nisu potpuno   vjerovali vladi. Bila je potrebno očistiti cijeli policijski i pravosudni sistem. “Počinjati sada saradnju s Tribunalom bila bi prava katastrofa”,  rekao je Đinđić.

Unatoč tomu Đinđić je tvrdio da će saradnju s Tribunalom moći početi već za dva ili tri mjeseca.  Uvjeravao me da će Milošević biti u zatvoru za manje od mjesec dana te da bi mu Srbija također   mogla suditi za ratne zločine.

Upitala sam Đinđića kako vidi početak naše saradnje. Njegov me odgovor šokirao. Natuknuo mi je nešto o tajnim izvještajima koje je primio, a prema kojima je srpska policija, u nastojanju da uništi  dokaze o ubojstvima civila na Kosovu, odvezla tijela nekih svojih žrtava, među kojima je bilo žena i djece, u Beograd i tajno ih zakopala na vojnom aerodromu Batajnica u neposrednoj blizini glavnog grada. Bila sam zaprepaštena. Naredbu za takvu operaciju zataškavanja morao je izdati neko ko je vrlo visoko u zapovjednom lancu. U nju je morala biti uključena i policija. Posve sigurno i vojska. Rekao je da će otkrivanje ove informacije biti korisno za srpski narod. Čekao je pravi trenutak.

Rekla sam Đinđiću da srpska vlada, vlada kojoj će uskoro stajati na čelu, ne bi smjela tolerirati boravak optuženih osoba na području Srbije. Trebala bi ih uhititi ili protjerati, ako treba, čak i u Bosnu. Mladić je boravio u Beogradu, rekla sam mu, i mi smo sa sobom ponijeli i original optužnice protiv njega i nalog za uhićene, kao i sve druge dokumente koji su mu potrebni da poduzme akciju. Stavila sam mu jasno do znanja da međunarodna zajednica prati stavove novih jugoslovenskih i srpskih vođa prema Tribunalu.

Powell je uvijek držao do zadane riječi

Vraćajući se iz Beograda kući, Joris i ja prisustvovali smo otvaranju Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u Švicarskoj... Činilo se da između provala smijeha svi na obroncima brda, a jednako tako i na recepciji, luduju za Koštunicom, kao da je upravo on taj koji je srušio Miloševića. Neprekidno  sam slušala o Koštunici vizionaru, Koštunici umjerenjaku, Koštunici čovjeku mira. Carl Bildt, švedski politički wunderkind koji je predvodio neuspješne napore za postizanje mira, nije bio jedini koji me kinjio, upozoravajući me da će moja nastojanja destabilizirati Jugoslaviju. Ja sam, pak, mislila da smo pokazali i suviše razumijevanja prema Beogradu; diplomatsko ublažavanje izjava i povlačenje nije nam moglo pomoći u uhićenju masovnih ubojica: Jugoslavija u kojoj su se masovni ubojice pritajili u vladi, vojsci i policiji ne može biti stabilna.

Nekoliko sedmica poslije putovali smo iz Haga u Bruxelles, gdje smo se trebali sastati s Lordom Robinsonom iz NATO­a i bivšim ministrom vanjskih poslova Europske komisije Javierom Solanom.  Otada smo svakodnevno sarađivali sa Solaninim ljudima, pokušavajući ih uvjeriti da ne bi nikako bilo dobro kad bi Europska unija, ohrabrena novim i mekim stavom prema Srbiji, povukla zahtjev kojim je od Beograda tražila spremnost za saradnju s Tribunalom. Činilo se da stupanje na dužnost Bushove administracije nagoviješta nove nevolje za međunarodnu pravdu. Jedan od prvih koraka predsjednika Georgea W. Busha bio je povlačenje Clintonova potpisa s Rimskog ugovora, uskrativši na taj način, barem za neko vrijeme, podrsku prvom stalnom sudu za ratne zločine, Međunarodnom kaznenom    sudu. Bilo je očito da se Washington sprema nagovoriti i druge države da povuku svoje potpise s  Rimskog ugovora ili da sklope bilateralne sporazume s Amerikancima koji bi im pružili zaštitu od pandži Međunarodnog kaznenog suda. U Bruxellesu je bilo mnogo onih koji su tvrdili da je uzaludno nastaviti pritiske na Srbiju ako to isto ne čine i Sjedinjene Države. Zašto bi Europa odnose Srbije s Europskom unijom uvjetovala njenom saradnjom s Tribunalom, pitali su oni.

Prema tome, preduvjet za podršku Europske unije Tribunalu je podrška Sjedinjenih Država. Prije je Tribunal, a osobito Tužiteljstvo, uživao podršku državne tajnice Madeleine Albright. Sada je presudno  važno bilo uspostaviti čvrste veze s njenim nasljednikom, generalom Colinom Powellom, čovjekom koga je na taj položaj imenovao Bush i koji će, zahvaljujući svom ranijem položaju najvišeg časnika u američkoj vojsci, zapovjednika združenog stožera oružanih snaga SAD­a, moći slobodno donositi odluke o širokorn rasponu pitanja, uključujući, barem sam se tako nadala, i procesuiranje ratnih zločina.

U nekim sam novinama slučajno pročitala da se državni tajnik 27. februara sprema prvi put posjetiti Bruxelles, gdje se trebao sastati s dužnosnicima NATO­a i s predstavnicima Europske komisije. Bilo mi je nadasve potrebno da se s Powellom sretnem licem u lice prije nego što predsjednik Bush imenuje novog šefa Ureda Ministarstva vanjskih poslova za ratne zločine, jer sam pretpostavljala da niko koga Bush imenuje na taj položaj neće moći svladati očitu odbojnost najužeg kruga saradnika američkog predsjednika prema progonu ratnih zločinaca. Pročitavši novinski članak, nazvala sam američku veleposlanicu u Nizozemskoj Cynthiju Schneider i zamolila je da mi organizira susret s Powellom tokom njegova posjeta Bruxellesu. “Carla”, odgovorila mi je veleposlanica Schneider, “državni tajnik ostaje u Bruxellesu samo jedan dan ... Neće biti moguće”. Poslužile smo se lukavstvom i potrudile da naša molba bude prenesena Powellu osobno. Odgovor je stigao preko američkog veleposlanstva u Hagu: “Državni tajnik će te primiti u Bruxellesu i moći ćete razgovarati samo tri i pol minute. I dalje si zainteresirana?”

“Svakako”, odgovorila  sam.

Toga jutra kad sam se trebala susresti s Powellom ljudi iz nizozemske službe sigurnosti otpratili su moj tim i mene do belgijske granice. Vozača sam neprekidno poticala da vozi što brže. Na granici smo promijenili automobile. Joris mi je ponovio što moram reći državnom tajniku Powellu:

Morate mu reći da ekonomska pomoć SAD­a Jugoslaviji ovisi o početku saradnje Beograda s Tribunalom .......

Ne tražim da Milošević odmah bude prebačen u Hag. Ali odgađanje više nije prihvatljivo ... Mladić je tipičan primjer ...

Demokratski procesi u Srbiji suviše su važni da bismo ih smjeli prepustiti riziku... No, međunarodna  zajednica te će procese najuspješnije potaknuti ako pronađe uvjerljive razloge za saradnju Beograda s Tribunalom ...

Koštunica ne pokazuje nikakvu volju za saradnjom ...

Ne kazne li se ratni zločini, nema pomirenja u regiji i srpska država neće ozdraviti...

Srpski narod je iscrpljen i želi živjeti u normalnoj zemlji koja više neće služiti kao sigurno sklonište   ratnim zločincima... Oni nam kažu da srpske vlasti neće ništa učiniti ako sad ne izvršimo pritisak na njih...

“Štopali” smo vrijeme. Tri minute i četrdeset i pet sekundi. “Ne, Carla”, rekao mi je Joris, “morat ćeš to kazati drukčije”. Pokušali smo ponovno, pa ponovno, pokušavajući skratiti vrijeme potrebno da mu kažem sve što sam bila naumila. Uspjeli smo skratiti još nekoliko sekundi. “Upamti”, bio je uporan Joris, “tvoja riječ mora biti posljednja”.

Na kraju sam dobila priliku gledati generala Powella oči u oči i uspostaviti s njim izravnu vezu do koje mi je bilo toliko stalo. Napokon je došao kraj mom obilaženju birokrata u odjelu za ratne zločine  američkog Ministarstva vanjskih poslova. Ovaj put nije bilo brbljanja. Nije bilo “kikseva”. Tri i pol minute. Powell je sve shvatio. Powell je uvijek držao do zadane riječi.

Ugovor s đavolom

Samo nekoliko dana poslije nazvao me premijer Đinđić i zamolio da se nađemo na skrovitom mjestu. Predložila sam mu da 3. marta 2001. dođe u Lugano, gdje sam namjeravala provesti vikend. Đinđić i njegova supruga Ružica sletjeli su u Lugano u poslijepodnevnim satima. Dočekala sam ih na gradskom aerodromu i savjetovala Ružici da prošeta po dućanima i iskoristi pojeftinjenja. Kad se odvezla, Đinđić i ja zaputili smo se prema uredu šefa kantonalne policije. Bilo je očito da Đinđić, koji je bio pun energije i oduševljenja, nije potegao sve do Lugana s namjerom da mi oduzima vrijeme. O Srbiji i njenim poteškoćama razgovarali smo dva i pol sata, na njemačkom.

Đinđić mi je rekao da Milošević još uvijek upravlja Socijalističkom partijom Srbije te da pokušava politički preživjeti transformirajući se u šefa opozicije. Đinđiću je bilo jasno da je Miloševića potrebno  neutralizirati. Objasnio mi je da mu je potrebna podrška Sjedinjenih Država, kao i isporuka ekonomske pomoći koju je Amerika namijenila Srbiji, naglasivši da mu je pomoć potrebna najkasnije do kraja mjeseca. Sjedinjene Države ekonomsku su pomoć uvjetovale saradnjom s Tribunalom.  Koštunica, međutim, odgađa saradnju, objasnio mi je Đinđić, a zakon o saradnji neće biti usvojen dovoljno brzo da se udovolji zahtjevima Washingtona. Đinđić je tražio načina da Koštunicu onemogući u njegovim nastojanjima da dobije na vremenu pokušavajući nešto postići još prije kraja marta, kako bi pokazao da su on osobno, a jednako tako i Srbija, privrženi saradnji s Tribunalom.

Požalio mi se da je pod prismotrom. Prisluškivali su njegove telefonske razgovore. Rekao mi je da je Koštunica one noći kad je Milošević odstupio s vlasti postigao s njim neku vrstu sporazuma, ali Đinđiću nije bio poznat njegov sadržaj. Upitala sam ga zašto je uopće pristao podržati Koštunicu u utrci za predsjednika Jugoslavije, na što mi je on odgovorio da mu nije preostalo ništa drugo, iako je bio potpuno svjestan da je posrijedi ugovor s đavlom.

Zatim mi je Đinđić priredio pravo iznenađenje. Zamolio me da naš susret iskoristimo za pripremu zajedničkog plana djelovanja. Njegova strategija trebala je početi prihvaćanjem zakona koji bi srbijanskoj vladi omogućio da potakne haške optuženike da se dobrovoljno predaju, što Koštunica, po njegovu mišljenju, ne bi mogao spriječiti. Đinđić mi je rekao da je njegova vlada već postigla dogovor s jednim od optuženika, Blagojem Simićem, protiv kojega je raspisana tjeralica zbog progona,   deportacija nesrpskog življa i etničkog čišćenja u općini Bosanski Šarnac u sjevernoj Bosni. (Tribunal   će na kraju osuditi Simića na petnaest godina zatvora.) Srbijanska vlada pristala je Simićevoj obitelji  plaćati 500 njemačkih maraka mjesećno u zamjenu za njegovu dobrovoljnu predaju.

Takvo plaćanje  mita bilo mi je jednako odbojno tada kao i sada. Među optuženicima je bilo i ljudi koji su navodno masakrirali hiljade zarobljenika; Simićeva obitelj i obitelji drugih optuženih ubojica i silovatelja počele su primati isplate, dok su se za to vrijeme preživjele žrtve masakra, žene iz Srebrenice, na primjer, da ne spominjem desetke hiljada srpskih izbjeglica koje su ostale bez svojih domova, jedva uspijevale prehraniti. Unatoč očitoj nepravičnosti i nemoralnosti takve prakse, ona je legalna. Srbija može dati novac komu želi. Na njenoj vladi je bilo da optuženike smjesti iza rešetaka i stavi ih pod ovlast Tribunala. Bila sam spremna prihvatiti bilo koji zakonit postupak bilo koje vlade koji bi naše optuženike namamio u zatvor.

Đinđić mi je rekao da je pokušao nagovoriti još neke optužene bjegunce da se predaju, ali da ih je vrlo malo spremno to učiniti. Predložio je također da Tribunal objelodani zapečaćene optužnice, jer bi to, po njegovu misljenju, olakšalo uhićenja, posebno u Bosni gdje je samo NATO znao za postojanje tajnih optužnica. Izdavanje zapečećenih optužnica, pokušao mi je objasniti Đinđić, omogućuje klevetnicima Tribunala u Srbiji širenje paranoje među stanovništvom pričama kako je svaki Srbin koji je sudjelovao u ratu sumnjiv.

Potom mi je Đinđić govorio o predstojećem uhićenju Slobodana Miloševića. Bit će imenovan novi glavni tužitelj koji će biti odgovoran za pokretanje istrage protiv najistaknutijih pripadnika  Miloševićeva režima, Milošević će biti saslušan za nekoliko dana zbog upletenosti u korupciju, zloporabu vlasti, izbornu prijevaru, te pokušaj atentata na Vuka Draškovića, nacionalističkog huškača koji prezire Miloševića i smatra ga komunistom. Đinđić mi je objašnjavao: “Sve ovisi o dokazima koje uspijemo prikupiti do 15. marta, kad namjeravamo zatražiti Miloševićevo uhićenje. On će sigurno biti uhićen, zbog još nekih zločina koji će vas sigurno zanimati. No, on će se potruditi da nam oteža predugo zadržavanje u pritvoru. Izručit ću Miloševića Hagu pa makar ga morao kidnapirati.”

Đinđić mi je govorio i o Ratku Mladiću koji je jos uvijek živio u Srbiji i primao plaću od jugoslovenske vojske. Potvrdio mi je da je sada nemoguće uhititi Mladića, jer uživa zaštitu vojske. No, kao i u slučaju Miloševića, obećao mi je da će se na vrijeme pozabaviti tim pitanjem, te da će Mladić po svoj prilici biti uhićen na granici između Bosne i Srbije i izručen vojnicima NATO­a.

Đinđićeva odgovornost

Đinđić je vrlo dobro znao što mu je činiti. On je preuzeo odgovornost za budućnost Srbije. Znao je da nema gotovo nikakvih izgleda da se Miloševiću sudi u Beogradu gdje je pravosudni sistem prepun sudaca koji ga podržavaju. Nisam nimalo sumnjala u dobre namjere srbijanskog  premijera, ali pitala  sam se hoće li on moći ispuniti svoja obećanja.

Tri dana nakon sastanka s Đinđićem primila sam pismo glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana. Annan je doznao da sam od Sjedinjenih Država tražila da nastave uvjetovati finansijsku pomoć Jugoslaviji saradnjom Beograda s Tribunalom. Glavni tajnik je imao kritičke primjedbe na račun metoda kojima sam htjela ubrzati Miloševćevo prebacivanje u Hag. U pismu je stajalo:

Draga gđo Del Ponte,

Zamoljen sam da obratim pažnju na stanovit broj izjava koje su se u nekoliko posljednjih sedmica pojavile u novinama, a pripisuju se Vama, u pogledu prebacivanja g. Miloševića u Hag, gdje bi mu trebao suditi Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju.

Shvaćam da vam je kao tužiteljici Međunarodnog suda izravno i neposredno stalo do toga da države kojima su upućeni nalozi za uhićenje osoba protiv kojih je Tribunal podigao optužnice, kao i nalozi za njihovo prebacivanje u Hag, te naloge i izvrše.

Shvaćam također da u vaš djelokrug spada i davanje javnih izjava vezanih uz optužnicu protiv g. Miloševića i uz obavezu Savezne Republike Jugoslavije da izvrši nalog za njegovo uhićenje i prebacivanje pred ovaj Međunarodni tribunal.

U isto vrijeme, prema najnovijim novinskim izvještajima, vi ste, kako se čini, proširili djelokrug svojih opaski i ušli u raspravu o općim političkim pitanjima kao što je pružanje ili obustava ekonomske pomoći raznih država i međunarodnih organizacija Saveznoj Republici Jugoslaviji.

S obzirom na vrlo osjetljivu situaciju u Saveznoj Republici Jugoslaviji, kao i na krajnje delikatan položaj u kojem se g. Koštunica našao kao šef višestranačke koalicije vlade, možda biste htjeli razmisliti još jednom o tome može li se od takvih i sličnih izjava očekivati da se pokažu produktivnima i mogu li one pomoći ostvarenju cilja kojem svi težimo.

Želeći i dalje poštivati vašu samostalnost kao tužiteljice, želio bih vas, prema tome, potaknuti da svoje intervencije ubuduće ograničite na predmete koji su neposrednije povezani s vašim zakonitim poslom.

Sa poštovanjem, Kofi A. Annan!

Kad god primim ovakvo ili slično pismo, bilo od Kofija Annana ili od ministra ove ili one vlade,  postavim sebi jednostavno pitanje: jesam li prekršila neki zakon? Odgovor na to pitanje neizbježno je niječan: nisam. Jesam li prekoračila svoje ovlasti? Nisam. Jesam li postupala u skladu sa svojim  ovlastima? Da, jesam. Stoga sam pismo pohranila u svoju arhivu i ignorirala ga, jer je upravo ono značilo miješanje u politiku, a ja bih prije dala ostavku nego što bih dopustila takvo miješanje u posao  Tužiteljstva. Pitala sam se ko se požalio Annanu. Primijetila sam također da šef višestranačke vladine  koalicije nije Koštunica: Koštunica je bio predsjednik države kojega je izabrao narod. Vođa višestranačke vladine koalicije, čovjek koji se nalazio u nesigurnom položaju, bio je Zoran Đinđić.

Ponovno sam se 20. marta sastala sa Đinđićem, ovaj put na aerodromu Schiphol blizu Amsterdama,    tokom njegova kratkotrajnog zadržavanja na službenom putovanju u Washington. Kad sam stigla na aerodrom s tri terrninala, koji se rasprostro na području od nekoliko stotina kilometara isušene zemlje ispod morske razine, nizozemska me policija obavijestila da mi nisu u stanju osigurati skrovitu  prostoriju u kojoj bismo Đinđić i ja mogli odsjesti i porazgovarati. Đinđić je, kao i ja, stigao u pratnji  svojih tjelesnih čuvara i morala sam mu objasniti situaciju. Predložio je da se odmaknemo od svojih čuvara i da jednostavno prošetamo. Zaputili smo se u kraću šetnju razgovarajući na njemačkom i probijajući se između skupina putnika i bescarinskih dućana. S vremena na vrijeme zaustavili bismo se nakratko pred ovim ili onim izlogom praveći se da smo u kupnji. Možda smo čak i ušli u jedan ili dva dućana.

Američki ultimatum

Đinđic je započeo razgovor viješću da se pobrinuo za još jednu predaju: radilo se o Miloradu Stakiću,  bivšem gradonačelniku Prijedora u Bosni, kojega će Tribunal poslije proglasiti krivim za ubojstvo i progone i osuditi ga na 40­godišnju zatvorsku kaznu. Rekao mi je da će ga srbijanske vlasti prebaciti NATO­ovim vojnicima u Bosni i Hercegovini, nakon čega bi mogli organizirati njegovo prebacivanje u Hag.

Zatim je uslijedila najbolja vijest: “Samo što nismo uhitili Miloševića, ne samo zbog izborne prijevare,  nego i zbog teških zločina. Problem nam je američki ultimatum. Ne bismo htjeli da se stekne dojam  kako djelujemo pod američkim pritiskom. Stoga je možda bolje da ga, umjesto do 31. marta, uhitimo negdje početkom aprila. Zatvaramo krug oko njega i njegovih pomagača. Ako savezna vlada nakon  izbora u Crnoj Gori odbije donijeti zakon o saradnji, djelovat ćemo na razini Republike Srbije. Koštunica će se tomu protiviti...”

Podsjetila sam Đinđića da su nam Mladić, Karadžić i drugi optuženici također važni. “U toj stvari mogu vam pomoći Francuzi i Sjedinjene Države”, rekla sam mu.

Đinđić je odgovorio da bi srbijanska vlada u tom slučaju mogla požuriti s uhićenjima: Mladić je još uvijek bio visoko rangirani časnik jugoslavenske vojske i poput ostalih 1.800 časnika koji su služili u vojsci bosanskih Srba bio je i dalje na njenoj platnoj listi. Šef generalštaba, general Nebojša Pavković, složio se da tu situaciju treba okončati do konca maja. S tim će se složiti i Republika Srbija i jugoslavenska vojska, ali treba očekivati da će se njegovu uhićenju usprotiviti jugoslovenska savezna  vlada. Mladić nije bio samo aktivni časnik, nego ga je po svoj prilici čuvalo više od dvadeset vojnika.  “Šta se Mladića tiče”, rekao je Đinđić, “nismo ga vidjeli već sedmicu dana. No, njegov će slučaj uskoro  sazrijeti. Uhitit ćemo ga i izručiti (NATO­ovim mirovnim snagama u Bosni). Koštunica ne smije doznati  za njegovo uhićenje, jer je bio prilično uznemiren predajom Blagoja Simića. Simića poznaje osobno.”

“Karadžić se krije u Beogradu“, rekla sam mu. “Znam da je Karadžić napisao Koštunici pismo u kojem  ga moli za pomoć i zaštitu te da je Koštunica to odbio.”

“Spremna sam vam pomoći u istrazi o Miloševićevim financijama”, rekla sam mu, “i obećala sam da ću vam staviti na uvid svoje dosjee. Upravo smo otkrili njegov novac u Singapuru, 14 miliona dolara. Ali saradnja mora biti obostrana.”

Đinđić mi je zatim otkrio imena ljudi koji su zajedno s Miloševićem optuženi za ratne zločine u vezi s etničkim čišćenjern na Kosovu. Spomenuo je bivšeg srbijanskog predsjednika Milana Milutinovića i  bivšeg premijera Nikolu Šainovića. “Milutinović je vrlo blizu odluci da se preda. No, Šainovićev slučaj je teži. On je bio Miloševićev ključni čovjek za sva pitanja u vezi s logistikom i financijama u Hrvatskoj i Bosni. Bio je umiješan u sve te operacije. Sigurno će vam biti vrlo zanimljiv. On je bio Miloševićev Eichmann i u Srbiji ga ne vole. No, treba odabrati pravi trenutak.”

(U sljedećem nastavku: Pritisak Amerike i Evropske unije na Beograd)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi