Heroj na magarcu

Piše: Ahmed Burić

Najvažnija stvar od osamostaljenja Bosne i Hercegovine do danas trebala je biti odgovorna sloboda. No, mi smo i tu “fulili”. Izgleda, zaposve.
Kraj godine, i vrijeme svođenja računa. Dani kao stvoreni za loše raspoloženje, ukoliko imate iluziju “objektivnog” sagledavanja stvarnosti: na televiziji, uglavnom, intervjui s političarima. To niti više ima smisla gledati, niti je važno ko će od njih šta reći. Samo je njima dobro u ovom društvu, i u nedogled mogu ići njihove beskrajne kombinacije u kojima se režiraju “dogovori” koji će rezultirati time da se ništa neće dogovoriti.

Između nemogućnosti i nezainteresiranosti

“Ponekad se stiče utisak da svi koji se u EU bave Bosnom i Hercegovinom, više žele da se postigne napredak, nego oni koji su na njezinom čelu”.
Tako govori evropska poslanica Tanja Fajon, jedna između onih malobrojnih likova koji nisu izgubili interes za BiH, nakon što su svi digli ruke, a Bruxelles, praktično, zapečatio da je “dobro dok se ne puca”. Tu negdje, između nemogućnosti da se izvuče ispod zagrljaja (mafijaške) politike, koja ih generira, i opće nezaineresiranosti za lokalne, realne probleme, potonuo je i naš posao. Mediji i novinarstvo nikada nisu bili u gorem statusu. Koji, uglavnom, graniči s poniženjem.    

Hja, ušli Bugari u Sofiju, reklo bi se: u ovom trenutku izgleda da je igru s vlastitim repom, u našem slučaju, nemoguće okončati. Protesti policije pred federalnim institucijama kao da to najbolje potvrđuju. Politika je kao paravan za biznis, u ovako korumpiranom, nesigurnom, frustriranom društvu, sebi organizirala instrumente zaštite, pratnje, obezbjeđenja, rotacije, subvencije… Ostali segmenti su zanemareni, i sad imamo policiju koja se zalaže za beneficije u penzionisanju, a, suštinski, malo ko odatle i želi u penziju. Valja živjeti: onako, usput, još uvijek može zaraditi nekoliko desetina maraka na saobraćajnim prekršajima, ili nekoliko stotina na internoj “zaštiti”. Krupne ribe, ionako, niko ne lovi.

Policija, kao u vicevima, obično kasno shvaća da je izigrana, a kad se to već dogodi (a dogodilo se), ona u ovakvom obimu i ovakvom obliku više neće biti potrebna. “Građani” su se već sami “pobrinuli” za elementarno “osiguranje” – u Sarajevu je golim okom vidljivo da nikad nije bilo više neprijavljenog oružja – a ona(j) ko ga nema, e njemu, ili njoj je baš zajebano. Ali, baš. Sljedeći korak u ovakvim nedruštvima može biti stvaranje privatnih vojski ili policija: na kraju se možda dogodi najveći paradoks ostvarenja mirovinskih prava. Da dio policije bude zaposlen kod onih koje je trebala hapsiti. Kakva turobna groteska.                  

Negdje u tom  začaranom krugu, a ono obuhvata i širi prostor od BiH, stoji i (odgovor na) pitanje: ko je u ovim zemljama na vlasti? U Srbiji, kozmetički dotjeran duh smrti iz devedesetih koji još uvijek kezi zube i oštri nož, kad se spomene Srebrenica. U Hrvatskoj, nakon komemoracije Slobodanu Praljku u Zagrebu, na koju porodica nije htjela doći (prenosile su je neke televizije, dok je prevoz bio džaba, a saobraćaj jedno vrijeme zaustavljen) a na bini se šepurio tzv. generalski zbor - stvar je nešto jasnija. Tamo na vlasti niije nikakav Plenković, ni Vlada ni Sabor RH, nego udruge domovinskog rata, koje još uvijek imaju snagu da suspendiraju civilna i legalistička gibanja. Na vlasti su još i banke, uglavnom inostrane, koje kreditima drže ljude na ivici nervnog sloma zbog blizine datuma plaćanja računa, i to je to. Kao u igricama: oni koji nemaju, ispadaju iz igre. Game over.

Za izbore!

I na to sve da potvrdimo da kod nas, suštinski, nije ništa drugačije, izjava i potez kantonalnog premijera da će Vlada Kantona Sarajevo izdvojiti za početak 300, od ukupno 600 hiljada maraka, da bi optuženi pripadnici Armije RBiH, protiv kojih se vode procesi, imali adekvatnu odbranu kojom će dokazati istinu o agresiji na BiH. Da ne govorimo sad da nijedan segment, kultura pogotovo, nikada nisu mogli dobiti te novce, ali se u izjavi ne precizira koji su to ljudi za čiju bi eventualnu odbranu (a ratni je zločin, priznaćete, ozbiljna stvar) trebalo odvojiti novce poreskih obveznika. Svako kome se ne dokaže krivica može naplatiti basnoslovnu odštetu, i tu se krug, opet zatvara. Drugim riječima, većina od tih 600.000 maraka, neće završiti u rukama onih koji su nepravedno optuženi, nego u anonimnosti transakcija između Vlade, sudova i advokata. Dakle, u plaćanju “osiguranja” za izbore 2018.

To će “domaće pravosuđe” i “akademska zajednica” (sa nekoliko izuzetaka), dočekati objeručke. Uz radosne zvuke Čole (kao prije 40 godina) i Crvene jabuke (kao prije 30). Društvo koje živi kao heroj na magarcu i jaše okrenuto naopako: gledajući u prošlost, dok namučena životinja treba kroz maglu pronaći put. Bila je ovo, ova 2017. godina, i ostaće, godina nijansi sive. S tendencijom zatamnjenja.    

Sve što je trebalo naučiti iz zlih vremena – u kojima je svugdje po svijetu bilo prijatelja, jer su riječi “Sarajevo” i “Bosna” otvarale sva vrata, trebala je biti to da se ponese odgovornost za slobodu. Na temelju legaliteta, i uz pomoć neke mjere ljudskosti. Umjesto toga, dobili smo ovo što danas živimo. Kome je dobro u tome, to je i zaslužio.  

Ostalima, sretna nova 2018. godina.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi