Kuda ide ovaj tenk?

Piše: Mirza Halilčević

Nedavno je objavljena vijest kako je Dajana Dangubić postala prva komandirka tenka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, nakon čega je uslijedio val odobravanja i blago preplavljujućeg osjećaja radovanja zbog prevazilaženja rodnih barijera unutar ovog sistema. I ono što je zbunjujuće i u ovom slučaju baš kao i u prethodnom jeste, a opet, baš kao i cijelom tom sistemu propitivanja vrijednost – da li ovo treba evidentirati kao još jedan feministički uspjeh? Da li treba da nas raduje jer žena upravlja tenkom čiju svrhu već znamo svi?
Postoji taj jedan klizavi trenutak aktivizma i zalaganja uopće s ciljem društveno odgovornog djelovanja, gdje se, barem mi se čini, pod svaku cijenu pokušavaju progurati neke rodne/seksualno identitarne politike, gdje bih rekao da se potpuno previđaju neka opća propitivanja vrijednosti standarda. To me dijelom podsjeća na neke fanatičke ideologije, totalitarne sisteme koji se odlikuju jednom žučnom borbom, neracionalnom i gdje se ide sa svojim ideologijama pod svaku cijenu glavom kroz zid.

Vojska ubija

Često se nađem zbunjen u situacijama gdje se na određeni način glorifikuje i romatizira priča samo jer uključuje LGBTIQA, ili neki rodni predznak. Jedna od takvih situacija je, svakako, i poziv kanadske vojske za regrutiranje vojnika/kinja svih rodnih identiteta, što je reakcija na Trumpovu zabranu za trans osobe i njihovo služenje vojske. Istina je pritom da je predsjednik Trump ovim potezom pokušao smanjiti vojne, odnosno državne troškove koji se odnose na tranziciju trans osoba, gdje je ovo i dalje jedan školski primjer diskriminacije na osnovu rodnog identita, ali, ono što je sporno u cijeloj ovoj priči jeste disbalans standarda!

LGBTQIA pokret, primarno je nastao kao glas manjine koja ustaje protiv fašizma, protiv ugnjetavanja opresorskog sistema, protiv patrijarhata i nametnih normi. Kažem inicijalno nastao, jer sam svjestan da se radi o historijskom aspektu i posmatranju sa te tačke gledišta, ali, da se vratimo na slučaj – vojska, potpuno izuzimajući nacionalni predznak ovdje, svoje temelje udara na tuđim kostima. Vojska ubija. Vojni sistem je godinama sastavljan od svega protiv čega je LGBTQIA pokret ustajao, i zato, ne mogu da romatiziram priču u kojoj gej/lezbejka/trans nosi pušku i ubija. I ne želim da budem dio tog kvir preplavljujućeg revolta gdje se mogućnost racionalnog propitivanja isključuje.

Historija različitih društvenih pokreta do sada je svjedočila raznim razilaženjima unutar njih samih. Pokreti koji propituju društvene nivoe moći, hijerarhiju, dominantne sekcije, često su bili u prilici da se unutar sebe dijele i granaju na ogranke unutar jednog jedinstvenog pokreta, tako da su vremenom formirane različite sekcije, od onih otvorenijih i pristupačnijih do onih separatističkih i isključivih, tako da fenomen svojevrsnog raskola sa kojim se srećemo i ovdje nije nešto što se prvi put sreće, mada je, naravno, ovisno i od vremenskog konteksta u svakom slučaju bitno nastaviti propitivati uključenost i angažiranje unutar možda vrijednosti koji direktno ili indirektno podrivaju ravnopravnost kao univerzalnu vrijednost.

Pomalo tužno

Tako je i nedavno objavljena vijest kako je Dajana Dangubić postala prva komandirka tenka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, nakon čega je uslijedio val odobravanja i blago preplavljujućeg osjećaja radovanja zbog prevazilaženja rodnih barijera unutar ovog sistema. I ono što je zbunjujuće i u ovom slučaju baš kao i u prethodnom jeste, a opet, baš kao i cijelom tom sistemu propitivanja vrijednost – da li ovo treba evidentirati kao još jedan feministički uspjeh? Da li treba da nas raduje jer žena upravlja tenkom čiju svrhu već znamo svi?

Činjenica je da je dosta stereotipnog tretmana unutar i van ovih identitarnih politika, da su utjecaji i okolnosti drukčije, da se karakteristike uglavnom vezuju individualno i da skoro pa ne postoji set univerzalnih vrijednosti za svakog pripadnika nekoj zajednici. Dakle, moguće je u odnosu na to da se srećemo sa ljudima koji su i pored toga što su pripadnici pokreta koji se zalaže za ravnopravnost ipak isključivi i selektivni. Vrlo je postojano i moguće da ćemo sresti recimo ženu, lezbejku, desničarku, a opet na čelu Parade ponosa. Istini za volju, veliki su i ekterni utjecaji i politčka strujanja među svima, pa tako da rijetko ko ostane pošteđen jednog općeg društvenog, kulturnog i političkog pritiska.

Jedino što je  tu na neki način pomalo tužno jeste činjenica da se zapravo uloge i pozicije mijenjaju ovisno od položaja moći i mogućnosti unutar okvira jednog društva, i iako borba još uvijek traje, put otpora i solidarnosti je dug, a neki se na njemu odmetnu pa sjednu u tenk, okrenu se i stanu pucat po ljudima iza sebe.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi