Car je gej, car je gej

Piše: Mirza Halilčević

To što Božo nosi haljine i štikle, ne znači da razumije položaj i status žena u društvu. Vrijednosti koji njegova ženska strana baštini i artikuliše jednake su patrijarhalno-neoliberalnoj kapitalističkoj retorici gdje je žena uvijek u položaju pripravnosti, snažna, odvažna, dama, ženstvena, sređena, dotjerana, dominantna u stilu Dinjine parodije - ne pokazuje bol i patnju... Stvari koje žene poklopljene patrijarhalnim zvonom žele da čuju, slatkorječivim putem izbjegavajući imenovanje stvarnih i postojanih problema
Dobro se sjećam te male crne knjižice poznatije kao - Vodič za sretan život na Balkanu. Na njoj se nikad nije mogla zeteći prašina, jer smo svako malo u kući svi posezali za njom, malo mama, malo sestra, malo ja. Iako prilično koščata, sa svega nekih šezdesetak stranica, knjiga je bila prilično jezgrovito napisana, dobro uvezana i sveobuhvatna. Neopterećena formom nudila je različite savjete, preporuke i pričice. Sjećam se kako mi je kao malom tada najdraža bila priča Carevo novo momče. Znali smo je skoro svi napamet, a opet smo padali u kolektivni trans kada bismo je čitali pred spavanje. Bila je to pitka pričica, a opet, nimalo naivno dječija.

Njihova sveta ljubav

Priča se tamo kako je car u sred svog mandata pustio da carstvom prođe proglas da se ženi, i to ni manje ni više nego muškarcem. I tako i bi. Svadba u najavi, svi trče da kupe haman što ljepši poklon za cara i njegovog izabranika, pišu stihove i pjesme i slave njihovu svetu ljubav. Svi se kikoću i svi se vesele.

Na dan svadbe okupilo se svekoliko pučanstvo. Svi dotjerani, opranih zuba i kose. I ide svadbeni marš i molitva, ma k'o iz bajke. Ali, ne lezi vraže, neko se čeljade oglasi iz mase, haman u najsvetijem momentu reče - eeee, pa car je gej, car je gej. Svi ustuknuše, progutaše knedlu, ukoriše čeljade pogledom skupljenih obrva i usana sugerišući mu da bude tiho. Šta je reći, zar da car bude devijantan i neprirodan, pa on je car, njegova ljubav i izbor su sveti, božanski, netaknuti, čisti, e pa, ako to ne možeš da spoznaš onda nisi dovoljno produhovljen, još si na beskičmenjačkom nivou, odnosno - do tebe je!

Na dan svadbe okupilo se svekoliko pučanstvo. Svi dotjerani, opranih zuba i kose. I ide svadbeni marš i molitva, ma k'o iz bajke. Ali, ne lezi vraže, neko se čeljade oglasi iz mase, haman u najsvetijem momentu reče - eeee, pa car je gej, car je gej. Svi ustuknuše, progutaše knedlu, ukoriše čeljade pogledom skupljenih obrva i usana sugerišući mu da bude tiho. Šta je reći, zar da car bude devijantan i neprirodan, pa on je car
Gorka je to priča, u sebi je ponijela svo licemjerstvo što ga jedno društvo može proizvesti, što opet govori mnogo o standardima koji važe. Ne možemo svi biti jednaki i to ti je. Ako nisi odlučio podmetnuti nešto konvencionalno, po mogućnosti nešto magijsko, božansko, to je igranje na sigurno, u to se svi razumiju, a jednako se i ograđuju, to je nešto što se poštuje, a drži se na distanci, onda se još jednom preispitaj, jer, nisu nam svima jednaki nivoi moći, tako da ne oblači haljinu ako nisi car, ili u najmanju ruku Božo Vrećo, jer, hajde što ćeš biti okarakterisan kao iritantan, neautentičan, napadan,  neprirodan i izvještačen, nego će te još neko uz to prebiti.

Kada usred Balkana, Božo pred hiljadu ljudi obznani da se udaje, svi aplaudiraju, a kad se u istom tom mjestu održava prajd svi budu prebijeni, šta je reći? Biće da ovi drugi nisu bili dovoljno produhovljeni, pa je to mlaćenje bila alternativa za instant prosvjetljenje ili štajaznam... I nije tu Božo problem, on svoje zvono, pod kojim živi, može nazivati kako hoće - božanskim, sudbonosnim i magičnim, ali da se u odnosu na druge pozicionira prema tome koliko su drugi neprirodni i izvještačeni, odnosno, koliko je on prirodan i bogom dan, e pa...

Patrijarhalno zvono


To što Božo nosi haljine i štikle, ne znači da razumije položaj i status žena u društvu. Vrijednosti koji njegova ženska strana baštini i artikuliše jednake su patrijarhalno-neoliberalnoj kapitalističkoj retorici gdje je žena uvijek u položaju pripravnosti, snažna, odvažna, dama, ženstvena, sređena, dotjerana, dominantna u stilu Dinjine parodije - ne pokazuje bol i patnju... Stvari koje žene poklopljene patrijarhalnim zvonom žele da čuju, slatkorječivim putem izbjegavajući imenovanje stvarnih i postojanih problema.

Dio Božine osmomartovske čestitke zvuči kao reklama za mirisne, šarene uloške:

„Želim da sijate uvijek,
da kad vas zagrlim osjetim da ste zadovoljne sobom,
da ste jake, voljene, nježne i mirisne,
da još maštate kao djevojčice,
da osjećate ljubav kao da je prvi put...“

Nisu nam svima jednaki nivoi moći, tako da ne oblači haljinu ako nisi car, ili u najmanju ruku Božo Vrećo, jer, hajde što ćeš biti okarakterisan kao iritantan, neautentičan, napadan,  neprirodan i izvještačen, nego će te još neko uz to prebiti
I onda, usljed svega, Božo sa sve medijskim prostorom koji je dobio, počne postavljati standarde, a ljudi se krenu pozicionirati u odnosu na Božu, pa onda odjednom svi misle da je ovo zemlja slobodnih ljudi, zemlja otvorenih shvatanja samo zato jer muškarac u Boži nosi bradu, a žena haljinu i štikle, e pa...

Ostavljam naravno prostora i za to da kažem da možda i griješim, da ne vidim dobro stvari, ali sve mi ovo liči na govor što sam ga negdje slušao - privilegovani, patrijarhalni, bijeli, srednjovječni, strejt muškarac uzeo da dersi napaćenom narodu...
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi