Poslije kraja svijeta

Piše: Hana Bajrović

U okviru programa Modul memorije 2017. održana je promocija knjige “Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995”, autora Davora Diklića. To je, ustvari, drugo, dvojezično izdanje ove knjige. Knjige u kojoj su sakupljena svjedočanstva ljudi iz kulture, iz pozorišta, koji su aktivno djelovali u Sarajevu tokom cijelog rata

Prije samo nekoliko dana obilježen je 2. maj, dan kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu i opsada Sarajeva. Dan kada su se mladići u farmerkama i patikama skupili po mahalama, pokupili ono malo oružja koje se moglo naći po stanovima i kućama, i uspjeli da odbrane svoj grad. Cijeli dan, neprijatelj je pucao po zgradi Parlamenta i Predsjedništvu RBiH. Da su taj dan uspjeli “presjeći Sarajevo” ko zna šta bi se dalje događalo. Sigurno da bi tok rata bio potpuno drugačiji – sudbina građana Sarajeva zapečaćena, a grad (možda) spaljen do temelja. Ipak, proboj je spriječen i grad su spasili muškarci i dječaci zamijenivši svoja radna mjesta za ratne linije i oružje.

Grad je preživio

Pakao koji je tada počeo u Sarajevu trajao je skoro četiri godine. Oni koji su rat proveli u Sarajevu kažu da ne pamte hladnije zime i duže dane. Svaka minuta života u opkoljenom gradu mogla je biti i posljednja, a mnogima je, na žalost, i bila. Ubijeno je 10.000 građana. Ipak, čovječanstvo je još jednom dokazalo da je instinkt za preživljavanjem strašna sila. Ljudi su svako jutro ustajali sa odlukom da prežive i taj dan, s nadom da će biti bolje, sa željom da od svog života naprave nešto i ne dopuste sebi da padnu u teško beznađe u koje ih je neprijatelj gurnuo.


















Tih godina, publika i oni sa druge strane scene su bili ravnopravni akteri. Granice između glumaca i ljudi koji ih gledaju su srušene. Igrali su da bi spasili i sebe i druge od beznađa, da bi zaboravili na glad, na strah...
Djeca su odlazila na nastavu u improvizovanim učionicama u podrumima i skloništima. Žene su svaki dan kuhale ručak od ono malo namirnica što bi stiglo u humanitarnim paketima. Ljudi su odlazili na posao pretrčavajući preko pruge, ubjeđujući se da snajperista možda spava, krijući se iza barikada; vreća sa pijeskom i kontejnera već odavno unakaženih od metaka i gelera. Grad je preživio. Grad je živio, iz inata onima koji su mislili da će ga slomiti, iz ponosa jer ne bi podnio da se preda bez borbe.

Tih godina, Sarajevo je proizvelo i jedan novi fenomen, dogodio se gotovo preporod kulturnog života. Jedno od rijetkih mjesta u gradu koje je pružalo, ako ništa, prividni bijeg od surove stvarnosti, bilo je upravo pozorište. Naime, u Sarajevu je, u jeku rata, nastao Sarajevski ratni teatar (SARTr), najmlađe sarajevsko pozorište, i posljednje pozorište koje je niklo u ovom gradu. Pokrenut je opet i internacionalni teatarski festival MESS, koji je preteča i današnjeg SSF-a. Prvi filmski festival je držan 1993. godine, i zvao se “Poslije kraja svijeta”. Dakle, ne samo da su kulturnjaci stvarali tih godina, već su pružili otpor neprijateljskim pokušajima da ugase život u gradu, dižući ga iz pepela i stvarajući novi.

Jedna velika predstava

Petog maja 2017. godine je u okviru programa Modul memorije 2017, održana promocija knjige “Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995”, autora Davora Diklića. To je, ustvari, drugo, dvojezično izdanje ove knjige. Knjige u kojoj su sakupljena svjedočanstva ljudi iz kulture, iz pozorišta, koji su aktivno djelovali u Sarajevu tokom cijelog rata. Ljudi koji su dokazali da život ne staje ni onda kada pomislimo da je došao kraj. Ljudi koji, kažu, da ih je, upravo, pozorište spasilo od toga da ne polude. Ali, ne samo njih, već i sve one građane i građanke koji su, pod granatama odlazili u pozorište i u hladnim i mračnim prostorijama provodili vrijeme u pokušaju da se odmaknu od svega.


















Historija se ponavlja, ali neke stvari nikada ne mogu biti uništene... Stotinama godina unazad, ljudi imaju nezaustavljiv nagon da stvaraju, ali i da uništavaju. Upravo iz te potrebe za stvaranjem nastao je i sam teatar. Prostor koji govori o ljudskim razaranjima i prikazuje prazninu koja nakon njih ostaje
Svi oni zajedno su bili dio jedne velike predstave. Tih godina, publika i oni sa druge strane scene su bili ravnopravni akteri. Granice između glumaca i ljudi koji ih gledaju su srušene. Igrali su da bi spasili i sebe i druge od beznađa, da bi zaboravili na glad, na strah... Pravili su predstave da bi našli razlog da se tog dana pomjere sa mjesta, izađu iz stanova. Da dokažu zlu kako nikada ne može u potpunosti prevladati svijetom, da uvijek postoji pukotina kroz koju svjetlost može da prođe. Igrali su i održavali na okupu i sebe, i ljude u gradu, i ono malo zdravog razuma za koji su još mogli da se uhvate u užasnim okolnostima koje su im postale život. To koliko je ova knjiga bitna, kako za naš grad, za očuvanje sjećanja, ali i u akademskom smislu, dokazuje i činjenica da je uvrštena u obaveznu literaturu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Historija se ponavlja, ali neke stvari nikada ne mogu biti uništene... Stotinama godina unazad, ljudi imaju nezaustavljiv nagon da stvaraju, ali i da uništavaju. Upravo iz te potrebe za stvaranjem nastao je i sam teatar. Prostor koji govori o ljudskim razaranjima i prikazuje prazninu koja nakon njih ostaje, pokušavajući sakupiti izmučene ostatke ljudskosti i života i stvoriti svijet iz početka. Nigdje više ljudi ne možemo upoznati, više sudbina doživjeti, i više mjesta posjetiti nego u knjigama. A onda glumci i reditelji te knjige pretvore u stvarno.

Gledajući smrti u oči

Možda, da nije te neutažive potrebe da uništavamo, rušimo, dokazujemo nadmoć koja nam je igrom sudbine data, ni teatar ne bi imao smisla. To mogu da mislim u nekim iskrivljenim i pomjerenim pokušajima da nađem razlog za mržnju i jed koja u ljudima tinja. Ali ono što je sigurno, jeste da to zlo postoji i da se trudi slomiti sve što mu se nađe na putu. To zlo dolazi u svom najgorem obliku, to je fašizam, koji se ponavlja u različitim epohama i obilježava gotovo svaku generaciju. Ali, prirodni instikt čovjeka je da se brani kada ga napadnu. A u Sarajevu su se, devedesetih, branili najbolje kako su znali: gledajući smrti u oči, bježeći od strašne sudbine, stvarajući. I upravo to nam ova knjiga dokazuje. Priča nam priču o ljudima koji su nadilazili svoj strah i pokušali ponovo pronaći onu ljepšu stranu života koja je ratnih godina zaboravljena.




182 predstave su stvorene u mraku, pod svijećama, bez hrane i vode, često u isto vrijeme igrajući i skrivajući se od granata, kako po sarajevskim pozorištima, tako i po podrumima i gradskim kafićima. 182 različite priče su ispričane
Možda je baš to razlog što su za vrijeme rata, u Sarajevu postavljene 182 premijere, 182 predstave su stvorene u mraku, pod svijećama, bez hrane i vode, često u isto vrijeme igrajući i skrivajući se od granata, kako po sarajevskim pozorištima, tako i po podrumima i gradskim kafićima. 182 različite priče su ispričane. I to je jedan od razloga zbog čega bi knjiga “Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995” trebalo da se nađe na našim policama, jer ona je podsjetnik da nikada ne smijemo odustati. Podsjetnik da je ljudska volja jača od zla, i na kraju: ova knjiga nam može poslužiti i kao svojevrsni priručnik za preživljavanje.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi