Zatvorite prozor, ne želim gledati taj svijet

Piše: Mile Stojić

Berlin, Alexanderplatz

...Ispred mosta Karla Libknechta, u samom centru, nalaze se divovske skulpture Marxa i Engelsa, koje su premještene ispred Palače Republike, pored kojih se fotografiraju bučne i brbljave grupe stranih turista. Klasici markizma tu izgledaju kao kakvi današnji hipici, sa rusim kosama, bujnim bradama i brkovima. Nakon pada zida bilo je prijedloga da se te skulpture pretope, ali su vlasti to kategorično odbile, rekavši da one moraju ostati, jer su one dio njemačke historije...
Palača suza (Tränenpalast) zove se u berlinskm žargonu granični prijelaz na željezničkom kolodvoru u Schillerovoj ulici, prijelaz koji je spajao polovice zidom podijeljenog grada. Danas, kad zida više nema, ta je postaja pretvorena u svojevrstan muzej iz vremena ludosti, kad su gola sila i mračna politika određivale sudbine milijuna, koji su nastanjivali taj bipolarni svijet. Naziv “suzne palače” ovo mjesto dobilo je po tuzi rastanaka od, policijskim utvrdama i drugim prisilnim uređajima, podijeljene rodbine i prijatelja.

Danas su na zidovima tog purgatorija izložene putovnice i vize, zatim tijesne policijske kabine kroz koje je morao prolaziti svaki čovjek koji je imao sreću da te putne isprave dobije. Prošla su tek nešto više od tri desetljeća otkako je srušen
taj čudovišni zid, a i nama što smo, u dalekim južnim zemljama, njegovo rušenje doživljavali kao veliki trijumf nade, on se sad čini kao daleka i malo kome zanimljiva prošlost. Mi nismo ni slutili da će ruševine tog zida vrlo brzo pasti na glavu nama i da će logika podjele zahvatiti našu zemlju, koja će se raspasti uz nesnošljivu buku i bijes, uz bezbrojne grobove i ruševine.

Siromašan, ali seksi

Gledam u tom predvorju željezničkog kolodvora grupu kineskih turista koji uz glasno i nerazumljivo cvrkutanje mobitelima i minijaturnim kamerama snimaju izložene objekte, kofere i putne torbe iz onog vremena, napunjene kavom i kozmetikom, bocom viskija i štekom sanjanog marllbora, tim zavodjivim kapitalističkim drangulijama, koje su obećavajućim luksuzom mamile socijaističku radničku klasu u jedan bolji i pravedniji svijet. No, jesu li taj svijet dočekale?  

S taksistom koji me vozi širokom alejom Karla Marxa, najvećom berlinskom avenijom, zapodijevam razgovor o tim mračnim vremenima, a on mi, ne sačekavši moje pitanje, veli: “Koja mračna vremena, moj gospodine. U tim, kako ste rekli, mračim vremenima, ja sam imao sigurno namještenje građevinskog inženjera i živio kao gospodin, a sad taksiram i jedva nekako sastavljam kraj s krajem.” Brojni stanovnici bivšeg DDR-a osjećaju žal za tom propalom državom i to se ovdje zove nostalgija, nostalgija za istokom, za mjestom i vremenom staljinističke diktature u kojima su proticali njihovi manje ili više sretni životi.

Prošla su tek nešto više od tri desetljeća otkako je srušen taj čudovišni zid, a i nama što smo, u dalekim južnim zemljama, njegovo rušenje doživljavali kao veliki trijumf nade, on se sad čini kao daleka i malo kome zanimljiva prošlost. Mi nismo ni slutili da će ruševine tog zida vrlo brzo pasti na glavu nama i da će logika podjele zahvatiti našu zemlju
Uskršnji blagdani u Berlinu protekli su u promjenljivom vremenu, sunčano jutro začas bi smijenili tamni oblaci, a neki hladni sjeverac savijao je grane na tek prolistalim drvoredima. Na Alexanderplatzu, tom centralnom trgu njemačke povijesti, kako ga naziva Alfred Döblin, vrte se veseli ringišpili, a ulični svirači uz gitaru i vergl pjevaju amaričke šlagere; nitko se tu više ne sjeća vajmarskog vremena Franza Biberkopfa i njegova života u gradu velike raskalašenosti, i kriminala i narastajućeg nacionalsocijalizma.

Sve do rušenja zida Berlin je bio relativno siromašan grad, jer zbog svoje podijeljenosti nije bio atraktivan ulagačima, pa su turistički propagandisti lansirali parlu “Siromašan, ali seksi! (Arm, aber sexy!)”. Preseljenjem državne administracije iz Bonna grad je dobio novu  dinamiku i značaj, pa su pohitili bogati Rusi i Amerikaci i Kinezi da kupuju devastirane tvornice i druge napuštene objekte, a cijene života vrtoglavo rastu.

Spomenici se brižno čuvaju

Gradski horizont u istočnom dijelu pun je građevinskih dizalica i kranova, brišu se tragovi socijalističkog života, kroz aveniju Unter den Linden gradi se nova linija podzemne željeznice, zgrade se oblažu aluminijem, staklom i mramorom, tako da u skoroj budućnosti, osim muzeja i spomenika, neće biti nikakvih tragova polustoljetne podijeljenosti.

Fascinirala me je ta tolerancija prema reliktima bivšeg sustava, čiji se spomenici ne ruše, nego se brižno čuvaju. Ispred mosta Karla Libknechta, u samom centru, nalaze se divovske skulpture Marxa i Engelsa, koje su premještene ispred Palače Republike, pored kojih se fotografiraju bučne i brbljave grupe stranih turista. Klasici markizma tu izgledaju kao kakvi današnji hipici, sa rusim kosama, bujnim bradama i brkovima.

Kolumnist Avangarde pred vilom na Wannsee




Sve do rušenja zida Berlin je bio relativno siromašan grad, jer zbog svoje podijeljenosti nije bio atraktivan ulagačima, pa su turistički propagandisti lansirali parlu “Siromašan, ali seksi! (Arm, aber sexy!)”. Preseljenjem državne administracije iz Bonna grad je dobio novu  dinamiku i značaj
Nakon pada zida bilo je prijedloga da se te skulpture pretope, ali su vlasti to kategorično odbile, rekavši da one moraju ostati, jer su one dio njemačke historije. Gledajući te divovske spomenike, s tugom pomišljam na moju domovinu, gdje su stotine antifašističkih spomenika dignute u zrak ekrazitom. U mislima mi se otme pitanje: što bi danas dali Nijemci da su imali antifašistički pokret, koji je njihovu zemlju oslobodio od nacizma?

Oni su imali samo nacizam, čiju mračnu sjenu danas obilježavaju na svakom koraku, a mi se stidimo svoga antifašizma i Tita koji nas je uveo u modernu historiju. Mi smo mali i mrzimo sve što nije malo, prisjećam se izreke Svetozara Miletića, a oni... oni su veliki u zločinu, ali veliki i u ispaštanju.

U neposrednoj blizini Reichstaga, današnjeg Parlamenta, podignut je veliki, impresivni spomenik evropskim Židovima žrtvama holokausta. Preko dvije tisuće sivih betonskih “stećaka” položenih na devetnaest kvadratnih kilometara, grmi svojom ubitačom tišinom. Djelo američkog arhitekta Petera Eisenmana, podignuto prije dvanaest godina, svjedočanstvo je ovog planetarnog zločina i opomena da se on više nikad ne ponovi. Hoće li se ponoviti?

Sobe tišine

Koji kilmetar dalje nalazi se Židovski muzej, remek djelo jednog drugog Amerikanca, Daniela Libeskinda, koji nam svojom dokumentacijom i arhitektonskom maštovitošću dočarava sav užas, bijedu i sram jedne ideologije koja je u smrt poslala miljune nevinih ljudi. U tim sablasnim “sobama tišine” i “vrtovima egzila”, koje sam razgledao u danima kad zapadni svijet slavi uskrsnuće jedog židovskog mladića, umorena mučeničkom smrću, pomišljao sam na milijune židovskih mladića, staraca, žene i djece, koji su ni krivi ni dužni trpani u teretne vlakove i paljeni u plinskim komorama u ime tobožnje superiornosti nekakvog arijevskog čovjeka i njegovih kulturnih “vrijednosti”.

Na jezeru Wannsee, šetam pored luksuznih vila i usidrenih jahti. Sunčano podne na obalu je primamilo mnoge posjetitelje – jedni jure na biciklima, dok drugi leže na svježe pokošenoj travi i lijeno se protežu na suncu. Pred slastičarnicom stotine ljudi čekaju na porciju osvježavajućeg sladoleda, a ja hitam prema vili nekadašnje kriminalne policije, gdje je u siječnju 1942. održana čuvena nacistička konferencija o Endlösung, konačnom rješenju židovskog pitanja, tj. brzom i potpunom uništenju židovskog naroda. Nacističke glavešine tad su usvojili prijedlog da preostale Židove ne mogu više iseljavati, već ih što prije treba likvidirati. Vila na Krimu, vila u Gizi, vila u Karađorđevu, camerae obscurae, gdje su uz viski i šnaps krojene sudbine milijuna… života i smrti.

Nakon pada zida bilo je prijedloga da se te skulpture pretope, ali su vlasti to kategorično odbile, rekavši da one moraju ostati, jer su one dio njemačke historije. Gledajući te divovske spomenike, s tugom pomišljam na moju domovinu, gdje su stotine antifašističkih spomenika dignute u zrak ekrazitom
Stojim na kapiji te ogromne i ružne građevine, gdje su, prije mojih, odzvanjali koraci Hitlera, Göringa, Himmlera i njihove svite, zamišljajući taj mračni samit u zavijanoj zimskoj noći na jezeru, na kome su đavolovi šegrti crtali konstrukcije plinskih komora i peći za spaljivanje ljudskih leševa. Svjedočenja vele da su se nadvikivali u licitiranju tih monstruoznih prijedloga, sve dok se nisu suglasili da to budu transporti željeznicama u Oświęcim, Buchenwald i druge slijepe mrlje evropske povijesti.

Malo dalje od te građevine nalazi se vila-muzej, vlasništvo velikog njemačkog slikara Maxa Liebermanna (1847–1935), predsjednika Pruske akademije umjetnosti, koji se među prvima suprotstavio nacistima. Na pitanje što misli o Hitleru, rekao je: “Ne mogu toliko požderati, koliku imam želju za povraćanjem.” Nakon tog otpora smijenjen je sa svih dužnosti i umro je u tišini u Berlinu 1935. godine, rekavši na samrti: “Zatvorite prozor, ne želim gledati taj novi svijet.”
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi