Koga sluša narod? ili: Oprezno s narodom!

Piše: Ivan Šarčević

Nastavak na tekstove: Piromani laži, potvora i obmana, Franjevci ahdnamaši, Od sultana do Tuđmana – Od Ahdname do bespuća, Franjevci daidže, Franjevci udbaši, Đavao je otac laži. Sedmi i posljednji tekst u serijalu "Ahdnamaši, daidže i udbaši", kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja
Ivan Filipović tvrdi da hrvatski narod ne može zadesiti ništa gore od spomenutih crvenih fratara, daidža, ahdnamaša, udbaša, lažnih pastira. Nitko se od odgovornih u Crkvi nije osvrnuo na Filipovićevu ili slične klevete, a vjerojatno su to čitali ili čuli za to. Uzaludno se izvlačiti na neznanje. Vjerujem, također, da dio njih jednostavno zašuti pred količinom takvih bezobzirnih etikecija, ali i da se dio slaže i ugodno im je čuti ono što oni potajice misle, ali se ne usude javno reći. U svakom slučaju Filipovićev iskaz traži barem da se postavi pitanje koga ramski pa i hrvatski narod sluša: Filipovića i slične ili ahdnamaše, udbaše, lažne pastire...? Sve ovo vrijeme povijesne drame bosanskih Hrvata, od '90-ih do danas, pred svima nama koji imamo ikakvu odgovornost stoji pitanje koga naš narod uopće sluša?

Teško je jednoznačno odgovoriti na to krucijalno pitanje. Iz Filipovićevih objeda nudi se jednoznačan zaključak da je hrvatskom narodu krajnje vrijeme da raskine s fratrima, "lažnim pastirima", kao svojom najgorom nesrećom koja ga je mogla zadesiti ili da ih barem što manje sluša. I u tome se, manje-više slaže već dvadeset godina sva određujuća nomenklatura i oligarhija, kako politička tako i crkvena hrvatskoga naroda. Po logici neodgovornosti, spomenutim, dakle, oklevetanim fratrima, najlakše i najbezbolnije bi bilo povući se u zavjetrinu, obući se u neko mučeništvo – život im je ionako prilično osiguran – te iz prikrajka danomice "trusiti" kako se nešto davno već reklo ili kako se tu ništa ne može promijeniti. Ipak, pozivu franjevca i svećenika, ako je ikojem, nije primjereno odustajati.

Dakle, kako s pitanjem koga sluša narod? Kako razlikovati lažne od pravih pastira, ili kako Isus kaže, kako razlikovati pastira od najamnika? Ne bih, niti mogu ikome, pa ni Filipoviću, kao članu naroda, zapovjediti koga će slušati. Kazao bih mu, međutim, da jedan narod može snaći nešto mnogo gore od ljudi koje on navodi kao njegovu najgoru nesreću. Zato sve ovo i pišem. Za jednu obitelj, jedan samostan, jednu župu, jedan kraj, franjevačku zajednicu, Crkvu i narod gore je ako se nekog njezina člana okrivljuje za nešto za što uopće nije kriv. Gore je ako se laž prikazuje istinom. Iz laži proizlazi svako zlo. Daleko je gore ako se odgovorne za podjele među ramskim fratrima, u Bosni Srebrenoj, u Crkvi nalazi u nevinima; ako se za stanje u Rami, u hrvatskom narodu, od iseljavanja do nemoralnoga ponašanja, krađe i imanja vanbračne djece optužuju pošteni ili makar manje krivi. Uvijek, dakle, ima i može gore.

Gore se događa ako se precjenjuje vlastito značenje, ako se – kad je riječ o franjevcima – odustane od svoga poslanja, od stvarne brige za narod, ako se počne graditi vlastita karijera i zauzimati pozicija spletkarenjem, ako se načela evanđelja zamijene političkim, konkretno hadeze partijskim interesima, ako se mirno gleda kako se optužuju ljudi za koje posve sigurno znamo da nisu zaslužili takve optužbe.

Kad smo kod naroda, valja, dakle, biti krajnje oprezan u imenovanju njegovih "izdajnika". Nerijetko povijest pokaže upravo suprotno. Mogu li se, na primjer, načela koja primjenjujemo na druge narode, primijeniti i na sebe i na svoj narod? U totalitarnom i neslobodnom režimu drugoga naroda povijest potvrđuje kao časne ljude najčešće one koji su bili "izrodi" toga naroda. Nijemci, na primjer, veličaju danas one svećenike, pastire i biskupe koji su bili šikanirani kao "izdajnici" svoga naroda u nacističkoj Njemačkoj, od spominjanog D. Bonhoeffera do münsterskoga biskupa Von Galena.

Na evanđelju sazidanoj Katoličkoj crkvi i katoličkom narodu poštuje se i za uzor uzima netko poput fra Maksimilijana Kolbea, ubijena u logoru Auschwitz, ili slični hrabri ljudi koji su u kritičnim vremenima bili solidarni, spremni založiti i život, pomoći ili spasiti one koje je njihov režim proglasio narodnim izdajnicima i neprijateljima. Dakle, zreli narod i vjernici časte više Kolbea nego medijskog piromana laži, Josepha Goebbelsa ili gospodara Auschwitza, Rudolfa Hößa, koje je režim i većina nacizmom opsjednuta njemačkog naroda štovao kao polubožanstva, koji su – sve iz poslušnosti prema vođi (Führeru) i iz ljubavi prema svome njemačkom narodu – sustavno uništavali neprijatelje i izdajnike Reicha, te u smrt poslali milijune ljudi. Može, dakle, jedan narod zadesiti daleko gore od Filipovićevih "lažnih pastira" ako se u tom narodu laže, ako se veličaju i slušaju zločinci, kreatori etničkoga čišćenja, čuvari logora, ratni profiteri, medijski klevetnici, svi koji žive ili se bogate na nevolji i nedužnosti drugih. Hrvatski narod je zadesilo to gore.

Nikada, dakle, dovoljno opreza s narodom – pogotovo hrvatskim. Oprez i s ljubavlju prema narodu! On je možda kroatiziran ali je li evangeliziran? Narod se u nas – nažalost i među teolozima, svećenicima i franjevcima – razumijeva kao i mnoge druge stvarnosti samo kao nacionalna i politička kategorija, kao "biološka" skupina krvi i tla, kao etnos, a ne toliko kao demos, uređena politička zajednica slobodnih i jednakopravnih građana, a pogotovo ne kao laos, kao Božji puk, kao Kristova Crkva (ekklesia), kao Božji narod, kao nova zajednica Božjega univerzalnoga kraljevstva u kojem se nužno uvažava ali nije sveodređujuća isključivo etnička pripadnost. Nažalost, mnoge nam se gore stvari događaju od Filipovićevih "lažnih pastira", jer Crkva, svećenici i narod, više slijede nacionalnu politiku nego evanđelje. I još će nam se gore događati, ako se s time nastavi.

Može, dakle, jedan narod zadesiti daleko gore od Filipovićevih "lažnih pastira" ako se u tom narodu laže, ako se veličaju i slušaju zločinci, kreatori etničkoga čišćenja, čuvari logora, ratni profiteri, medijski klevetnici, svi koji žive ili se bogate na nevolji i nedužnosti drugih. Hrvatski narod je zadesilo to gore
Nema sumnje, rijetko je što tako neodređeno kao narod, kao glas naroda, kao volja naroda, kao duša i b?lo naroda. I nikomu se tako ne ulaguje, nikomu se tako ne klanja, nikomu se tako ne uzurpira, ne krade Božje mjesto kao narodu. U nacionalizmu se, bio on sekularni ili religijski, narod izjednačuje s Bogom, štoviše zbog naroda se mogu suspendirati i prekršiti sve ljudske i Božje zapovijedi, može se ubijati nedužne, protjerivati druge, stavljati ih u logore u ime naroda, jer narod je bog iznad Boga. I nitko opet tako ne uzurpira mjesto naroda kao diktatori, voždovi, poglavnici i stožernici, svodnici masa i bahati demagozi, te njihove sluge – bahati svećenici, nedosljedni intelektualci, netalentirani i nemoralni novinari. Nitko, dakle, da zatvorimo krug, ne zauzima mjesto boga-naroda kao ti zemaljski moćnici. I tako se olako bacaju opasne parole, kao: narod tako misli, narod kaže, narod to hoće, jednom se narodu ne može dogoditi...

Za razliku od Isusa, loše vođe se uvijek pozivaju na narod, kriju se iza naroda, izriču volju naroda, ispovijedaju njegovu dušu, srce im kuca s narodom, posve se izjednačuju s narodom. Za razliku od Isusa koji voli narod, sažalijeva se i plače nad nesrećom svoga naroda, jer su kao ovce bez pastira, poziva narod na radikalno obraćenje, ali se uvijek i distancira od njega, ovi se "bogovi" stalno "ljube" s narodom, uvijek straše narod drugim narodom i istodobno mu hrane kolektivnu taštinu hvaleći ga da je najbolji, najkulturniji, najpobožniji narod, najveći rasadnik i izvoznik europskih vrijednosti, a ustvari ponižavaju i primitiviziraju, pljačkaju i osiromašuju vlastiti narod.

Za razliku od Isusa koji je za narod – i za one iz naroda koji ga vole kao i za one koji ga mrze – spreman umrijeti, ovi se "narodni bogovi" redovito i nepogrešivo izvuku iz nevolja koje snađu njihov narod. Onu sudbonosnu riječ Kajfe, velikog svećenika nad Isusom – "bolje da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod propadne" – oni primjenjuju doslovno: guraju narod u unutarnje podjele, u mržnju prema drugima, u smrt, u rat, izručuju narod u logor, prisiljavaju ga na iseljenje, na križni put, zavode na Bleiburg, iseljavanju, dok se oni, opremljeni narodnim blagom, izvlače iz nesreće, ostavljaju svoj narod ili se, zatvoreni u osigurane hacijende, samodopadno cerekaju i oblizuju usne na svoju sposobnost i uspjeh.

I dalje urgentno pitanje stoji neodgovoreno: Koga to, doista, sluša narod?

Cijeđenje komarca, gutanje deve

Svojedobno je, slično Filipovićevom zgražanju nad tim što je s fratrima-"lažnim pastirima" zadesilo njegov ljubljeni narod, dežurni ideolog sebične i lokalne herceg-bosanske politike dr. Nino Raspudić telalio po medijima kako tu istu proskribiranu skupinu franjevaca, "kvislinga", treba jednostavno ignorirati, jer njih praktično nitko ne sluša, ni vlastiti narod, posve su beznačajni. I sada bih kao i onda slično odgovorio Raspudiću, Filipoviću i drugima: Slušanje naroda nije zadnji kriterij za ispravno djelovanje. Ima raznih slušanja i raznih udvaranja narodu. Narod je slušao mnoge, od Demostena, Cicerona, od Isusa, Pavla, Sv. Franje, Husa; slušao je narod razne cezare sve do nas, do onoga kojega je beli slušao, Miloševića, od Gazimestana preko Vukovara do srebreničkog genocida.

Važniji je jedan razuman glas u narodu nego sva vika većine. Naravno, narod rijetko sluša one koji mu doista žele dobro, jer je to skopčano s većim naporom od laskanja, pustih obećanja i demagogije. Narod je promjenjiv i prevrtljiv i redovito sluša krive vođe. Narod jest odgovoran za svoje vođe i vlast, ali svatko osobno, a kad se nešto traži da bude osobno, samostalno i odgovorno, onda se najlakše pozvati na narod, sakriti u narod, stopiti u masu, a ondje gdje nas je više, gdje je masa, ondje ne treba razmišljati.

I opet najbolji dokaz koga sluša narod jest sam Isus. Dok je Isus narodu davao hranu badava, dok mu je umnažao kruhove i još obećavao kraljevstvo, dok su narod, pa i Isusovi učenici, razumijevali njegovo kraljevstvo kao život bez muke, bez rada i moralnosti, kao teritorij očišćen od mrskih Samarijanaca, Rimljana i drugih narodnih neprijatelja, kao teritorij gdje će napokon biti sami, "svoji na svome", tada narod Isusu pravi procesije i oduševljeno kliče hosana. Ali kada se taj isti narod razočarao, kad je vidio koliko je Isus nemoćan, bez sile i oružja, kako traži pošten život, ljubav prema neprijateljima i život bez mržnje i mača, potonulo je u tom "dragom" narodu političko mesijanstvo, zaglušile su taj "blagi" narod klevete velikih i malih svećenika, poruge velikih i malih bukača i doušnika, spletke i laži nižih i viših slugu i sluškinja, poglavara i stožernika, pa je taj isti narod, ne samo napustio Isusa, nego ga je uz viku i bijes, s porugama i pljuvanjem, dopratio do sramotne smrti na križu. Ništa novo. Čini to na sličan način svaki narod kroz čitavu povijest.

Nema sumnje, nije lagano nositi stigmu izroda i izdajnika vlastitoga naroda. Ali ima nešto i časti ako se zna da su to činili Onomu i onima koji nam stoje kao uzori. Nažalost, u današnjoj Crkvi slabo se čuje glas koji će zaštiti krivo optužene. I to ne tek zbog njih samih, nego zbog dobra šire zajednice. U nas se ljude "brani" ne na osnovi vjernosti evanđelju, nego na razini deklarativnoga i što bučnijeg hrvatstva, što redovito uključuje slijepu poslušnost vladajućoj politici i mržnju prema drugim narodima i vjerama. U nas se više stradava zbog mišljenja, zbog ideološkog suprotstavljanja, zbog verbalnog delikta i kritike političke religije, a ne zbog sijanja etničke mržnje, ubijanja, naređivanja i blagoslivljanja ubojstava i etničkog čišćenja, zbog otvaranja logora, nanošenja socijalnih nepravdi, enormnih ekonomski malverzacija u privatizaciji, zbog ratnog profiterstva i krađa, zbog pedofilije, notornih laži i kleveta. Nismo se pomakli od one Isusove: "Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu." I samo brzi pogled po našim obiteljima, zajednicama, većim ili manjim, ili po medijima, po internetu, pokazat će kakvi sve tipovi ne cijede komarce, što sve ne pišu, koga ne blate, kamo ne skreću javnost i koga sve ne prave problemom i krivcima. Slijepe vođe, zagubljenog dostojanstva, ohole se u svom mraku.

Necijeđenje komarca je put izlaženja iz duhovnog sljepila, ili prema novozavjetnoj poruci, riječ je o daru Božjega Duha, o kreposti "razlikovanja duhova", što je sastavni element ignacijanske duhovnosti, čime isusovac, današnji Papa Franjo, čini se, najviše uznemiruje Crkvu i svijet: razlikovati laž od istine, zlo od dobra, važnije od manje važnoga. Po Isusovoj, slijepe vođe vide problem gdje ga nema ili nije glavni problem; vide neprijatelje koji to nisu, vole laž više nego istinu, čine sve da se ne suoče s bitnim... Tako zavode svoj narod da se i on cijedi i obrušava na nebitno. Loša politika uspijeva da se svi njome bave, a loši političari da se svi za njih brinu.

U ovom kontekstu stoga je urgentno pitanje: Hoće li se u našoj Crkvi dogoditi da netko od naših biskupa, poput pape, tako razlikuje duhove, pa "ekskomunicira" političke kriminalce i mafijaše, ili da pozove svoje svećenike da se ne upuštaju u prljave političke poslove? Prije će kazniti i isključiti svoje časne svećenike, one koji pošteno rade, koji su odgovorni u navještaju vjere i poslanju Crkve. Prije će kazniti istinoljubive, nego one koji su skloni mutnim radnjama, ali su tobože crkveno poslušni. Kad će u nas, na primjer, neki katolički medij makar kao vijest prenijeti ono o čemu je 10. lipnja 2016. izvijestila Famiglia cristiana.it a što, kao kritičko ogledalo, može poslužiti našim ponašanjima u Crkvi i biti nam odgovor na tako važno pitanje: Koga narod sluša? Za kime ide narod?

Naime, u Livardi, odjeljku jedne male župe biskupije Nola, na jugu Italije, za vrijeme godišnje procesije s kipom Gospe od Rožarja, nositelji kipa su se zaustavili i zajedno s Gospinim kipom naklonili se prema kući-palači glavnoga bosa kriminalne organizacije kamore (camorra). Župnik, vlč. Frenando Russo, koji o tome prije ništa nije znao, demonstrativno je skinuo štolu sa sebe i istog trena napustio procesiju. Međutim, nosači kipa, "vjerni" Božji narod, dakle procesija je bez ikakva zaustavljanja nastavila dalje.

U nas se više stradava zbog mišljenja, zbog ideološkog suprotstavljanja, zbog verbalnog delikta i kritike političke religije, a ne zbog sijanja etničke mržnje, ubijanja, naređivanja i blagoslivljanja ubojstava i etničkog čišćenja, zbog otvaranja logora, nanošenja socijalnih nepravdi, enormnih ekonomski malverzacija u privatizaciji, zbog ratnog profiterstva i krađa, zbog pedofilije, notornih laži i kleveta
Obaviješten od spomenutog župnika što se dogodilo, nadbiskup Nole, mons. Beniamino Dipalma, ni trenutka nije oklijevao, nego se odmah sutradan, oglasio javnim pismom svome svećeniku, dajući mu podršku i javno osuđujući obeščašćivanje pobožnosti kao i "zločinački sistem nepoštenja i nepravde zvanog kamora". "Ponašanje nosača kipa koje se ničim ne može opravdati duboko me je pogodilo", piše nadbiskup svome svećeniku. "U tvom govoru osjetio sam bol koju si kao pastir te zajednice iskusio kad si vidio da tvoje stado nastavlja procesiju kao da nema vođe." Zatim biskup nastavlja: "Zato razumijem i podržavam tvoju odluku da napustiš procesiju." Nadbiskup se obraća i onima koji su nosili kip i naklonili se prema bosovoj kući: "Oni koji su obeščastili procesiju u Livardi, tražeći za sebe poštovanje kipa, dakle Crkve, izjavljujem: ako želite ljubav, tražite oproštenje za svoju arogantnost, jer samo tako će vam se objaviti željeni pogled kao besplatna ljubav koja vas ne zove na zapovijedanje zajednici kojoj pripadate nego da joj služite, i to u poniznosti."

Na koncu nadbiskup Dipalma zaključuju: "Dok pišem tebi, dragi Fernando, i zajednici u Livardi, obeščašćenoj u trenutku slavlja, dok ti jamčim svoju očinsku i biskupsku blizinu, upućujem svoju podršku i molitvu župnicima naše dijeceze koji se svakodnevno sučeljavaju s arogancijom onih koji, smatrajući se čuvarima vjere, misle da mogu raspolagati i vjerom i Crkvom kako bi zadovoljili svoju osobnu afirmaciju kojoj sve treba biti podložno, pa i sam Bog."

Komu, dakle, narod vjeruje?

Filipović je našao odgovor komu hrvatski narod ne smije vjerovati prozivajući poimenično lažne pastire, jer je to nešto najgore što je njegov hrvatski narod moglo snaći. U tome njegovo pisanje može "koristiti" ramskom i njegovom "hrvatskom" narodu kao i onim pastirima koji dijele njegovo "hrvatsko" mišljenje pa da spomenute još više okleveću i isključe iz narodne i crkvene zajednice kako bi konačno došlo do čišćenja i spasenja naroda i Crkve.

Moje je, međutim, mišljenje da će se zaustavljanje urušavanja, obeščašćivanja kršćanskih zajednica i crkvenih institucija te njihova moguća obnova dogoditi, ako se stvarno raskine, ne nužna suradnja!, nego simbioza političkoga i kršćanskoga, nacionalnoga i crkvenoga, ako se prekine s političko-klerikalnim darvinizmom, s političkom religijom i svjetovnim, ovdje hadeze modelom laži, kleveta i spletkarenja u uređenju i vođenju crkvenih zajednica, ako se doista napusti ono što se zamjeralo komunistima i Udbi, miješanje u nadležnosti, ako se ostvari autonomija duhovne i svjetovne sfere, ako se duhovnici, franjevci i svećenici vrate propovijedanju evanđelja i životu po evanđelju te iz evanđelja prosuđuju društveni i politički život.

Hoće li se to u nas, u bosansko-hrvatskom narodu dogoditi prije biološkoga nestanka ili nekim gestama sličnim onima župnika Russa i njegova nadbiskupa Dipalme, teško je predvidjeti. Dotle će stado slušati Filipovića i slične, pobožno se zabavljati nad lažima i senzacijama, i nastavljati svoju povijesnu procesiju kao da nema vođe. Dotle će Hrvati i dalje seliti i iz države Hrvatske koju "imaju", kao i iz države Bosne i Hercegovine koju dobrim dijelom ne žele a i ne umiju dijeliti s drugima.

                                                                                               * * * *

P. s.: U ovom odgovoru klevetnicima nekih bosanskih franjevaca nije bilo riječi o teško izračunljivom broju šutljivih i samoprijegornih franjevaca i dijecezanskih svećenika u Bosni i Hercegovini koji su kroz rat a i danas stalno uza svoj narod, propovijedaju i katehiziraju ga, socijalno su angažirani, te sa susjedima muslimanima, pravoslavnim i drugim sugrađanima potvrđuju od Boga naloženu smislenost bratstva i sestrinstva među ljudima zajedničke države. Vjerujem da oni neće ove riječi podvoditi pod onu licemjernu kleričku frazu kojom se najjeftinije izbjegava samokritičnost: Vidi samo ono što je crno!, jer se bore protiv laži i u Crkvi i u narodi, i izmiču od pretjeranih pohvala držeći se one Isusove riječi svojim učenicima: "Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti."

Vjerujem, također, da će takvi svećenici postojano nastaviti svoje svjedočenje vjere u vremenu koje zahtijeva ako ne više, a ono jednako napora, umijeća i žrtve kao i u turskim i vremenima ateističkog socijalizma. Jedan od prvih zadataka svih duhovnika ove zemlje je vratiti povjerenje u ljude, pokazati suosjećanje s ljudima, stradalnicima, s onu stranu etničkih i religijskih granica, i još više razumijevanja, otvorenosti i uvažavanja ljudi koji su se otisnuli u praktični ateizam, bio njihov ateizam protest protiv neobjašnjive nepravde koju su doživjeli ili bio on protest protiv nas crkvenih ljudi i duhovnika koji svojim riječima i djelima, svojom društvenom neosjetljivošću, izobličujemo ili zakrivamo lice Boga za kojim oni možda i čeznu.

Kraj

(Prometej.ba, 04.09.2017)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi