Rekonstruiranje društvenih odnosa i obnova ljudskih vrijednosti

Piše: Prof. dr. Dino Abazović

Lara J. Nettelfield and Sarah E. Wagner: Srebrenica nakon genocida, Institut za istoriju Sarajevo, 2015. (Srebrenica in the Aftermath of Genocide, Cambridge University Press, 2014)
U pogovoru svoje druge autorske knjige Zbijeg: Put u Srebrenicu (Mediacentar, Sarajevo, 2012) Hasan Nuhanović piše: “Istina o ljudskoj patnji će se znati onog dana kada neki budući ljudi izmisle mašinu pomoću koje će se direktno iz ljudskog uma moći projicirati slike na platnu. Do tada, dio istine biće rekonstruisan u sudnicama pomoću forenzike, a za one događaje koji neće nikada biti rekonstruisani u sudnici, moraćete vjerovati na riječ nama koji smo to doživjeli i opisali rječju u knjizi”.

Velike geste

Dio istine, značajan i naučno istražen, ali o životu u Srebrenici nakon genocida, tema je istoimene knjige autorica Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, objavljene na engleskom jeziku u izdanju Cambridge University Press prošle godine, a zahvaljujući Institutu za istoriju Sarajevo, u sjajnom prevodu Senade Kreso, i na bosanskom, ovog mjeseca u BiH.

Prije svega dakle, ova knjiga je fokusirana na “nakon”. Međutim, kako to i ističu same autorice, jedan od mnogih izazova sa kojim se suočava pisanje i proučavanje o efektima genocida je kako definirati pojam “nakon”?
Ove dvije znanstvenice iz Amerike preko petnaest godina bave se istraživanjem u Bosni, a rezultat njihovog rada nije samo ova koautorska knjiga, već i druge značajne publikacije i tekstovi. Lara J. Nettelfield, koja je doktorirala na Kolumbija univerzitetu, predavačica na Odsjeku za politiologiju i međunarodne odnose pri Royal Holloway, University of London, autorica je još i nagrađene knjige Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal's Impact in a Postwar State, koju je štampao Cambridge University Press 2010 godine. Sarah E. Wagner, doktorirala na Univerzitetu u Harvardu, trenutno je vanredna profesorica na Odsjeku za antropologiju pri George Washington University, a između ostalog, objavljena joj je iznimno značajna knjiga To Know Where He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica's Missing, u izdanju University of California Press. Malo je danas istraživača i znanstvenika koji u fokusu imaju Bosnu i Hercegovinu, i domaćih i stranih, a da nisu upoznati sa radom i knjigama Wagnerove i Nettelfieldove.   

U ovoj koautorskoj knjizi, koja je na specifičan način kruna veoma posvećenog rada i ozbiljnog istraživanja, interdisciplinarnim pristupom, dominatno politološkim i antropološkim metodama, razmatraju se “zanemareni od analitičara i kreatora politika koji se bave procjenom istaknutijih ‘velikih gesta’ ispravljanja nepravde, ovi prigušeniji ishodi koji nam kazuju jednu važnu priču. Prije svega, ukazuju nam na potrebu za poštovanjem pojedinačnog djelovanja, historijskog konteksta i kulturne specifičnosti u svakom pokušaju poslijeratne obnove društva nakon istrebljujućih efekata genocida.” (str. 4)

Proces interveniranja

Prije svega dakle, ova knjiga je fokusirana na “nakon”. Međutim, kako to i ističu same autorice, jedan od mnogih izazova sa kojim se suočava pisanje i proučavanje o efektima genocida je kako definirati pojam “nakon”?

Nettelfieldova i Wagnerova polaze od onoga što određuju “intervenicijama”, formalnim i neformalnim akcijama koje uključuju mnoštvo različitih aktera, od predstavnika elita do prosječnih građana, od pripadnika dijaspore do međunarodnih kreatora politika, svih dakle onih uključenih u čitav niz aktivnosti oko poslijeratne Srebrenice i Bosne i Hercegovine.

Naročito bitan metodološki pristup ogleda se u tome da su Nettelfieldova i Wagnerova usredotočene više na “proces interveniranja – odnosno, na procese obnove života i zajednica, proizvodnje znanja i suprotstavljanja lažima, procese ponovne uspostave društvenih odnosa”, a manje na tzv. dovršene intervencije
Konretnije, za njih intervencija podrazumijeva i “različite akcije kao što je neuspjela inicijativa iz 2007. godine da se Srebrenici dodijeli specijalni status u Bosni, do godišnjih skupova na kojima se prikupljaju sredstava u St. Louisu u državi Missouri, te kontinuiranih nastojanja međunarodne zajednice na planu dokumentiranja, kongresnih i parlamentarnih rezolucija, kao i mikrofinansijska pomoć koju poslijeratnoj općini pruža Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP)” (str. 7). Jednako kao i veliki broj drugih nastojanja kao dio borbe sa posljedicama genocida.

Naročito bitan metodološki pristup ogleda se u tome da su Nettelfieldova i Wagnerova usredotočene više na “proces interveniranja – odnosno, na procese obnove života i zajednica, proizvodnje znanja i suprotstavljanja lažima, procese ponovne uspostave društvenih odnosa”, a manje na tzv. dovršene intervencije. Zanimajući se za posjedice nakon jula 1995 godine, nalazi istraživanja sadržajno su u knjizi predstavljeni i podjeljeni u tri tematska dijela – I. Sjećanje i kretanje, II. Ispravljanje nepravde van granica Bosne, i III. Proizvodnja i subverzija znanja, sa poglavljima koja uključuju temate memorijalizacije, povratka izbjeglica, zločina, života u dijaspori, međunarodnih i domaćih sudišta, te poricanja. Tu su također i značajni dodaci, te lista mapa (srebreničkih stratišta i primarnih i sekundarnih grobnica), te fotografije.

Bolna svjedočanstva

Dakle da bi razumjele dio onoga što konstituira “nakon”, prioreti istraživačkog napora bili su na rezultantama posljedica, i vremenski, i prostorno. Ono u čemu autorice posebno uspjevaju jeste izbjegavanje raščlambe na “konkretne kategorije žrtve, legalnosti, sjećanja itd”, te akcenat stavljaju na znanstveni i etički imperativ, pri čemu je “izuzetni socijalni fenomen Srebrenice zaslužuje mnogo širi, sveobuhvatniji okvir analize u kojem će se razmotriti kratkoročni i dugoročni efekti u Bosni, među njenom dijasporom i u međunarodnoj zajednici.”

Jedan od najznačajnijih uvida kojim se dekonstruira termin “nakon” glasi – “u odgovoru na neposredne probleme postkonfliktnog društva, intervencije (i njihovi sponzori, ili oni koji ih realiziraju) često traže mnogo – možda i previše – od ljudi za koje stradanje i gubitak ostaju trajni dio svakodnevnog života
Socijalna rekonstrukcija društva nakon genocida otvara pitanja na koja će odgovore pružati čitav niz generacija, pa i u slučaju Bosne, ne smije se isključiti upravo ovaj širi i vremenski i prostorni okvir. Međutim, upravo zato što je posljedično najvidljivija, znanstveno i medijski najeksploatiranija, nerijetko i kontroverzna, plauzibilno je istraživati tako simbolički značajan mikrolokalitet ne zanemarujući makrorefleksije. Antropološka zapažanja i nalazi kojima obiluje ova knjiga naprosto su iznimno interesantni, iako su to nerjetko veoma bolna svjedočanstva. Imponuje stoga i empatija autorica koja je također evidentna u rukopisu, no to ne utiče na objektivnost pri prezentiraju glasova preživjelih, što je također vrijedan element sadržan u knjizi.

Jedan od najznačajnijih uvida kojim se dekonstruira termin “nakon” glasi – “u odgovoru na neposredne probleme postkonfliktnog društva, intervencije (i njihovi sponzori, ili oni koji ih realiziraju) često traže mnogo – možda i previše – od ljudi za koje stradanje i gubitak ostaju trajni dio svakodnevnog života. Među njima su i oni koji će umrijeti prije nego što se njihov voljeni član porodice vrati, ili prije nego zločinci budu izvedeni pred sud. Njihov aktivizam hrani osjećaj nužnosti koji se krije u tome ‘nakon’. Rekonstruiranje društvenih odnosa i obnova ljudskih vrijednosti, međutim, kompleksniji su i dugotrajni procesi; to je svakodnevni, ponekad i dosadni i rad koji se stalno mora ponavljati. Štoviše, gotovo dva desetljeća nakon genocida, mnoge intervencije koje su bile pokušane još uvijek traju i nisu dovršene. Nema povezanosti između iskustva preživjelih i članova bosanskog društva, i intelektualne vježbe procjenjivanja šta funkcionira a šta ne funkcionira…” (str. 30-1)

Sve u svemu, Srebrenica nakon genocida veoma je vrijedno znanstveno štivo, a prevod na Bosanski dobrodošao!
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi