Vujanović me je zamolio da naša suradnja ostane tajna

Piše: Carla del Ponte

U izdanju Buybooka je 2008. godine izašla knjiga Carle del Ponte: Gospođa tužiteljica – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. U nekoliko nastavaka donosimo najzanimljivije dijelove knjige tužiteljice koja je 1999. godine imenovana za glavnu tužiteljicu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području Ruande. Kada je Vijeće sigurnosti UN-a 2003. razdvojilo uloge tužitelja za ova dva suda Del Ponteova je ostala glavna tužiteljica za ICTY sve do 2008. godine, kada je na toj dužnosti zamjenio Serge Brammertz. Del Ponteova u knjizi donosi svoja iskustva, susrete s najvažnijim dužnosnicima svijeta i kakva je njihova uloga bila u hapšenju ratnih zločinaca s područja bivše Jugoslavije, kao i iskustva s političarima u regionu
Pun energije i života, no ujedno i grad koji zrači provincijalnošću, Zagreb se trudi oblikovati svoj identitet kao grad 21. stoljeća, iako se grčevito drži naslijeđa habsburške ere, osobito Austro­Ugarske. (Zapazila sam da je predsjednik Franjo Tuđman svoju počasnu stražu odjenuo u uniforme gotovo identične onima u Mađarskoj.)

Ljudi za prljavi posao rata

U vrijeme kad sam ga posjetila predsjednik Tuđman bolovao je od raka i bio je prilično iscrpljen bolešću te mu je ostao još samo mjesec dana života. Tuđman se vrlo rano počeo zauzimati za osnivanje suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, što je i razumljivo, s obzirom na to da je Hrvatska bila žrtva većine ratnih zločina koje su u ratu započetom 1991. počinili Jugoslavenska narodna armija pod kontrolom Srba i pobunjeni Srbi. Nekoliko godina poslije, međutim, on je svojim savjetnicima i vojnim zapovjednicima dao jasno do znanja da Hrvatskoj, ako želi postati neovisna i proširiti svoj teritorij, trebaju ljudi koji su spremni obaviti prljavi posao rata, čime je posredno pokušao opravdati njihove zločine.

Mnogi Hrvati smatraju Franju Tuđmana ocem svoje neovisne države. Neposredno prije mog dolaska u Zagreb Tuđman je, shrvan bolešću, obznanio da Hrvatska neće nikad uhititi i prebaciti u Hag vojne časnike protiv kojih je Sud podigao optužnice za ratne zločine. Tuđman je rekao: “Ne mogu odgovornima biti smatrani Hrvati koji su oslobađali svoju zemlju od zla.” Njegove riječi jasno su ukazivale da se ovaj na smrt bolesni čovjek trudi očuvati vlastito naslijeđe i zaštititi hrvatske vojnike od sudskog progona.

Svoj posjet počela sam izjavom u kojoj sam istaknula da sam nezadovoljna time što Hrvatska želi da joj se vjeruje kako potpuno surađuje sa Sudom, premda u biti pokazuje da ne želi sarađivati u istragama o dvjema operacijama što ih je hrvatska vojska 1995. poduzela protiv područja pod nadzorom pobunjenih Srba, koja su u to vrijeme bila pod privremenom zaštitom Ujedinjenih naroda. U tim operacijama pod nazivom “Oluja” i “Bljesak” Hrvati su na prvi pogled legitimno upotrijebili silu, no nakon njih došlo je do premještanja stanovništva golemih razmjera i do ubijanja civila, većinom starijih ljudi koji su odlučili ne bježati iz svojih domova. Hrvatska je, rekla sam, dužna priznati da je Sud ovlašten istražiti sve aspekte oružanih sukoba u Hrvatskoj, uključujući i operacije “Oluja” i “Bljesak”. Dodala sam da ću, ako Hrvatska ne ispuni svoje obaveze, izvijestiti o tome Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Tuđman i njegovi štićenici godinama su sistematski pokušavali omesti istrage Haškog suda.

U trenutku dok sam sjedala za stol s lvom Sanaderom, zamjenikom ministra vanjskih poslova i najvišim dužnosnikorn kojega je Zagreb toga dana uspio dovući (on će poslije postati hrvatski premijer), nisam znala ništa o pojedinostima ove operacije. Nimalo iznenađujuće, Sanader je sastanak započeo obećanjem o potpunoj saradnji sa Sudom. “Moja je zemlja među  prvima predložila osnivanje Haškog suda”, uvjeravao  me. “Naša politika je potpuna saradnja, unatoč   tomu što ponekad nismo zadovoljni.” Zatim je upitao zašto Sud nije podigao optužnice protiv  zapovjednika odgovornih za razaranje Vukovara, kao i za okupaciju i bombardiranje Dubrovnika. “Mi od sveg srca podržavamo vaš rad”, rekao je Sanader, ističući da su Tihomir Blaškić, Dario Kordić i ostali bosanski Hrvati, protiv kojih su podignute optužnice zbog pokolja u Ahmićima 1993., izručeni Tribunalu zahvaljujući posredovanju Hrvatske.

Sanaderu je očito bilo neugodno što je prisiljen braniti stajalište zbog kojega su članice Vijeća sigurnosti uskoro mogle smanjiti pomoć Hrvatskoj. On je samo čitao tekst uloge koju mu je odredio neko s vrha kad nam je rekao da su operacije “Oluja” i “Bljesak” osjetljiva stvar, te da njegova vlada ne može podržati stajaliste Suda u vezi s tim.

S obzirom na sve što sada znamo o hrvatskim pokušajima ometanja istraga Suda, nesumnjivo je lagao govoreći o visokom stepenu hrvatske saradnje i nesumnjivo je iznosio netačnosti kad je saradnju Hrvatske uspoređivao s nesaradnjom Srbije koja, po njemu, potpuno odbija sarađivati sa Sudom. No, bio je sasvim u pravu kad je rekao da je vjerodostojnost međunarodne zajednice na kocki kad su u pitanju Karadžić i Mladić. “Kad biste mogli javno izjaviti da je predmet vaše istrage agresija na Hrvatsku 1991., to bi mnogo pomoglo”, sjećam se Sanaderovih rijeći. Pokušala sam ga uvjeriti da ću to svakako učiniti.

Sankcije Srbiji i Crnoj Gori

Godine 1998. moja prethodnica na položaju glavne tužiteljice, Louise Arbour, posjetila je Crnu Goru koja je zajedno sa Srbijom sudjelovala u zločinima protiv Hrvatske 1991., kao i u nastojanjima Beograda da raskomada Bosnu i Hercegovinu. Ujedinjeni narodi u maju 1992. nametnuli su ekonomske sankcije Srbiji i Crnoj Gori – jedinim dvjema republikama koje su preostale u krnjoj Jugoslaviji. Kako se rat u Bosni s vremenom rasplamsavao, a sankcije počele boljeti, Crnogorci su se počeli kolebati. Neke njihove političke vođe počeli su se udaljavati od Miloševića i njegovih štićenika u Crnoj Gori.

Opozicija Miloševiću u Crnoj Gori trijumfirala je 1999. i dvije republike postale su praktički   dvije odvojene zemlje, sa zajedničkorn vojskom i zajedničkom valutom. Kako je Crna Gora s vremenom počela sve više prkositi odlukama Beograda, emocije su sve više rasle. Postojala je  ozbiljna opasnost od prolijevanja krvi između Srba i prosrpski orijentiranih Crnogoraca u Crnoj Gori s jedne, i zagovaratelja crnogorske neovisnosti s druge strane. Nakon NATO­ova bombardiranja Srbije Miloševć i jugoslavenska vojska nisu iz razumljivih razloga htjeli imati nikakva posla s Haškim sudom, a zbog opasnosti za sigurnost njegovih istražitelja nije moglo biti ni riječi o njihovu posjetu Crnoj Gori. Stoga smo odlučili pozvati Crnu Goru da pošalje vladinu delegaciju u Hag. I 4. februara 2000. crnogorski premijer Filip Vujanović posjetio je sjedište Haskog  suda.

Vujanoviću sam rekla da nam je potrebna pomoć Crne Gore. Objasnila sam mu da je naš glavni prioritet istražiti ratne zločine u kojima su u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu stradali Srbi, no da nam je Beograd uskratio pristup svjedocima i dokumentima u Srbiji. Rekla sam mu također da je moj drugi prioritet uhicenje bjegunaca, prije svega Karadžića i Mladića. Graham Blewitt dodao je ime Veselina Šljivančanina, rođenog u Crnoj Gori, kojega je Tribunal tražio zbog optužbi u vezi s pogubljenjem 260 zarobljenika izvučenih iz vukovarske bolnice nakon pada grada u novembru 1991.

Vujanoviću se oteo osmijeh u trenutku kad nam je rekao da su se odnosi Crne Gore i Beograda pogoršali do te mjere da ih više ne moze pogoršati nikakva saradnja s Haškim sudom. Ipak, zamolio me da radi opreza naša saradnja ostane tajna. Pokušala sam uvjeriti Vujanovića da nam nije stalo do toga da stvaramo teškoće crnogorskoj vladi tražeći od nje da uhiti visoke dužnosnike iz Beograda. Stalo nam je do toga da Crna Gora sarađuje s nama u nastojanju da uhvatimo Karadžića, osobito s obzirom na to da u Crnoj Gori živi njegova majka te da bi je Karadžić mogao pokušati posjetiti. Vujanović je rekao da su crnogorske vlasti spremne staviti članove obitelji optuženih pod policijsku prismotru. Zamolio nas je da crnogorskim vlastima dostavimo popis žrtava, osoba s kojima želimo razgovarati, kao i potencijalnih svjedoka, kako bi Crnogorci mogli s njima stupiti u kontakt ili ih staviti pod policijsku prismotru.

Prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego što su se u cijelu stvar umiješale vlasti u Srbiji, i to na posve predvidljiv nacin. Nacionalistička euforija u Srbiji pothranjivala je težnje za razbijanjem Jugoslavije. Milošević je 80­ih iskoristio nezadovoljstvo srpske manjine na Kosovu nastojeći se domoći vlasti. Preuzeo je kontrolu nad komunističkorn partijom Srbije, organizirao svrgavanje vlada u Crnoj Gori i srbijanskoj pokrajini Vojvodini, te uz pomoć obavještajnih službi i komunističke partije pokušao staviti pod kontrolu Bosnu i Hercegovinu, u čemu nije uspio. Zahvaljujući tom neuspjehu, kao i odluci slovenskih komunista početkom 1990. da napuste komunističku partiju Jugoslavije, Milošević nije  uspio preuzeti kontrolu nad cijelom Jugoslavijom i prikazati se svojevrsnim reformističkim križancem između Tita i Gorbačova.

Odjednom se postavilo pitanje kako Srbiju učiniti što moćnijom. Ratovi koji su nakon toga uslijedili smanjili su utjecaj Srbije na vlastite granice. Srbija je izgubila i Kosovo. Milošević je, međutim, i dalje čvrsto držao vlast u rukama zahvaljujući koaliciji s ultranacionalističkom      Srpskom radikalnom strankom Vojislava Šešelja, čovjeka koji je u zatvoru pod jugoslavenskim    komunistima bio zlostavijan i koji je nakon izlaska iz zatvora, uz Miloševićevu pomoć, osnovao stranku, organizirao paravojne skupine i poticao svoje pristaše da hrđavim žlicama kopaju oči Hrvatima, a, čini se, i drugim srpskim neprijateljima. Miloševićeva propaganda za nevolje Srbije okrivljavala je cijeli svijet. Tokom NATO­ova bombardiranja Srbije 1999. Louise Arbour je objavila optužnicu protiv Miloševića. Nakon toga naši pokušaji da nam Beograd pomogne u istragama nisu urodili nikakvim plodom.

“Kurvi Del Ponte...”

Poslala sam 26. aprila 2000. pismo saveznom ministru pravosuđa Jugoslavije, Petru Jojiću, vjernom pristaši Radikalne stranke. Moje pismo počinjalo je uobičajenim diplomatskim ulagivanjem, iako mi je taj dio, kad sam ga pročitala naglas, ostavio odvratan okus u ustima. “Ekscelencijo”, tako je počelo moje pismo, “Ured tužitelja ima čast zamoliti vladu Savezne Republike Jugoslavije za saradnju...”  U daljnjem tekstu zamolila sam za pomoć u uručenju sudskog poziva stanovitom pukovniku jugoslavenske vojske kojega smo htjeli ispitati u vezi s kršenjem međunarodnog humanitarnog prava tokom zauzimanja “Zaštićene zone Srebrenica” u julu 1995.

Tek 24. maja, više od sedmicu dana nakon datuma koji smo odredili za razgovor s tim pukovnikom, Jojić je potpisao i zapečatio svoj odgovor na memorandumu Ministarstva pravde. Pismo je započeo  ovako: “Kurvi Del Ponte, samoproglašenoj tužiteljici, zločinački sud u Hagu.” Nakon tih riječi slijedio je bombastičan govor na čitavih 25 stranica. “Želim vas obavijestiti da sam svjestan vaših perfidnih namjera“,  započeo je Jojić. “Za razliku od vas, ja iskazujem dužno poštovanje prema međunarodnom pravu, naročito prema odgovornosti za međunarodne zločine, također vam želim jasno staviti do znanja da postoje ljudi koji se ne prodaju za novac, koji se ne ponižavaju kršeći propise struke koju su studirali, koji vjeruju u Boga i čije ruke nisu uprljane krvlju nedužnih žrtava. Kazamat kojim upravljate i u kojem ste se poput najgore kurve prodali Amerikancima, kazamat u koji, koristeći se čak i ubojstvima, silom odvlačite nedužne Srbe, takozvani Haški sud, nelegalna je institucija, osnovana protivno odredbama Povelje Ujedinjenih naroda  i međunarodnog prava u cijelosti... Prije ili poslije, čak i vi morat ćete se suočiti s istinom; vaši postupci bit će predmetom  istrage, a posljednje dane svog pokvarenog života provest ćete iza zatvorskih rešetaka...”

Riječi su vrištale i vikale na svih 25 stranica teksta, potaknuvši me da se u sobi jednog moskovskog hotela nađem s generalom Dragoljubom Ojdanićem, jugoslavenskim ministrom odbrane, čovjekom koji, uvjeravao me Jojić, ima “srpski, a ne izopačen ukus”. Na kraju se Jojićevo pismo, ako se ono uopće može tako nazvati, svelo na žarku molbu da podignem optužnice protiv vojnih časnika i političkih vođa NATO­a koji su od 24. marta do 9. juna 1999. bombardirali Srbiju i Crnu  Goru.

Ova pismo označilo je kraj mog prvog  pokušaja da se izbliza upoznam s Balkanom. Ironično, nakon suočavanja s tolikim praznim obećanjima o saradnji i s muro di gamma, koji se protezao od Zagreba  do Skoplja, neko mi je napokon rekao ono što iskreno misli. Nakon noći provedene u čitanju raznih tekstova koji su mi trebali pomoći u boljem razumijevanju balkanskih prilika, pod čistim plahtama i zaštićena neprobojnim prozorima, prisjetila sam se svih onih političkih i vojnih vođa koje sam upoznala od Makedonije do Hrvatske. “Ma dio”, pomislila sam. “Je li moguće izaći na kraj s njima?”

                                                                                                         ***

Moja elektronska pošta bila je zatrpana pismima sa svih strana svijeta čiji su pošiljaoci tražili   pokretanje istrage protiv NATO­a zbog  bombardiranja Srbije 1999. Velik broj pisama, od kojih su neka bila iz Sjedinjenih Država, Francuske, Kanade, kao i drugih članica NATO­a, sadržavala su informacije o bombardiranju i broju civilnih žrtava, kao i o prouzročenoj šteti. Delegacije iz Rusije i Italije uručivale su mi najraznovrsnije dokumente. Jugoslavenska vlada objavila je podatke iz kojih se moglo jasno razabrati da je u bornbardiranju poginulo oko 495 civila, a 820 ih je bilo ranjeno. Autori pojedinih pisama tvrdili su da je NATO bombardiranjem Srbije pogazio međunarodno pravo, te da su NATO­ovi avioni svjesno i namjerno napadali civilne ciljeve, ne vodeći računa o načelu proporcionalnosti. Drugi su tvrdili da je NATO, u pokušaju da zarati sa Srbijom te u nastojanju da izbjegne vlastite gubitke, naredio pilotima aviona da lete na visinama iznad dosega jugoslavenske protuzračne odbrane, što im je onemogućilo razlikovanje civilnih i vojnih ciljeva. Treći su, opet, tvrdili da su časnici NATO­a i njihovi politički naredbodavci počinili zločine protiv čovječnosti i genocid. (...)

Nakon deset godina uzaludnog prolijevanja krvi, nakon bombardiranja Dubrovnika i sravnjivanja Vukovara sa zemljom, nakon što je Sarajevo više godinama, i ljeti i zimi, bilo zasipano granatama i snajperskom vatrom, nakon etničkog čišćenja i koncentracijskih logora u zapadnoj Bosni, masovnih deportacija i ubijanja u dolini Drine, napada na Goražde, hiljada masakriranih muškaraca i dječaka u Srebrenici, te nakon moralnog bankrota Ujedinjenih naroda... nakon svega toga, činilo mi se da neko napokon pokušava zaustaviti ludilo koje je Milošević pustio s lanca, okrenuvši se u međuvremenu protiv albanske većine na Kosovu. Ubijanje je moralo prestati. Okrutno razaranje zajednica moralo je prestati. Ni jedna država nije pokazala spremnost razmjestiti svoje vojnike i obaviti taj posao. Iprazna retorika samo je osmjelila Miloševića i srpske ekstremiste koji su se okrenuli protiv kosovskih Albanaca u nakani da etnički očiste tu južnu srbijanski pokrajinu. Napokon je svemu tome došao kraj, pomislila sam. Tako je i bilo. No uz koju cijenu?

(U sljedećem nastavku: Međunarodna potjernica za Miloševićem (balkanskim krvnikom))
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi