Postaja u pustinji

Piše: Mile Stojić

Mi smo danas poraženi, ali nekako mi je draži i svijetliji taj naš poraz od ove silovite pobjede prostakluka, opskurantizma i mržnje, koja još uvijek caruje u glavama balkanskih inteligenata. Biti sam i odbačen u vremenima zločina i beščašća, jedini je ljudski izbor, govorio je Thomas Mann, kad su ga optuživali zbog čega je napustio i izdao svoj rod u vremenima njegovih historijskih iskušenja. Boriti se protiv nacionalizma velika je stvar, a biti protiv nacionalizma u vlastitom narodu pravi je intelektualni podvig.
Ruski nobelovac Josif Brodski (1940.-1996.) duži period svog života, svake godine u prosincu mjesecu, napisao bi po jednu pjesmu o Božiću. “Tradicija slavljenja Božića, 25. prosinca daleko je razgranatija i razrađenija u Rimskoj crkvi, negoli u pravoslavnoj. Tako da za mene nema pitanja – je li to ’njihovo’ ili ’nije njihovo’. Ondje gdje je sve počelo, od toga sve i počinje”, govorio je Brodski.

U ovoj blistavoj pjesničkoj kolajni opisuju se božićne svetkovine, tiha slavlja, kao oaze okrepe u životnoj pustinji. (Postaja u pustinji, glasi naslov njegove znamenite knjige). Siromašna prognana obitelj u nigdini, obitelj bez oca – otac je ona daleka zvijezda na nebesima, čiji sjaj obasjava čedo u jaslicama. Jedan od najljepših opisa betlehemskog rođenja, koje sam pročitao. Pored Kristova rođenja, on u stihovima reflektira biblijsku paradigmu, akcentirajući najčešće bijeg u Egipat, bjekstvo pred političkim progonstvom, pred smrću.

Što se ovo, dovraga, događalo i događa na Bliskom istoku?, najčešće je pitanje naše suvremenosti, a najkraći, malo cinični, odgovor – događa se sve ono o čemu piše Biblija. Ondje je sve počelo i od toga sve počinje, rekao bi Brodski. Gledajući milijune nesretnika, kako iz Afganistana, Sirije i Libije hrle prema Europi, gledajući ih gdje s promrzlom djecom u naručju hrle u nepoznat svijet, sjetimo se i Marijina i Josipova bijega u nepoznatu i daleku zemlju, da bi svoj porod spasili od smrti.

Nije li Božić svih ovih godina samo ponavljanje tog mukotrpnog a božanskog puta u nepoznato. Hoćemo li toj našoj nesretnoj braći s Istoka pružiti utočište, makar u kakvoj štali, ili ćemo se od njih ograditi bodljikavom žicom, pitanje je koje se vrišteći postavlja nad našom, nad europskom suvremenošću. Jer gonič uvijek stiže “neznano otkuda u pustinji, koju je nebo izabralo za čuda, po načelu sličnosti, za slučajan konak,  oni su palili vatru. U zametenoj snijegom  špilji…” (Bijeg u Egipat). Božići naše suvremenosti protječu u znaku tih pitanja.

                                                                                                    ***

Novinarka beogradskog lista Danas Gordana Nonin poslala mi je novinsku fotografiju staru gotovo tri desetljeća, na kojoj se nalazim sa grupom od dvadesetak pisaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Objektiv je uhvatio jednu šarenu intelektualnu družinu, koja je u praskozorje velikog balkanskog klanja, pokušala dići svoj glas protiv rata i ubijanja. Snimak je nastao nakon  osnivanja udruge Nezavisnih  pisaca Jugoslavije, 20. prosinca 1990. godine u Sarajevu.

Kroz požutjeli novinski raster ocrtavaju se lica Radomira Konstantinovića, Vitomira Lukića, Pavla Ugrinova, Velimira Viskovića, Mirka Kovača, Alija Podrimje, Dubravke Ugrešić, Vidosava Stevanovića, Mirka Marjanovića, Davida Albaharija, Aleksandra Tišme, Filipa Davida, Stevana Tontića te još nekih, čijeg se lika ni imena više ne mogu s pouzdanošću sjetiti. Na samom vrhu fotosa nalazi se i moj tad mladićki lik.

Kroz gustu maglu godina izranjaju ponovo pred mene ta draga lica, od kojih neka već prekriva zemlja. Lica mojih prijatelja. Razbježalo se to divno jato, nestalo u mračnom vremenu, ali njihova djela još svijetle u pomrčini. Bili su to neki od najboljih što ih je bivša država imala. Nema više Vite Lukića, nema Rade Konstantinovića, Mirka, nema dobrog Pavla Ugrinova, nema Tišme, otišao je Podrimja…

Osipa se i runi to malo “bratstvo po nesanici”. Evocirao sam uspomene na Mirka na prvim Kovačevim danima pretprošle godine u Rovinju, te  na Radu na prvim Danima Radomira Konstantinovića prošlog ljeta u Subotici, kao neki tužni saučesnik i svjedok. Bio sam i očevicem Podrimjine smrti u francuskom gradu Lodeveu, gdje smo zajedno nastupali na književnom festivalu Voix de la Mediterranee. Nedavno se iz Sarajeva odselio moj drug i prijatelj Stevan Tontić…

Bilanca tog našeg sarajevskog druženja i udruženja nije dala nikakva praktičnog rezultata, ali barem smo pokušali reći “ne” mržnji koja je tekla oko nas bujicama. Nismo spašavali Jugoslaviju, kako su nas tad prozivali (i kako nas još uvijek prozivaju) nacionalisti, nego smo pokušavali očuvati kristalnu kocku kulture i razuma, koju su luđaci kasnije razbili ekrazitom. Mi smo danas poraženi, ali nekako mi je draži i svijetliji taj naš poraz od ove silovite pobjede prostakluka, opskurantizma i mržnje, koja još uvijek caruje u glavama balkanskih inteligenata.  Biti sam i odbačen u vremenima zločina i beščašća, jedini je ljudski izbor, govorio je Thomas Mann, kad su ga optuživali zbog čega je napustio i izdao svoj rod u vremenima njegovih historijskih iskušenja. Boriti se protiv nacionalizma velika je stvar, a biti protiv nacionalizma u vlastitom narodu pravi je intelektualni podvig.

Kad dođu neka bolja vremena, kad se zgule kulise laži, ostat će ipak  ti naši zapisi iz mračnih godina, kako bi to rekao Filip David, ako ništa a ono barem kao svjedočanstva o krhkome duhovnom i intelektualnom otporu divovskim valovima nečovještva, o danima kada je smrt trijumfirala nad životom. Možda je to jedina utjeha u ovoj zemlji, u kojoj utjehe nema.

                                                                                                    ***

Prošlogodišnji Božić proveo sam u Berlinu, jer mi tamo žive najdraži. Obiteljski smo se okupili na rijeci Spree. Prisjećao sam se u tom berlinskom božićnom blještavom Hollywoodu svojih hercegovačkih adventskih dana; najednom sam začuo glasove umrlih roditelja, kao u onoj divnoj Šantićevoj pjesmi. Pa smo onda u mislima kitili naše sarajevske borove, pa evocirali izbjegličke Weihnachten u svijetlome gradu na Dunavu… Kad smo se vratili u Sarajevo 1998. godine u porušenom gradu nije bilo ni jednog ukrašenog bora. I evo nas, dva desetljeća nakon rata, ponovno u tuđini. Raskošni,  milijunima upaljenih svjetiljki okićeni, Berlin mami nas nekom svojom nepodnošljivom lakoćom. “Bilo bi ovdje lijepo živjeti”, kaže moja žena. “Ubit će nas dolje ona prokleta sarajevska magla”.

Slušajući Gruberove himnične akorde Kristovu rođenju, kako ih izvodi tamnoputi klarinetist ispred velike robne kuće Saturn na Alexanderplatzu, u tim berlinskim večerima, na um su mi ponovno padale davne slike božićne idile u Hercegovini. Slike oca koji unosi zapaljen badnjak. Otac je zvijezda na nebesima. Slike majke koja magijom svoje ljubavi sprema najbogatiji objed siromaha. Slike nepojamne blagosti i topline, u trenutku zastrte magličastom zavjesom suza.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi