Međunarodna potjernica za Miloševićem – balkanskim krvnikom

Piše: Carla del Ponte

U izdanju Buybooka je 2008. godine izašla knjiga Carle del Ponte: Gospođa tužiteljica – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. U nekoliko nastavaka donosimo najzanimljivije dijelove knjige tužiteljice koja je 1999. godine imenovana za glavnu tužiteljicu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području Ruande. Kada je Vijeće sigurnosti UN-a 2003. razdvojilo uloge tužitelja za ova dva suda Del Ponteova je ostala glavna tužiteljica za ICTY sve do 2008. godine, kada je na toj dužnosti zamjenio Serge Brammertz. Del Ponteova u knjizi donosi svoja iskustva, susrete s najvažnijim dužnosnicima svijeta i kakva je njihova uloga bila u hapšenju ratnih zločinaca s područja bivše Jugoslavije, kao i iskustva s političarima u regionu
Toga jesenjeg dana moji savjetnici i ja bili smo u Makedoniji i zadržali se kratko vrijeme u hotelu  Alexander Palace u Skopju, pripremajući se za put na Kosovo. U dnevnoj sobi mog apartmana uživo  smo gledali televizijski prijenos događaja u Beogradu. Slušali smo glasove kojima se od Miloševića  odlučno zahtijevalo da odstupi s vlasti.

Gomila je na juriš osvojila zgradu parlamenta. Iz prozora je počeo šukljati dim. Demonstranti su osvojili i zgradu državne radiotelevizije. Pripadnici specijalne policije stajali su i gledali. Svi su znali da negdje na Dedinju, obližnjem brežuljku nastanjenom pripadnicima srbijanske političke elite, stoji čovjek koga je New York Times nazvao “balkanskim krvnikom” i protiv kojega je bila izdana međunarodna tjeralica, osjećajući da gubi političku moć koju je dotad čvrsto držao u rukama. Moja zadaća bila je donijeti odluku o tome kako najbolje iskoristiti ovu nadasve važnu promjenu i privesti pravdi Miloševića i znatan broj negovih generala, šefova obavještajnih službi i političkih štićenika za sve ono što su učinili u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Kruti i dogmama zaslijepljeni srpski nacionalist


Kasno popodne toga 6. oktobra naš helikopter, koji je pripadao ukrajinskom kontingentu mirovnih    snaga UN­a, ponovno je dodirnuo pistu skopskog uzletišta. Ovaj put ukrasni stupovi, karniše i nadvraci za koje se činilo da podržavaju Miloševićevu vlast srušili su se uz tresak. Sada se činllo da on kontrolira tek nekolicinu zadrtih vojnih zapovjednika, specijalnu policiju i stražare oko svoje rezidencije na Dedinju. Odjednom je zazvonio moj mobitel. Zvala me državna tajnica Madeleine Albright iz Washingtona. Događaji u Beogradu razveselili su Sjedinjene Drzave, rekla mi je. Miloševiću je predstojalo naglo strmoglavljivanje u ponor.

No situacija je bila škakljiva. Upozorila me da još nije  došlo vrijeme da od vlasti u Beogradu zatražim uhićenje Miloševića. Zamolila me, također, da se što manje pokazujem u javnosti. Beogradskim ulicama poteći će krv ako Milošević na njih izvede tenkove, vodene topove i specijalnu policiju s palicama, suzavcem i automatskim oružjem i ako ona pokuša svladati demonstrante. Rekla sam joj da se slažem s njezinom procjenom. Suzdržat ću se od zahtjeva vlastima u Beogradu da uhite Miloševića i premjeste ga u Hag. No ipak sam dodala: “Onoga trenutka kad opasnost prođe strategija će se promijeniti.”

Nešto kasnije, u večernjim satima toga dana, Milošević je priznao poraz. Čestitao je svom nasljedniku  Vojislavu Koštunici, novom jugoslavenskom predsjedniku. Moji savjetnici i ja bili smo na putu iz Skopja prema Hagu kad smo doznali za njegov odstup. Sjećam se da sam u tom trenutku bila potpuno sigurna da će nam Milošević prije ili poslije pasti u ruke.

Samo dan prije Koštunica je na televiziji izjavio da se protivi “ekstradiciji” Miloševića i da Haški sud smatra političkom tvorevinom Sjedinjenih Država, a ne istinskom međunarodnom institucijom. Bio je to nagovještaj svega ostaloga što ćemo još čuti od Koštunice. Prošlo je, međutim, jos nekoliko mjeseci prije nego što sam ozbiljno uzela u obzir upozorenja svojih savjetnika koja su se odnosila na tog čovjeka, prije nego što sam shvatila da, kad je Koštunica u pitanju, etničkog čišćenja u Bosni kao da nije ni bilo, kao da nije bilo masakra u Srebrenici, kao da stotine hiljada kosovskih Albanaca nisu 1999. bili natjerani da preko granice bježe u Albaniju i Makedoniju. Taj čovjek nikad nije bio ništa drugo doli kruti i dogmama zaslijepljeni srpski nacionalist.

Prioritet broj 1

Nakon povratka u Hag progon Miloševića proglasila sam prioritetom broj jedan. U aprilu 1999. moja  prethodnica na mjestu glavne tužiteljice Louise Arbour potpisala je navrat­nanos optužnicu protiv  Miloševića koja se temeljila isključivo na zločinima srpske vojske i policije na Kosovu. Optužbe su se u prvom redu temeljile na tvrdnji da je Milošević kao šef jugoslavenske države i njen vrhovni vojni zapovjednik kazneno odgovoran za postupke policije i vojske koje su nastavile etnički čistiti Kosovo  čak i u trenutku dok je tužiteljski tim predvođen s Louise  Arbour, Nancy Patterson i Clintom Williamsonom sastavljao optužnicu protiv njega. Arbour je munjevito djelovala. Pokušala je učiniti sve što je bilo u njezinoj moći kako bi pokazala da je Tribunal za bivšu Jugoslaviju – pa prema tome i međunarodne kaznene institucije u cjelini sposoban djelotvorno i na vrijeme reagirati na događaje  na terenu.

Ona je također htjela spriječiti bilo kakvu mogućnost sklapanja sporazuma između Sjedinjenih Država i drugih članica NATO­a koje su, u očajničkom nastojanju da pronađu prikladan način i proglase pobjedu i tako okončaju bombardiranje Srbije i Crne Gore, bile spremne prekinuti progon protiv Miloševića u zamjenu za povlačenje srbijanskih snaga s Kosova. Louise Arbour je podizanjem optužnice protiv Miloševića probila led i omogućila mi da privedem kraju posao koji je ona započela.

U ljeto 2000. od pravnika i istražitelja koji su pisali optužnicu protiv Miloševića zatražila sam da me izvijeste  o napretku. Na moje iznenađenje, doznala sam da istraga o povezanosti Miloševića i drugih  visokih vojnih i političkih dužnosnika u Beogradu sa zločinima u Bosni i Hercegovini stoji u mjestu.  Najuvjerljiviji dokazi kojima je Tribunal raspolagao dolazili su od nekolicine nižerangiranih svjedoka  upitne vjerodostojnosti i iz transkripata razgovora između pripadnika srpske vojske i policije putem  radioveze i telefona koje su bosanske vojne i obavještajne službe prisluškivale tokom rata.

U to vrijeme Tribunal nije raspolagao iskazom ni jednog jedinog vjerodostojnog svjedoka visokog ili srednjeg ranga, čak ni kad je riječ o dijelovima optužnice u vezi s Kosovom, a mnogi transkripti  dobiveni prisluškivanjem nisu još bili ni pročitani. Bilo mi je jasno da to što je sudskim istražiteljima    zabranjen pristup Miloševićevoj Srbiji koči naša nastojanja da napokon pokrenemo kazneni postupak protiv njega; s druge strane, vlasti u Beogradu i dalje su odbijale predati dokumente, zapisnike s raznih sjednica i sastanaka, kao i bilo kakve druge dokaze koji bi ukazivali na njegovu odgovornost za zločine.

Sve to, međutim, nije nimalo utjecalo na činjenicu da je moje osoblje  uglavnom ignoriralo upute koje sam mu izdala 1999. Ja parnice vodim tako da najprije označim ciljeve, a zatim svom osoblju, u ovom slučaju višim parničarima, a osobito istražiteljima, prepuštam da ih ostvare kako najbolje znaju i umiju. Možda sam trebala zaposliti više saradnika; možda sam od svojih saradnika trebala tražiti da me češće izvješćuju o napretku; možda sam trebala još češće vršiti pritisak na njih. Nisam mogla prihvatiti tvrdnje da ne postoje baš nikakvi dokazi o povezanosti Beograda sa zločinima u Hrvatskuj i  Bosni. Izvještavanje medija o ratu jasno je pokazivalo da Milošević snosi najveću odgovornost za zločine počinjene u tim dvjema republikama. Da se to dokaže, valjalo je poduzeti dodatne istražiteljske napore i ja sam ih odlučila poduzeti.

Koštunica želi da se Miloševiću za zločine počinjene u Srbiji sudi u Beogradu


Moj tadašnji zamjenik Graham Blewitt i šef istražiteljskog tima John Ralston nisu smatrali   Miloševićev slučaj prioritetom čak ni nakon mojih naputaka iz jeseni 1999. Po njihovu mišljenju, ured  kojem sam bila na čelu nije raspolagao ni s dovoljno vremena ni s dovoljno sredstava da bi mogao sebi priuštiti jurnjavu za dokazima protiv Miloševića, to više što niko nije vjerovao da će on završiti u Hagu. Objasnili su mi da su prioritet u međuvremenu dobili drugi slučajevi. Stoga sam im ponovno naložila da se smjesta usredotoče na pripremu onih dijelova optužnice protiv Miloševića koji su se odnosili na zločine u Hrvatskoj i Bosni. Rekla sam im da u tu svrhu prerasporede istražitelje, nadajući se da će nam se Milošević napokon posrećiti i smatrajući da moramo svakako biti spremni za takav razvoj događaja.

Čak i nakon njegova odstupanja s vlasti, međutim, mnogim članovima mog osoblja nije išlo u glavu čemu takva žurba u podizanju optužnica za žločine u Hrvatskoj i Bosni. Morala sam motivirati svoje podređene koji očito nisu dijelili moj optimizam. Izgledalo je da su me u mojim  naporima spremni slijediti samo moji najbliži savjetnici. Mislim, ipak, da mi ostali, a među njih ubrajam Blewitta, Ralstona, vođe istražiteljskih timova, kao i osoblje na nižim razinama, nisu vjerovali. Kako je vrijeme prolazilo, bila sam sve više uvjerena da nekima od njih ne mogu vjerovati da će izvršiti moje naloge. Približavalo se vrijeme kad sam morala napraviti izmjene u sastavu osoblja i provesti temeljite prilagodbe u načinu funkcioniranja Tužiteljstva.

Navečer 10. oktobra 2000. ponovno me nazvala državna tajnica Albright. “Molim vas”, rekla mi je, “suzdržite se još neko vrijeme od obraćanja medijima u vezi s Miloševićem i zahtjevom za njegovo  izručenje Tribunalu”. Pristala sam to učiniti još jednom. U to vrijeme još nisam imala novih dokaza kojima bih potkrijepila izmijenjenu optužnicu za zločine na Kosovu, a u Beogradu još nisam imala  sugovornika koji bi bio voljan poštivati sudski nalog i uhititi Miloševića. Vjerovala sam da međunarodna zajednica neće moći dugo šutjeti glede nužnosti Miloševićeva prebacivanja u Hag.

Nakon Miloševiceva pada s vlasti, međutim, očitovali su se izvjesni zlokobni znakovi koji su govorili o ublažavanju stava međunarodne zajednice prema Srbiji. Samo dan prije Europska je Unija odlučila ublažiti ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji. EU je najavila da će to učiniti ne spominjući pritom nužnost da Jugoslavija uhiti Miloševića i ostale optužene i izruči ih Tribunalu. Samo nekoliko sedmica poslije general Ratko Mladić osjećao se dovoljno sigurnim u postmiloševićevskoj Srbiji da može prisustvovati nekom vjenčanju u Beogradu i pozirati pred fotografima.

Državna tajnica Albright također me posebno zamolila da ne govorim ni o Radovanu Karadžiću. Očito je za to imala valjane razloge. Nikad prije, činilo se, nismo bili tako blizu mogućnosti da ga ščepamo. Francuska vlada obavijestila me da je Karadžić trenutačno u Beogradu. Sjedinjene Države, Britanija i Francuska uspjele su identificirati stan u kojem se skrivao. Čak su primijetili da ga s vremena na vrijeme posjećuje njegova supruga Ljiljana. Istoga dana francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine otputovao je avionom u Beograd i čestitao Koštunici na pobjedi. Vedrineov posjet bio je, međutim, nešto više od običnog uzajamnog tapšanja po ramenu, jer je Francuska u to vrijeme predsjedala Europskom unijom.

Nazvala sam ga 11. oktobra, nakon njegova povratka u Pariz. Odbio je razgovarati sa mnom o mogućem uhićenju Karadžića. Možda još nije bio doznao da su francuske obavještajne službe locirale Karadžića u Beogradu, a ja mu preko telefona, koji su srbijanske vlasti po svoj prilici prisluškivale, nisam to htjela isticati; smatrala sam, međutim, da ne  griješim ako pretpostavljam da Vedrine zna što izvještavaju njegove vlastite obavještajne službe. Vedrine me obavijestio da Koštunica ne smatra Tribunal prioritetom. Glavni Koštunicin cilj bio je uspostaviti političku kontrolu nad svim važnijim institucijama u zemlji, objasnio mi je. Nakon toga, rekao mi je Vedrine, Koštunica želi da se Miloševiću za zločine počinjene u Srbiji sudi u Beogradu. Koštunica je zamolio Vedrinea da Europska unija ne otvara to pitanje dok se ne završe parlamentarni izbori u decembru.

Savjetnici Jean­ Jacques Joris i Florence Hartmann

Pristala sam udovoljiti molbama iz Sjedinjenih Država i Europske unije i odlučila ne otvarati pitanje Miloševića. No moj tužiteljski instinkt govorio mi je da moram smjesta i agresivno poduzeti sve kako bih Miloševića kao prvog šefa neke države prisilila da pred međunarodnim sudom odgovara na optužbe. Pritiskali smo Hrvatsku tražeći od nje da u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda udovolji  svojim obavezama i sarađuje s Tribunalom. Pritiskali smo Bosnu da učini isto. Zašto ne bismo  pritisnuli i Beograd i tražili od njega da djeluje? Razumije se samo po sebi da nisam htjela da me iko percipira kao nekoga ko čini ustupke Srbiji.

Moji savjetnici Jean­Jacques Joris i Florence Hartmann upozoravali su me da moram biti strpljiva. “Ovo nije trenutak za kvarenje veselja”, rekao mi je Joris. “Nemojte dopustiti da pomisle kako ljuljate čamac, iskoristite vrijeme i dobro se pripremite za suđenje.” Neprekidno su me poticali da istražiteljskim timovima odredim rok za dovršenje optužnice protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Izvjesno vrijeme izbjegavala sam odrediti rok svojim timovima, ali ipak sam pristala šutjeti još neko vrijeme. Nad Europu se spustila zima. Činilo se vjerovatnim da će decembarski parlamentarni izbori u Srbiji dovesti na vlast muškarce i žene koji će biti voljni izručiti Miloševića. Osim toga, i dalje sam gajila iluziju da bi Koštunica mogao odigrati konstruktivnu ulogu. Na meni i na mojim najbližim savjetnicima bilo je da se pripremimo za strategiju koju smo namjeravali početi provoditi u januaru 2001.

Parlamentarni izbori 23. decembra potvrdili su pobjedu srbijanske opozicije nad Miloševićevim    socijalistima i ultranacionalističkom Radikalnom strankom. Novi srbijanski premijer postat će Zoran  Đinđić, žustar i pragmatičan čovjek školovan u Njemačkoj, koji je shvaćao da saradnja s Tribunalom može proizvesti isključivo pozitivne efekte za njegovu domovinu i za njene građane. U Đinđiću i njegovim pristašama na vlasti u Beogradu imat ću ljude koji će udovoljiti molbama Tribunala za pomoć. Bilo je to idealno vrijeme da zatražimo uhićenje i prebacivanje u Hag dvadeset četvorice  bjegunaca koji su se krili na teritoriju Srbije i za podizanje optužnica protiv još nekolicine vođa. Došlo je vrijeme da se izvrši pritisak na vlasti u Srbiji i da se od njih zatraži saradnja u osiguranju uvjeta za razgovore sa stotinama svjedoka, kao i za pristup hiljadama dokumenata. Došlo je vrijeme za put u Beograd.

Znala sam da će me u Beogradu hladno dočekati. Milošević je svojim novinama i radiotelevizijskim    postajama godinama širio propagandu protiv Tribunala. Mediji su uporno ponavljali da je Tribunal   sastavni dio urote kojom Zapad želi uništiti Srbe. Srbima je bilo lako povjerovati u takve poruke. U svakoj državi izloženoj napadu – kao što je Srbija bila izložena napadu NATO­a, kao što su Sjedinjene   Države bile izložene napadu Al Qaide i kao što je, nešto kasnije, Irak bio izložen napadu Sjedinjenih   Država i njenih saveznika – ljudi su osjetljivi na sirenski zov službene propagande koja ih poziva na odbranu domovine i njene časti, neovisno o tome koliko je režim te zemlje brutalan ili prilagođen   čovjeku i njegovim potrebama.

Moj prvi posjet Beogradu bio je smion pothvat i svakako ga je trebalo poduzeti, unatoč mnoštvu nepoznanica. Nova vlast još nije bila uspostavila potpun nadzor nad sigurnosnim službama, u čijim su se redovima i dalje skrivali kadrovi lojalni Miloševiću. Istražitelji Tribunala provodili su istragu upravo nad srednje rangiranim dužnosnicima službi sigurnosti kojima je bila povjerena briga za našu sigurnost, a ti osumnjičenici bili su još uvijek pod utjecajem visoko  rangiranih pojedinaca koji su se s pravom bojali da će se njihova imena ubrzo naći na novim optužnicama.

Utorak, 23. januara. S reklamnog panoa koji se nazire u daljini uz autocestu, koja beogradski   aerodrom povezuje sa središtem grada, vrišti grafit s natpisom “Karla puttana”. Kilometar dalje, drugi pano na kojem piše “Carla je kurva”.

Avion kojim smo putovali dodirnuo je pistu beogradskog   aerodroma u 11:30. Na asfaltnoj prevlaci aerodroma čekale su nas crne limuzine. Nikad prije nisam posjetila taj grad koji je još uvijek, početkom 2001., bio glavni grad Republike Srbije i Savezne  Republike Jugoslavije. Prvi dojmovi potvrdili su mi koliko je moj sunarodnjak, arhitekt Le Corbusier, bio u pravu kad se žalio da je Beograd, među svim gradovima na svijetu koji se nalaze na prekrasnim  lokacijama, najružniji. Grad odiše deprimantnim sivilom; čak i novije zgrade doimaju se nekako  otužno, poput žena koje su zbog životnih nedaća ostarjele prije vremena. Međutim, kad je Beograd  posrijedi, izgled vara. U tom gradu kuca živahno i prkosno srce; a prkos je nešto što me privlači... do neke mjere, razumije se. Automobil je vozio još pola kilometra i prošao pokraj još jednog reklamnog panoa na kojem je pisalo “Carla  je kurva”.

(U sljedećem nastavku: “Dajte mi jednu od tih dviju milijardi i dobit ćete Miloševića”)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi