Franjo Tuđman nije mogao podnijeti ni samu pomisao postojanja Bosne i Hercegovine kao neovisne i samostalne države

Piše: Carla del Ponte

U izdanju Buybooka je 2008. godine izašla knjiga Carle del Ponte: Gospođa tužiteljica – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. U nekoliko nastavaka donosimo najzanimljivije dijelove knjige tužiteljice koja je 1999. godine imenovana za glavnu tužiteljicu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području Ruande. Kada je Vijeće sigurnosti UN-a 2003. razdvojilo uloge tužitelja za ova dva suda Del Ponteova je ostala glavna tužiteljica za ICTY sve do 2008. godine, kada je na toj dužnosti zamjenio Serge Brammertz. Del Ponteova u knjizi donosi svoja iskustva, susrete s najvažnijim dužnosnicima svijeta i kakva je njihova uloga bila u hapšenju ratnih zločinaca s područja bivše Jugoslavije, kao i iskustva s političarima u regionu
Trudila sam se uroniti što dublje mogu u povijest Jugoslavije i Ruande, jer bez poznavanja događaja koji su prethodili ratnim zločinima, kao i društvene sredine u kojoj su se oni dogodili, čovjek ne može shvatiti motive koji su do njih doveli. Svake noći zaspala bih nad nekim štivom, sad nad knjigom o sukobima u Jugoslaviji, sad na nekim izvještajem organizacije Human Rights Watch o genocidu u Ruandi. Zbivanja u Jugoslaviji bila su mi poznatija i ona su otprve zaokupila moju pažnju. Nešto kasnije, pak, genocid koji se dogodio u Ruandi razdirao mi je srce i poticao moje najdublje biće da učinim sve što je u mojoj moći da se izvrši pravda.

“Prastare etničke mržnje”

Traume naslijeđene iz Balkanskih ratova 1912. i 1913. i I svjetskog rata, kao i strah od tuđe prevlasti nakon 1918., pomogli su im da se povežu unutar granica jedinstvene države. Nacistička Njemačka 1941. je napala i raskomadala Jugoslaviju, davši ekstremnim nacionalistima kontrolu nad velikim dijelovima zemlje, uključujući okljaštrenu Srbiju i proširenu Hrvatsku. Ti ekstremisti manipulirali su i iskorištavali animozitete koji su dijelili jogoslavenske narode – a naročito strasti koje su Hrvate i Srbe i Muslimane okrenule jedne protiv drugih.

Posljedica toga bilo je krvoproliće, osobito Hrvata protiv Srba; više od polovice poginulih u jugoslovenskim ratovima stradalo je od ruke drugih Jugoslovena. Poslijeratna komunistička vlast pod Josipom Brozom Titom koristila se mješavinom političke represije i ekonomskih poticaja, pokušavajući uskladiti odnose među različitim etnicitetima. Mnogim diplomatima, stručnjacima i novinarima godinama se činilo da te metode postižu uspjeh.

Sjećam se kako su tokom ratova 90­ih gosti koje je intervjuirala švicarska, francuska ili talijanska televizija tvrdili da su “prastare etničke mržnje” – duboko ukorijenjeni i višestoljetni animoziteti izmedu Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca – napokon eksplodirali i srušili Jugoslaviju.

Rat u Bosni počeo je u proljeće 1992. kad je plaćeni ubojica tajne policije iz Beograda poslao četu svojih zločinaca u grad Bijeljinu da ondje prirede krvavi pir. Sljedećih sedmica ta zločinačka četa je, zajedno s drugim neregularnim postrojbama, koje je naoružala i financirala srbijanska tajna policija, napadala grad za gradom u istočnoj Bosni, žestoko napadajući Muslimane koji su na tom području većinsko stanovništvo.

Ubojice, među kojima je bilo psihopata povučenih iz umobolnica i zatvora, ubijali su isključivo radi novca, pljačkanja i seksualne naslade. Svaki Srbin koji se tomu protivio ili pokušao zaštititi svoje muslimanske prijatelje izlagao se smrtnoj opasnosti. Susjed se okrenuo protiv susjeda. Sljedeće tri godine televizijske vijesti bit će iz večeri u večer ispunjene prikazima strahota iz Sarajeva, slikama koncentracijskih logora, čak i žena i djece trpanih u željezničke vagone poput stoke  i deportiranih ko zna kamo.

“Došlo je vrijeme”

Franjo Tuđman nije mogao podnijeti ni samu pomisao postojanja Bosne i Hercegovine kao neovisne i samostalne države. Na sastanku sa svojim najbližim savjetnicima i skupinom hrvatskih nacionalista iz Bosne i Hercegovine 27. decembra 1991. Tuđman je pokazao da o podjeli Bosne koja će uslijediti ubrzo nakon toga nisu razmišljali samo Srbi; podjela Bosne nastupila je kao posljedica otimanja zemlje u kojoj su sudjelovali i Srbi i Hrvati. Tuđman je na tom sastanku istaknuo da se napokon pruža prilika za proširenje hrvatske drzave na štetu teritorija Bosne i Hercegovine: “Došlo je vrijeme”, rekao je tom prilikom Tuđman, “da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih  granica...” Hrvatski napadači pokrenuli su spiralu muslimansko­hrvatskog nasilja u januaru 1993. i borbe su se nastavile više od godinu dana.

Zatim je došlo do raspleta. Vojska bosanskih Srba i policijske snage iz Srbije napale su desetke hiljada Muslimana zbijenih unutar “zaštićenih zona” Ujedinjenih naroda u istočnoj Bosni. Srbi su u aprilu 1994., u vrijeme kad su očekivali da će genocid u Ruandi puniti naslovnice svjetskih novina i zaokupiti pažnju Washingtona i europskih metropola, počeli zasipati bombama Muslimane uhvaćene u zamku grada Goražda na obali Drine, jedne od zaštićenih zona; Srbi su u toj mjeri prostački prkosili rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da tajništvo svjetske organizacije u New­Yorku više nije moglo zaustaviti pozive za udare NATO­ovih aviona.

Srbi se, međutim, nisu dali zastrašiti, opustivši u junu 1995. zaštićena područja Srebrenice i Žepe. Dok je svijet stajao po strani i promatrao, srbijanski vodovi smrti poubijali su 7.500 muslimanskih muškaraca i dječaka, neke od njih toljagama, druge nožem i sjekirom, većinu pak automatskim oružjem. Nekoliko sedmica poslije Tuđmanovi vojnici opustošili su zaštićena područja Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj pod srpskom vlašću, a stotine hiljada Srba pobjegle glavom bez obzira, pokušavajući spasiti goli život.

Jedna od mojih najvažnijih zadaća, kao glavne tužiteljice Haškog suda, bila je zahtijevati pravdu za žrtve nasilja. Rat u Hrvatskoj 1991. odnio je između 10.000 i 15.000 ljudskih života, a deseci hiljada ljudi su ranjeni. Poslije višegodišnjeg prepucavanja o broju poginulih u Bosni i Hercegovini između novinara i političkih vođa – procjene su se kretale između 25.000  i 329.000 – demografski eksperti u mom uredu došli su do brojke koju smatram najpouzdanijom: 103.000 poginulih, od čega 55.261 civila.

U sukobima na Kosovu 1998. i 1999. poginulo je između 9.000 i 12.000 Albanaca, te oko 3.000 srpskih vojnika i civila. Među 3.000 nestalih bilo je 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100 Roma. U napadima NATO­ovih aviona stradalo je 495 civila, uglavnom Srba.

Zaštićena područja Ujedinjenih naroda

Godine 1991., 1992. i početkom 1993. neke članice Ujedinjenih naroda i stanovit broj zagovornika ljudskih prava pokrenuli su inicijativu tražeci od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da osnuje sud za ratne zločine koji će suditi krivcima za krvoprolića u Jugoslaviji. Hladni rat bio je već odavno završio. Zagovornici ljudskih prava smatrali su kako je došlo vrijeme da se po uzoru na nurnberški i tokijski sud za ratne zločine osnuju međunarodna pravosudna tijela radi dokumentiranja zločina i proglašavania pojedinaca odgovornima, čime bi se okončala kultura nekažnjivosti koja je 20. stoljeće učinila jednim od najkrvavijih u ljudskoj povijesti.

Do prijelomnice je došlo potkraj zime 1993., uoči jedne od ofanziva vojske bosanskih Srba. Prkoseći međunarodnoj zajednici, vojska bosanskih Srba stjerala je 40.000 Muslimana u mali džep blizu rudarskog grada Srebrenice u istočnoj Bosni, među kojima su većinu činile izgladnjele izbjeglice koje su bježale kroz duboki snijeg. Članice Vijeća sigurnosti nisu bile sklone vojnoj intervenciji radi zaustavljanja krvoprolića u Srebrenici. I 16. aprila usvojile su rezoluciju, nazvavši Srebrenicu i još neke opkoljene bosanske gradiće i gradove zaštićenim područjima Ujedinjenih naroda.

Nešto više od mjesec dana poslije, Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 827 kojom je bilo predviđeno osnivanje Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije na kojem će se suditi pojedincima odgovornima za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava nakon 1991.; za progon i izvođenje pred sud osoba odgovornih za teško kršenje Ženevskih  konvencija iz 1949., te za kršenje zakona ili običaja ratovanja, genocid i zločine protiv  čovječnosti: smatralo se da će Sud pridonijeti uspostavi mira i promicanju pomirenja u bivšoj  Jugoslaviji, te da će njegovo osnivanje spriječiti daljnje kršenje međunarodnog humanitarnog prava. (Nažalost, ova diplomatska odluka i početak rada Suda za bivšu Jugoslaviju nisu odvratili Srbe predvođene Karadžicem i Mladićem od ubijanja 7.500 Muslimana na zaštićenom području Srebrenice dvije godine poslije.)

Ured tužitelja, Odjel Suda za bivšu Jugoslaviju kojem sam osam godina bila na čelu, samo je jedan od triju sastavnih dijelova Suda. Ured tužitelja istražuje ratne zločine, sastavlja optužnice, izvodi dokaze na suđenjima i dokazuje krivnju počinitelja. U teoriji, Ured tužitelja autonomno je tijelo; od mene se, prema tome, očekivalo da djelujem neovisno od vlada, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, međunarodnih organizacija i ostalih odjela Tribunala. Mišićno tkivo Ureda tužitelja sačinjavali su parničari i pravnici, forenzičari, policajci, stručnjaci za povijest, kulturu i jezike, kao i za ostale aspekte bivše Jugoslavije. Istrage iziskuju ogroman i zamoran rad, prikupljanje i analizu dokumenata, identificiranje svjedoka, prikupljanje iskaza, istraživanje masovnih grobnica, te prikupljanje materijalnih dokaza.

Dokaze je moguće prikrivati, svjedoke progoniti, a bjegunce skrivati. Ured tužitelja ne raspolaže vlastitom sudskom policijom koja bi progonila i uhićivala okrivljenike, a Sud nije ovlašten kazniti države koje odbijaju saradnju. Neposjedovanje takve ovlasti nužno gura Sud u područje politike. Sud se može obratiti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda koje ima moć nametnuti sankcije. Nametanje sankcija malo je vjerovatno, jer Vijeće sigurnosti rijetko poduzima značaniju akciju ako ne postoji krizna situacija i u načelu ne dopušta da sporne tačke s kojima se Sud najčešće suočava igraju značajniju ulogu u diplomatskim dogovorima i nagodbama na najvišoj međunarodnoj razini. Najviše što Sud može očekivati jest da Vijeće sigurnosti izglasa neku rezoluciju. Ako se članice Vijeća sigurnosti ne slažu u pogledu određene akcije, njemu su vezane ruke. Jedino drugo sredstvo kojim Sud raspolaže jest obraćanje nacionalnim vladama i traženje njihove pomoći u nastojanju da se države koje odbijaju saradnju sa Sudom uvjere da su
dužne pokoriti se njegovim nalozima. U osam godina provedenih u Hagu najveći dio vremena utrošila sam u nastojanje da države kao što su Srbija i Hrvatska prisilim da ispune svoje međunarodne obaveze i počnu sarađivati sa Sudom.

Podmitljivi Jelavić

Godine 1994. budžet Suda iznosio je 10,8 miliona dolara, a u trenutku kad sam preuzela položaj glavne tužiteljice popeo se na 94 miliona dolara. Ured tužitelja raspolagao je budžetom od 30 miliona  dolara i zapošljavao je oko 400 pravnika, istražitelja, analitičara i prevoditelja. Sud je dotad već bio objavio 65 javnih optužnica za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. U pritvoru u Scheveningenu sjedilo je 30 optuženika, a 35 pojedinaca imenovanih u javnim optužnicarna i dalje je bilo na slobodi.

Među bjeguncima koji su živjeli u Srbiji bili su Slobodan Milošević i general Mladić. Dvojica  optuženika živjela su u Hrvatskoj ili u područjima Bosne i Hercegovine pod hrvatskim nadzorom. Radovan Karadžic i drugi optuženi Srbi barem su se neko vrijeme krili na teritoriju Bosne i Hercegovine pod srpskim nadzorom. Milošević, Karadžić i Mladić bili su jedini visoko rangirani politički i vojni vođe protiv kojih je podignuta optužnica.

U vrijeme kad sam posjetila Bosnu i Hercegovinu predsjednik Predsjednštva bio je Hrvat Ante Jelavić; čak i ja, kao najmanje iskusna od svih sudionika razgovora o Balkanu, znala sam da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman njegova eminence gris. Kao što sam i očekivala, riječ je uzeo Jelavić i počeo govoriti, ne u korist Bosne i Hercegovine, nego u korist bosanskih Hrvata, pri čemu je i on, što se moglo i očekivati, obećao punu saradnju sa Sudom.

Jelavić je utjelovljenje svih problema s kojima sam se suočila kad sam od bosanskih dužnosnika zatražila saradnju s istražiteljima Hašhod suda. Upravo u trenutku kad sam se sastala s Jelavićem moji istražitelji i analitičari prikupljali su informacije koje su mogle poslužiti kao osnova za podizanje optužnice protiv njega. Bio je pukovnik paravojnih snaga bosanskih Hrvata poznatih pod nazivom Hrvatsko vijeće odbrane, izdanka vojske Republike  Hrvatske kojoj je Tuđman izričito stavio u zadaću osvojiti teritorije u Bosni i Hercegovini i tako  proširiti svoju neovisnu Hrvatsku.

Jelavić je uz to bio i podmitljiv. lmenovan je pomoćnikom šefa Ministarstva odbrane Hrvatskog vijeća odbrane i bio zadužen za nabavu. Tokom rata bio je jedan od referenata za plaće paravojnih snaga bosanskih Hrvata i pomagao je u prebacivanju novca iz hrvatske državne blagajne na bankovne račune Hrvatskog vijeća odbrane. Jelavić će poslije biti uhićen pod optužbom za korupciju; nakon što je proglašen krivim i kažnjen na deset godina zatvora, pobjegao je u Hrvatsku i nestao s lica zemlje.

“Jednakost odgovornosti”

Nekoliko minuta govorio je dražesne riječi kao što su “sklad”, “multietničko društvo”, “obnova” i “pomirenje”, a zatim je prešao na interese hrvatske “zajednice” – što je bremenit izraz koji obuhvaća one Hrvate u Hercegovini koji su u januaru 1993. započeli rat protiv bosanskih muslimana. “Prema analizama CIA-e”, rekao je, “samo deset posto svih zločina u Bosni i Hercegovini počinili su Hrvati, no pedeset posto pritvorenika u Hagu su Hrvati, uključujući i dvojicu vođa hrvatskog naroda, Darija Kordića i Tihomira Blaškića...”

Haški sud je, među ostalima, podigao optužnicu i protiv ove dvojice,  optuživši ih za pokolj muslimanskih obitelji u selu Ahmići u aprilu 1993. “Hrvatski narod se pita”, nastavio je, “zašto samo Ahmići? Zašto ne i druga mjesta, na kojima su počinjeni zločini nad  Hrvatima?”

Ova vrsta retorike – za koju Amerikanci imaju najbolji izraz – uvijek iznova stavlja na kušnju moje strpljenje. Zahvalivši članovima Predsjedništva na razgovoru, rekla sam Jelaviću: “Ne igrajte se brojki sa mnom.” Smatrala sam da ni njega ni ostale nije potrebno podsjećati na obavezu saradnje Bosne i Hercegovine sa Sudom, no ipak sam ih upozorila da primat Suda u istrazi i suđenju za ratne zločine ne dolazi u pitanje sve dok sudovi u Bosni i Hercegovini ne pokažu da su sposobni uspješno voditi takve procese i dok se ne uvjerimo da je sudstvo u toj zemlji djelotvorno i neovisno o bilo kakvu političkom  utjecaju. “Sigurna sam”, rekla sam, “da ćemo ubuduće sarađivati s lokalnim sudstvom”. Vrijeme za to još nije bilo došlo.

Sastanak je, kao predsjednik Predsjednistva, zaključio Jelavić. Znala sam unaprijed što će mi reći. Saradnja sa Sudom će se poboljšati, obećao je. Uvjeravao me da se nije namjeravao usredotočiti na brojke, nego da je samo želio istaknuti kako postoji “jednakost odgovornosti”. Bio je to neumjestan pokušaj spašavanja obraza; znala sam, naime, da i srpske i hrvatske vođe čine sve što je u njihovoj moći da vođe drugih država, diplomate i kreatore javnog mnjenja uvjere kako je muslimansko vodstvo podjednako odgovorno za nasilje kao i njihovi srpski i hrvatski pandani.

Znala sam, također, da bosanski Srbi i bosanski Hrvati čine sve da potkopaju ugled Haškog suda i onemoguće njegovo djelovanje. Srpski i hrvatski mediji htjeli su što više ocrniti rad Suda: pogrešno su prikazivali činjenice, a sam Sud predstavljali kao utjelovljenje zla. Srbe i Hrvate protiv kojih su bile podignute optužnice opisivali su kao vitezove u sjajnom oklopu koji sada bivaju izloženi progonu.

Banja Luka, srce etničkog čišćenja u Bosni

Sljedećeg dana letjela sam avionom nad visokim bosanskim planinama – idealnom zemljom za skijanje – da nije globalnog zatopljenja i hiljada protupješačkih mina – i sletjela u Banju Luku, najveći grad srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj. Nisam imala unaprijed stvorenih predodžbi o Republici Srpskoj. Zapravo, moram iskreno priznati da, sve dok nisam nastupila na polozaj glavne tužiteljice Haškog suda, nisam ni znala da Republika Srpska uopće postoji kao pravni entitet. Bilo je to srce etničkog čišćenja u Bosni.

Srpsko vodstvo u Banjoj Luci nanijelo je tokom rata golemu sramotu svom narodu počinivši neizrecive zločine u obližnjim gradovima - Prijedoru, Čelincu, Kotor Varošu i drugima. Stotine hiljada Muslimana protjerane su iz svojih domova. Hiljade su ih ubijene i zatvorene u koncentracijske logore. U Čelincu srpski su vođe Muslimanima nametnuli raznovrsna ograničenja nalik protužidovskim zakonima u nacističkom Reichu.

Banja Luka me se u prvi mah dojmila kao grad koji pedeset godina zaostaje za ostatkom svijeta. To je grad s četverotračnom glavnom cestom podijeljenom živicom kojom urlaju “nabrijani” Mercedesi, dok pokraj njih brzinom od deset kilometara na sat, ili čak i manje,  kloparaju zaprežna kola.

Čovjek koji je zauzimao položaj premijera Republike Srpske bio je Milorad Dodik. Kad god bi izgovorio riječ “saradnja”, s njegovih je usana kapao med, no njegova svečana obećanja bila su isprazna, jer Dodik nije imao nadzor ni nad teritorijem Republike Srpske, ni nad njenom policijom i vojskom. Izgledalo je da se ne boji za svoj život i zato je i učinio tako malo u korist Haškog suda. Vjerujem da je napravio jednostavnu računicu i zaključio da saradnja sa Sudom moze štetno djelovati na njegovu političku budućnost koju je nastojao oblikovati u skladu sa svojim interesima.

Dodik je ustvrdio da je njegova vlada od samog početka djelovanja Suda bila spremna na saradnju, te da je njegov ured bio prvi koji je savjetovao da se neki od optuženih prisile na dobrovoljnu predaju. Požalio se da pritvorenici u Hagu predugo čekaju na suđenje, te da politička nestabilnost u Republici Srpskoj, kao i NATO-ovo bombardiranje Srbije, otežavaju saradnju sa Sudom svim lokalnim političkim vođama.

“Moja vlada”, rekao je Dodik, “čini sve kako bi uklonila glavni problem Republike Srpske, a to je Radovan Karadžic koji po svaku cijenu mora otići u Hag.” Ustvrdio je da se Karadžic i ostale osobe protiv kojih je Sud podigao optužnice nalaze u Bosni i Hercegovini, ali da nisu pod  zaštitom njegove vlade. Dodik nam je rekao da je Ratko Mladić prethodne tri godine živio u Beogradu, te da njegova noga cijelo to vrijeme nije prešla granicu Republike Srpske. (Pretpostavljala sam da je to laž, a poslije sam se u to i uvjerila.)

Dodiku sam rekla da želim biti iskrena s njim. Naglasila sam, prvo, da će vlada Republike Srpske pokazati spremnost za punu saradnju sa Sudom ako nam pruži potrebne informacije i ako počne uhićivati optuženike. Rekla sam mu da je naš prioritet uhićenje Karadžica koji se s vremena na vrijeme pojavljuje na Palama: “Uz vašu pomoć i saradnju, uz tačne informacije i uz pomoć SFOR-a možemo ga uhititi.”

Od Dodika sam uporno tražila da nam preda osjetljive informacije, uključujući najnovije fotografije naših optuženika, kao i njihovih boravišta. Moj tim Dodiku je predao službeni zahtjev za pomoć. Naši istražitelji htjeli su obaviti razgovore sa sedmoricom ljudi – neki od njih bili su sumnjivci, drugi potencijalni svjedoci – u vezi sa masakrom u Srebrenici 1995.

Predmnijevali smo da će ti ljudi biti neskloni razgovoru s našim istražiteljima i stoga smo Dodiku uručili sedam sudskih poziva kojima smo te ljude pozvali na razgovor u decembru. Zamjenik tužitelja, Graham Blewitt, nastojao je uvjeriti Dodika da ne namjeravamo izvoditi nikakve trikove te da imena osoba s kojima želimo obaviti razgovor nisu u zapečaćenim optužnicama i da neće biti uhićeni. Dodik je izrazio zadovoljstvo našim jamčenjem da neće biti nikavih prijevara, ali ujedno nas je upozorio da ne može jamčiti da će naša nastojanja postići bilo kakav rezultat, jer je na čelu vlade koja nema podršku većine u parlamentu bosanskih Srba i jer je policija i dalje lojalna Karadžićevoj Srpskoj demokratskoj stranci.

S nevjericom smo slušali Dodika koji je predviđao da će Slobodan Milošević sljedeće godine pasti. Rekao je da će Miloševićeva opozicija u Srbiji okrenuti nezadovoljstvo naroda protiv njega te da će ona iz toga izvući političku korist; izrazio je i malodušnost zbog toga što Sud nije podigao optužnicu protiv zagriženog nacionaliste, vođe paravojnih jedinica i predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Nisam se mogla upuštati u pojedinosti. No, rekla sam Dodiku da Šešelj nije izvan područja našeg interesa te da od njega očekujem da nam dostavi bilo kakve dokaze koji terete Šešelja i ostale vođe, ako njima raspolaže. Dodik je rekao da vjeruje da je Šešelj u pozadini najnovijih bombaških napada u Republici Srpskoj.

(U sljedećem nastavku: Vujanović me je zamolio da naša suradnja ostane tajna)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi