Apetiti Beograda i Zagreba prema BiH nikad nisu stavljeni ad acta

Piše: Tamara Nikčević

Poznati sarajevski reditelj za Avangardu objašnjava zašto je, zajedno sa grupom umjetnika, tužio ministricu kulture i sporta Federacije BiH Zoru Dujmović: “Bez obzira na sadržaje koje prezentiraju, određeni kulturni događaji tretiraju se kao ’bošnajčki’ ili ’hrvatski’, što nužno dovodi do kolapsa i marginaliziranja međunarodne kulture. U odnosu na tu opasnost i elementarno kršenje ljudskih prava, a polazeći do toga da kultura ima univerzalnu vrijednost i da, u civilizacijskom kontekstu, pripada svima a ne etnosima, odlučili smo se za ovaj sudski presedan”; šta misli o agresivnom nastupu predsjednice Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matvinjenko u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH: “Istorijski posmatrano, Rusija je na Balkanu uvijek pobunjivala određene strukture, prije svega Srbe, kada joj je to bilo potrebno u njenim sukobima sa Turskom ili sa Austro-Ugarskom. I ostavljala ih, naravno, onda kad joj više nisu bili potrebni”; o politici Dodika i Čovića: “Političke vođe Srba i Hrvata morali bi se konačno zapitati da li je u redu da Srbi u BiH imaju domovinu i po, a Hrvati domovinu i trećinu. Uvijek je važno staviti se u poziciju drugoga, tj. zapitati se kako bi se Srbi i Hrvati ponašali da su u poziciji Bošnjaka”; zašto lijeve, građanske stranke opozicije nisu uspjele da se dogovore o zajedničkom nastupu na predstojećim opštim izborima u BiH: “Izbori su od strane liberalnih, demokratskih, probosanskih snaga morali biti postavljeni kao svojevrsni referendum: da li smo, dakle, za politiku evroatlanskih integracija i evropskih vrijednosti u kojoj ćemo se pomaći sa mrtve tačke, ili smo i dalje za slijepo praćenje principa etničke demokratije u kojoj će svako ići svome stadu. Očito je da su stranački i lični interesi stavljeni ispred opštih.”
U martu ove godine grupa bosanskohercegovačkih umjetnika i udruženja koja se bave kulturom tužili su Opštinskom sudu u Sarajevu ministricu kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine Zoru Dujmović zbog, kako je navedeno, “načina raspodjele sredstava iz budžeta Federacije BiH i diskriminacije na nacionalnoj osnovi”. Jedan od tužitelja, reditelj Dino Mustafić, rekao je da su, selekcijom ministrice Dujmović, mnoge marginalne, turističke, folklorne i vjerske manifestacije jasnog i etnički naglašenog karaktera dobile atribut značajnosti; istovremeno, institucije koje postoje više decenija i koje su svojom djelatnošću pokazale da spadaju u kvalitativni vrh, poput Sarajevo Film Festivala, Balet Festa, Sarajevskih večeri muzike i MESS-a, marginalizirani su ili zakinuti i oštećeni umanjenjem budžeta, u nekim slučajevima i više od pedeset procenata.

U razgovoru za Avangardu Mustafić kaže da je svojevrsni kulturni skandal, započet postavljenjem kadra Hrvatske demokratske zajednice na mjesto ministrice kulture i sporta Federacije BiH, radikaliziran insistiranjem ministrice Dujmović na pogubnom, razornom i štetnom principu da se u raspodjeli sredstava Minsitarstva uvode kriteriji etničkog, čime se nedvosmisleno diskriminira međunarodna kultura i međunarodna kulturna scena.

AVANGARDA: Šta to konkretno znači?

MUSTAFIĆ:
Znači da svi kulturni događaji koji dolaze sa sarajevske kulturne adrese dobijaju oznaku “B”, dok ono što se događa regionalno, u drugim kulturnim centrima, a u skladu je sa zacrtanim političko-etničkim principima, dobija oznake “H”. Dakle, bez obzira na sadržaje koji prezetiraju, određeni kulturni događaji tretiraju se kao “bošnjački” ili “hrvatski”. Nažalost, veoma sličan princip vlada i na državnom nivou, ali u nešto manjim finasijskim razmjerama, što nužno dovodi do kolapsa i marginaliziranja međunarodne kulture. U odnosu na tu opasnost i elementarno kršenje ljudskih prava, a polazeći od toga da kultura ima univerzalnu vrijednost i da, u civilizacijskom kontekstu, pripada svima a ne etnosima, odlučili smo se za ovaj sudski presedan. Siguran sam, pritom, da će ozbiljan advokatski tim koji vodi ovaj spor dokazati da su, prilikom raspodjele sredstava, iznevjereni kriteriji konkursa, da je izigrana procedura, na neki način i zakonski okvir, što će, nadam se, u konačnoj sudskoj presudi biti evidentirano.
 
Nije tajna da se u BiH etnički princip primjenjuje u svim sferama društvenog života, na čemu, naročito poslednjih godina, insistira veoma agresivan, segregacijski nacionalizam HDZ-a, koji je u simetriji i dosluhu sa SNSD-om Milorada Dodika.

AVANGARDA: Vjerujem da ste čuli za tezu da je nacionalističko savezništvo o kojem govorite, zapravo “odbrambenog karaktera”, budući da je posljedica “staha od dominacije” Bošnjaka.

MUSTAFIĆ:
Političke vođe Srba i Hrvata morali bi se konačno zapitati da li je u redu da Srbi u BiH imaju domovinu i po, a Hrvati domovinu i trećinu. Uvijek je važno staviti se u poziciju drugoga, tj. zapitati se kako bi se Srbi i Hrvati ponašali da su u poziciji Bošnjaka. Politike Dragana Čovića i Milorada Dodika to očito nisu voljne učiniti. I jedni i drugi, naime, imaju isključivo jedan kriterij, a to je da ne dopuštaju nikakvu konstitutivnost onamo gdje su većina – u Hrvatskoj ili u Srbiji. Međutim, kada je riječ o BiH, insistiraju na “bošnjačkoj većini”, osporavajući Bošnjacima pravo na političku cilj, a to je građanska i liberalna demokratija.

S druge strane, političke vođe Bošnjaka, a tu prije svega mislim na SDA, godinama ne rade ništa na stvaranju bosanskog demosa. Naprotiv: direktno su ga odbacivali, vodeći čak otvorenu kampanju protiv izjašjavanja građana BiH kao Bosanaca i Hercegovaca. Pritom, sigurno je da nikome od naroda u BiH ne može biti dobro ako je bilo kojem od njenih naroda loše. Ako želimo cjelovitu BiH, onda to mora biti država u kojoj će biti mjesta za sve. Zato i mislim da je izuzuetno važno da upravo Bošnjaci, kao većinski narod, pokrenu proces deetnizacije BiH, koji mora početi od njih samih kao predstavnika najbrojnije nacije.

AVANGARDA: Koliko je to o čemu govorite uopšte realno? Milorad Dodik je, na primjer, napisao oštro pismo beogradskim dnevnim novinama koje su ga nazvala Bosancem.

MUSTAFIĆ:
Srbima i Hrvatima Bošnjaci prigovaraju da su izdali autohtonost svojih naroda u BiH, odnosno da se nisu u dovoljnoj mjeri integrirali u BiH. Međutim, integracija mora početo sa integracijom većine u tu istu cjelinu. Drugim riječima, uslov da manjina smanji svoj nacionalizam i da se integrira je da najbrojniji narod, u ovom slučaju Bošnjaci, ponudi istinsku političku platformu lišenu straha od majorizacije.

Prije tri decenije BiH je izašla iz brutalnog i krvavog međuetničkog rata u kojem su se sve tri nacionalne zajednice deklarativno borile za svoj identitet i opstanak. Za razliku od Hrvata u Hrvatskoj i Srba u Srbiji koji žive u monoteničkim društvima, u BiH je, uprkos svemu, multientičko društvo preživjelo. Zato mislim da je istorijska odgovornost na građansko-liberalnim i lijevim snagama, čiji je zadatak da rade na stvaranju bosanskog demosa, koji svakako ne smije biti uzurpiran i otet od strane Bošnjaka. On, naravno, ne mora biti slijep za etničko, od koga ne možemo pobjeći, ali ni prosti broj tri etničkih identiteta. Uostalom, vidimo dokle nas je to dovelo.

AVANGARDA: Nego?

MUSTAFIĆ:
To bi morala biti sinteza nekadašnje socijalističke tradicije zajedništva, sve u duhu evropske, volterovske tradicije antinacionalizma; naposletku, i nečega za čim BiH naprosto žudi, a to je liberalna ideja naših individualnih autonomija, za koju nam je u ovom momentu potrebna zaštita. Ustavna zaštita!

Sve što sam rekao napadnuto je od strane nacionalista, koji su glavni protivnici takvih tendencija i tradicija. U tom protivljenju vidim uzrok stalne ranjivosti BiH, koja je izuzetno artikulirana zemlja, prije svega kroz svoju kulturu, kroz svoje uzajamne veze. BiH nisu stvarali niti politički dekreti, niti vojna čizma i vojni pohodi. Ovdje postoji tradicija uzajamnih odnosa u kojima je komšiluk dignut na najviši nivo. Zato EU mora biti upozorena da ne dozvoli da se na bilo koji način dovede u pitanje opstanak BiH, budući da je riječ o zemlji koja direktno izražava duh kosmopolitizma, uzejamnog etničkog kompromisa i ideje suživota.

AVANGARDA: Ipak, može li se danas dovesti u pitanje opstanak BiH?

MUSTAFIĆ:
Činjenica je da ponovo prisustvujemo ratnoj retorici koja stiže iz nacionalističkih krugova. Sve dok ne vidimo rješenje koje će biti kopromis domaćih aktera, postojeći odnos hibridnog sukoba bit će dugoročan. I iscrpljujući, naravno. Tim prije što, ponavljam, na planu unutrašnje politike nema dobre volje, nema povjerenja. Svi se ponašaju kao da su u tipičnoj luđačkoj dilemi, kao da su im ruke svezane: za kompromis su, ali imju strah od drugoga; ne vjeruju jedni drugima; boje se da će ih onaj drugi prevariti, da će ispasti naivni…

AVANGARDA: Ko generira to nepovjerenje?

MUSTAFIĆ:
U dobroj mjeri sama institucijalna struktura u BiH. Ona se ne temelji na ideji ravnoteže, već reproducira zatečeno stanje. To BiH dugoročno čini nestabilnom na unutrašnjem planu.

AVANGARDA: Što je sa spoljnim faktorima? Sudeći po agresivnom i nepristojnom nastupu u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, ispade da su čak i članovi Politbiroa SSSR-a, prilikom obraćanja formalnim šefovima država koje su, u vrijeme tzv. Gvozdene zavjese, bile pod sovjetskom čizmom, imali više suptilnosti i stila od predsjednice Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matvinjenko.

MUSTAFIĆ:
Uvijek su u međunarodnim odnosima veliki iskorištavali male i ostavljali ih na cjedilu kada im više nisu bili potrebni. To veoma dobro znaju balkanski narodi: to je njihov usud. Iz nastupa gospođe Matvinjenko jasno je da se taj princip odnosa na globalnom nivou kod nas sveo na relaciju Moskva-Beograd, a onda i na relaciju Beograd-Banja Luka.

AVANGARDA: Iz tog odnosa ovoga puta nije isključen Mostar.

MUSTAFIĆ:
Tako je. Očito je da su se poklopile određene interesne tačke.

Istorijski posmatrano, Rusija je na Balkanu uvijek pobunjivala određene strukture, prije svega Srbe, kada joj je to bilo potrebno u njenim sukobima sa Turskom ili sa Austro-Ugarskom. I ostavljala ih, naravno, onda kad joj više nisu bili potrebni. Sličan slučaj je i danas.

Mislim da će budućnost Balkana u velikoj mjeri ovisiti od ishoda vanjskopolitičkih igara Beograda, koji nikako da se opredijeli da li je za ulazak Srbije u EU ili za nekakvu evroazijsku uniju, koja podrazumijeva tijesne veze sa Rusijom. Mimikrično djeluje pokrivanje evropskom maskom režima Aleksandra Vučića, iako je svima jasno da je njemu srce na jednoj strani – u Rusiji. Njegova navodna  ekvidistanca prema Moskvi i Briselu, koju je Vučić naslijedio od Borisa Tadića, čuva status quo, ali nisam siguran da će dugoročno opstati. Posebno ako uzmemo u obzir veoma jasne poruke evropskih centara, prije svega Berlina i Pariza, koji nedvosmisleno saopštavaju da je proces evropskih integracija Srbije uslovljen punom normalizacijom odnosa sa Kosovom.

Isto tako, pokušaj uspostavljanja reciprociteta između Republike Srpske, kao bosanskohercegovačkog entiteta i Kosova definitivno je propao. To se neće i ne može vezati. Što ne znači da će popustiti blokada bosanskih Srba, u ovom slučaju Milorada Dodika, prema NATO integracijama BiH. RS nema autonomnu strategiju, autonomnu politiku; ona slijedi interes Srbije.

AVANGARDA: Kakvu politiku prema BiH vodi Hrvatska, koja se opredijelila i za EU i za NATO? Vidjeli ste da, uprkos protivljenju i upozorenjima Sarajeva, Vlada premijera Andreja Plenkovića ne odustaje od izgranje Pelješkog mosta.

MUSTAFIĆ:
Odnos Beograda i Banja Luke sličan je odnosu Zagreba i Mostara. Naime, politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata također nemaju autonomnu politiku, pa se mogu smatrati pukim izivršiocima političke volje Zagreba. Naravno, posledice takvog stanja su drastične, prije svega po međuetničke odnose unutar BiH. Nadalje, jasno je da apetiti Beograda i Zagreba prema BiH, koji su bili sceni ranih devedesetih, nisu stavljeni ad acta. Oni postoje, ali se sada ispoljavaju u drugačijoj formi.

AVANGARDA: U kojoj formi?

MUSTAFIĆ:
Uglavnom kroz verbalno-diplomatski rat i pristisak, zbog čega je BiH praktično zemlja u blokadi. Ovo što se trenutno događa u BiH nije autentični interes njenih građana. Blokada koja dolazi od komšija – mislim na Srbiju i Hrvatsku – ne dozvoljava društvu da se kreće naprijed. BiH nema razvoj, nema kretanje; ima retrogradne procese zbog činjenice da je društvo inficirano eksportovanom mržnjom koja dolazi od susjeda. Najzad, jedan od strateških ciljeva Beograda i Zagreba je dokazati da je BiH nesposobna funkcionirati kao normalna država. Vjerovatno se priželjkuje povoljniji geostrateški trenutak, povoljnija međunarodna konferencija koja bi omogućila da se srpsko-hrvatski apetiti iz devedesetih, umjesto vojnim, ovoga puta riješe diplomatskim sredstvima. A to bi, naravno, značilo ponovno komadanje BiH.

AVANGARDA: Mogu li i u kojoj mjeri na opisanu situaciju uticati opšti izbori, koji će biti održani u oktobru ove godine?

MUSTAFIĆ:
Izbori su od strane liberalnih, demokratskih, probosanskih snaga morali biti postavljeni kao svojevrsni referendum: da li smo, dakle, za politiku evroatlanskih integracija i evropskih vrijednosti u kojoj ćemo se pomaći sa mrtve tačke, ili smo i dalje za slijepo praćenje principa etničke demokratije u kojoj će svako ići svome stadu. Građani su očekivali sinhronizovaniji, koordiniraniji nastup lijevo orijentisane opozicije do kojeg, nažalost, nije došlo.

AVANGARDA: Zašto Socijaldemokratska partija, Demokratska fronta, Naša stranka i Građanski savez nisu uspjeli da postignu dogovor?

MUSTAFIĆ:
Očito je da su stranački i lični interesi stavljeni ispred opštih. Drugim riječima, odustvo društvene svijesti ili neshvatanje važnosti historijskog trenutka u odnosu na ono što je za ovu zemlju realna opasnost uslovili su izostanak dogovora građanske opozicije, koja je troma, lijena, oboljela od višedecenijskog jalovog sjedjenja u poslaničkim klupama bez ikakave odgovornosti. U društvu nema kohezione energije spremne da izvede tako željeni društveni prevrat.

Uslijed velikog pritiska javnosti, uslijed velikih očekivanja od oktobarskih izbora imam utisak da su lideri opozicije, čak nevoljko sjeli da razgovaraju o zajedničkom nastupu. Stranke koje ste spomenuli, prije svega mislim na SDP i DF i Građansku stranku, obavezale su se da će na pojedinim nivoima ići čak i sa zajedničkim listama, da će sasvim sigurno nakon izbora 2018. programski zajednički nastupati, i to u formi postizborne koalicije. Međutim, to nije dovoljno budući da smo, kažem, svi očekivali čvršći zajednički front, veoma jasno definisane programske ciljeve i ideje sa kojim bi ljevica ovoga puta nastupila.

AVANGARDA: Naša stranka je kanidovala Borišu Falatara za člana Predsjedništva BiH, i to sa, kako kažu, veoma jasnom namjerom: da pokuša da spriječi dalje iseljavanje mladih ljudi iz BiH. Kako tumačite taj potez? Je li on bio iznuđen ili ishitren?

MUSTAFIĆ:
Činjenica je da se Naša stranka od početka distancirala od zajedničkig nastupa, ali je također činjenica da je željela sinhronizirano djelovati kada je rječ o isticanju zajedničkog predsjedničkog kandidata svih građanskih i lijevih liberalnih partija. Međutim, nakon samokandidature Željka Komšića, Naša stranka se povukla iz pregovaračkog procesa i, ne obazirući se na ostale, sama izašla sa kandididatom za člana Predsjedništva BiH. Mislim da je Naša stranka na ovaj način dodatno pridonijela jačanju nepovjerenje među lijevim partijama, i samo mogu reći da mi je žao zbog toga.

Naša stranka je imala veoma razumne prijedloge, pokazivala visok stepen razumijevanja i strpljenja, ali je mogla sačekati još koji trenutak i tu odluku o kandidaturi donijeti u dogovoru sa ostalim partijama. Ovako smo, zahvaljujući razjedinjenosti, došli u veoma opasnu situaciju u kojoj je moguće da dva buduća člana Predsjedništva budu Milorad Dodik i Dragan Čović. Zna se, dakle, šta bi značilo ako bi BiH, u ustavno-pravnom smislu, ostala bez svog suverena, u ovom slučaju Predsjedništva. Ne bi trebalo imati iluziju da bi Dodik u taj najviši državni organ ušao kako bi bio konstruktivan; baš naprotiv: njegov cilj je obesmisliti ga do kraja.

AVANGARDA: U čemu će sasvim sigurno imati podršku Dragana Ćovića?

MUSTAFIĆ:
U to, također, ne bi trebalo sumnjati. Zato i kažem da je strateška odgovornost bila na strankama lijeve, građanske orijentacije da pokušaju spriječiti politički udar dvojca Dodik-Čović.

Jasno je, pritom, da se kandidaturom Falatara na poziciju člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda ne samo bitno mijenjaju odnosi u građanskom bloku, nego se i na neki način slabi pozicija Željka Komšića. Ako na to još dodamo najavljenu kandidaturu SDP-a na poziciju bošnjačkog člana Predsjedništva, onda je očito da ljevica i građanski blok ničim ne doprinose da se spriječi destrukcija Čovića i Dodika.

AVANGARDA: Našu stranku ste napustili nakon lokalnih izbora 2016. Mislite li da ste na duštveni život u BiH više uticali svojim političkim ili svojim angažmanom na polju kulture i umjetnosti?

MUSTAFIĆ:
Našu stranku sam napustio jer sam želio i svojim primjerom i javnom podrškom kandidatu iz druge političke opcije, ideološki bliske Našoj stranci, zapravo pokazati drugačiju političku praksu, a to je da se i na lokalnim izborima opšti interes mora staviti iznad pojedinačnog i stranačkog. Iz pozicije deklariranog ljevičara, sada nezavisnog, mislim da u budućnosti mogu biti mnogo više od koristi na integrisanju lijevih i progresivnih snaga u BiH. Zato sam, zajedno sa svojim kolegama, bio jedan od inicijatora Jahorinske deklaracije.

S druge strane, vjerujem da je odgovornost i obaveza intelektualca da u javnom prostoru obavlja poslove koji njemu nisu od javne koristi. U tom smislu, moj anagažman u politici, kao svjesnog i osviještenog bića, zaista je isključivo na volonterskoj osnovi. Umjetnosti sam, dočim, posvetio svoj život; njoj dajem svoju dušu i trudim se da nikada ne iznevjerim ono što su etničke koordinate i vrijednosti u koje vjerujem. Niti na pozornicama, niti u filmskom kadru nikada nisam uspio da odvojim politički od etičkog diskursa, s tim što se u umjetnosti sve stvari prirodno transponiraju u emocionalni jezik. U umjetnosti se ne smije lagati, tu je istina na polju svetosti. Ona je obavezujuća. Istina je cilj kojem svaki umjetnik stremi, bez obzira na to da li je riječ o dokumentarnim činjenicama ili o fikciji.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi