Unovčavanje pozicija

Piše: Dženana Karup Druško

Podobnost, je li, podrazumijeva stranačku pripadnost, i da je neko što bliži vrhu stranke, odnosno predsjedniku. Pa čak i ako je taj podobni po svojim kvalifikacijama zadnji na listi. Rezultiralo je to s godinama urušavanjem kriterija i standarda u zdravstvu, obrazovanju, medijima... i naravno politici. Rezultiralo je to, nažalost, urušavanjem kompletnog bosnaskohercegovačkog društva u kome su danas na vlasti, skoro u svim sferama života, podobni i nesposobni (od portira i vozača do direktora i ministara) koji nesvjesni svog neznanja, ali itekako svjesni svoje važnosti i moći, uništavaju – sposobne. Postoji li u BiH još i jedan naivni Bošnjo koji vjeruje da bi se novim kongresom u SDA išta rješilo, da bi novo rukovodstvo svojim biračima (ako ne i ostalima koje predstavljaju) obezbjedilo bolji život, ili da se ijedan od isključenih članova SDA u svojim zahtjevima za promjenama unutar SDA zalaže za narod, na koji se poziva, i za državu, a ne samo za sebe i odabrani krug podobnih?
Davno je to bilo, malo ko danas to i pamti, kad su Aliju Izetbegovića pitali koga bi izabrao: podobnog ili sposobnog? Malo je promislio i odgovorio: podobnog. U godinama koje su uslijedile pokazat će se da je to postalo pravilo koje se u praksi primjenjivalo (i primjenjuje)  toliko strogo da prilikom imenovanja i na neke od najvažnijih funkcija ni najpametniji, ni najsposobniji, a ni oni sa najboljim referencama, nemaju nikakvih šansi ukoliko nisu – podobni. A podobnost, je li, podrazumijeva stranačku pripadnost, i da je neko što bliži vrhu stranke, odnosno predsjedniku. Pa čak i ako je taj podobni po svojim kvalifikacijama zadnji na listi.

Rezultiralo je to s godinama urušavanjem kriterija i standarda u zdravstvu, obrazovanju, medijima... i, naravno, politici. Rezultiralo je to, nažalost, urušavanjem kompletnog bosanskohercegovačkog društva u kome su danas na vlasti, pa skoro u svim sferama života, podobni i nesposobni (od portira i vozača do direktora i ministara) koji nesvjesni svog neznanja, ali itekako svjesni svoje važnosti i moći, uništavaju – sposobne.

Ova matrica vođenja države nije patentirana (samo) u Stranci demokratske akcije, niti je karakteristična samo za nju. Manje-više istim se mogu pohvaliti sve nacionalne stranke u BiH, ali i dobar dio opozicije (bar, onaj dio koji je to pokazao u onim kratkim periodima kad je bio na vlasti), kao i stranke u okruženju, koje su na vlasti (i u opoziciji) u nekim susjednim zemljama. No, ostavimo ovaj put po strani te politike, s obzirom da se u BiH približavaju opći izbori, a sve češće i od samih lidera čujemo kako je predizborna kampanja već počela, zbog čega se sve više blokira rad državnih institucija. Najveće polarizacije i pluralizam već su sad jasno vidljivi u bošnjačkom korpusu. Ko vodi bošnjački narod? I kuda?

Sve po zakonu...

Zvanično, bez obzira na izjave koje pojedini lideri daju, u vlasti su i SDA i SBB, kao političke partije koje su dobile najviše bošnjačkih glasova i koje su, bar zvanično, još uvijek u koaliciji (izuzmemo li dešavanja u nekim kantonima). Za izbore se već spremaju i partije, koje bez obzira na prefikse koje sebi stavljaju – socijalne, građanske, narodne, demokratske – s tim što pretendiraju na glasove Bošnjaka, a pretendiraju (po Ustavu konstituvni narodi u BiH su Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali, sviđalo se to nekome ili ne) imaju obavezu prema njima, da im ponude neki plan, viziju budućnosti, pa i rješenja za izlazak iz sadašnje situacije. S obzirom na dešavanja u opozicionim partijama (lokalni izbori su najbolji pokazatelj), ukoliko njihovi lideri ne prevaziđu vlastite sujete i naprave zajednički blok, na izbore ne trebaju ni izlaziti.

Recimo i to da se, kad je u pitanju opozicija, koja najavljuje učešće na narednim općim izborima, građanima zasad ne nudi ništa osim saopćenja i izjava koje se svode na – kritike sadašnje vlasti (tačnije SDA, jer često “zaboravljaju” da je u vlasti i SBB). Što je potpuno legitimno, opozicija to i treba da radi, da kritizira vlast. Međutim, ako se sjetimo da su stranke iz opozicije upravo na tome dobile izbore (2010), a onda njihova vladavina bila u znaku skandala i afera (i političkih i finansijskih i svih drugih), koje nisu nimalo zaostajale za onima koje su godinama potresale SDA, nije baš najjasnije šta to oni drugačije i novo nude. Ili bolje. Osim za svoje najodanije kadrovike. I koji su, uopće, dugoročni, srednjoročni i kratkoročni planovi partija iz opozicije, za ekonomiju, pitanja nezaposlenosti, socijalna pitanja, zdravstvenu zaštitu, pa i sigurnost građana i njihovo pravo na vladavinu prava, odnosno pravdu. Kao i stranke prije i poslije njih, obećanja data građanima na izborima, kad su došli na vlast nisu ispunili. Zašto bi im iko vjerovao da će ovaj put biti drugačije?

Najavljuju se nove partije, pominju nezavisni kandidati... No, ti “nezavisni” kandidati i “nove” političke opcije, koji nude “bolju budućnost”, uglavnom su (već istrošeni) političari koji su godinama bili u nekoj političkoj partiji (i na vlasti) i sad građanima obećavaju neke promjene. Među njima su, čak, i oni koji su u svojim političkim karijerama promijenili i po nekoliko političkih stranaka i za koje je više no jasno da imaju samo jedan cilj, a to su vlastite ambicije, i položaji koji će im omogućiti da i dalje uživaju sve blagodeti koje su političari u BiH sebi davno obezbjedili (“po zakonu”).

No, svima im je zajedničko, kako onima koji su na vlasti, tako i onima koji nisu (a to žele) –“briga” za građane, narod, ljude, kako god pojedinci nazivali bošnjačko biračko tjelo, koje bi na sljedećim izborima trebalo izabrati nove lidere, i one koji će ući u vlast i voditi ih. Osnova demokratije, tako bar kaže teorija, u tome je da većina poštuje odluke manjine, tako da onaj ko pobijedi predstavljat će sve Bošnjake, sviđalo se to onima koji nisu za novu vlast glasali, ili ne.
Najavljuju se nove partije, pominju nezavisni kandidati... No, ti “nezavisni” kandidati i “nove” političke opcije, koji nude bolju budućnost, uglavnom su (već istrošeni) političari koji su godinama bili u nekoj političkoj partiji (i na vlasti) i sad građanima obećavaju neke promjene. Među njima su, čak, i oni koji su u svojim političkim karijerama promijenili i po nekoliko političkih stranaka i za koje je više no jasno da imaju samo jedan cilj, a to su vlastite ambicije

Tako kaže Ustav, tako kažu zakoni. Iz čega proizilazi da, bez obzira kako su pojedini Bošnjaci glasali na posljednjim izborima, njihove vođe su Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, jer taj legitimitet im daju bošnjački glasovi koji su ih doveli na vlast. Sasvim je drugo pitanje da li su i oni koji su glasali za njih zadovoljni društvom u kome žive, svojim okruženjem, zaštitom koju imaju od države i svojih vođa.

Jer, nebriga za čovjeka, neosjetljivost za probleme građana, arogantnost i bahatost vladajućih elita, već odavno je prešla sve granice (i za one koji su glasali za njih i za one koji nisu), bez da postoji ikakva odgovornost za svu tu neodgovornost koju političari pokazuju prema građanima.

SDA demokratija

Već mjesecima, a oni koji pažljivije prate dešavanja u BiH, reći će i duže, izriču se brojne kritike na račun Bakira Izetbegovića i SDA. Nimalo ne umanjujući ulogu SDA i ono šta su uradili proteklih godina da bismo danas živjeli u ovakvom društvu (u kakvoj zemlji živimo i kako, opće je poznato i zato nije potrebna nikakva ozbiljna analiza, niti istraživački tekst), sasvim je pogrešno, pa možda čak i opasno s obzirom da se približavaju naredni izbori, umanjivati značaj i ulogu drugih političkih partija i lidera u Bošnjaka, pogotovo je opasno, a što već pokušavaju neki “građanski orijentirani analitičari”, amnestirati ih dijela njihove odgovornosti kod javnosti.

Možda je tu i najilustrativniji primjer SDA, kao najveća politička partija u Bošnjaka (s obzirom na njihovu bazu i biračko tijelo, i godine koje su na vlasti), odnosno previranja koja zadnjih mjeseci zaokupljaju javnost, kroz istupe petorke, četvorke, isključenjima iz SDA, zahtjevima za kongresom i izborom novog rukovodstva. Postoji li u BiH još i jedan naivni Bošnjo koji vjeruje da bi se novim kongresom u SDA išta rješilo, da bi novo rukovodstvo svojim biračima (ako ne i ostalima koje predstavljaju) obezbjedilo bolji život, ili da se ijedan od isključenih članova SDA u svojim zahtjevima za promjenama unutar SDA zalaže za narod na koji se poziva, a ne samo za sebe i odabrani krug podobnih? Iako je na ovo pitanje potpuno izlišno odgovarati, činjenica je da zbog prašine koju bacaju u oči javnosti – kako ti “nezadovoljni članovi SDA” (sad već većina bivši), tako i neki mediji i pojedinci – valja podsjetiti na neke činjenice iz ne tako davne prošlosti.

Većina medija, pa i glavnih aktera, kritičara sadašnjeg rukovodstva SDA, govoreći o problemima u ovoj stranci ukazuju na zadnji Kongres i izbor Bakira Izetbegovića za predsjednika. No, ukoliko upitate članove SDA, bliske Bakiru Izetbegoviću, kad su počeli ti problemi, oni će reći dolaskom Sulejmena Tihića na vlast, kad je “pomeo stare kadrove Stranke, mjenjajući potpuno prvi saf, i doveo svoje ljude među kojima su bili Adil Osmanović, Sadik Ahmetović, Senad Šepić”.

Većina medija, pa i glavnih aktera, kritičara sadašnjeg rukovodstva SDA, govoreći o problemima u ovoj stranci ukazuju na zadnji Kongres i izbor Bakira Izetbegovića za predsjednika. No, ukoliko upitate članove SDA, bliske Bakiru Izetbegoviću, kad su počeli ti problemi, oni će reći dolaskom Sulejmena Tihića na vlast, kad je “pomeo stare kadrove Stranke, mjenjajući potpuno prvi saf, i doveo svoje ljude među kojima su bili Adil Osmanović, Sadik Ahmetović, Senad Šepić”
Žalosno je da će zbog problema unutar SDA, nastalih očito zbog ličnih ambicija i nezadovoljstva pojedinaca, glava zaboljeti sve građane BiH, jer, kako mediji već pišu, ugrožen je rad Vijeća ministara i Parlamenta BiH. A opet sve zbog “brige za Bošnjake i državu”. Mada, svima onima koji duže prate dešavanja unutar SDA, to prije liči na unutarstranačko razračunavanje, odnosno borbu za pozicije, moć i uticaj. Što pokazuje pregled zadnjih kongresa SDA.

Na pretposljednjem Kongresu SDA (dakle, ne tako davno), 2009. godine, Sulejman Tihić je “trgovinom” sebi osigurao još jedan mandat, a one koji su ga podržali nagradio pozicijama potpredsjednika SDA, ministarskim foteljama i drugim (isplativim) funkcijama. Zanimljivo je da je tada jedan od zahtjeva nezadovoljnih članova SDA, prije i nakon Kongresa, bio, uz nezadovoljstvo vođenja Stranke, izmjene Statuta SDA – što su identični zahtjevi koje danas upućuju nezadovoljni članovi SDA, koji su u to vrijeme bili uz Tihića i sve uradili da izmjene Statuta usvojene 2010. na sjednici Glavnog odbora budu tek kozmetičke.

Jesu li usvojenim izmjenama riješeni tadašnji problemi u SDA, naročito vidljivi pred  Kongres 2009? Da li su “jednoglasne odluke” o izmjenama Statuta značile i jedinstvo Stranke? Naravno da ne. Jedan od tadašnjih nezadovoljnih članova SDA, Hasan Čengić, bio je među rijetkima koje je javno iznio svoje stavove, navodeći pored ostalog: “Prvo, u odnosu na Stranku, gospodin Tihić će nastaviti s isključivanjem svih ljudi za koje bude siguran da ga nisu podržavali, to znači da će doći do daljnjeg kadrovskog reduciranja. Drugo, vjerovatno da će se nastaviti proces samoodlučivanja u Stranci od strane gospodina Tihića, a ko nije vjerovao, imao je priliku da čuje kad Terzić i Izetbegović, nažalost tek sada, otvoreno kažu da nisu bili pitani za najvažnije stavove koji su iznijeti, odnosno prihvaćeni u Prudu...”

Tri za jedan

“Demokratizacija stranke”, kako je Tihić tada nazvao te izmjene Statuta, podržali su  potpredsjednici SDA, imenovani na Kongresu 2009. od kojih i oni nagrađeni tim pozicijama jer su (neki i u zadnji čas) uskratili podršku Izetbegoviću, među kojima su bili Sadik Ahmetović, Šemsudin Mehmedović i Senad Šepić (kao i Adil Osmanović i Sanjin Halimović). Sve do izbora Bakira Izetbegovića za predsjednika SDA, u maju 2015, oni su bili u najužem rukovodstvu i na pozicijama gdje su mogli da uvode “demokratske promjene” i urade puno od onoga što upravo sad traže, ili su tražili, s obzirom da su Šepić, Ahmetović i Sokolović u međuvremenu isključeni iz SDA. No, sasvim je jasno da odgovornost za loše stanje kako u Stranci, tako i u vlasti, podjednako snose i oni. 

Treba li podsjećati da su sadašnji najžešći kritičari SDA, kad govorimo o onima iz same  SDA, njeni dugogodišnji članovi, koji su bili na vrlo isplativim ali i odgovornim funkcijama, koji su sve dobili što se dobiti moglo: visoke bankovne račune, luksuzne stanove, automobile, obezbjedili djecu, žene, ljubavnice, rodbinu... Zanimljivo je navesti koliko to Bošnjaka oni predstavljaju (podaci su iz jednog od njihovih pisama): na izborima 2014. godine Salko Sokolović je osvojio 8.540 glasova, Šemsudin Mehmedović 24.624, Sadik Ahmetović 6.374, a Senad Šepić 15.517 glasova (prema zadnjem popisu u BiH živi 1.769.464 Bošnjaka, pa čak i kad se uzme u obzir samo broj onih koji imaju pravo da glasaju, jasno je koliko to Bošnjaka oni zastupaju). No, i ovi glasovi ih obavezuju da polože račune o tome šta su za 20 godina, a neki i više jer tvrde da su u SDA od početka, uradili za ovu zemlju i Bošnjake. Ukratko, niti su bolji, a niti gori od onih koje kritikuju, a odgovornost su sad samo vješto prebacili na one koji “ostaju”, perući sebe zahtjevima za promjenama.

Istovremeno, proteklih godina (iako niko nije napravio ozbiljnu analizu o tome) Bošnjaci su gubili važne pozicije u državnim institucijama, a u kojima im je po stranačkim dogovorima bilo zagarantovano mjesto i na koja, s obzirom na broj Bošnjaka u BiH, imaju pravo. Nacionalni balans, naravno na štetu Bošnjaka, promijenjen je u SIPA-i, Graničnoj policiji i brojnim drugim institucijama, što je pratilo i narušavanje balansa u rukovodećim funkcijama u tim institucijama, pa bi bilo zanimljivo da SDA (i njihovi partneri) kažu koliko to institucija danas vode (i koliko je to procentualno u odnosu na Srbe i Hrvate) i s kojim (podobnim) kadrovima, mada je ovo zadnje zahvaljujući pojedinim medijima manje-više poznato.

Podsjetimo: kada je 2009. Sadik Ahmetović u Parlamentu BiH dobio podršku da bude novi ministar sigurnosti u Vijeću ministara, a na prijedlog Sulejmana Tihića, iako nije imao ni osnovno znanje potrebno za tu poziciju, Dodikovi poslanici tvrdili su da je to rezultat trgovine SDA i SNSD-a u kojoj je SNSD, odnosno Dodik dobio Upravu za indirektno oporezivanje i Regulatornu agenciju za komunikacije (Bošnjaci će “dogovorom” ostati bez ovih pozicija). Nikola Špirić, predsjedavajući Parlamenta tvrdio je tada da imenovanje Ahmetovića neće proslijediti nadležnoj komisiji, sve dok se ne završi imenovanje direktora Direkcije za evropske integracije BiH, UIO i RAK-a.

Brojanje krvnih zrnaca...

U međuvremenu, prudski partneri Sulejmana Tihića imenovali su Lidiju Topić za direktoricu DEI-a, iako su bošnjacki ministri u Vijeću ministara bili protiv toga. Tihić se u javnosti nakon toga pokušao predstaviti žrtvom Dodika i Čovica, dramatično “otkrivajući” da su za vrijeme predsjedavanja Nikole Špirica izvršena 24 imenovanja na čelne pozicije, a od toga 13 Srba, sedam Hrvata i četiri Bošnjaka. Šta je on radio za to vrijeme? Učestvovao u prudskim razgovorima s Dodikom i Čovićem skupljajući sebi političke poene na račun Bošnjaka pristajući na sve, popis stanovništva, podjelu imovine, podjelu države... Je li Ahmetovićeva pozicija vrijedila tri državne institucije? Nikad niko, ni iz tadašnje a ni iz sadašnje SDA, nije ponudio odgovor na to pitanje.

Kada je Ahmetović napokon dobio podršku u Parlamentu BiH (dakle kad je završena trgovina pozicijama na štetu Bošnjaka, što je tada Denis Bećirević prokomentirao: “Parlament je pretvoren u jednu vrstu pijace”, a Drago Kalabić  “da je normalno da za ovakvo glasanje predstoje političke konsultacije i dogovori”: “Dobili smo čvrste garancije SDA da će Zoran Tegeltija biti imenovan na mjesto direktora Uprave za indirektno oporezivanje, a da će biti završeno i imenovanje direktora RAK-a”), Nikola Špirić je nonšalantno izjavio da “ne trebamo” baš uvijek prebrojavati “krvna zrnca”. Nisu li to isti argumenti koje je i VSTV ponudio kad na mjesto predsjednika Suda BiH nije mogao biti imenovan Bošnjak, iako su bošnjački kandidati imali bolje reference od imenovag. Ili kad su iz VSTV-a objašnjavali zašto je povučena odluka o imenovanju sutkinja u Čitluku, a nakon što je HDZ reagirao jer su dvije izabrane sutkinje bile Bošnjakinje!?
Nikola Špirić, predsjedavajući Parlamenta tvrdio je tada da imenovanje Ahmetovića neće proslijediti nadležnoj komisiji, sve dok se ne završi imenovanje direktora DEI-a, UIO i RAK-a. U međuvremenu, prudski partneri Sulejmana Tihića imenovali su Lidiju Topić za direktoricu DEI-a, iako su bošnjacki ministri u Vijeću ministara bili protiv toga, a Bošnjaci su ostali i bez UIO i bez RAK-a. Tihić se u javnosti nakon toga pokušao predstaviti žrtvom Dodika i Čovica, dramatično “otkrivajući” da su za vrijeme predsjedavanja Nikole Špirica izvršena 24 imenovanja na čelne pozicije, od toga 13 Srba, sedam Hrvata i četiri Bošnjaka


Nažalost, puno je primjera o tome kako se SDA brinula za Bošnjake tokom proteklih godina i zato je pogrešno današnja dešavanja posmatrati kratkoročno, ili idealizirati one kojih više nema, iako su svojim radom nanosili štetu i uspostavljati temelje za ovakvu vlast kakvu danas imamo – bahatu, neosjetljivu na tešku situaciju u kojoj se nalaze građani, činjenicu da mladi odlaze, dok većina više ne vidi ni svjetlo na kraju tunela. Ili one koji su toliko godina bili dio toga, a sad građane ubjeđuju kako su oni drugačiji i kako se brinu za njih. Kao što je pogrešno idealizirati one koji su toj vlasti godinama pomagali da opstane, izvlačeći korist za sebe.

Ne treba izmišljati toplu vodu i reći bošnjačkim biračima da moraju glasati za promjene, odnosno odgovornije političare. Ali koje? Promjene koje nude oni koji su iznikli ispod skuta SDA, pa preko noći mjenjaju uvjerenja? One koji su godinama pomagali da SDA opstane na vlasti? Kriminalne političare, koji se “peru” izmišljanjem afera protiv svojih političkih protivkandidata, a onda sa njima ulaze u koaliciju kako bi dograbili bar komadić vlasti i instalirali svoje kadrove... Ne, ukoliko se ne pojave istinske nove snage, sa konkretnim programima i vizijama, koje će zaista donijeti bolju budućnost građanima BiH, ili ukoliko građani ne dobiju mehanizme kojima mogu kontrolirati vlast i pozivati političare na odgovornost (a da to nisu jedino protesti), na izbore ne treba ni izlaziti. I time se šalje jasna poruka.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi