Zaboravljeni asovi

Piše: Dženana Karup Druško

Bakir Alispahić je nekoliko dana, kao svjedok Tužiteljstva, javno svjedočio pred Haškim tribunalom protiv Sefera Halilovića. Munir Alibabić je, kao direkor FOS-a, učestvovao u pokretanju afere Pogorelica protiv Alispahića. Edin Garaplija, nekadašnji uposlenik AID-a, optužio je Kemala Ademovića da je izdao nalog za privođenje Herende, kako bi se dokumentirala grupa Ševe, Bakir Alispahić, Nedžad Ugljen... Isprepletanost interesa “ratnih veterana”, različitih vizija u odnosu na rat, kriminal, budućnost BiH, lične ambicije i želje, predstavljaju ratni bosanski “vojno-obavještajni lonac” koji se treba i mora raspetljati, ali samo i isključivo sa nezavisnim i profesionalnim pravosuđem i policijom, te depolitiziranom i lustriranom obavještajnom službom, što BiH u ovom trenutku nema
Već mjesecima traje medijsko prepucavanje i međusobno optuživanje pojedinaca koji su u vrijeme agresije na BiH obavljali najviše funkcije u vojnom i policijsko-obavještajnom sistemu Republike BiH. U zavisnosti od političkih (ne)prilika u zemlji, sukobi tih struktura, koji kontinuirano traju više od 20 godina, dobijaju na intenzitetu i dolaze u fokus javnosti koja je uglavnom zbunjena. Jer, zaista je teško nakon više od dvije decenije raznoraznih međusobnih obračuna shvatiti svu kompleksnost ratnih odnosa ključnih nosilaca vojno-policijsko-obavještajnog aparata. Posebnu težinu u shvatanju tih odnosa/obračuna daje činjenica da se radi(lo) o sukobima unutar zaštićenih sistema koji su bili zaduženi za odbranu RBiH od agresora, ali i činjenica da su ti sukobi nastali u ratno vrijeme.

Proizvodnja sukoba

Ono što je evidentno jeste da su sukobi/obračuni i podjele među ključnim rukovodnim osobama odbrane RBiH nastali zbog različitih pristupa strategiji odbrane RBiH, odnosa prema ratnom kriminalu, kao i insistiranju na tzv. unutrašnjoj sigurnosnoj diferencijaciji zbog sumnji da su ključne osobe odbrane RBiH, ustvari, suradnici neprijatelja, ali i različitim političkim pogledima razvoja odbrambenih snaga BiH.

Bakir Alispahić
Međutim, ono što će, vjerojatno, zauvijek ostati nejasno jeste koliko je borba “za fotelje”, odnosno pozicije ključnih rukovodilaca vojno-policijsko-obavještajnog aparata utjecala na proizvodnju sukoba, jer ipak su Alija Delimustafić, Jusuf Pušina, Sefer Halilović, Rasim Delić, Bakir Alispahić, Fikret Muslimović, Kemal Ademović, Munir Alibabić, Enver Mujezinović, Dragan Vikić, Asim Dautbašić i drugi, bili formalno dio jedinstvenog sistema odbrane RBiH zbog čega su bili upućeni na suradnju i u mnogim prilikama su zajednički djelovali bez obzira na mimoilaženja i drugačije percepcije.

Ipak, postavlja se pitanje da li je BiH, odnosno da li smo svi mi bili taoci nezajažljivih ambicija i želja za vlašću i dominiranjem u ratnim uvjetima pojedinaca iz spomenutih sistema, žrtve njihovih želja i frustracija s ciljem da se domognu vlasti i budu jedini autoriteti po pitanju odbrane zemlje, ustroja policijsko-obavještajnog aparata, ratne istine, itd. Nažalost, činjenica je da se i uslijed dvostruke i trostruke agresije na RBiH i smrtonosne opsade Sarajeva našlo i dovoljno vremena da se fabriciraju sukobi između ključnih rukovodilaca vojnog i policijsko-obavještajnog aparata BiH.

Alija Delimustafić
Ono što je zajedničko za sve te “suprotstavljene” strane, odnosno pojedince, jeste da su svi, bez izuzetka “neslavno” prošli i da im ti sukobi nisu ništa dobrog donijeli, osim istraga, zatvora, sudskih procesa, crnih lista međunarodne zajednice i SAD, smjena… Bakir Alispahić, ratni ministar, na američkoj crnoj listi je već dugo vremena, a u pritvoru je bio zbog afere Pogorelica; Sefer Halilović, komandant Armije RBiH, prošao je golgotu sa Haškim tribunalom, a godinama nakon rata traži istragu o smrti svoje supruge i njenog brata za koje tvrdi da su ih likvidirale Ševe; Alija Delimustafić je završio u srbijanskim zatvorima; Jusuf Pušina, smijenjen sa pozicije ministra, zamalo je izbjegao optuženje u slučaju Dobrovoljačka; Munir Alibabić, smijenjen je i dobio je zabranu bavljenja obavještajnim poslovima od strane visokog predstavnika; Kemal Ademović, ratni komandant i direktor AID-a, svoju nevinost i danas dokazuje u slučajevima Herenda i Ugljen; Dragan Vikić, kako se stvari odvijaju, dokazivat će svoju nevinost u slučaju zločina u Velikom parku; Enver Mujezinović proveo je mjesece u istražnom zatvoru zbog Pogorelice; Rasim Delić presuđen je u Haškom tribunalu...

Da li treba biti naivan pa pomisliti (ili čak tvrditi) da su nabrojani teški procesi i kazne protiv navedenih pojedinaca došli sami od sebe?

Zanimljive cvjećke


Kemal Ademović
Ove strukture i pojedinci su i nakon rata nastavile međusobne obračune preko raznih sistema – počevši od medijskih, a zaključno sa međunarodnom zajednicom, nanoseći pri tome jedni drugima štete i otvarajući procese. Bakir Alispahić je nekoliko dana, kao svjedok Tužiteljstva, javno svjedočio pred Haškim tribunalom protiv Sefera Halilovića. Munir Alibabić je, kao direkor FOS-a, učestvovao u pokretanju afere Pogorelica protiv Alispahića. Edin Garaplija, nekadašnji uposlenik AID-a, optužuje Kemala Ademovića da je on izdao nalog za privođenje Herende, kako bi se dokumentirala grupa Ševe, te (navodne) kriminalne djelatnosti Bakira Alispahića, Nedžada Ugljena... Do “čuvenih” komisija u toku i poslije rata kojima su predsjedavali Nijaz Durakovic, Jusuf Pušina..., a sve kako bi se dokumentirale istine koje su upravo kod onog drugog.

Mediji posljednjih mjeseci, odnosno skoro isključivo Dnevni avaz i njegov šef Radončić, ponovo su, kao i 2001. (u vrijeme vlasti Alijanse), kada su bili u političko-medijskoj koaliciji sa Zlatkom Lagumdžijom, liderom SDP-a, pokrenuli (iste ove) ratne priče. Potpuno je očito da su ratne i poratne afere političko pogonsko gorivo za Radončića i Lagumdžiju, koji time, prebacujući fokus na druge, posebno SDA, “u miru” sprovode planove o uništavanju i urušavanju BiH kroz sporazume sa Miloradom Dodikom i hrvatskim blokom. Ovaj put, samo se postavlja pitanje kako će novi-stari učesnici, odnosno sukobljene strane iz rata, proći u novom intenzivnom sukobu i ko će u zatvor, ko na crnu listu, a ko će biti svjedok i eventualno – preživjeti. Možda bi ratni veterani vojnog i policijsko-obavještajnog aparata mogli to pitati ministra Radončića i Gorana Zupca, direktora SIPA-e.












Alibabić je u iskazu Sudu BiH rekao da ga je naknadno pozvao Izetbegović i rekao mu da počne s operativno-tehničkom mjerom prisluškivanja Sefera Halilovića, a Alibabić je kroz zakonsku proceduru pribavio prijedlog i rješenje kojim se odobrava prisluškivanje Halilovića što je zadokumentovano planom Skup koji je potpisao Alibabić, a rješenje o prisluškivanju Halilovića potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Jusuf Pušina
Kompletna današnja (medijska) priča oko sukoba veterana vojno-policijsko-obavještajnog aparata RBiH imala bi smisla da država BiH može osigurati “samo” dvije stvari: nezavisno i stručno pravosuđe i policiju i provesti hitnu i temeljnu lustraciju u vojno-policijsko-obavještajnom sistemu BiH, a tek onda istražiti sve te ratne i poratne slučajeve. Kakve su šanse da se to desi? Što se tiče pravosuđa ono je izgubilo svaki kredibilitet nakon skandala i zatvaranja afera Dodik i Lagumdžija od strane Tužiteljstva BiH, a naknadno od Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu i Specijalnog tužilaštva Republike Srpske. Dolazak Gorana Salihovića, novog glavnog državnog tužitelja, koji je oličen u volji šestorke (bez obzira na sva obećanja koja je dao predstavnicima međunarodne zajednice, ni prvi ni zadnji koji je tako uradio) samo je ovjera postojećeg stanja u pravosuđu.

A kakva je trenutno politička situacija u BiH pisao je u posljednjem broju Slobodne Bosne i Senad Avdić: “Nekoliko stotina stranica, uredno potkrijepljenih audio i video ilustracijama bosanskohercegovačke sigurnosne službe svjedoče o kontaktima ministra sigurnosti Fahrudina Radončića sa Šarićevom poslovnim partnerom, albanskim poduzetnikom Naserom Kelmendijem. Radončić je, međutim, glatko prošao sve sigurnosne provjere: ima ’crno na bijelo’ da je sa sigurnosnog aspekta čist k’o suza. Potpisao mu direktor Agencije za istrage i zaštitu Goran Zubac, zanimljiva jedna cvjećka o čijem angažmanu u Specijalnoj jedinici MUP-a Republike Srpske, likvidacijama Bošnjaka na Ilidži, ne smijem još uvijek ništa napisati, samo zato da sudovi ne bi gonili mene nego njega...”

Plan Skup

Enver Mujezinović
I ko bi to u BiH provodio lustraciju? Upravo oni koji su utonuli u mrak najtežeg kriminala. Odnosno lustraciju bi kao ministar, dakle član Vlade, a usput i predsjednik stranke, trebao aminovati i podržati taj isti Radončić za kojeg se u medijima godinama tvrdi da je bio suradnik KOS-a s kodnim imenom Šćepo. Kako bi izgledala ta državna lustracija? Možda je to najilustrativnije objasnio Munir Alibabić u martu 2012. kad je svjedočio kao svjedok Tužiteljstva BiH u jednom od predmeta pred Sudom BiH. Kako je ispričao, u junu 1992. predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović ga je pozvao u svoj ured, gdje su već bili Enver Mujezinović i Fikret Muslimović.

Dalje je naveo da mu je Izetbegović tada pokazao dokument koji je Mujezinović donio iz Beograda i u kojem se spominje da je Sefer Halilović suradnik KOS-a pod kodnim imenom Boris. Alibabić je rekao da smatra da je taj dokument autentičan jer su gotovo svi vojni kadrovi na funkcijama u JNA morali biti suradnici KOS-a. Tada je, navodno, Alibabić predložio Izetbegoviću da pozove Halilovića, ali su se tome protivili Mujezinović i Muslimović.

Lustracija bi pored tajnih suradnika obavještajnih službi bivše SFRJ očigledno trebala obuhvatiti i sve uposlenike navedenih službi i pripadnike bivše JNA (poznato je da su se bivše jugoslovenske službe koristile likvidacijama kao metodom političkog djelovanja). Što se tiče suradnika tajnih službi i lustracije to je i najteži zadatak, jer bez suradnje uposlenika bivših tajnih službi to je – nemoguće
Alibabić je u iskazu Sudu BiH rekao da ga je naknadno pozvao Izetbegović i rekao mu da počne s operativno-tehničkom mjerom prisluškivanja Sefera Halilovića, a Alibabić je kroz zakonsku proceduru pribavio prijedlog i rješenje kojim se odobrava prisluškivanje Halilovića što je zadokumentovano planom Skup koji je potpisao Alibabić, a rješenje o prisluškivanju Halilovića potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Jusuf Pušina.

Na web stranici Slobodanpraljak.com može se pronaći izjava Sefera Halilovića koju je 5. novembra 1993. dao Sektoru SDB-a u Sarajevu, u kojoj je opisivao prvi susret s Aleksandrom Vasiljevićem, šefom KOS-a, priznajući da je koristio kodno ime Boris te da je više od 15 godina bio aktivni doušnik KOS-a, a za to vrijeme je promijenio desetak operativaca koji su ga usmjeravali, izdajući mu konkretna zaduženja u zavisnosti od terena na kome je u određenom vremenu “radio”.

S druge strane Halilović se javno godinama žestoko brani tvrdeći da su upravo Muslimović i Mujezinović bili najistaknutiji oficiri KOS-a ubačeni u redove Armije RBIH.

Nekompetetno zastupanje

Lustracija bi pored tajnih suradnika obavještajnih službi bivše SFRJ očigledno trebala obuhvatiti i sve uposlenike navedenih službi i pripadnike bivše JNA (poznato je da su se bivše jugoslovenske službe koristile likvidacijama kao metodom političkog djelovanja). Što se tiče suradnika tajnih službi i lustracije to je i najteži zadatak, jer bez suradnje uposlenika bivših tajnih službi to je – nemoguće. No, možda bi upravo Sefer Halilović mogao poslužiti kao primjer u otkrivanju suradnika obavještajnih službi. Naime, kada je u Haškom tribunalu došlo do raskola između Halilovića i njegovog (tadašnjeg) odvjetnika Faruka Balijagića Halilović je Sud i Registrar Haškog tribunala obavijestio da je do toga došlo, između ostalog, i zbog toga jer je Balijagić suradnik SIS-a.









Halilović je otkrio Tribunalu da je Balijagić, kao suradnik SIS-a, na vezi sa Zdravkom Mustaćem, da posjeduje hrvatsku putovnicu iako nije državljanin Hrvatske jer je rođen u Sandžaku. U svom dopisu Halilović je Haškom tribunalu dostavio i tajne izvještaje SIS-a. Nakon toga, upućeni su u šali komentirali da je to bio jedini sukob SIS-a i KOS-a, ali – van teritorije BiH

Nakon toga je Registar Haškog tribunala opozvao Balijagića zbog nekompetentnog zastupanja i drugih “dostupnih informacija”. U svojim podnescima Tribunalu u Haagu Halilović je naveo da je Balijagić suradnik Sektora za sigurnost odjela odbrane HVO-a HZHB (SIS-a) te da je u posjedu “dokumenata SIS-a u kojem Faruk Balijagić daje informacije o njemu kao čovjeku KOS-a kojeg su u Armiju BiH doveli dr. Rešid Bektić i dr. Munir Jakić koji su bili na vezi s Acom Vasiljevićem” i to “sa zadatkom da izazove sukobe Bošnjaka i Hrvata u RBiH.” Također, Halilović je otkrio Tribunalu da je Balijagić, kao suradnik SIS-a, na vezi sa Zdravkom Mustaćem, da posjeduje hrvatsku putovnicu iako nije državljanin Hrvatske jer je rođen u Sandžaku. U svom dopisu Halilović je Haškom tribunalu dostavio i tajne izvještaje SIS-a. Nakon toga, upućeni su u šali komentirali da je to bio jedini sukob SIS-a i KOS-a, ali – van teritorije BiH.

Zanimljivo je napomenuti da je i 2001/2002. godine, ali i danas na stranicama Avaza, pored pravosnažno presuđenog kriminalca i opskurnog Edina Garaplije, glavni pokretač priča o sukobima unutar državnih vojno-policijskih struktura upravo bio i ostao Faruk Balijagić. Dakle, presuđeni kriminalci te saradnici KOS-a i SIS-a ponovo u epicentar javnosti stavljaju nikad nerazjašnjene sukobe unutar bosanskog, ratnog vojno-policijsko-obavještajnog miljea, a sve to ne s ciljem utvrđivanja istine, već u dnevno-političke svrhe, odnosno za potrebe Lagumdžije i Radončića.

Bosanski ratni lonac

Kao što smo već napisali suprotstavljeni/sukobljeni pripadnici državnog aparata zajedno su djelovali paralelno se javno i tajno sukobljavajući. Tako su Muslimović i Halilović zajedno u aprilu 1993. donijeli odluku o tajnom praćenju i prisluškivanju Mušana Topalovića Cace; Alibabić je svjedočio pred Sudom BiH o zajedničkim sastancima s Muslimovićem i Mujezinovićem kod Alije Izetbegovića, a u vezi Sefera Halilovića; Bakir Alispahić i Jozo Jozić, odnosno Ugljen navodno u junu 1993. zajednički potpisuju odluku o prisluškivanju Halilovića navodeći da Halilović zajedno sa Topalovićem, Ramizom Delalićem Ćelom i drugim kriminalcima želi preuzeti vlast…, a samo nekoliko mjeseci ranije Muslimović i Sefer Halilović potpisuju odluku o praćenju i prisluškivanju Mušana Topalovića Cace!?

Dragan Vikić
Međutim, ono što će, vjerojatno, zauvijek ostati nejasno jeste koliko je borba “za fotelje”, odnosno pozicije ključnih rukovodilaca vojno-policijsko-obavještajnog aparata utjecala na proizvodnju sukoba, jer ipak su Alija Delimustafić, Jusuf Pušina, Sefer Halilović, Rasim Delić, Bakir Alispahić, Fikret Muslimović, Kemal Ademović, Munir Alibabić, Enver Mujezinović, Dragan Vikić, Asim Dautbašić i drugi, bili formalno dio jedinstvenog sistema odbrane RBiH zbog čega su bili upućeni na suradnju
Isprepletenost interesa “ratnih veterana”, različitih vizija u odnosu na rat, kriminal, budućnost BiH, lične ambicije i želje, predstavljaju ratni bosanski “vojno-obavještajni lonac” koji se treba i mora raspetljati, ali samo i isključivo sa nezavisnim i profesionalnim pravosuđem i policijom, te depolitiziranom i lustriranom obavještajnom službom. To nikako ne mogu raditi ljudi sa kriminalnim i sumnjivim backgroundom bez obzira da li bili u vlasti ili ne, da li bili direktno oštećeni ili ne. Lustracija prije državne akcije najbolji je lijek tom “ratnom bosanskom loncu”.

No, ova vlast s radončićima, zupcima, kurtešima, salihovićima i njihovim političkim mentorima nije u stanju ništa od toga uraditi, osim što će time pažnju javnosti skrenuti sa svojih kriminalno-političkih akcija.

(Dani, 1. mart 2013)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi