Trump First

Piše: Zlatko Dizdarević

Slijepa nespremnost da se izvuče minimum pouke iz situacije koja je samo logičan odraz neshvatanja svjetske realnosti, i potom žandaranje spram država “koje nisu sa nama”, ali i cijele svjetske organizacije, sugeriše samo dvije mogućnosti: ili je američko liderstvo doista stiglo do tačke na kojoj se vraća sjećanje na staru kinesku priču o “tigru od papira”, ili je u pitanju drama druge vrste. Ona koju je natuknuo bivši šef CIA Leon Panneta, dakle jedan od najupućenijih iz samog vrha sistema i države, kazavši kako “predsjednik nije sposoban racionalno razmišljati...”
Teško je u novijoj američkoj istoriji pronaći godinu u kojoj se u tolikoj mjeri “sve promijenilo” kao što je to slučaj sa 2017. Ujedno i prvom godinom predsjednikovanja Donalda Trumpa. U Bijelu kuću ušao  je sa parolom agresivnog entuzijazma: “America First”. Za nepunih dvanaest mjesci, realnost je postala po Ameriku porazna. Od najčešće samoproglašenog “lidera svijeta” ali i  respektovanog moćnika u mnogim procesima od planetarnog značaja, Amerika se sasvim približila poziciji koju je, lani u ovo doba, malo ko mogao i naslućivati: dramatično je u manjini u poimanju vlastitog svjetskog liderstva. Uz to još je eksplodirala u nezabilježenoj aroganciji kroz prijetnje u UN-u onima, uključujući i vjerne saveznike, koji nisu glasali za njih u slučaju gdje je bilo jasno da se Trumpova opasna  pogubljenost u vezi sa Bliskim istokom ne može ni prihvatiti ni podržati.  

Ko nije sa nama...


Slijepa nespremnost da se izvuče minimum pouke iz situacije koja je samo logičan odraz neshvatanja svjetske realnosti, i potom žandaranje spram država “koje nisu sa nama”, ali i cijele svjetske organizacije, sugeriše samo dvije mogućnosti: ili je američko liderstvo doista stiglo do tačke na kojoj se vraća sjećanje na staru kinesku priču o “tigru od papira”, ili je u pitanju drama druge vrste. Ona koju je natuknuo bivši šef CIA Leon Panneta, dakle jedan od najupućenijih  iz samog vrha sistema i države, kazavši  kako “predsjednik nije sposoban racionalno razmišljati...”  Nije, dakle, u pitanju  ocjena temeljem neprijateljskog stava ili ideološkog neslaganja. To je signal da će se rješenja za napuštanje puta što vodi ka sunovratu teško pronaći u unutrašnjim analizama od ljudi koje je Trump sam okupio jer misle kao on. Naprotiv, on vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran nevjerovatnom političkom klaustrofobijom, ali i opsjednutošću sobom, predsjednikom koji je u samo godinu dana ono “America First”
zamijenio sa “Trump First”.  

Puno se toga u minuloj godini desilo na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. U svjetskom pozicioniranju, sva tri najveća igrača sa druge strane – kako ih doživljava Washington – Rusija, Kina i Iran postali su jači. Prijetnjama koje je izgovorila ambasadorica SAD-a u UN Nikki Haley, ovim igračima i mnogima na njihovoj strani samo je pomogla. Amerika se danas više, javno ili ispotiha, ne doživljava kao lider u svjetskim mirovnim procesima. Na Bliskom istoku posebno i otvoreno. A bili su nezaobilazni tamo od kraja Drugog svjetskog rata sve do minulog 6. decembra i porazne objave o Jeruzalemu. Iako i danas čvrsto vjeruju da se tamo ništa bez njih ne može postići, naprosto su natjerali mnoge i na istoku i na Zapadu da im u slučaju Palestine i Izraela okrenu leđa.

Washington nije više ni presudni  igrač u do sada očiglednoj “kontroli” većine procesa u svjetskoj diplomaciji. Zemlje Organizacije islamske konferencije odmaknule su se na tom terenu američkim glavnim, zalivskim vazalima. I pozicija Evrope spram Amerike je bitno drugačija. Ovo je već drugi put (prvi je bio 2003. u slučaju invazije na Irak) da se Evropa nije svrstala uz Washington u svjetskoj “operaciji” na Bliskom istoku. Prvi put nisu imali snage i da glasaju protiv njih u UN-u, a sada jesu i to. Macron ga čak, pomalo ponižavajuće, nije ni pozvao u Pariz na svjetski skup o klimi, katastrofi koja prijeti cijelom svijetu. Trumpova politika prepušta svjetsko liderstvo drugima i u procesima koji  garantuju smanjenje nuklearnih opasnosti. On sam egzibicionistički i opsjednuto se nadigrava sa  Sjevernom  Korejom i Kim Jong-unom ali, još gore, kocka se i sa antinuklearnim sporazumom sa Iranom dogovorenim na najvišoj svjetskoj razini. Posebno bolno po njegov dio “kaubojskog” biračkog tijela u kojem mnogi jako vole da pucaju, jeste što Trump nije više dominantan u rivalstvu sa Rusijom. Putin mu je na mnogim frontovima stalno bar pola koraka ispred. O skandaloznoj poziciji u medijima da se i ne govori.

U jednom privatnom razgovoru, nedavno u New Yorku, čiji je sadržaj dopro dovde, Henry Kissinger je okarakterisao Donalda Trumpa i njegove dosadašnje poteze kao “veoma lošu činjenicu” po Ameriku, ali i kao čovjeka koji opsesivno želi da napravi po svaku cijenu nešto izuzetno veliko na svjetskoj sceni. Nešto što njegovi pretodnici nisu mogli. Njegova fascinacija ulaskom u istoriju je bez granica...

Mnogo je razloga da se povjeruje da lukavi Kissinger jako dobro zna o čemu govori. Državničkoj mudrosti moralo bi biti poznato da biti “first” ne znači mnogo, ako to važi samo u domaćem dvorištu, a ne i u očima, i priznanju, barem, većine ostalih u svijetu.

Opsesija “istorijskim potezom”


Tipičan slučaj uvjerenja da će nakon stoljeća cijelog, eto, baš on “riješiti problem Bliskog istoka”, odnosno Palestine i Izraela, uz sve ono što se pod tim podrazumijeva, jeste ovo što se od 6. decembra do sada desilo sa Jeruzalemom. A baš tu okrenuo je svijet protiv sebe.

Promatrajući danas razne otvorene i zakulisne detalje najnovije storije o, kobajagi, “mirovnom procesu”, ignorantski i neodgovorno pokrenute najavom Trumpa da će prebaciti ambasadu SAD iz Tel Aviva u Jeruzalem, pa će tako priznavanjem Svetog grada kao glavnog grada Izraela “snažno pogurati”  taj proces  – postalo je vidljivo mnogo toga što se i nije znalo u prvi momenat, ali se vrlo brzo složilo u uznemirujući mozaik.   

Mnoge prve reakcije na ovo, od iznenađenosti do zgražavanja i revolta, ali i panike kako se opredijeliti  između notornih činjenica i principa sa jedne, i privrženosti Americi sa druge strane, zaobilazile su ono što je nemoguće zaobići. Šta je sad u pitanju? Da li ono o čemu je govorio Kissinger, Trumpova opsesija “istorijskim potezom” u korist vlastite promocije. Ili konstatacija bivšeg direktora CIA-e o “nespremnosti Trumpa da racionalno razmišlja...” Ili, treće, možda i najrealnije, nesposobnost  tipičnog predstavnika one konzervativne, “countryside” Amerike, duboko ukorijenjene u odrastanju u mitovima (pa i zbilji) o dominacije sile i kaubojštine – ne želeći da shvati da postoje i neke druge realnosti, interesi, logike, istorije, genetski kodovi... New York nije cijela Amerika.

Uproštena rekonstrukcija nakana, planova, i povučenih poteza u aroganciji, neznanju i nespremnosti da se sasluša bilo ko drugi, opsjednutost isključivo izraelskim viđenjem “mirovnog procesa” i istinama o Bliskom istoku, pa sve skupa pomnoženo sa notornim nepoznavanjem tamošnje istorije, mentaliteta, vjere, duhovnih isprepletenosti i tradicija, iznjedrilo je ovu  priču.

Tramp je – kaže logično “čitanje” cijele priče uz niz novih detalja i informacija – očigledno ponesen idejom o “velikom potezu” u karijeri, pomislio da ga može, ne slučajno, spektakularno povući baš na Bliskom istoku. Sedam decenija američki predsjednici su to pokušavali, ponekad se činilo i uspješno, ali rezultat se pretvorio u nepostojeći mirovni proces. Profitirao je Izrael uporno se šireći, Palestina je bivala sve manja i manja, a kobajagi frustracija je za svjetsku politiku na ovom terenu postala rutina. Dakle, idealno za glamuroznu akciju.

Nije bio slučajan ni tajming za operaciju. Iz niza razloga nagomilanih za godinu dana Trumpu je nad glavom visio Impichement. Moćni izraelski lobi u SAD bio je kao naručen za njegovo spašavanje. Uz pripadnike tog lobija u vlastitom okruženju i Kongresu sve je bilo lakše, pogotovo ako je Jeruzalem dio trgovine. Druga važna bitka za podršku dobijena je novim zakonom o porezima kojim su dodatno dobili ionako najbogatiji u Americi, znači najutjecajniji u političkim kuhinjama gdje se odlučuje o promocijama ili likvidacijama. Tramp odjednom na krilima podrške najvažnijih ima scenario. Sve dalje bilo je katastrofalno.

Strateško smirivanje

Za sređivanje stanja na Bliskom istoku, mora se dugoročno srediti teren. Bez toga nema ni gašenja niza žarišta: Irak, Sirija, Jemen, Kurdi, itd. Ko zna šta će biti sutra. “Strateško smirivanje” znači rješavanje Palestine. Znaju to i Rusi, i Iranci, Sirijci, Saudijci, Izrael i Palestinci... Ali, šta je to sad tamo novo, a do sada nije bilo uključeno u bezbrojne planove kojima su se već bavili u istoriji upućeniji od Trumpa... Vjerovatno ništa, osim njegovog uvjerenja da može izmisliti to “novo”, kako hoće. Istorija i realnost ga se ne tiču, a viđenje mlađanog zeta i savjetnika Jareda Kushnera, ortodoksnog cioniste,  vodilja je u shvatanju istorijskih prava u “mitskoj domovini”.

Vjerovao je Trump da Arapi nisu spremni odupirati se njegovim rješenjima – umirit će se brzo kao i u “arapskim proljećima”. Mislio je da Evropa neće imati snage protiv njega, a da će Palestinci morati da prihvate ono što im se galantno nudi jer će dobiti ono što nisu imali – kobajagi državu. Objasnili su mu, vjerovatno zet i zajednički prijatelj Netanyahu da ta Palestina, naravno, neće biti ni nalik onoj kakvu traže i očekuju decenijama temeljem odluke UN-a iz 1948. godine (kojom je stvoren i Izrael), ali, oni nemaju više prilike da traže više, a i da imaju, kao da je to važno. Bio je siguran Trump da će i bilo kakva “Palestina” biti dovoljna američkim prijateljima u arapskom svijetu da priznaju Izrael. Oni što će se usprotiviti, jasno, neprijatelji su, a evo vidimo iz UN-a šta sleduje neprijateljima Amerike. Tako je i urađeno. Mlađani Kushner i njegov pomagač u cifranju ovog “plana” Jason Greenblatt – specijalista za međunarodne pregovore – zasukali su rukave i pišu li pišu. Kažu, došli su otprilike do pola, a “ovo što se dešava” ništa ih ne ometa. To će svakako proći...

Idejom oduševljeni Trump, uvjeren da je na pravom putu do istorijske slave, a i zbog obaveza prema pomagačima u borbi za očuvanje lika i djela, potrčao je u javnost sa odlukom o Jeruzalemu. I ostao zblanut, kao i ambadsadorica Niki Haley, kako i zašto nezahvalni svijet rušilački odgovara kada je u pitanju, kako poručuju, “snažan doprinos mirovnom procesu...” Istina je da u novom pominjanju Jeruzalema šute o “jedinstvenoj i cjelovitoj prijestonici nedjeljivog Izraela”. Govori se o “Jeruzalemu, glavnom gradu Izraela”. Koliki će on biti i dokle, gdje je tu Istočni dio grada kao glavni grad Palestine, kako je do sada predviđala svaka pregovaračka opcija Palestinaca, to će, kažu, “biti stvar budućih pregovora...” Jedini detalj koji se ne pominje je onaj – kojih pregovora i sa kime dogovorenih. Sve će na Bliskom istoku biti kako zet uredi. A koliko se vidi, njemu nisu ravna ni ona dvojica, Sykes i Picot, što su u ime Velike Britanije i Francuske lenjirom vukli granice po arapskom svijetu još 2016. godine u vrijeme raspada Otomanske imperije.

Trump, i oko njega, sada su, odjednom, iznenađeni reakcijama svijeta. Ostalo ih ne iznenađuje. Čak i da se u slučaju Jeruzalema doista radilo o “osnovi za pregovore”, a nije, Netanyahu i njegova cionistička klika sve su strpali u džep kao gotovu stvar. Sveti grad tri religije je za njih ekskluzivni, istorijski i cjeloviti glavni grad koji im pripada i o čemu više nema nikakvih pregovora. Uostalom, nije prošlo ni nekoliko dana od one Trumpove objave pa da se pojavi najava hitre izgradnje desetina hiljada novih “stambenih jedinica” baš u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Valjda, prije nego što počnu pregovori o onoj “Palestini” kako je zamišlja Kushner i donosi na pladanju gazdi u imperiji i familiji. On je “Trump First”.

Druga činjenica što je u osnovi gnjeva koji narasta unaokolo, a Trump i Kelli iznenađeni otkud to kad se smišlja trajno rješenje, jeste u verziji plana koja je procurila i sasvim se uklapa u sve već napisano:  Ta “Palestina” neće biti u granicama ’67., teritorija se predviđa samo na dijelu okupirane Zapadne obale, suverenitet u njoj će biti karikaturalan u odnosu na sve poznato u svijetu što se zove država,  izbjeglice (ako ih još ima živih) neće se moći vratiti svojim kućama kojih i inače nema, i konačno,  Istočni Jeruzalem neće biti glavni grad te države. Mnoga ilegalna jevrejska naselja, naravno, treba da ostanu gdje su.

Trump je istinski vjerovao da sve ovo može biti ovako. Sada je zblanut jer, otprilike, kakve veze ima što niko od “pregovarača” sa druge strane sa ovim nije bio upoznat. Razgovarao sam prije dva mjeseca u Damasku i Bejrutu sa Palestincima iz samog vrha njihove političke hijerarhije. Niko nije o ovome bio obavješten, mada su znali šta se radi. Za njih je danas, nakon svega, Amerika kojom vlada ova garnitura, mrtva priča u bilo čemu što bi se zvalo – mirovni proces. I to je nešto što doista nije “postigao” ni jedan predsjednik Amerike prije Trumpa.  

Ova nevjerovatna storija o urušavanju Amerike na diplomatskoj sceni vratila se Trumpu kao muka.   Njegovi arapski prijatelji i podanici iz Zaliva, ma koliko mu bili dolarski vjerni, ne smiju protiv svojih žitelja kojima je Jeruzalem svetinja, važnija od bilo kojeg kralja, emira ili princa. Tramp, zapravo, i nema bog zna kakav interes za Bliski istok osim raznih igara sa naftom i oružjem. Odnos prema  svemu tome pokazao je i kroz potpuno nerazumijevanje za slučaj Saudijske Arabije i Katara. Važno mu je bilo da je tim povodom prodao gomilu oružja Rijadu i paralelno borbene avione Kataru. Slično je i sa drugim Arapima... Puno toga prepoznatljivog je i sa Evropom, Turskom, pa i NATO-om.

Naravno, teško je bilo ispisati ovakvu priču bez izvjesnog cinizma. Mnogi u svijetu koji se ozbiljno bave  analitikom, istorijom i globalnim geo-strategijama, oglasili su se u nevjerici da je sve ovo, ovako, moguće. Potez sa Jeruzalemom kojim je trebalo pokazati snagu i izazvati spektakl bez uvida u elementarne posljedice koje se nude golim okom, zapanjujući je za zemlju takvih političkih kapaciteta i svekolike naučne logistike. Trebalo je doista ogromne “kontra-pameti” i fascinantnog neznanja da se ujedine protiv sebe i Istok i Zapad, razmašu strateški protivnici, zakuje na stub srama i izloži nipodaštavanju puno onoga što je u ovoj zemlji decenijama slovilo kao respektabilna činjenica.  

Uostalom, do te mjere poniziti sistem za koji se vjerovalo da je primjer mnogima, ozbiljno dovodi u pitanje sam taj sistem. Da se i zaboravi kako će nakon svega, Izrael objektivno postati ranjiviji nego što su to i Trump i Netanyahu i mlađani Kushner sanjali. Ne protestuju protiv njih slučajno i sami Jevreji u Izraelu. Palestina i bez države, do daljnjeg, biće respektabilnija i samosvjesnija.

Mitovima na Bliskom istoku ne smije se igrati. A većeg mita pretočenog u nedodirljiu realnost od Jeruzalema tamo nema. Igrati se time suludo je. Kada bi Trumpa interesovala istorija, imao bi šta o tome pročitati i naučiti. I mimo ovoga, morao je znati da nikakav zemljotres u politici ne može proći neplaćeno. Ovaj put, ogromnu cijenu prve tranše duga prema svijetu platit će američki interesi, žrtvovani interesima “Trump First”.  Pa neka sami vide šta će s tim.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi