Na djelu je klasična primjena političke psihologije upravljanja masama zarad postizanja političkih ciljeva

Piše: Emina Žuna

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je nakon presude šestorci Hrvatima u BiH poručila da ostanu mirni i da se ne boje jer je uz njih. Postavlja se pitanje zbog čega bi se Hrvati u BiH trebali bojati zbog presude jer nisu oni ti koji su osuđeni. Izjave koje je dao hrvatski član Predsjedništva Dragan Ćović još su apsurdnije, a podrazumijevaju podjednako podlo proširivanje krivice na sve pripadnike hrvatskog kolektiva u BiH, bez obzira što najveći dio njih nije imao nikakve veze s onim što su činili Prlić i ostali. I sami pripadnici vojske kojom su spomenuti komandovali, kao i pripadnici svih drugih vojski na svijetu, bili su prevashodno pijuni koji su služili kao topovsko meso i sredstvo za ispunjavanje političkih ciljeva i pretenzija svojih vođa. Hrvatima u BiH se dakle nameće osjećaj nepravde i povrijeđenosti, sve s ciljem da ih se natjera na reakciju i djelovanje u korist postizanja političkih ciljeva od kojih će najveću korist imati upravo same vođe.
Mnoge je iznenadila reakcija Republike Hrvatske na presudu haškoj šestorci i ogorčenje najvišeg državnog vrha. Iako su se čuli i disonantni glasovi, ogromna većina hrvatskih političara kao i veliki broj javnih ličnosti i novinara, bili su stava da je presuda nepravedna i da je njome nanesena šteta cijelom hrvatskom narodu. Od dana izricanja do danas, imali smo priliku svjedočiti nevjerovatnom broju mišljenja, stavova i analiza izrečenim o njoj i mnoge od njih karakterišu potpuna iracionalnost i konstruktivizam. Haški tribunal se nipodaštavao, a priroda presude objašnjavala različitim teorijama zavjere i bošnjačkim utjecajem na Sud. U jednom trenutku se čak činilo da se i sam Facebook urotio protiv Hrvata jer su se, navodno, brisale objave u kojima se veličao Slobodan Praljak.

Ako bismo cijeli taj proistekli narativ trebali opisati jednom imenom, ne bi pogriješili nazvavši ga – psihotičnim. Karakteriše ga učitavanje iracionalnih uzroka u pojave, opsjednutost određenim idejama i kriva percepcija stvarnosti. U psihotičnom stanju, osoba je spremnija povjerovati u bilo koje objašnjenje, ma koliko nevjerovatno bilo, prije nego u realno, jer je realno previše bolno i kosi se sa do tada utvrđenom percepcijom stvarnosti. A upravo su takvu reakciju na hašku presudu pokazali najviši hrvatski dužnosnici i veliki broj hrvatske javnosti.

I iako se prema zadnjim, umjerenijim izjavama čini da je hrvatski vrh konačno uvidio koliko je zastupanje takve politike neinteligentno po poziciju same Hrvatske u EU, čini se da je šteta već načinjena.

Politička manipulacija

Slučaj Hrvatske i presude šestorci samo je zadnji ekstreman primjer ove pojave, ali nikako nije jedini ovakav slučaj i ovakve su kolektive deluzije na našem prostoru uobičajena pojava. One također prate srbijanske reakcije na presude srpskim zločincima, a odlika su i dominantnog narativa koji se vezuje za uzrok samog rata na ovim prostorima i ulogu Srbije u njemu. Što se Bošnjaka tiče, oni se, istina, od međunarodnih sudova ne terete za ovakve vidove kolektivnih odgovornosti, ali njima se također teško suočiti sa zločinima koje su pojedinci činili u “njihovo  ime”. Osim toga, bošnjački kolektiv pati od boljke zvane viktimizacija, a ona mu magli realnu sliku ratnih dešavanja i znatno utječe na samopercepciju u sadašnjem historijskom trenutku. A to ga, zajedno sa socioekonomskim i svim drugim sadašnjim nesigurnostima, čini veoma pogodnim za političku manipulaciju od strane njegovih političkih lidera.

Ono, pak, čega trebamo biti svjesni u sva tri ova slučaja jeste da ih gledamo u terminima psihologije mase. Ljudi udruženi u grupe, u ovim slučajevima etnonacionalne zajednice, imaju tendenciju da se ponašaju kao jedinka istog identiteta, predvođena jednim kolektivnim umom. Vamik Volkan, tursko-kiparski psihijatar i jedan od vodećih teoretičara konfliktnih grupnih identiteta, definiše taj identitet kao subjektivno iskustvo hiljada ili miliona ljudi koje povezuje osjećaj istosti, bilo da se radi o nacionalnom, etničkom, religijskom ili političkom identitetu.

Inače, doprinosi socijalne psihologije, zakonitosti ponašanja ljudi u grupi i oblici političke manipulacije, rijetko se spominju u pisanju o ovom fenomenu, a korisni su jer vode njegovom rasvjetljavanju i boljem razumijevanju. Posljednja reakcija Hrvatske na presudu, kao i sve dosadašnje iracionalne reakcije balkanskih kolektiva na političke promjene, te njihova repetitivna biranja katastrofalnih političkih vođstava, nisu neke imanentne odlike “balkanskih plemena” nego su logično djelovanje grupne psihologije i kolektivnog uma.

Nemaju narodi na Balkanu neke esencijalne manjkavosti u mentalitetu, kako zlobnici znaju reći, zbog kojih zarate svako malo, nego se ponašaju tačno onako kako se ljudi ponašaju u grupi. A odlika kolektivnog uma jeste da podilazi kolektivnim strastima, iracionalniji je i “gluplji” od individualnog. Osim toga, kada ljudi djeluju u grupi dolazi do difuzije odgovornosti što svakog pojedinačnog pripadnika grupe amnestira od lične odgovornosti za počinjeno zlo. Tako on djelujući u grupi počini djela koja inače ne bi, što također treba imati na umu pri razmatranju ratnih zlodjela.

Nacionalni identiteti

Vamik Volkan se bavio konfliktnim grupnim identitetima u procesima mirovnog dijaloga, pa se, prirodno, dotakao i našeg slučaja. Primijetio je kako su Srbi i Hrvati kada su bili u prilici da diskutuju o konfliktu, bez obzira na njihov profesionalni i lični identitet, uvijek davali prednost vjerskom, etničkom i nacionalnom identitetu. Svaki od pripadnika grupe, bez obzira na organizaciju kojoj je pripadao, osjetio bi se lično napadnut i stavljao bi se u ulogu direktnog zastupnika grupe u raspravi koja se, uglavnom, vrtila oko toga šta su “oni” radili “nama” (Volkan, 2001).

Grupa, ako osjeti da joj je ugrožen grupni identitet, nastoji uraditi bilo šta da bi ga očuvala jer vjeruje da joj upravo on osigurava zašitu i tada se obično ne razmišlja o posljedicama. Pri tome, da opet ponovimo, narodi s ovih prostora nisu izuzetak i jedina razlika koju Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju u odnosu na druge, sretnije evropske susjede, činjenica je da su rođeni na historijski trusnom području koje je oduvijek bilo mjesto političke manipulacije i eksploatacije kolektivnih mitova kojima se teško oduprijeti. Dodamo li tome siromaštvo, neobrazovanost i zazor od drugog i drugačijeg, jasno je zbog čega su ljudi na ovim prostorima u tolikoj mjeri skloni kolektivima.  

Zadnja takva manipulacija, koju živimo skoro trideset godina, vrši se kroz ustrojavanje ljudi po trojnom etnoklerikalnom modelu koji proizvodi identifikaciju bitniju od svake druge. Dijete u BiH već rođenjem i upisom u rodni list, prvo postaje članom jedne od tri grupe – Ustavom konstitutivne etnije – pa tek onda, odrastanjem i kroz socijalizaciju, manje ili više uspješna individua sa ličnim identitetom i preferencijama. A to postizanje individualnog identiteta mu je otežano na razne načine – prvo upisom na vjeronauk koji je u BiH neraskidiv od etnije i koje se desi već u najosjetljivijem dobu, pa onda kroz jedan od tri nacionalna školska programa koji su strateški osmišljeni. Tome treba pridodati i grupni utjecaj te značajke kolektivnog identiteta koje dijete dobije od porodice, rodbine i šire zajednice kojoj pripada i čijim se članom osjeti.

Zato nije fantastična tvrdnja da je zbog svega toga tom djetetu teže da razvije individualni identitet nego njegovim evropskim vršnjacima koji odrastaju u sredinama u kojima grupni identitet nije toliko na cijeni. Dakle, dijete u BiH prvo pripadne grupi pa tek onda, manje ili više, samom sebi. A da stvar bude složenija, ta identifikacija sa sopstvenom grupom se više vrši kroz uspostavu razlika s drugom grupom i kroz princip isključivaja, nego kroz uspostavu sličnosti s članovima svoje grupe. Narcizam malih razlika predstavlja moćnije sredstvo za uspostavu identiteta nego što ga imaju stvari koje su nam zajedničke. Tako u konačnici grupni identitet postaje mjerilo “ja” identiteta.

Grupne identifikacije

Da ne bude zabune, grupne identifikacije su ljudima potrebne i neophodne su za razvoj individue. Sličnost s drugim ljudima nam pruža osjećaj pripadnosti, daje nam sigurnost i utjehu i ona je krucijalna tokom razvoja, naročito tokom adolescentske “potrage” i utvrđivanja identiteta. Tada se tražimo, odvajamo se od roditelja i jedan od načina na koji postižemo slobodu je baš kroz identifikaciju s vršnjačkom grupom. Ali jedno je grupisanje na osnovu nekog interesa i subkulturalne teme koje same izaberemo, a drugo cjeloživotno ustrojavanje po nametnutom i naslijeđenom entonacionalnom kodu. Kod balkanskog življa, entonacionalna grupna identifikacija se u periodu zrelosti samo dodatno utvrđuje što iz ideoloških što iz egzistencijalno pragmatičnih razloga.

Odgovorno tvrdim da je najveći problem ovog prostora baš ta, u tolikoj mjeri nametnuta i prihvaćena, grupna identifikacija koja pobjeđuje svaki oblik individualnog stremljenja i unutar koje svaki lični identitet ostaje u sjeni grupnog. Zato će pojedinci u BiH i regiji prvo biti Srbi, Hrvati i Bošnjaci pa će tek onda biti osobe – neki Milan vodoinstalater koji voli pecati ribu, Sulejman slikar koji ima različite fetiše, ili Jozo električar koji voli gledati reality shows. Jer sve to spada u sporedni plan. Međutim, ni Milan ni Sulejman ni Jozo nisu sami krivi za toliku vezanost uz kolektiv, njih uglavnom život nije mazio, pretrpili su ratne i razne druge nedaće i sigurno nisu bili u prilici da ostvare svoja individualna prava. Ekonomska nesigurnost i životna ugroženost su ih usmjeravale prema kolektivu i utvrđivale njihov nacionalistički grupni identitet koji je onda sasvim lako manipuliran od strane političkih vođa.  

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je nakon presude šestorci Hrvatima u BiH poručila da ostanu mirni i da se ne boje jer je uz njih. Postavlja se pitanje zbog čega bi se Hrvati u BiH trebali bojati zbog presude jer nisu oni ti koji su osuđeni. Izjave koje je dao hrvatski član Predsjedništva Dragan Ćović još su apsurdnije, a podrazumijevaju podjednako podlo proširivanje krivice na sve pripadnike hrvatskog kolektiva u BiH, bez obzira što najveći dio njih nije imao nikakve veze s onim što su činili Prlić i ostali. I sami pripadnici vojske kojom su spomenuti komandovali, kao i pripadnici svih drugih vojski na svijetu, bili su prevashodno pijuni koji su služili kao topovsko meso i sredstvo za ispunjavanje političkih ciljeva i pretenzija svojih vođa.

Hrvatima u BiH se dakle nameće osjećaj nepravde i povrijeđenosti, sve s ciljem da ih se natjera na reakciju i djelovanje u korist postizanja političkih ciljeva od kojih će najveću korist imati upravo same vođe. A poznato je da su ljudi u stanjima emotivne povrijeđenosti spremni na sve, tada regresiramo i skloni smo iracionalnim postupcima. Zato ne treba potcijeniti pravce u kojim bi trenutna i predstojeća hrvatska politika mogla odvesti pripadnike hrvatskog naroda u BiH. Na djelu je klasična primjena političke psihologije upravljanja masama zarad postizanja političkih ciljeva.

Tri kolektiva

Bh. društvo je društvo tri kolektiva koja čine pojedinci koji svi osjećaju posljedice rata. Osjećaju ga i djeca koja su rođena daleko poslije njegovog kraja zbog svakodnevne interakcije s s roditeljima i ratnog amaneta koji im prenose. Taj svakodnevni teret ono je što ih i čini podložnijim kolektivističkim i političkim manipulacijama. Sigurna sam da je veliki broj malih Hrvata preuzeo roditeljski bijes zbog presude šestorki, iako ni za Praljka ni ostale vjerovatno do tada nisu bili ni čuli.

Posljedično tome, utvrdila se grupna identifikacija – solidarisali su se sa svojom etničkom grupom, a moguće da su mnogi od njih osjetili animozitet prema vršnjacima Bošnjacima i Srbima. Na isti način su i mali Srbi i Bošnjaci osjetili animozitet prema vršnjacima Hrvatima jer je neka šestorka tamo kako tvrde, daleko prije nego što su oni i rođeni, vršila zločine nad njihovim narodom. Tako je grupni identitet opet odnio prevagu nad ličnim, nacionalistički lideri su opet pobijedili, a mi smo zapali u začarani krug koji nikako da prestane!

Jedini izlazak iz tog kruga označila bi promjena vladajuće paradigme i postepeno slabljenje utjecaja nacionalističko-klerikalnih kolektivnih narativa (tj. njihove dominacije) u kojima je grupno ”ja” uvijek važnije od pojedinca. To bi se prvenstveno postiglo povećanjem individualnih mogućnosti i izbora kroz porast ekonomske stabilnosti i veći pojedinačni osjećaj sigurnosti. Ali nažalost, ekonomska situacija u zemlji, nove prijetnje ratom i krizama, te ovaj posljednji nevjerovatno suludi narativ nakon presuda, pokazuje da smo daleko od toga makar onoliko koliko smo bili i devedesetih.  
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi