Građani, uplašena manjina

Piše: Ahmed Burić

Gdje je nestala ta atmosfera u kojoj ste u malim, ali glavnim ulicama Sarajeva mogli sresti ljude važne za intelektualno bilo i socijalnu dinamiku sredine u kojoj žive i koju vole posjećivati: mi nemamo druge drage ljude, ono što nam je ostalo nakon katastrofe u kojoj je Sarajevo pritjerano uza zid da bude Nešto drugo, ili ovo što je sad. Uz sve ograde i mane, ne postoje “drugi” Safet Zec, Ivan Lovrenović, Dino Šaran, Almir Kurt, Boro Kontić ili Nermina Kurspahić.

Uzorak je slučajan, i plod je čistog asocijativnog niza, možete slobodno zamijeniti imena i staviti neka druga, ali rezultat će biti isti. Ukoliko one koji imaju šta reći otjerate u stranu, dobijate demagoge, duboko ispodprosječne poltronske, uglavnom bezimene kadrove koji neće dozvoliti da se jedna dvorana zove Goran Čengić, a insistiraće da se druga škola zove Mustafa Busuladžić. Pristajanje da koruptivni stranački “kadrovi”, zamijene dokazane, provjerene i poznate ljude, bio je prvi znak duhovnog osipanja grada.


Dugo, predugo traje ovo (ne)vrijeme, i ko zna otkad se pitamo – “zašto nam je ovako?”

S vremena na vrijeme stigne neka poruka, poput one koju sam dobio od S., umjetnice u Ljubljani, ona piše:  “Evo nas ponovo u sivoj, žalosnoj i kišnoj Ljubljani. I. (njezin muž, univerzitetski profesor) je potpuno oduševljen, sad sanja da nađe neke varijante da povremeno nešto predaje u Sarajevu, da smo češće tu, jer to je najbolji grad u Evropi. Ja se tamo samo smijem, a ovdje sam tužna i boli me želudac. Grlimo te oboje.”

E sad, sve dok postoje ovako dobronamjerni i blagorodni ljudi, nama u Sarajevu će biti lakše. S druge strane, takve ljude ne vrijedi ni razuvjeravati. Oni su ovdje, na ruševinama principa 20. stoljeća našli poveznicu sa životom onakvim kakav jeste, ili bi u njihovom doživljaju trebao biti približno takav, i njima je u Sarajevu dobro. Zanimljivo je da su to uglavnom alternativci i avangardisti, intelektualci, ili mladi neopterećeni ljudi koji doživljavaju ono što vide, a ne slušaju ono što će im neko, eventualno, ispričati.

Nama iznutra najčešće izgleda da ta scena, koja obično “vuče” grad u nekom progresivnom pravcu, skoro da ne postoji. Tako je bilo i početkom osamdesetih, kad su novi val i novi primitivizam preplavili grad, tako je bilo u predvečerje katastrofe, kad je alternativa ili postajala mainstream, ili se povlačila u sve manje prostore, pred najezdom populističkog kiča. I u ratu je ta scena bilo vrlo živa: fenomen duhovnog otpora bio je jedna od najizrazitijih oštrica prkosa unutarnjoj i vanjskoj opsadi grada. Tako je bilo i u prvim godinama poslije rata. Jer je postojala nada da će jednom biti bolje svima.

To je bila najveća prevara devedesetih. Dok su jedni tražili put otvaranja društva, i njegovog civilizacijskog prekomponiranja, drugi su znali da dolazi njihovo vrijeme: bogatili su se, a iz dana u dan tanjili tu istu nadu da će biti bolje. Jednostavno: držali su ljude bez vode, bez infrastrukture, u srednjovijekovnom mraku, a svoju djecu slali na studije u inostranstvo. Sarajevo, osim što je preživjelo opsadu, preživjelo je i jednu vrstu unutrašnjeg terora, koji će teško preživjeti.

Mi nemamo druge ljude


Kopajući po arhivi pisanija i sjećanja, nađoh tekst pisan za novu 2000. godinu. Milenijumsku. Mjesto događaja, naravno ondašnji magazin Dani, hajde da se sad ne hvalimo, a autori, kolega Emir Imamović Pirke i malenkost potpisnika ovih redova.

Pa kaže, tadašnja njihova, odnosno naša pamet: “I pored niske temperature Sarajevo je izgledalo toplo, u Gradu su se mogli vidjeti neki ljudi kojih tu dugo nije bilo. Prolaze raja koja žive u Milanu, Frankfurtu, Miamiju, na Breki, na Bistriku, ’vozdra’, ’vozdra’; u nekadašnjem ’Zemunu’, danas snack baru Hotela Bosnia, piju kafu američki novinar David Rieff i Zdravko Grebo; ’kako ste, profesore’, silazi i pridružuje im se Susan Sontag; evo i Dace Džamonje, ’majstore, ako se ne vidimo, ostani najbolji i u sljedećem mileniju’; ’jes’ vidio Oslobođenje, nisu više strana imali od X kongresa SK BiH’. Još samo po tortu u ’Evropu’ i sve smo kupili.(...)”

Uplašena manjina

Gdje je nestala ta atmosfera u kojoj ste u malim, ali glavnim ulicama Sarajeva mogli sresti ljude važne za intelektualno bilo i socijalnu dinamiku sredine u kojoj žive i koju vole posjećivati: mi nemamo druge drage ljude, ono što nam je ostalo nakon katastrofe u kojoj je Sarajevo pritjerano uza zid da bude Nešto drugo, ili ovo što je sad. Uz sve ograde i mane, ne postoje “drugi” Safet Zec, Ivan Lovrenović, Dino Šaran, Almir Kurt, Boro Kontić ili Nermina Kurspahić.

Uzorak je slučajan, i plod je čistog asocijativnog niza, možete slobodno zamijeniti imena i staviti neka druga, ali rezultat će biti isti. Ukoliko one koji imaju šta reći otjerate u stranu, dobijate demagoge, duboko ispodprosječne poltronske, uglavnom bezimene kadrove koji neće dozvoliti da se jedna dvorana zove Goran Čengić, a insistiraće da se druga škola zove Mustafa Busuladžić. Pristajanje da koruptivni stranački “kadrovi”, zamijene dokazane, provjerene i poznate ljude, bio je prvi znak duhovnog osipanja grada.

S druge strane, socijalno rastureno društvo, donijelo je i nove “modele” ponašanja i života. Obezvrijeđen je rad, a na socijalnoj ljestvici je ubrzan uspon onima iz crnih kronika. Malo poslije pisanja gore citiranog teksta, negdje u januaru 2001. godine, u jednom od ozloglašenih restorana na periferiji, u kojima su se okupljali kriminalci – a o tome je pisala koleginica Karup-Druško, koja vodi portal koji čitate – desila se policijska akcija pretresa restorana i lišavanja slobode pojedinih osoba poznatih pravosudnim organima, kako se to lijepo kaže.

Epilog tog poznatog pretresa bio je da je nekoliko povrijeđenih kriminalaca dalo izjave zbog kojih su policajci otpušteni. Uz uredan amin međunarodne zajednice, spriječeno je da se uspostavi kakva-takva ravnoteža, a nijedna politička partija ili građanska inicijativa se nije pretrgla oko odbrane ljudi koji su tada bili na strani zakona. Kad u društvu prevlada misao da “policija sama to treba da sredi”, počinju anarhija i nesigurnost u kojoj do danas živimo. Sve dok su građani uplašena manjina, ovo će biti i ostati nesigurno društvo.

Prazni tanjiri, prazna dvorišta

Sarajevo je, malo vlastitom krivicom, malo oduzimanjem ingerencija Gradu u odnosu na Kanton, a malo zato što je satjerano u kut, što ratom, osiromašenjem, što odlaskom ljudi iz njega, dugo odbijalo da vidi šta su njegovi glavni problemi: skoro više od pola grada je izgrađeno bespravno, tranzicijska “urbanizacija” je cijele dijelove grada pretvorila u geta u kojima klizišta svako malo pometu ono što se s manjom ili većom mukom napravilo, a komunalna preduzeća, nakrcana potencijalnim biračima, jednostavno, ne mogu pratiti infrastrukturu i razvoj grada.

S druge strane, trka političkih partija se uglavnom vodi oko Centra, koji je sve samo ne mnogoljudan: podatak da je svaki treći stan u Kantonu – prazan, možda i nije do kraja vjerodostojani, ali, definitivno je manje ljudi u odnosu na proteklu deceniju.

U dvorištu gdje živim, nema djece koja se igraju, a osnovna škola svake godine upisuje manje đaka. U haustoru gdje sam donedavno živio, postojao je samo jedan bračni par s djetetom, u novom ulazu, gdje sam sad – isto tako. Čekanje bolje budućnosti pretvorilo se u gledanje u bolju prošlost, i život u nikakvoj sadašnjosti. Ne treba nikoga ni kriviti zato, ali valja zabilježiti: danas, biti iz Sarajeva, u odnosima snaga kakve jesu, znači imati i hendikep. Jer, osim što ste za neke neugodan svjedok, pamtite i bolje Sarajevo. Oni koji su trebali doći – otišli su. Onima koji su ostali, a ne spadaju u povlaštenu manjinu, ostaje da se pitaju šta se prvo desilo: jesmo li prvo postali siromašni, pa onda zlobni, ili je stvar išla obrnutim redom? Sad nam se ta zloba vraća kao duhovno siromaštvo. Jesmo li baš tako zaslužili? 
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi