Odlazak iz Banja Luke

Piše: Suzana Sekulović Kadirić (Štokholm)

Noć pred odlazak nisam spavala, ne zbog samog odlaska, nego zbog oca koji se gušio u suzama. Ja još uvijek nisam bila svjesna da napuštam svoj život, pa su mi tako plač i drhtaji osobe koja je uvijek bila hrabra i uvijek moj oslonac u svemu što sam radila puno teže pao, nego sama pomisao da idem i da ću se, bila sam ubjeđena, uskoro vratiti. Sumorno i hladno januarsko jutro gluho je odjekivalo odsutnošću svih onih koje sam voljela. Zamolila sam roditelje da još jednom pred odlazak prođemo gradom. Bio je pust, hladan, ispunjen vojnim uniformama i mirisao je na očaj, tugu i beznađe.

Moji prijatelji odvođeni su u toku noći na ratišta s kojeg bi se vraćali potpuno promjenjeni ili se uopšte nisu vraćali. Obično bi ih prve izlagali udaru s jasnom namjerom da tako razbiju čelije društva koje su činile osnovicu zajedništva. Kad bi oni nestali, redove bi običnio popunjavali onima koji nisu imali ni malo ljudskosti u sebi. Danas sam ubjeđena da su ih namjerno žrtvovali u svojoj zločinačkoj namjeri. Oni koji su uspjeli izbjeći vojnoj policiji, danima su se krili jedni kod drugih, mijenjali adrese, sve dok i njih ne bi iznenada negdje dočekali ili dok ne bi uspjeli nabaviti lažne dokumente da bi napustili grad.

Neposredno pred ovaj moj bijeg likvidiran je i meni blizak prijatelj. Tek tako. Ispred mene. I svih ostalih koji su se zatekli to veče u poznatom gradskom okupljalištu. U danima koji su slijedili nije bio ni jedini, ni posljednji. Nisam znala da će vazduh i nakon 25 godina mirisati krvlju, a ljudi tražiti svoje najmilije po sakrivenim ćoškovima te zemlje koju sam tako voljela.


Kada sam tog dalekog 28. januara 1993. godine napustila grad koji sam voljela, bila sam ubjeđena da će sve trajati svega mjesec-dva i da ćemo uspjeti naći zajednički jezik. U kakvoj sam zabludi bila!

Noć pred odlazak nisam spavala, ne zbog samog odlaska, nego zbog oca koji se gušio u suzama. Ja još uvijek nisam bila svjesna da napuštam svoj život, pa su mi tako plač i drhtaji osobe koja je uvijek bila hrabra i uvijek moj oslonac u svemu što sam radila puno teže pao, nego sama pomisao da idem i da ću se, bila sam ubjeđena, uskoro vratiti.

Nismo bili spremni na krvavi pir

Sumorno i hladno januarsko jutro gluho je odjekivalo odsutnošću svih onih koje sam voljela. Zamolila sam roditelje da još jednom pred odlazak prođemo gradom. Bio je pust, hladan, ispunjen vojnim uniformama i mirisao je na očaj, tugu i beznađe. S ocem sam podijelila zadnju cigaretu na peronu, jer u to vrijeme ih nije bilo apsolutno nigdje za kupiti, pa smo se dovijali kako smo znali i umjeli. Predhodno smo pušili i motali u male papiriće kamilicu, ubjeđujući jedno drugo da će biti bolje, jer svi smo isti, svi smo tako izmješani i nećemo dozvoliti da se išta ružno desi.

S ove distance mislim da jednostavno nismo bili spremni na krvavi pir koji je opustošio našu zemlju. Tim više što su se na samo nekoliko mjeseci prije toga održavali pokreti i koncerti za mir u cijeloj zemlji. Tada se na hiljade ljudi okupljalo zajedno i zalagalo u borbi protiv rata, a priče o podjelama na Srbe, Hrvate i Muslimane činile su se pomalo nestvarnim, pogotovo kad se nađete na tim koncertima i iz grla pjevate zajedno sa izvođačima i publikom, čvrsto vjerujući u rješenje, a ne u sukob.
 
Žao mi je što današnji mladi ljudi to ne pamte i što nikad neće moći doživjeti takvo nešto. Ako ikad i dožive, neka povedu bar jednog Roma sa sobom, jer mi nismo nikad o njima razmišljali, kao ni, recimo, o osobama sa invaliditetom, osim ako ih nismo ismijavali u našem društvu, što već dovoljno govori o nama svima, kao i o ljudskim pravima za koje se tako zdušno zalažemo. I dan danas razmišljam koliko često smo uopšte te ljude pozivali sa nama, koliko smo ih inkludirali u sve naše zabave?

Na autobuskoj stanici više nisam mogla razaznati šta je hladna kiša, a šta bolne suze oca, majke i mene. Sjela sam sa djetetom od nepune četiri godine u autobus, a on je ujedno bio i jedini koji se smiješio. Poslije, kada je odrastao, rekao mi je kako je mislio da opet negdje putujemo na godišnji odmor onako kako smo to on i ja obično, vrlo često znali da činimo u nekim sretnijim vremenima. Pobjegnemo negdje i družimo se uživajući u vremenu koje je samo naše.

Grad iza mene je ostao pust

Koliko god da je prošlo od tog rastanka, nikad nisam uspjela zaboraviti taj peron i slomljene roditelje koji stoje dok im ja ohrabrujuće, sa smiješkom mašem iz autobusa, pokušavajući da ih bar gestom umirim dok u meni svaka ćelija tijela, ispunjena bolom, razara cijelu mene.

Grad iza mene je ostao pust. Nije više bilo veselih studenata, nije bilo muškaraca, ostali su samo starci i žene, zelene uniforme nekih ljudi koje nisam poznavala, kao i dvije sjenke na peronu koje je zaklanjala magla i hladna kiša u tim ranim, januarskim satima.

Moji prijatelji odvođeni su u toku noći na ratišta s kojeg bi se vraćali potpuno promjenjeni ili se uopšte nisu vraćali. Obično bi ih prve izlagali udaru s jasnom namjerom da tako razbiju čelije društva koje su činile osnovicu zajedništva. Kad bi oni nestali, redove bi običnio popunjavali onima koji nisu imali ni malo ljudskosti u sebi. Danas sam ubjeđena da su ih namjerno žrtvovali u svojoj zločinačkoj namjeri. Oni koji su uspjeli izbjeći vojnoj policiji, danima su se krili jedni kod drugih, mijenjali adrese, sve dok i njih ne bi iznenada negdje dočekali ili dok ne bi uspjeli nabaviti lažne dokumente da bi napustili grad.

Moj brat je stajao u hodniku i pred isključenje telefonskih veza zadnji put pričao sa svojim prijateljem iz susjedne republike dogovarajući se s njim da ukoliko se vide na ratištu preko nišana i budu na dvije strane ne pucaju jedan na drugoga, jer nemaju razloga za mržnju, a opasnost da ih uhvate i da ih odvedu u vojsku je bila odveć velika. Postali su divljač koja svakog trenutka može da upadne u dobro pripremljenu zamku. Preživjeli su obojica i još i dan danas su prijatelji. Tako razum uvijek nalaže!

Bez struje i vode

Neposredno pred ovaj moj bijeg likvidiran je i meni blizak prijatelj. Tek tako. Ispred mene. I svih ostalih koji su se zatekli to veče u poznatom gradskom okupljalištu. U danima koji su slijedili nije bio ni jedini, ni posljednji. U međuvremenu pokušavali smo naći kakvo-takvo utočište u svakodnevnom životu koji se odvijao bez struje i vode. Nikad nisam uspjela odlučiti da li je gore bilo za vrijeme ljetnih omora kad temperatura prelazi 30 stepeni celzijusa i kad nema vode za piće, za tuširanje ili zalijevanje toaleta, a sve ono što ste od malo, sitno skuckane crkavice uspijeli kupiti na crnom tržištu za hranu propadne na toj vrućini, jer nemate mogućnosti da bilo šta stavite u frižider koji zbog nedostatka struje ne funkcioniše. Već u startu znate da za nove namirnice koje se rijetko pojavljuju nemate više niti novca, niti mogućnosti da ih nabavite.

Ili je, ipak, gore bilo zimi, bez grijanja, a voda i struja vam dođu nakon nekih 45 dana i vi bi da se okupate. U kupatilu se i onako nahvatao led po cijevima i ne možete tu od hladnoće ni da uđete, a kamo li da se skinete, pa odlučite da se okupate u malom lavoru pored peći u kuhinji koju ste tu ubacili i koja ostavlja crnilo i po zidu i po vama, jer zgrade nisu prilagođene šparetima na drva, pa je svako bušio izlaz za dimnjak kako bi znao i umio, a onda bi se dim nezadrživo vraćao nazad vama u stan i lijepio se po tek opranom tijelu.

Bacim još jedan pogled na grad. Pust i prazan. U izlogu najveće robne kuće svega nekoliko oblatni, jer ništa drugo nije ostalo. Nestale su lutke uvijek lijepo obučene i šminka koja se odlikovala kvalitetom. Čak ni izbjeglice iz drugih gradova više nisu tumarale ulicama. Mislila sam kako je dobro što smo ih smjestili na suho i sigurno, kako je dobro što smo kuhali po kućama i nosili im hranu, mislila sam kako je ljudski pomoći čovjeku u nevolji, a nisam znala da će ogromne migracije koje su prouzrokovane ratom dovesti do uništenja sviju nas. Nisam znala ni ko će meni pomoći. I sama počinjem da se polako pretvaram u izbjeglicu još uvijek ne primjećujući to. Nisam znala da će vazduh i nakon 25 godina mirisati krvlju, a ljudi tražiti svoje najmilije po sakrivenim ćoškovima te zemlje koju sam tako voljela.

Zatvore su ispraznili, ljude ispumpali, poubijali i zatrli, obavijajući ih strahom, mržnjom i ćutnjom koja rađa plodove u izobilju svih ovih godina. Tih dana je lakše bilo ubiti čovjeka, nego razmisliti svojom glavom. Jedino što su uspjeli napuniti bile su ruke pune oružja i ceste pune izbjeglica. Na ratištu su se dojučerašnji kriminalci i primitivci, dojučerašnje komšije, hvalile lančićma napravljenim od ljudskih ušiju.

U gluho doba noći začulo se na vratima snažno udaranje nečijih šaka i čizama. Pretres stana, odvođenje na saslušanje, sumnjičavost, provokacije. Ponovno saslušanje zbog inzulina koji sam nosila sa sobom, a koji sam redovno koristila i nisam mogla bez njega da živim. Zaplijenili su mi ga. Optužnica je glasila: “Pomaganje bolesnim ratnicima na suprotnoj strani.” Još uvijek sam nesvjesno odbijala da shvatim šta se dešava. Novo saslušanje i na vidiku logor. Više nije bilo vremena. Bila sam dio te igre koju nisam željela.

Na peronu je ostao cijeli moj život.

Autobus je lagano klizio naprijed, straže su bile posvuda, pokoji leš, još uvijek je ležao na smrznutoj zemlji. Naoružani vojnici koje sam do tada viđala samo u filmovima poput Kozare ili Sutjeske bili su jedini prizor uz vijugavu cestu kojom smo prolazili. Embargo na letove je bio na snazi, privatna kola su se oduzimala bez riječi za potrebe vojske koja nas je tjerala iz naših kuća, gradovi su bili u obručima iz kojih se nije moglo tako lako izaći, kolone izbjeglica, staraca i male djece išle su ne znajući gdje će završiti. A nisam znala ni ja sama sa ovim djetetom pored mene koje sam stiskala uz skute dok mu se pljuvačka cijedila iz usnica niz lice i bradu, sanjajući neki svoj bezbrižan, dječiji san, nesvjestan svega što se oko njega dešavalo. Ili sam bar ja mislila tada da nije znao. U tom trenutku čovjek nema ama baš nikakav plan. Jednostavno ideš da bi preživio ukoliko si imao sreće da te do tada ne ubiju.

Lažni dokumenti


Tek pošto smo izbili na cestu, postah svjesna svega. Lažni dokumenti koje sam stiskala uz sebe bili su mi jedini spas. Ukoliko me otkriju i posumnjaju u njih prilikom pretresa autobusa, moguće je samo jedno rješenje. Izvođenje van i cijev ka meni i djetetu. Neko će već pritisnuti okidač. Uvijek se nađe dobrovoljac, dok ostali ćute i mahnito slijede prvi zadani potez koji se u samo nekoliko sekundi pretvara u krvavu euforiju.

Tišina u autobusu je bila teška kao olovo, a dijete pored mene je još uvijek spavalo. Misli su odjedanput nezadrživo nagrnule, jer sve do tada nisu uspjevale da se saberu, spriječene stalnim djelovanjem u cilju zaustavljanja rata i u cilju preživljavanja. Ne, ipak nisam bila spremna! Sad to znam. Tek puno godina poslije sam saznala da postoji nešto što se zove “more of the same” i što najjače značenje ima baš na engleskom jeziku. To odprilike znači da ako je razmišljanje svedeno na već dato i servirano ispred nas, na ono koje su nam drugi ponudili, a pogotovo ako nam ga nudi sistem u kojem živimo, te ako naše zaključke i djelovanja usmjerimo na ono što već znamo ili ono što izgleda da se već uklapa u cjelokupnu situaciju, ostajemo zaglavljeni upravo u situaciji protiv koje se borimo na isti ili slican nacin kao i svi drugi.

U tim slučajevima samo reprodukujemo već postojeće, a prestajemo producirati nešto novo, neki novi izlaz ili način odbrane. Tad počinje da se gasi i svaka alternativa. Mi smo mislili da neće nas, jer nikom nismo ništa nažao učinili. U toj misli smo se uljuljkivali. Mislili smo da smo toliko izmješani da nas niko ne može razdvojiti. Sva istraživanja, kao i iskustva u svijetu pokazuju da je cilj stalnog reproduciranja istog mišljenja ili djelovanja zaključati i vakuminizirati postojeće stanje.

I upravo mi se to desilo! Nametnuli su mi nacionalizam koji nisam tražila, a s njim zajedno i borbu protiv njega samoga. Razmišljajući u to vrijeme svojom glavom nisam htjela biti dio tog zla. I bilo nas je još takvih. Dosta. Pa, sjetite se već spomenutog koncerta za mir i desetina ljudi na njemu. Sjetite se da se taj koncert širio iz Sarajeva dalje ka drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Banja Luka. Prijedor. Zenica... Svi mi smo željeli mir. Koncert je prenošen u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji dok su druge republike bojkotovale prenos. Znam, jer sam bila i sama učesnik tih koncerata. A onda su nas blokirali. Više nisu ni telefonske veze radile. Rasturili su nas na male djeliće onemogućivši nam bilo kakav oblik komunikacije.

Strah, mržnja i neimaština

Svi smo mi mislili isto za razliku od onih koji su sa uživanjem išli u rat i naslađivali se tuđim patnjama. Danas ti ljudi traže svoja prava, a isti oni ugledni ljudi, stručnjaci i intelektualci koji su ih izmanipulirali kao marionete i povlačili konce sukoba odavno su ih već zaboravili ostavljajući im na poklon frustracije, strah, mržnju i neimaštinu. Oko nas se odvijala krvava igra, a mi smo i dalje mislili da neće nas….

Moj autobus je već odavno stigao na cilj, Grad je ostao negdje u daljini. Teret prošlih dana ostavio je pečat u svima nama, mada toga nismo svjesni. Podijelili su nas za vjekove vjekova. “More of the same” nas prati kao nevidljivo, ali uporno prokletstvo i opet smo u igri koja nema kraja. U igri u kojoj dobrovoljno učestvujemo, jer su nam servirali zadana pravila i postavili svoje pozicije, bez mogućnosti distance i ostavljenog prostora za razmišljanje i povezivanja. Vakuminizirali su nas u mikro svijetove tako dobro da nikako ne stižemo okrenuti rezultat te igre u našu korist. Prije smo se možda i mogli opravdati prekidom veza, ali to opravdanje više nije moguće. Pogotovo ne u svijetu gdje saradnja i komunikacija imaju prestižnu ulogu u razvoju svakog iole naprednog društva. Play this game! Igraj tu igru! To je jedino njihovo pravilo!

Prvo su podijelili Jugoslaviju, pa onda njene republike, pa potom republike isparčali u manje djeliće, pa nas onda podijelili na Muslimane, Srbe i Hrvate, pa je onda rat stao, a pravila ostala ista. Ljudi i dalje odlaze, ovaj put iz drugih razloga. Obećanja koja su davali kad su ih slali u rat već su odavno zaboravljena. I onako nisu ni bila namjenjena ispunjavanju. Važnija mjesta u društvu su zauzeli svi oni koji apsolutno nisu trebali, oni koji su ogrezli u laži, kriminal, korupciju i brizi o sebi samima, svojim familijama i prijateljima, ali i to je dio igre. Potom smo se podijelili na desničare, ljevičare, velike i male partije, razne organizacije i udruženja za borbu za ljudska prava, saveze, dijasporu i ko zna šta sve još ne…

Play this game!
Igraj tu igru!

Savjeti iza kompjuterskih ekrana

Dijaspora kritikuje bosanskohercegovačko društvo i šalje savijete vezane za promjene i situacije u Bosni i Hercegovini, ali uglavnom iza svojih kompjuterskih ekrana, a i sami su podjeljeni po hiljadama manjih udruženja i saveza, pravdajći se da nemaju vremena za ujedinjenje dok oni koji su ostali u zemlji ismijavaju i optužuju dijasporu da ne čini dovoljno za BiH, smatrajući kako ih smaraju svojim pričama o sređenim zemaljama u kojima dijaspora danas živi.

Zajedničko i jednim i drugim je da ne glasaju u obimu u kojem bi trebali, ali se vrlo rado pozivaju na nepravde, odgovornosti i željene promjene društva. Zajedničko im je i da ponovo reproduciraju ono što im nacionalisti i političke elite serviraju, ne producirajući ništa novo. More of the same! Uglavnom se nema ni vremena, ni volje da se izvuče iz svega toga, zastane na trenutak i razmisli, te krene sa ujedinjavanjem i osnaživanjem, tražeci opravdanje u svakodnevnim poteskocama i vlastitoj angažovanosti. A nama se i dalje servira ista stvar na tacni dok mi, već po navici stalno sa te tacne biramo isto. I tako u krug.

Oni i mi! Oni su pokazali šta i kako znaju. Mi još uvijek mislimo isto, ali se ne možemo okupiti oko istog cilja. Sprečavaju nas razne frakcije i sitnosopstvenički interesi. Oni svoj cilj ostvaruju, mi ne. Odlično su nas vakuminizirali, upakovali i zaključali, a ključ bacili. Ukoliko neko od nas ne pronađe taj ključ, uzalud nam sve!

Niko nikom ne prilazi, zadovoljni malim mikro svijetovima koje su nam upravo oni dali na korištenje, a koje mi sa zadovoljstvom upotrebljavamo ubjeđujujući sami sebe kako smo napravili veliki posao. A nismo! Oni još uvijek vladaju! S vremena na vrijeme simuliraju demokratiju, lagano, iako to ne primjetimo, pretvaraju se iz dojučerašnjih nacionalista u evropske demokrate, istovremeno ne prestajući komunicirati etničku mržnju, jer i onako nema baš puno potražnje na tržiištu za velikim promjenama.

Play this game!
Igraj tu igru narode!

A autobusi i dalje putuju nekim dalekim cestama…
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi