“Cio svijet da obiđeš redom ne bi naš’o naroda boljega i za svaku znanost i umijeće vještijega i sposobnijega”

Piše: Mile Stojić

Tekst pod naslovom Mostar la morte autor je objavio u Erasmusu koji je u Zagrebu uređivao Slavko Goldstein, sad već davne 1996. godine, neposredno po okončanju rata u Bosni i Hercegovini
1. Kroničari bilježe da se u siječnju 1730. godine u Mostaru pojavila kuga. Pošast s kapuljačom i zlokobnom kosom nemilice je kosila i staro i mlado, dnevno i do tri stotine osoba. Pučanstvo je bježalo u okolna brda. Ljudi su, sklanjajući se od zla, nehotice prenosili klice u druge hercegovačke predjele, bilježi Nikola Lašvanin. Izmeðu 1730. i 1732. godine Mostar bijaše potpuno pust grad. Jedna gradska predaja veli da je u ljeto 1731. u Mostaru, na Velikoj tepi (tržnici) bila iznikla vriježa lubenice, da se razvila i dala sočni plod, te da se karpuza “sasula na mjestu”, jer je nije imao tko ubrati.

Od kuge se nije mogao nitko sakriti – ulazila je i u najsigurnije utvrde, nisu je priječila ni sveta mjesta, vadila je ljudima dušu u crkvama, džamijama i mesdžidima, ostavljajući posvuda beživotna ljudska tijela. Grad je počeo zaudarati, jer preživjeli nisu imali kuraža pokopati mrtvace. Samo malobrojni, koji su u hrvanju na život i smrt savladali moriju, mogli su bez opasnosti sahranjivati leševe. Ali bili su malobrojni i nisu ih mogli nositi na groblja i hareme, nego su ih ukopavali u bašče i parkove. Odatle je došlo, tvrdi Husaga Ćišić, da su se u Mostaru u tako kratkom roku pojavila tolika mezarja i haremi. Nedostatak grobara, narodni pjevač “nadomješta” suviškom ljubavi, potvrđujući kako je stvarnost daleko ispod metafore u pjesmi Kad morija Mostar morijaše: Ona smori i staro i mlado/A rastavi i milo i drago;/Pa umori jedinka u majke!/Ne da majka svog jedinka sina,/ne da njega u harem kopati,/Neg u bašču pod žutu naranču.

2. U prosincu 1991. u mostarskom Narodnom pozorištu govorio sam na promociji knjige O nacionaliziranju Muslimana Alije Isakovića. U prepunoj sali kazališnog kluba pored mene su nastupali još autor, te novinar Mugdim Karabeg. Nakon naših izlaganja razvila se živa i na momente polemična diskusija. Nepoznati mladić iz zadnjeg reda osporavao je cijelu našu debatu i samu Isakovićevu knjigu, rekavši: Muslimani nikad nisu u svom biću bili opredijeljeni kao Srbi, Hrvati ili Jugoslaveni, osim Mugde (Mugdima Karabega, op. aut.), ali jesu li zbog toga bili manje sretni? Moj kolega pokušao je replicirati na ovu upadicu, ali sve se više zapetljavao, jer je doista u svojoj novinarskoj karijeri imao više nacionalnih iskaznica.

Rasprava je upadala u onaj mučni tok koji vodi prema osobnom vrijeđanju i dociranju, dok se nije javio Meha. Meha je, na svima znani pripovjedački način ispričao slijedeću anegdotu: godine 1947. nastavnik, Crnogorac, u osnovnoj školi na Cimu vrši popis mostarskih učenika po nacionalnoj osnovi i kaže: “Nema neopredijeljenih! Sutra se svi morate izjasniti kao Srbi ili Hrvati.” I, doista, sutra su sva djeca (a razred je bio sastavljen uglavnom od muslimanskih učenika) izjavljivala svoju srpsku ili hrvatsku pripadnost, jedino je mali Safa, nakon duge šutnje, rekao:”Ja sam Musliman!” “Nema te nacije!”, grmio je nastavnik, a dječak je kroz suze odgovarao: “Ima. Moj babo je meni rekao da ima!”

Poslije priredbe šetao sam sa Alijom kroz Donju mahalu. Alija je pričao o prošlosti Mostara, o odjecima ovog grada u turskoj i perzijskoj literaturi, a ja sam mislio na D., moju kolegicu s fakulteta, koja se krila negdje u mostarskim novim avenijama. Jugoslavija se počela gušiti u krvi i nismo mogli sakriti osjećaj straha i tjeskobe. Poslije smo pili oporu “blatinu” u hotelu “Ruža” i alkohol mi je povećao odlučnost te sam nazvao svoju prijateljicu. Došla je i njeno lice obasjalo je začas moju zdvojnu dušu. Alija je prepričavao mostarske šeretluke, “liskaluke”, govorio o Niki Milićeviću i Skenderu, o slikaru Sefiću i Ici Muteveliću. Sjećam se da je u jednom trenutku rekao: “Da ovaj grad nije raj, bio bi pakao.”

Otpratio sam D. jedan dio puta. Bila je noć i zima I strašna mostarska bura prijetila je da nas strovali u Neretvu. Na rastanku sam joj prošao prstima kroz kosu, zatim dugo gledao kako njena vitka figura zamiče uskom tamnom ulicom. Očekivao sam da će se osvrnuti. Nije se osvrnula.

3. Rujan je 1992., nešto više od sedam godina prije početka trećeg tisućljeća. U Mostar se spuštamo s njegove južne strane, iz pravca Ljubuškoga. Grad je već nekoliko mjeseci pod stalnom paljbom jugoslavenske vojske, ali P., moj suvozač, ne pokazuje suvišak straha prilikom vožnje. “Jebaji ga”, veli on, “ako ti je namijenjena (granata, op. a.) ona će te stići i u podrumu.”

S obronaka Kobilovače Mostar izgleda netaknut. Tek spepeljeni ostaci obiteljskih kuća oko nas podsjećaju nas na rat. Najčešće su ovi, nedavno topli domovi, potpuno izgorjeli, rjeđe ispod “krpica” crijepa strše nagorjele grede. Zgarišta u daljini izgledaju kao crne pjege u sivilu krša. Brda oko Mostara i dalje izgledaju gola i prazna, kao i smisao ogromne, kamenom ispisane parole “Tito” što još uvijek stoji na obroncima Veleža.

Iz jare Kobilovače ulazimo u pitomu aleju platana na Balinovcu. Njemački putopisac Hermann Wendel, čija je noga prije sedamdeset godina gazila istom ovom stazom, u tekstu pod naslovom Mostar la morte objavio je: “Mora da je ovu zemlju stvorio neki bog nabranih vjeđa i škripućih zuba”.

Na stoljetnim krošnjama već se nazire crvenkasti fon jeseni. Ulice su pune stakla, staklenih opiljaka. Vozimo u dopisništvo Televizije Sarajevo i tamo srećemo književnika Petra Miloša i novinara Izudina Šahovića. Pijemo kahvu i naše kahvenisanje prekidaju eksplozije u blizini. Već mjesecima nakaza u ljudskom obličju zvana Perišić izdaje naredbe tobdžijama i vojnim pilotima, haubičarima i vozačima tenkova da “sravne sa zemljom”. Nagriženo staračko tijelo Mostara još se drži, još se ne predaje. “Srbi su dinamitom bacili u zrak šest mostova, ostao je još onaj sedmi, najljepši”, objašnjava Izudin.

Vozimo prema Starom mostu. Na mjestu srušenog hotela “Ruža” samo krš, garež i lom. Moderna konstrukcija već je poklekla, jer su Srbi mislili da se tu nalazi štab otpora, objašnjava Petar. Ulazim u načetu zgradu štamparije gdje se tiskala moja knjiga. Direktor Rudo Bandić, koga inače znam dugi niz godina, sliježe ramenima i kaže: “Vaša knjiga je izgorjela, kao i sve naše štampane stvari, kad se ekspedit zapalio od jedne granate.” Poklanja mi tek korice, koje pokazujem Petru. On čita naglas: Glasovi sarajevske noći. Dolazimo do Starog mosta, čiji su branici već slomljeni projektilima, ali on se još drži. Na njegovu konstrukciju razapeta je primitivna drvena skela, o koju su obješene mnogobrojne automobilske gume. Zaštita od granata?, čudim se, znajući da je to upravo jadna zaštita s obzirom na moć i domet suvremenih oružja.

Ulazimo u epohu spaljenih knjiga, kažem svojim sugovornicima.         

Navikli da zbijaju šale na svoj račun, Mostarci su nekoć govorili da bi jedino neutronska bomba mogla spasiti grad. Sačuvale bi se građevine, a uništili ljudi, jetko su govorili. Ili poplava, da se sruši jablanička brana. Spasili bi se samo oni koji znaju plivati (aluzija na pristiglo stanovništvo iz okolnih kraških brda, koje uglavnom ne umije plivati).

Moj suvozač se ljuti na novinare što Mostar zovu paklom. Pakao su oni što s brda pucaju na nas, uvrijeđeno ispravlja on. Navodim mu riječi Emanuela Swedenborga: neki paklovi imaju izgled kuća i gradova uništenih vatrom, gdje dusi pakleni vrebaju u zaklonu.

Zaustavljamo se pored napukle piramide katoličke katedrale. Kroz poderotinu stropa, poput Božjeg oka, treperi plavo nebo. Jedna opatica kleči na čistom kamenom podu s krunicom u rukama. Ne primjećuje nas, udubljena u molitvu, u vjeru da samo Bog može čuti vapaj duše i podariti svjetlo utjehe. S lijeve strane, kao kazališna kulisa, stoji pročelje zgrade biskupskog odinarijata. U noći između 9. i 10. svibnja zapaljive granate pogodile su franjevačku crkvu, potom zgradu biskupije.

Točno prije sedamdeset godina njemački putopisac, šetajući mostarskim mahalama, razmišljao je ovako: Tromo teče život ulicama starog grada istočno od Neretve; na ovom dunjaluku satovi ne otkucavahu živahno: tiktiktik, nego sporo: tik - tik - tik! Nama se čini da danas satovi u Mostaru ne otkucavaju nikako. Srušena je Sahat-kula, njene kazaljke u prašini pokazuju smjer jednog mrtvog, nepokretnog vremena. Još jedan pogled na Donju mahalu: petnaest srušenih džamija, jedna do temelja. Munara čuvene Karađozbegove džamije strši u nebo kao patrljak ljudske ruke.

Jesen je u mostarskoj dolini razdoblje nesnosnih vrućina. Mostarci su uvijek bili prvi po visini živina stupa u termometru i, što razumiju samo oni koji dobro poznaju ovdašnji mentalitet, na to su bili ponosni. Da ovaj grad nije raj bio bi pakao.

U kavani na Balinovcu srećem vojnike i civile kako sjede za stolovima prepunim pivskih boca. Primjećujem neke poznanike. Raspitujem se za D. Netko mi kaže da ju je video prije dva mjeseca. Telefonske linije su u prekidu, tako da ništa više ne mogu doznati. Prolazimo ulicom Liska i zaustavljamo se pored velikog parka. Tu je sad svježe groblje – stotinjak mladih humki. Čitam godišta na drvenim nadgrobnicima, najviše dvadesetogodišnjaka. Priča o pokošenom klasju.

Granate udaraju po Ilićima, po Cimu. “Kad će već jednom ti prokleti Srbi prestati!”, vičem bijesan, a moj suvozač mi zabrinuto odgovara: “Nije problem samo u Srbima.” Ne želim nastavljati ovu priču i pitam ga: “Znaš li da je cijeli prošli rat Hamza Humo proživio u Cimu?” “Cimu? Hamza?”, nezainteresirano pita on.

Ja iz košmara u glavi nekako sklepam, rekonstruiram slijedeće Hamzine riječi: “I neka znadeš, Amra, oni koji nose sunce u sebi, krv su u očima onih koji nose mrak.”

Izlazimo iz Mostara. “Kako se osjećaš?”, pita me P. “Kao da sam doživio prometnu nesreću”, odgovaram umorno i rezignirano.

4. Stadion pod Bijelim brijegom nalazi se danas u jadnom stanju, ali se na njemu još igraju utakmice. Prije rata to je bio stadion “Veleža”, popularnih “rođenih”, jedne od najboljih poslijeratnih nogometnih momčadi u bivšoj Jugoslaviji, vječitog vicešampiona. Ja sam na tom stadionu bio samo jedanput i to ne na nogometnoj utakmici, budući nikad nisam bio zagriženi pratilac sporta. Ali, pošto je u nas nogomet tradicionalno glavno poprište politike, bilježim ovdje tek jednu skicu iz moje mladosti, vezanu ne toliko za “Velež”, koliko, možda, za okvir ove teme.

U zapadnohercegovačkim mjestima u poslijeratnim godinama ”Velež” je imao svoju vjernu navijačku publiku, ali ni u približnom broju kao splitski “Hajduk”, i pogotovu ne kao zagrebački “Dinamo”. U kraju “Jugošvaba” i “ustaških sinova”, kako nas je tih godina eufemistički sa ekrana TV Sarajevo nazivao Smiljko Šagolj, nacionalni hrvatski klubovi bili su jedino dozvoljeno mjesto izražavanja pogaženog dostojanstva i jedini surogat političkog života.

Zapadna Hercegovina u to vrijeme bila je slobodno političko lovište, u kome je Udba vršila odmazde s povodom i bez povoda, mladići su zbog kila prošvercanog duhana bili vođeni u Ćelovinu ili nestajali preko noći. Oni hrabriji, spretniji i sretniji javljali bi se nakon izvjesnog vremena iz Australije, Novog Zelanda, a koncem šezdesetih mnogi su krenuli u Europu, u pečalbu, gdje i danas većina živi. “Dinamo” je, dakle, bilo jedina hrvatska stvar za koju se moglo, bez posljedica, “navijati”. “Velež” je kod nas bila stvar obrazovanijih i prividno manje političnih nogometnih sladokusaca. Nisu bili jaki, ni bučni, valjda i stoga što su bili malobrojni, ali bili su logični i nekako svoji.

Sjećam se “Dinamovih” navijača iz vremena kad bi se igrale derbi utakmice, kako se tjednima ranije spremaju u Mostar, među njima i mog strica Fabijana, koji je izvikivao meni tad još nerazumljiva imena: “Rora, Lamza, Zambata.” Kad bi “Velež” pobijedio, vraćali su se i glasno psovali rodbinu sucu, koji je “potplaćen”, kad bi “Dinamo” trijumfirao, sutradan bi vrtili janjca na ražnju na Stećcima. Kad sam pitao Fabijana zbog čega ne navija za “Velež”, objasnio mi je da su dinamovci Hrvati, a veležovci da su – komunisti. “Imaju crvene majice i petokraku na prsima”, slikovito mi je tumačio,  vjerujući da je moja fantazija ispod razine tih njegovih simplifikacija.

Veležovaca je, rekli smo, bilo znatno manje. Moj ujak Jakov, koji je živio u Mostaru, bio je jedan od njih. Tad se pričalo da je član Partije, što moj otac nikako nije htio povjerovati, jer bi “glavu dao da je pošten čovjek”. Kad bi dolazio kod nas, duge žučne nogometne rasprave s Fabijanom obično bi završavao riječima: “I ovo su naši. Nogomet je igra. Mi pljujemo po svojima, a navijamo za tamo neke daleke i  nepoznate.” Meni se Jakovova logika dopadala i ja sam tako postao “Veležovac”, a on mi je povremeno slao sportske kalendare, privjeske za ključeve; jednom mi je poslao “Veležovu” kapu na kojoj je pisalo BMV. Objasnio mi je da to znači Bajević, Marić, Vladić. To je bila tadašnja udarna “Veležova” trojka.

Ja sam volio svog ujaka, jer je bio lijep i jer se izdvajao razboritošću i pameću, jer je, ne samo po mjestu stanovanja, bio gradski čovjek. Čitao je novine i knjige, i kasnije pratio moje novinarske pokušaje, uvijek me podržavajući. Kad bi mu se moj otac žalio na moje javne istupe, govorio bi: “Pusti ti njega. On to zna bolje nego ti i ja. Lakše je nama pročitati knjigu nego njemu knjigu zaboraviti.” Umro je u Mostaru 1988. godine, iznenada, upravo dok sam bio na nekakvoj vojnoj vježbi, tako da mu nisam mogao biti ni na sprovodu. U sarajevskim Večernjim novostima objavio sam jednu kratku pričicu o njemu pod naslovom Posljednji navijač, gdje sam ga predstavio kao fanatika “Veleža” iako on fanatik nije bio, uljepšavajući pritom njegovu sivu biografiju bolničkog službenika.

“Mostar je tvrd grad”, govorio mi je često, ne baš raspoložen prema nama pridošlima, “ali valja znati u gradu i živjeti. Grad je pitanje ukusa i stila. Mi moramo svladati njegovu školu, koja na prvi pogled izgleda laka, ali je zapravo teška i trnovita. Svakakvih ljudi živi u gradu, ali malo je građana”. Jednom prilikom poklonio mi je uspomene Alberta Einsteina Moja slika svijeta, u prijevodu Nike Milićevića. Na stadionu pod Bijelim brijegom prvi i zadnji put sam bio u proljeće 1991. kao novinar sarajevskog magazina Obzor, na velikom mitingu Hrvatske demokratske zajednice. Tu je govorio Stjepan Kljuić, pred tisućama, govorio je o novom vremenu sreće, demokracije i blagostanja u koje ulazi Mostar i Bosna, sve je bilo euforično, ali riječi su lepršale, imao sam dojam da tu nešto nedostaje, neka ravnoteža. Bila je tu samo jedna ekipa, “dinamovci”, ali “veležovaca” tu nije bilo. Masa je urlikala protiv “crvenih lopova”, spominjala se i “krv koja se neće žaliti ako ustreba”, govorilo se o ratu kao da je u pitanju nogometna utakmica, a ja sam bio nespokojan, mislio na mog pokojnog ujaka Jakova, njegova mi je mudrost i podrška u tom času nedostajala.

5. Kao plemeniti biser u školjci, miruje Mostar, glavni grad Hercegovine (Wie eine edle Perle in ihrem Muschelgehäuse, so ruht Mostar, die Haupstadt der Herzegowina), piše austrijski književnik Carl Peez u monografiji Mostar (Brockhaus, Leipzig, 1891.), navodeći kako je ovaj grad upravo oplemenila istočnjačka kultura. U isto to vrijeme hrvatski političar i književnik Ante Starčević piše slijedeće opservacije: “Muhamedovci Bosne i Hercegovine s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa, oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo što ga Evropa ima.”

Stotinu godina kasnije, književnik hrvatski Dubravko Horvatić napisat će slijedeće riječi o Muslimanima: “Ta se nacija još uvijek stvara na nasilan način, kao što je Muhamed stvarao i širio svoje učenje, svoju vjeru.” U istom tekstu (Vjesnik od 24. lipnja 1993.) Horvatić bosanske Muslimane (Bošnjake) definira kao mješavinu “Hrvata, Vlaha, Turaka i Arapa”. A Mate Boban, predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne, iz sela Sovići, u ime pola milijuna Hrvata koji žive skupa s Bošnjacima, u ljutitom pismu hrvatskome kardinalu Franji Kuhariću rezolutno poručuje: “Ni u moru mire – ni u Turčina vire!”

U to vrijeme Sarajevo se kupa u nevinoj krvi, američki novinar Roy Gutman otkriva masovne koncentracijske logore u zapadnoj Bosni, u kojima Srbi ubijaju na tisuće civila, a u hrvatskom tisku proizvodi se novi nacionalni mit-kosovski. Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na mitingu u povodu četiri stoljeća sisačke bitke reći će i ove riječi: “Ni tada (za vrijeme turske vladavine, op. a.) dijelove Hrvatske nisu ugrožavali osmanlijski napadači, nego islamizirani ljudi iz Bosne, koji su janjičarskom politikom i nametanjem islama izdvojili znatan dio teritorija i naroda iz hrvatskog nacionalnog korpusa.” Hrvatski političar i časnik HVO-a Vice Vukojević izjavljuje da je Mostar oduvijek bio “hrvatski stolni grad” i da će to i u budućnosti biti.

Po posljednjem popisu stanovništva, 1991. godine Mostar je imao 126.066 stanovnika. Od toga je bilo 35% Muslimana, 34% Hrvata, 19% Srba. 15.579 građana izjasnilo se
kao Jugoslaveni.

Muslimansko civilno pučanstvo tih se dana odvodi u sabirne logore Heliodrom i Dretelj, a postrojbe Hrvatskog vijeća obrane 9. studenoga 1993. godine ruše simbol Mostara, Stari most. Most je bio označen kao svjetski spomenik kulture nulte kategorije.
 
6. Među narodom, a i među nekim znanstvenicima, vlada mišljenje da imenica Mostar potječe od imena Starog mosta (most-star), ali to je potpuno pogrešno, jer se u dokumentima taj naziv spominje već od polovine petnaestog stoljeća, od vremena kad su Turci okupirali stolni hercegovački grad Blagaj i nešto sjevernije uz Neretvu osnovali novo vojno i trgovačko naselje. Stari most izgrađen je puno stoljeće kasnije (1566.), a naziv Mostar upućuje na osnovnu funkciju mjesta, toposa koji povezuje dva svijeta. Međutim, sam naziv je oznaka profesije, jer se i prije na toj lokaciji nalazila neka vrst ćuprije, na kojoj su službenici (mostari) utrživali porez. Akcenat je prešao most i stao na drugi slog.

Stari most je projektirao i radove nadgledao Hajrudin, učitelj velikog graditelja Mimara Sinana, osmanlijskog Michelangela, a po naredbi samog Sultana Veličanstvenoga. Most je dug 95 stopa, 75 stopa uzdignut iznad toka Neretve, a njegov vitki luk bio je tema mnogih likovnih i književnih djela. Predanje kaže da je tokom gradnje Neretva nekoliko puta zbacivala svoje “sedlo” i tek kad su u temelje mosta uzidali živu mladu djevojku, da je most sazidan. Znanstveni izvori, međutim, govore posve drugo – most se jest jedanput tokom gradnje rušio, jer nije imao čvrsta oslonca. Arhitekt Hajrudin tad se dosjetio da kao oslonac mosta izgradi dvije čvrste kule (tradicionalno nazvane Herceguša i Ćelovina), tako da se most na njih naslonio i učvrstio. Dugogodišnja statička mjerenja pokazala su da se njegovi kameni blokovi zidani u “ćemer” nisu stoljećima pomakli ni milimetra.

Evli Čelebi u svom čuvenom putopisu veli da ljepše ćuprije on nije vidio u svekolikom carstvu i bilježi da su još u to vrijeme obijesni Mostarci skakali s mosta, što je u našoj suvremenosti bila jedna od atraktivnih sportsko-turističkih priredbi.

Mostarski pjesnik Derviš-paša Bajezidagić u 16. stoljeću objavio je o Mostaru gazel, u kojem, između ostalog stoji: Cio svijet da obiđeš redom / ne bi našo naroda boljega / I za svaku znanost i umijeće / Vještijega i sposobnijega.

Nakon rušenja Starog mosta, duvanjski list “TRN” u svojoj humorističkoj rubrici objavio je ovakvu opasku: “U Neretvu je upao najstariji Turčin, ali ugušio se – nije znao plivati.” Periodični list Hum iz pera svog urednika M. Arapovića izvješćuje o tome kako je građen “rahmetli” most, pa konstatira da su ga gradili Dalmatinci, dakle Hrvati, a da je “Hajrudin za to vrijeme samo ispijao kahve i seirio pod košćelom”.

U povodu rušenja mosta, kao svjetskog spomenika kulture, Republika Turska nije se oglasila nikakvim saopćenjem, a u hrvatskom tisku bilo je žestokih reakcija, među kojima treba izdvojiti kulturološke kritički orijentirane eseje Ivana Lovrenovića i dr. Ive Anića. Pjesnik Ivan Kordić, Mostarac, zapisao je tad u svoj dnevnik slijedeću rečenicu: “Istinu o Mostaru krišom ćemo govoriti našim nesretnim potomcima.”

Na mjestu Staroga mosta danas je razapet tanki viseći most, koji provizorno povezuje ponor između dvije obale.

7. Zanimljivo je napomenuti da se za rušenje Mosta okrivljuje mostarski umjetnik Slobodan Praljak, filmadžija, kritički intelektualac za vrijeme komunističkoga režima. Praljak je bio đak mostarske gimnazije, a u vrijeme rušenja Starog mosta glavni zapovjednik postrojbi HVO-a. Kad sam nedavno bio u Mostaru, sreo sam prijatelja koji je pohađao Šantićevu gimnaziju, najbolju i najstrožiju srednju školu u Hercegovini. On mi je ispričao slijedeću priču: “U ruševini gimnazijske zgrade naišao sam na prostoriju u kojoj su bile tisuće zadaćnica, tragovi bivših generacija. Voajerskom znatiželjom tražio sam ocjene iz pismenosti poznatih Mostaraca i stare bilježnice su uglavnom potvrđivale moje uvjerenje da su loši đaci predodređeni za velike karijere. Ali, nećeš mi vjerovati, jedini koji su imali sve petice iz hrvatskog (tada srpskohrvatskog) bili su Bobiša i Mudronja (gimnazijski nadimci Slobodana Praljka i Gorana Babića, hrvatskog književnika sad u egzilu u Beogradu). Sve čiste petice.”

Babić i Praljak bili su veliki prijatelji u vremenima propale Jugoslavije, a ja sam ih obojicu upoznao u Sarajevu preko njihova nerazdvojnog tadašnjeg prijatelja pjesnika Abdulaha Sidrana. Praljak je nagovorio pjesnika da počne pisati filmske scenarije, na kojima će Sidran kasnije steći svjetsku slavu. Prvi Sidranov filmski rad Jegulje putuju u Sargaško more režirao je Slobodan Praljak za Televiziju Sarajevo, ali projekt nije polučio neki veći uspjeh. Sidran je također bio koscenarist posljednjeg Praljkova filma Povratak Katarine Kožul, snimljena uoči rata. U Mostaru sam čuo priču da Praljak sad živi s Babićevom bivšom ženom Kaćušom, koja je inače mostarska Muslimanka, a da je izvukao Sidranovu kćerku iz Sarajeva, za vrijeme najžešćih muslimansko-hrvatskih okršaja. Ove podatke navodim jer su simptomatični, čak i ako su izmišljeni i nepouzdani, budući da ovaj rat ulazi i u najskrovitiju nerazmrsivu intimu.

Inače, i Praljkov otac Mirko i Babićev otac Mate bili su partizani i ne baš na dobru glasu u poslijeratnoj Hercegovini. Mirko Praljak bio je dugogodišnji policijski isljednik, a Mate Babić sudac u Mostaru. Goran Babić, zacijelo jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, bio je pristaša Savke i hrvatskog proljeća, da bi se kasnije pretvorio u jednog od najvećih partijskih cenzora i glavosječa u hrvatskoj kulturi. Uoči agresije na Hrvatsku preselio se u Beograd. Razumije se da djela očeva nemaju nikakve veze sa djelima sinova, a ove podatke navodimo samo zbog toga što vjerujemo da sami po sebi govore nešto o duhu Mostara i Mostaraca.

Na pitanje je li izdao naredbu za rušenje Starog mosta, Praljak je jednom novinaru odgovorio odrečno i dodao sofistički, nimalo hamletovski: “Kad bih birao između Staroga mosta i malog prsta moga vojnika, ne bih se ni trena dvoumio.”

8. Na stanici Karlsplatz bečke podzemne željeznice u svibnju 1994. zbio mi se neobjašnjiv događaj. Vozeći se dugačkim pokretnim stepenicama, u jednom trenutku sam djelićem oka spazio D. kako se spušta u drugom pravcu. Bila je u bijelom mantilu (njena omiljena boja), sa raspuštenom kosom, u ruci  je nosila vrećicu poznate robne kuće. U prvi mah nisam mogao povezati njenu pojavu sa mjestom, a onda sam se okrenuo i počeo se spuštati stubama koje su vukle u suprotnom smjeru. U panici nisam ni shvaćao da se zapravo stalno nalazim na istom mjestu. Zvao sam je imenom, ali ona se nije osvrtala. Kad sam se nekako dokobeljao do dna, ona je već bila ušla u vlak. Ja sam joj mahao, i učinilo mi se da mi je na kraju mahnula, prije no što je vlak-krtica zamakao u svoje podzemne hodnike.

Raspitivao sam se u svim bosanskim klubovima, u svim izbjegličkim organizacijama, išao sam u bosansku ambasadu u nadi da ću saznati nešto o njoj, ali nitko mi ništa nije umio reći. Mjesecima sam na bečkim trgovima očekivao da ću je negdje sresti. Po svemu sudeći, ona se nije mogla nalaziti u Beču tog majskog poslijepodneva, ali ja sam i danas sto posto siguran da je to bila ona.

9. Ivan i Osman. Ivan Milićević rođen je u Mostaru, 1868. Potomak je loze poznatog mostarskog književnika Franje Milićevića, prosvjetitelja i leksikografa (Perivoj darova nebeskih). Loza Milićevića rasprostranjena je u zapadnoj Hercegovini, dala je mnoge svećenike i književnike, a autor ove bilješke također, kroz majčinu stranu, baštinik je Milićevića gena. Osim navedene dvojice, Milićevići su dali još niz znamenitih ljudi, jednog austrougarskog i jednog jugoslavenskog generala (general JNA Marko Milićević zatekao je raspad Jugoslavije u Beogradu, u mirovini, o njegovoj sudbini danas ništa pouzdano ne mogu reći). Od književnika, pored Ivana, najistaknutiji je Nika (Mostar, 1897 – Sarajevo, 1980), ali više kao prevoditelj i kazališni radnik. Preveo je mnogobrojna djela s francuskog, ruskog, engleskog, njemačkog i talijanskog. Važio je za najvećeg erudita u svojoj generaciji, a pošto su mu roditelji bili imućnog stanja, pomagao je mnoge hrvatske i bosanske književnike. A. B. Šimić i Skender Kulenović u znak zahvalnosti i prijateljstva posvetili su mu svoja najbolja djela.

Ivan Milićević izuzetan je kroničar mostarskog života s kraja devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća. Njegove priče za vrijeme socijalističke Jugoslavije ostale su potpuno nepoznate. Gotovo sva djela potpisao je zajedno je s Osmanom Nuri Hadžićem – naši Iljf i Petrov zvali su se Ivan i Osman: Mearif (kalendar), 1894; Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana, (pripovijesti), 1895; Bez nade, (roman), 1895; Pripovijesti iz mostarskog života, priče, 1896; Na pragu novog doba, pripovijetke, 1897.

U svojim djelima, posebice u pripovijesti Trule dubine iskazuje ljubav prema orijentalnom naslijeđu Mostara, o gradskom kozmosu Mostara u vremenima nakon povlačenja Osmanlija. Ivan Milićević umro je u Sarajevu, 1950. godine.

Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru 1869. Pobunio se protiv austrijskog naziva Muhamedanac (Muhammedaner) za bosanske Muslimane, tvrdeći da je taj naziv protivan duhu islama, jer iskazuje obožavanje jednog čovjeka. Objavio je prvi muslimanski roman Ago Šarić (1894) a gotovo sva ostala djela potpisao je sa Ivanom Milićevićem (vidi prethodnu bilješku). Često su se obojica potpisivala pseudonimom Osman-Aziz (Ivan je, dakako, bio Aziz). Umro je 1937. godine.

Ilija. Ilija Jakovljević bijaše jedan od onih hercegovačkih Hrvata što su bili zatočeni i mučeni u zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac. Jakovljević je rođen u Mostaru 1898, školovao se u Zagrebu. Najpoznatija su mu djela: Studije i feljtoni, 1919; Zavičaj, pripovijesti, 1923; Hercegovke, pripovijesti, 1927; Otrov uspomena, pjesme, 1940; U mraku, roman, 1945; Lirika nevremena, 1945.

Po svom književnom opredjeljenju Jakovljević bijaše sljedbenik hrvatske moderne, a po uvjerenju mistični katolik. Zbog svog sumnjičavog stava prema ljudskim pravima tzv. Nezavisne Države Hrvatske biva interniran u logor Jasenovac, odakle je teškom mukom spašen nakon godinu dana robije. Potom prelazi u partizane, ali i otud se vraća razočaran. U knjizi Živjeti – ne doživjeti (München-Barcelona, 1984) Bogdan Radica opisuje jedan od posljednjih susreta s njim slijedećim riječima: “Jakovljević je jako oronuo. Bio je u šumi i sasvim je razočaran komunistima. On me uvjerava da je sve laž što je komesar izvalio...” Jakovljević je bio potpuno nepoznat sve dok nije u Sarajevu 1984. objavljen reprint njegove Lirike nevremena, u kojoj imaju i ovakvi jasenovački stihovi: Bez zvijezda noć / Prozor u kaos i tminu / S Kozare prkosni vjetar / u strašnu kobnu tišinu / Bez uma. Bez duha. Bljedoća voska i zida/ Krvava ruka u mraku/ uzalud rešetke kida / U tamu tamnica tone / Logor se stravom zavi / Pod mojom tamnicom krvnik / Čitave noći davi. Jakovljević je umro pod čudnim okolnostima u Zagrebu 1948.

Alija. Alija Nametak rođen je u Mostaru 1906, umro u Sarajevu 1987. Nametak se još zarana javio u književnosti, a njegove knjige Bajram žrtava, Za obraz, Trava zaboravka, Ramazanske priče, Dobri Bošnjani spadaju u same vrhunce bosanskohercegovačke proze. Nametak se nacionalno deklarirao kao Hrvat. Zbog njegova sudjelovanja u kulturnom životu NDH, bio je osuđen na višegodišnju robiju (odležao je od 8. travnja 1945. do 6. svibnja 1954.) i opću šutnju. Kažu da ga je prilikom jednog posjeta zeničkom zatvoru komunistički političar Rodoljub Čolaković upitao: “Alija, koliko si ono ti osuðen?”, na što je on odgovorio: “Deset godinica.” Na Čolakovićev prijedlog da potpiše izjavu o krivici te da će ga odmah pustiti, Nametak je odgovorio: “Sve ovo do sad odležao sam na jednoj strani, ne berite vi brigu, odležat ću i ostalo.”

Nametak je bio vjernik, ali nedogmatičan i nesputan duh. Njegove priče Ljeto i Podne, predstavljaju najerotičnije priče sveukupne bosanskohercegovačke proze. Posebno se bavi opisivanjem zločina koje su učinili četnici i Nijemci nad Muslimanima Hercegovine. Za svoje progonitelje izjavio je uoči smrti: ”Trojica dušmana – Avdo Humo, Safet Kafedžić i Rasim Filipović (posljednji ga je ocinkario komunističkim vlastima, op. a.) umrli su u roku od manje od četiri mjeseca. Halalit im ne mogu, a dosta su mi zla učinili. Tko vjeruje zna da će raditi mizan-terezija, a i tko ne vjeruje, radit će.”

Aleksa. Aleksa Šantić rođen je 1868. u srpskoj trgovačkoj obitelji. Njegove pjesme bile su općeprihvaćene, ne samo u Mostaru nego i šire. Zaljubivši se u poodmaklim godinama u mladu komšinicu Muslimanku, spjevao je čudesnu pjesmu Emina, za koju mnogi u Bosni misle da je to stara narodna sevdalinka. O Šantiću je sve više-manje poznato, jer je bio pisac iz čitanki, a ideolozi etničkoga čišćenja pokušali su njegove tekstove i pjesme ugraditi u srpsku militarističku filozofiju, ali se Šantićeva poezija svojim općeljudskim tonom tome odupirala. Pjesme kao što su Ostajte ovdje, Veče na školju i, posebice, Pretprazničko veče danas se mogu doimati kao memento posljedicama srpskog nacionalističkog ludila, koje je u prah i pepeo pretvorilo ne samo Mostar, ne samo Hrvate i Bošnjake nego i Srbe. Šantić je prevodio s njemačkog, između ostalog i Heinricha Heinea. Njegov prijevod Heineovih stihova “Und mein Stamm sind jene Asra / Welche sterben, wenn sie lieben” u Bosni se, također, pjeva kao narodna pjesma. Umro je u Mostaru 1924. i vrijedi kao metafora mostarskog gradskog života.

Hamza. Hamza Humo rođen je u Mostaru 1895. Jedno se vrijeme deklarirao kao Srbin, a pred kraj života kao Musliman. Pisao je liriku i prozu, a njegov lirski roman Grozdanin kikot objavljen je u više izdanja na njemačkom jeziku (njemačko izdanje pod naslovom Trunkener Sommer, Berlin, 1964.). Humo je život proveo kao boem u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. O njemu još žive mnogobrojne anegdote u Mostaru i Sarajevu. U jednoj pjesmi se pita: “Kako to da u ovoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene?”

Alija Nametak piše o njegovim posljednjim danima: “Posljednjih godina njegova života, kad je počeo odumirati, pri susretima sa mnom navraćao se na muslimanske teme. Sprovod mu je bio ateistički, a vidio sam ga, na evropski način odjevenog, u mrtvačkom sanduku. Fizički je cijeli život bio ružan – ’šehresuz’, što bi se reklo u Mostaru – ali je na odru bio lijep i nekako umiljatih crta lica. Pokopan je u Sarajevu 1970.”

Hivzi. Hivzi Abdurrezak Bjelevac spada u red najznačajnijih mostarskih pisaca. Rođen je u Mostaru 1886. Umro u Zagrebu kao penzioner Društva hrvatskih pisaca 1972, u potpunoj samoći. Pisao je još i na turskom i francuskom. Objavio više romana koji su kritizirali zatvorenu bosansko-muslimansku sredinu, pa je zbog toga na neki način bio dvostruko izopćen (radi se o izopćenosti od tadašnjih vlasti, ali i o unutrašnjoj izopćenosti od strane oficijelnih vjerskih islamskih struktura). Visoke škole završio u Stambolu i kao stambolski đak više je bio internacionalist, nego li Hrvat ili Srbin. Beogradu je bio Turčin, Zagrebu Srbin, Sarajevu Hrvat, tako da ga nitko nije htio štampati. Njegov roman Minka bio je politički zabranjen od tadašnjih vlasti, kao klevetnički. Žena mu je bila stambolska Grkinja, a u njegovoj se kući govorilo francuski.

Robert. Robert Michel, Sudetski Nijemac, rođen je u Chaberitzu, današnjoj Češkoj, 1876. Po zanimanju je bio oficir, a najveći dio vojničke službe proveo u Mostaru. Mostar je toliko zavolio da mu je posvetio najljepše stranice svoga djela. Od Michelovih djela posvećenih Mostaru i Hercegovini navodimo ovdje najvažnija: Osmanbegović, drama; Mejrima, pripovijest; Mostar, monografija; Fahrten in den Reichslanden, putopisi; Die Häuser an der Dzamija, pripovijesti; Der weiße und der schwarze Beg, drama; Halbmond über der Narenta, priče. Michelova djela izvodila su se na daskama Burgteheatra u Beču, kao i u teatrima u Münchenu i Pragu, a dobitnik je književnih nagrada u Austriji i Njemačkoj. Ni jedno njegovo djelo nije još prevedeno na hrvatski ili bosanski jezik. Umro je u Beču 1957. godine.

10. Kako ti je sad kad si sam
kad su te napustili svi koji znadu pravo doba za bijeg
kako ti je sad
služe li ti čemu riječi velike i svete
brani li te zemlja
štiti li te mati
čeka li te vjerna ljuba koju si ljubio
znadeš li još stare pjesme
pamtiš li još dobra vina, zimske noći
zastavu bivše kraljevine
uče li te čemu sve te mudre knjige
vidiš li još kroz mrak plodna polja domovine
vjeruješ li u sve u što si se kleo
gubiš li još uvijek il si izgubio
kako ti je sad kad si sam
kad si čudna lampa što na vjetru sja
        
Goran Babić: Daleka pjesma o paklini, posvećeno Mati Babiću, preuzeto iz antologije M. Stojić Iza spuštenijeh trepavica, “Svjetlost”, Sarajevo, 1991.

10. U studenom prošle godine, na putu u Sarajevo ponovno sam svratio u Mostar. Već oguglao na rat, već pripremljen na uobičajenu “porciju” užasa, nisam se javljao nikom. Koračao sam sâm kroz nekadašnju Šantićevu ulicu, u kojoj sam, kao da je bilo jučer, čitao stihove, u kojoj su još samo spaljena stabla podsjećala da je ovuda nekad cirkulirao život. Šetao sam tako ruševinama, srećući ljude na čijim licima se nije mogla pročitati nikakva emocija.

Grad već dugo živi podijeljen, u izrešetanim zgradama, u spaljenim vrtovima. Izbrisan je Šantić, izbrisana je Emina, sve je to prepušteno nekim mirnijim vremenima idile i zaborava. Došao sam do obale Neretve i, gle, ona je zbunjena tekla novim preprekama, kao jadna ranjena životinja. Zaobilazila je prepreke mrtvih tijela mostova, ljeskala se, mrmorila, i kao da sam u tom mrmoru razumio riječi da nema više Mostara, nema više Šantića, ni Emine, sve je to ona odnijela u neko daleko more, sakrila od nas, jer to nismo zaslužili. “Bože”, zavapio sam, “Bože, zašto si mi dao da živim u vremenu u kojemu si dopustio ljudima da učine sve što požele?”

Osjećao sam da u tim pećinama oko mene sad žive neki drugi ljudi, oguglali na patnju, neosjetljivi na riječi. Kuga je došla ponovo. Njeni zatočnici opet su postali gospodari života i smrti. Imaju dovoljno janjetine, dovoljno rakije, dovoljno “marlbora”, dovoljno mladog ženskog mesa, isplivali iz folklora, iz tame, iz guslarskog hropca, ne misle na tričarije, na patnju ranjenih, na tugu sirotih, pogotovu ne na ljepotu, pogotovu ne na sevdah jednog ostarjelog pjesnika. Svud oko mene groblja, ruševine: hoteli “Ruža”, “Bristol” i “Neretva”, Sahat-kula, Karađozbegova džamija, Tabačica, Roznamedžijina, Koski Mehmedpašina, nekad sama mjesta milinja i sklada. Kao da sam zalutao u negativ slike. Onda podmuklo pitanje: jesam li i ja ovo rušio?

Šetnja pustim Kujundžilukom: prigušen je duh grada, duh zanata i umijeća. Pusti stoje dućani i ćepenci, ne vide se abadžije, barudžije, ne oštre više berberi svoju britvu, ne čuju se bozadžije, čibukčije, bravadžije, ćurčije i demirdžije, ne glase se više sandukčije ni sarači, ni kazazi, ni stupari ni terzije. Ne bruse filigrani više almas, niti alem-kamen po sjenovitim magazama.

Iznad ponora Starog mosta diže se još Ćelovina, silna kula. Zidovi su joj još stameni, mada već porozni od bezbroj nih projektila. Iz daljine izgleda kao džinovski ementaler. O njoj sam u djetinjstvu slušao strašne priče, noćima sanjao guje i akrepe i vlagu što kulja iz podova njenih zatvoreničkih ćelija. Kasnije sam saznao da ona nema veze sa zlokobnim zatvorom, ali, svejedno, uvijek kad bih prolazio pokraj nje, iz podsvijesti
bi isplivavale strašne priče, upamćene u jednom spokojnom djetinjstvu, čiju atmosferu točno izražava Šantićevo Pretprazničko veče. S druge strane Herceguša, vidno posustala. Sve je pretvoreno u pećinu, sve je ručica paklenog vremeplova vratila u neko nehistorijsko, nepokretno vrijeme. I ja sâm, koji hodam pokraj ovih zdanja, nisam li tek gost iz nekog drugog svijeta, tek sjenka u viziru snajperista, budnog vojnika uništenja?

Fasade robne kuće “Razvitak”, koje je arhitekt Ante Paljaga bio izgradio u obliku reljefa sa stećaka, izgledaju kao kartonski zidovi makete na koju je nogom stao razljućeni tvorac. Posvuda grobovi, u parkovima, u baščama, u avlijama. Na staroj Tepi nema ništa, osim prevrnutih kontejnera i betonskih opiljaka. Na Tepi stoji dječak. Tezge su najednom pune, grožđe, jagode, maline, dinje, karpuze, turundže, trešnje alice. Krv šipka i rumena vlažnost smokve. Puni sepeti, puni rafovi, pune bisage. Stari Suljaga na dvokolici vozi zerzevate i pjeva:

U Mostaru čelebi pazaru
Na havali u staroj mahali
Na zakretu mamene Neretve
S majkom momče večer večeraše
Hliba, sira i nobe šećera
I bijele ribe od Norina.
         
Dječak ima tamne oči i duguljasto lice i upija svaku riječ, svaki šum. Dolje pod zidom su čempresi, kao uzvičnici na kraju nemuštih rečenica razaranja i praha. Samo oni, čempresi, pamte noći ašikovanja i sklada, dane gradnje, glas ezana i zvuk zvona, uzdahe pod krošnjama: Hej, dvore gradi, aman, Komadina Mujo, sred Mostara, najljepšega grada! Dječaka opija život voća. Svileni šum dugačkih sukanja, miris zrelih gospođa na tržnici, njihova bijela lica i tusti guzovi, cijeli jedan svemir trenutka u oku. Plavilo neba, bjelilo kamena, zelenilo Neretve. Potom noć bez mjesečine, tama, buđenje, grč od kojeg puca čelo. Potom svanuće kao razbijena kristalna čaša.

U Beču, 1. travnja 1996.

(Erasmus, Zagreb 1996)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi