Himne poraženih, rugalice zaboravljenih

Piše: Boris Pavelić

Foto: Roni Brmalj

Hrvajući se s vlastitim životnim i duhovnim iskustvom – iskustvom egzila i povratka u uništenu zemlju, teretom krivice preživjeloga, slojevima intelektualne poputbine, osjećajem fizičkog starenja i, ponajviše, izvjesnošću ljudskosti kao nepopravljive tragedije, Stojić će svoju novu knjigu okončati šopovski blagim stihovima “Code” i “Molitvice”, ove posljednje sročene čak u varijanti narodnih osmeračkih katrena koji odudaraju od slobodnoga stiha ostatka zbirke. Tu će pjesnik, dakle, ipak naći smiraj. Ali smiraj je to nokturnalne tuge, onoga sevdaha čiji zvuk uvire – nadajmo se ipak drukčijemu – tek u smjernu i duboku šutnju
Ne bježati od emocije, nego je priznati, ščepati i oblikovati u dobru, moćnu pjesmu – to je tajno umijeće Mile Stojića. Taj se zadatak, u ovome post-poetičkom vremenu postmoderne što izdiše, čini gotovo nemogućim, mnogima i izlišnim, ali Mile Stojić ima muku koja suvremene najčešće ne pritišće: “Ove su pjesme pisane za naše mrtve/ oni nas najbolje razumiju”.

Zato pjesnik pobijeđene zemlje, umornoj egzistenciji usprkos, uvijek iznova nalazi snage za povratak na izvor, na moć i poetsku potenciju onoga što poeziju i jest izvorno iznjedrilo: muku duše, titraj srca, rezonancu kojom bruje strasti, prizivali ih mi ili ne.

To svoje tajno, nevino, danas toliko rijetko umijeće Stojić je potvrdio i najnovijom zbirkom pjesama “Doći će drugi”, nedavno nagrađenom u Sarajevu i upravo objavljenom u malome bosanskom gradiću Tešnju, kod izdavača “Planjax komerc doo”.

Dva razdoblja

Mile Stojić kanonizirani je hercegovačko-bosanski pjesnik. Rođen 1955. u Dragićini kod Ljubuškoga – prema dosjetki, “selendri koja je zahvaljujući njemu ušla na Google” – taj zavičaj i ta njegova zemlja, zemlja naroda koji se i vlastitog imena odriče, presudno će mu odrediti i život i pjesništvo.

Napisao je, brat bratu, tridesetak knjiga poezije i proze, preveden je na desetak jezika. Većina ga prepoznaje prije svega kao pjesnika, a i sam se takvim osjeća, jer poetska je, na kraju krajeva, i većina njegovih proznih zapisa, među kojima se najradije pamte oni što ih je pod egidom “Cafe nostalgija” za emigrantskih godina objavljivao u Feral Tribuneu.

Prije dvije godine sarajevski izdavač “Dobra knjiga” objavio mu je “Izabrana djela” u šest knjiga: dva sveska poezije, publicistiku, putopise i zapise, informativne i zanimljive portrete suvremenika i starijih, te odeblji svezak kritike o Stojićevu pismu. Već je uvriježeno Stojićevo pjesništvo dijeliti na dva, nepoetičkim razlozima motivirana razdoblja: prijeratno, “hermetično-postmoderno”, i poslijeratno, pjesništvo ranjeno ratom, poput kakva lijepog, ali izranjavljena tijela.

No urednik izabranih djela Zilhad Ključanin posumnjao je u tu podjelu: “Niti je Stojićeva doratna poezija posve hermetična, niti je poslijeratna baš receptivno prijemčiva”. Razvoj te poezije “europskog profila i dometa” – ustvrdit će Ključanin – “sliči na sliku razvoja europske poezije zadnja četiri desetljeća”.

Ali sam će se pjesnik toj primjedbi – narugati. “O temi hrvatska književnost u europskom kontekstu/ Mogu samo slegnuti ramenima, jer ono/ Što sam vidio u Europi uglavnom je duboki prezir/(a proživio sam četvrtinu života u eu-velegradovima)/prema Tschuschima, prema Kanakima/ Prema Jugosima, prema Krowotima”, napisat će u “Curriculumu”, pjesmi-epigrafu Izabranih djela.

Daljina i jaz

U tom se nezalječivom procijepu nelagodno gnijezdi i “Doći će drugi”. U toj daljini i u tom jazu – Europe od Balkana, mira od rata, reda od nereda, razuma od osjećaja, sigurnosti od straha, izvjesnosti od nelagode, ali i života od smrti – drhti egzistencijalni nemir novih Stojićevih stihova. “Na početku novog stoljeća počinjem/ Pisati, ali ruka mi drhti. Izlazim u/ Baštu, na nebeskom plavetnilu znak:/ Dvije duge bijele crte, iz trupla/ Nevidljivih zrakoplova tvore kri/ Živim svoje posljednje dane”. (“Rilke”)

“Doći će drugi” poetsko je svjedočanstvo zreloga, preiskusnog života koji se probio do ljudskoga arhetipa: vječno bi da živi u ljubavi, ali uvijek nekako skonča s one druge strane; ona je skup “himni poraženih”, kako je naslovljena jedna pjesma, i rugalica zaboravljenih, čije se patnje ne želi više nitko sjećati. “Živimo u blagoslovljenome mileniju/ Trpeljivi na poniženje/ Plivajući u vodi straha/ Gradeći na ruševinama Partenona/ Prozračne zamkove nade”. (“Živimo”).

Blagi stihovi


Stojić kao da namjerice ruši barijeru koja autora dijeli – i time štiti – od onoga neuhvatljivog tko pjeva, čak i kada se ruga samome sebi i svojoj poeziji, kao u razornoj samorugalici “Berggasse 19”, ili pjesnički autoironičnoj “Svjetski dan poezije” koja, majstorskim obratom, ipak pronalazi pjesnički credo: “U tome je snaga poezije/ Kažem, u posvećenosti/ Ne u razumijevanju”.

Hrvajući se s vlastitim životnim i duhovnim iskustvom – iskustvom egzila i povratka u uništenu zemlju, teretom krivice preživjeloga, slojevima intelektualne poputbine, osjećajem fizičkog starenja i, ponajviše, izvjesnošću ljudskosti kao nepopravljive tragedije, Stojić će svoju novu knjigu okončati šopovski blagim stihovima “Code” i “Molitvice”, ove posljednje sročene čak u varijanti narodnih osmeračkih katrena koji odudaraju od slobodnoga stiha ostatka zbirke. Tu će pjesnik, dakle, ipak naći smiraj.

Ali smiraj je to nokturnalne tuge, onoga sevdaha čiji zvuk uvire – nadajmo se ipak drukčijemu – tek u smjernu i duboku šutnju: “A u blage novembarske večeri/ Na terasi ispred kuće začuje se žamor/ Prepoznajem glasove: došli na slavlje/ Smiju se, piju vino i pjevaju grlene pjesme/ Pričaju o slavi, putovanjima, ženama/ Zatim prskaju u gromoglasan smijeh/ Moji daleki, moji ljubljeni, moji neprežaljeni/ Moji koje više nikada/ Neću vidjeti.”

(Tačno.net/Novi list)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi