Franjevci ahdnamaši

Piše: Ivan Šarčević

Foto: frontslobode.ba

Nastavak teksta “Piromani laži, potvora i obmana“, drugi tekst u serijalu “Ahdnamaši, daidže i udbaši“, kao odgovor Ivanu Filipoviću i sličnima na objede ramskih i bosanskih franjevaca za ahdnamašenje, udbašenje, crveni fratarluk i slična dijabolična zamagljivanja.
Klevetoslagaru Ivanu Filipoviću pričinilo se vrlo efektnim nazvati dio bosanskih franjevaca ahdnamašima. I on to više puta čini u svom tekstu Lovriću ali i u prijašnjim napisima. Ne bi on to, naravno, pisao da imalo poznaje vremenski kontekst vezan za Ahdnamu, da imalo poznaje povijest bosanskoga franjevaštva i katoličanstva u Bosni, da poznaje zapravo sebe sama i svoju stvarnu baštinu. On se samo pridružuje hrvatskom nacionalnom primitivizmu, hercegbosanskom raskorjenjivanju Hrvata iz i od Bosne, onom oboljelom nacionalnom identitetarizmu, lišenom svake historiografske fundiranosti, nasilnom a zatvorenom u lokalni egoizam i trenutnu moć. To je politički korisno i medijski vrlo zavodljivo, pa se zato Filipović tako razmetljivo ruga ahdnamašima.

Da se ukratko podsjetimo: Ahdnama je povelja koju je onodobni suveren Osmanskoga Carstva, sultan, davao religijskom poglavaru nemuslimanske zajednice (redovito pravoslavnima i židovima) kao ispravu da pripadnici njegove zajednice mogu vršiti svoju religijsku službu, uvijek u poštivanju suverena Turskoga Carstva. U milet sistemu, skraćeno kazano, vjerski poglavar je poglavar religijske zajednice (u teokraciji nema razlikovanja religijske od političke zajednice). Takvu, dakle, svečanu carsku povelju, Ahdnamu, od sultana Mehemeda Osvajača, god. 1463. dobio je fra Anđeo Zvizdović, poglavar Bosanske franjevačke kustodije, u godini katastrofe, godini loma bosanske povijesti, kada Turci osvajaju Bosnu, ubijaju kralja i velik dio bosanske vlastele, dok dio franjevaca i katolika biva prisiljen napustiti Bosnu.

Puno se pisalo i dalje će se pisati o značenju Ahdname i uopće o turskom razdoblju u BiH. Mnoštvo je povijesno neutemeljenih i za današnje političke razloge zloupotrijebljenih i falsificiranih tumačenja. Povjesničar S. M. Džaja sažima dominantni bosanskohercegovački troetnički historiografski pristup osmanskom razdoblju BiH ovako: Za razliku od srpskih i hrvatskih mitologizatora, koji osmansko razdoblje doživljavaju kao duboki lom u tkivu nacionalne povijesti i opisuju isključivo kao tuđe doba u kojem je sve bilo samo zlo i naopako, bošnjački mitologizatori govore o čistom i savršenom kontinuitetu između bosanskoga srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja te osmansko razdoblje još više idealiziraju negoli srednjovjekovne dobre Bošnjane. U tim idealizacijama posebno mjesto pripada mitu o idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom pučanstvu, kakva je navodno vladala u osmanskoj Bosni, a čiji korijeni u tim mitološkim interpretacijama sežu unazad do rimskih vremena.

Ako uvažimo Džajine riječi o trostrukoj mitologizaciji naše povijesti, onda u tumačenju Ahdname tu ispravu ne bi se smjelo ni podcjenjivati ni precjenjivati, nego sagledati u njezinom povijesnom kontekstu. Niti je Ahdnama isključivo papir robovanja i sluganstva niti isključivo povelja demokracije, slobode i tolerancije u modernom smislu riječi. Filipović, međutim, s prezirom podcjenjuje Ahdnamu a franjevce naziva ahdnamašima. Ništa novo. On se nadovezuje na veće i manje od sebe mitomane, ali slične u nepoznavanju ili selektivnom pristupu povijesnim događajima. Još poodavno je, primjerice, dr. Franjo Topić, predsjednik Napretka, više nastojeći biti duhovit i popularan nego svjestan težine riječi koje izgovara, fra Anđela Zvizdovića nazvao sultanovim "papučarem". Slično je, s unutarnjim nabreklim jedom iz dnevnopolitičkih razloga, ali manjkom odgovornosti za izgovorenu riječ, učinio i hercegovački svećenik i profesor, sada vojni ordinarij u BiH, dr. Tomo Vukšić kreirajući nategnutu grotesku od tako ozbiljne stvari, naime, nazivajući Ahdnamu Ah-nama, a Filipovićeve ahdnamaše današnjim zvizdanima.

Tko će im ukazati da ono što oni rade nije ništa drugo nego negiranje vlastitih korijena i identiteta do kojeg im je tobože najviše stalo?
Ne vjerujem da je Filipović čitao Topića i Vukšića, nije, zacijelo, ni čuo ni vidio njihov naknadni privatni stid za izgovorene riječi, iako ih nikada javno nisu demantirali, nego se stavili da dokažu, i gdje treba i ne treba, svoju ljubav prema bosanskim franjevcima, ali ne mijenjajući stav prema papučarima i zvizdanima. Ali je Filipović sigurno čitao na internetskim bunjištima ili čuo na vrućim hrvatskim sijelima one Hrvate kojima su Topićeve, Vukšićeve i riječi sličnih crkvenih uglednika i pastira, spustile prag slobode govora, čak potvrdile da sada tako treba govoriti i pisati o onim franjevcima koji su vezani za Bosnu, bosanske katolike i Hrvate. Njihovu zvizdovićevsku paradigmu brige za narod i blizinu s bosanskim zavičajem treba diskreditirati i obezvrijediti. U nacionalnom interesu je difamirati one koji zagovaraju poštivanje i dijalog s muslimanima; te konačno treba izbrisati i iz sjećanja (damnatio memoriae) Ahdnamu i nekakav suživot s Turcima, tu sramnu i stradalničku – otomansku – stranicu iz veličanstvene hrvatske povijesti i preseliti sve u čiste hrvatske krajeve. Čuo je to Filipović vjerojatno i od nekih bosanskih franjevaca, i nekih ramskih, koji su ili umorni ili zaslijepljeni moću nacionalističke politike odstupili od baštine, ili koji nasrću na svaku zelenu boju kao koridski bikovi, k'o junad na mravinjak.

Ono što radi Filipović i slični, izrugujući Ahdnamu i fratre Zvizdovićeve baštine, ustvari je razbaštinjenje svoga vlastitog naroda, katoličkog i hrvatskog. Jer, da se s imalo više pijeteta zagledao u veliku oltarsku fresku šćitske crkve, Filipović bi odmah do Ramske Gospe, Majke od milosti, tik uz naslikanoga sv. Antu, koji gazi mač čovjeku u majici stiliziranog hrvatskoga grba, prepoznao veličinu i mudrost sijedoga bosanskoga franjevca – fra Anđela Zvizdovića, zaogrnuta u sultanov plašt i njegovu zaštitničku gestu dok Ahdnamom, više kršenom nego poštivanom, ipak štiti svoj narod. Prepoznao bi i sebe i današnju ramsku, katoličku i hrvatsku djecu u dječaku kojega je umjetnik nenapadno stilizirao u hrvatsku trobojnicu.

Da je u svojoj zabetoniranoj gluposti Filipović imalo svjestan što je naslijedio a što piše, sačuvao bi barem malo samopoštovanja poštujući važnoga i znamenitog franjevca, rođena nedaleko od njega, fra Eduarda Žilića, bez čije zamisli i ozbiljna pristupa svojoj ramskoj i bosanskoj povijesti, slikar J. Biffel ne bi stigao na Šćit, niti bi uradio jedno od svojih najuspjelijih djela. Žilić je pomogao umjetniku da na jednom mjestu sabere vjeru ramskog, bosansko-hrvatskog, katoličko-franjevačkog puka.

Da je imalo čitao franjevačku povijest, da je imalo zraknuo u ogromne propovjedničke sveske, primjerice, fra Jerolima Filipovića, jednog od najvažnijih franjevaca za standardizaciju vjersko-teološkoga rječnika u Bosni i šire, koji je rodom iz Rame a vrlo moguće i u rodbinskoj liniji s Ivanom Filipovićem Proslapskim, ne bi se tako bahato razmetao pogrdama i klevetama o bosanskim franjevcima i Ahdnami. Pročitao bi što franjevac Filipović piše/propovijeda o Božjoj zapovijedi da se ne laže i ne govore lažna svjedočanstva na bližnjega svoga.

Da ima imalo samopoštovanja, Filipović i slični ne bi ahdnamašima dodjeljivali najgrozmornije epitete izdajnika naroda i vjere i na njihov račun ispostavljali zašto se ljudi sele i napuštaju svoj zavičaj, nego bi uvažavajući kontekst Ahdname, uspravno i ponosno sagledavao i svoju i povijest svoga naroda, te tražio kako da zvizdovićevsku paradigmu dijaloga iz vjere, paradigmu mudrosti i nenasilja, obrazovanja i odlučnosti, u konačnicu paradigmu života koju su slijedili fra Jerolim Fiilipović, fra Eduard Žilić i drugi i sam aktualizira u svoje vrijeme, pod ovim režimom i pred svakom vlašću.

Uzaludno je ukazivati na samoubilačko razbaštinjenje svoga naroda koje čini Filipović i slični. Tko će im ukazati da ono što oni rade nije ništa drugo nego negiranje vlastitih korijena i identiteta do kojeg im je tobože najviše stalo, pa se propinju do nebesa kako bi se pozivali na korijenje, na dugu povijest, a eto ahdnamaši im to poriču i onemogućuju? Ta Filipovićeva hrvatska povijest, i povijest sličnih njemu, ispražnjena je ljuštura koja samo ječi, nema u njoj događaja, nema ljudi, u njoj nema ljudskog herojstva, ni svetačkih svjedočanstva, nema vjere, jedino što ima jest mit, gorčina, samo onih stradanja poput nevine Dive, muka koju nisu doživjeli, neko oboljelo sjećanje na turski jaram i turske nepravde iz kojih ne mogu izaći na svjetlo pa da uvide stvarne današnje nepravde, pogotovo svoje zlo od najbližega jučer.

(Prometej.ba, 13.08.2017.)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi