Kad dijete sebi oduzme život...

Piše: Emina Žuna

13 Reasons Why je američka serija koju je Netflix nedavno izbacio, a koja je rađena po knjizi za mlade, pisca Jay Ashera, iz 2007. godine. Govori o sedamnaestogodišnjoj djevojčici koja se ubila, ali je prije toga ostavila 13 kaseta na kojima je objasnila zbog čega je to uradila. Kasete je namijenila djeci koju je smatrala odgovornim za samoubistvo
“With the realization that no one knew the truth about my life, my thoughts about the world were shaken.” — Hannah.

(Nakon što sam shvatila da niko nije shvatio pravu istinu o meni, izgubila sam vjeru u ljude)

Vršnjačko nasilje je stalna pojava među djecom koja se kod nas medijski aktualizirala prije nekoliko godina zbog tragičnih posljedica do kojih je dovela. Prije toga, možemo zaključiti da je tema bila prilično nepoznata u javnosti i da se ona rijetko ili nikako senzibilizirala o tom pitanju. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je to zato što vršnjačkog nasilja nije bilo, ili zbog toga što nije bilo toliko strašno, ali možemo zaključiti da se ono s godinama povećalo zbog razloga o kojima će poslije biti više govora.

S druge strane, svi mi koji smo odrasli na američkim filmovima i serijama, veoma dobro znamo da je ono, na neki način, prikazivano u njima posljednih nekoliko decenija (Karate Kid – 1984, Carrie – 1976, Dazed and Confused – 1993, itd.) U skoro svim high school (srednjoškolskim) filmovima, opće je mjesto podjela djece na popularnu i nepopularnu. Popularna su obično sportisti koji igraju u nekom školskom timu i natječu se protiv drugih škola, te cheerleaders (navijačice) koje ih bodre i koje su obično sastavni dio popularnih ženskih klika. Nasuprot njima su sva ona manje popularna djeca koju čine nerds i različiti weirdos i koje ne zanimaju ni sport ni druge stvari koje popularna djeca smatraju za “normalne” i koji imaju druge interese i sklonosti. Iako nam se ova podjela može učiniti stereotipnom i pojednostavljenom iz naše odrasle perspektive, trebamo biti svjesni da su djeca drugačija od nas i da psihologija adolescenta još nije psihologija odrasle osobe.

Pitanje identiteta

Utoliko se i vršnjačko nasilje i pogubne posljedice koje može imati, treba gledati u odnosu na adolescentski uzrast i na taj način se može bolje razumjeti. U emotivnom i hormonalnom smislu, djecu tog uzrasta možemo slobodno nazvati “tempiranim bombama”. U intelektualnom i razvojnom smislu, najbitnije pitanje koje sebi tada postavljaju tiče se toga KO SU – pitanje identiteta. Dijete se tada odvaja od roditelja i drugih bitnih osoba i uspostavlja kao individua koja se razlikuje od njih, utoliko mora stvoriti sliku o sebi i na neki način izgraditi vlastiti karakter i identitet.

Najčešće ga gradi u odnosu na identitete koje su izgradili njegovi vršnjaci i zato je druženje s vršnjacima kao i određena subkultura kojoj pripadaju, djetetu od presudne važnosti. I pri tome čak nije ni najbitnije što slika koju dijete tada izgradi o sebi može biti potpuno pogrešna i što će je poslije preispitati i možda promijeniti. Najbitnije je da ono izgradi bilo kakav identitet i da se osjeti sastavnim dijelom vršnjačke grupe i povjeruje da negdje pripada. Problem nastaje kada dijete ne uspijeva u tome, bilo zbog vlastitih karakteristika, bilo zbog odbacivanja od druge djece.

Popularni sportaš koji siluje Hannu ne čini to zbog samog čina silovanja (svjesni čin zbog osjećaja moći i kontrole nad drugom osobom), koliko zbog toga što mu nije baš najjasnije kako se žene ponašaju u seksualnim situacijama. U njegovoj viziji seksualnosti, on ne pravi razliku između dobrovoljnog i prisilnog seksualnog odnosa
13 Reasons Why je američka serija koju je Netflix nedavno izbacio, a koja je rađena po knjizi za mlade, pisca Jay Ashera, iz 2007. godine. Govori o sedamnaestogodišnjoj djevojčici koja se ubila, ali je prije toga ostavila 13 kaseta na kojima je objasnila zbog čega je to uradila. Kasete je namijenila djeci koju je smatrala odgovornim za samoubistvo. Kao osoba koja je kao psihologinja radila sa djecom koja su bila žrtve vršnjačkog nasilja, te predavala psihologiju djeci u srednjoj školi, smatram da je spomenuta serija odličan materijal za upoznavanje s ovom problematikom i u tom smislu korisnija od različitih stručnih doprinosa ovoj temi. Tome naravno doprinosi i sam medij filma, ali i odlična adaptacija knjige i gluma mladih glumaca.

Šta je moglo natjerati sedamnaestogodišnjakinju, koja naizgled nije imala nikakvog razloga za to, da se ubije? Protagonistica Hannah Baker je bila jedino dijete roditelja koji su imali skladan brak i voljeli i nju i jedno drugo. Porodica je imala finansijskih problema, ali ništa što bi im u većoj mjeri narušilo živote i utjecalo na Hannu koja je imala osiguran i svoj college fund. Sama Hannah nije bila djevojčica sklona mračnim temama i depresiji, već mlada entuzijastična djevojka puna volje za životom. Jedino što je izdvajalo od vršnjaka jeste što je možda bila hipersenzitivnija od njih i stvari je doživljavala na emotivno dubljoj razini, ali ni to nije bilo toliko izraženo da bi se pomislilo da će Hannah zaista uraditi to što je uradila.  

Nisu sva djeca ista

Međutim, tokom svog naizgled normalnog i uobičajenog školovanja u tipičnoj američkoj srednjoj školi iz predgrađa, Hannah je od svojih vršnjaka doživjela različite stvari koje su je sve vodile tome da se ubije. Neke od njih su bile sitnije, a neke krupnije, no vrijednost priče i jeste u tome što se gledateljima nastoji pokazati kako i sitne stvari u svijetu adolescenata mogu značiti katastrofu i voditi tome da se ubije. Čin silovanja, kao jedno od najtežih nasilja koje dijete može doživjeti, presudio je njenom samoubistvu, međutim i prije njega Hannah je doživjela puno “manjih” zločina koji su je vodili do ivice.

O čemu se radi? Radi se o stvarima koje se mogu, i vjerovatno mnoge od njih jesu, dogoditi svakom djetetu u školi. Hannu je iznevjerila najbolja prijateljica, napustila su je djeca koje je smatrala za drugove i osjećala se usamljeno. Hanna je, kao i mnoge druge djevojčica, prokazana kao seksualnih objekt i među učenicima je kružilo vjerovanje da ima “najbolje dupe” u školi. Hannu je iskoristio popularni sportaš koji joj se sviđao i s kojim je izašla, tako što ju je uslikao u “nezgodnoj pozi” i onda sliku poslao svima.























Serija nam, iako se primarno bavi nasiljem nad djevojčicom, ne zaboravlja prikazati i profile dječaka koji su česta meta nasilja od strane dominantnih mužjaka unutar srednjoškolskog sistema vrijednosti. Radi se o dječacima koji nemaju tradicionalne muške gender karakteristike, nisu jaki i dobri u sportu, emotivniji su i osjetljiviji i zanimaju ih i neke druge stvari u životu 
Hannu je na dejt pozvao još jedan popularni dečko, a onda je izvrijeđao nakon što ga je odbila. Hannah je indirektno učestvovala u nezgodi u kojoj je stradao jedan učenik i Hannah je svjedočila seksualnom nasilju nad svojom drugaricom. Neke od ovih stvari su doživjela i druga djeca, ali na Hannu su one snažnije djelovala. To nas dovodi do bitnog zaključka kojeg stalno trebamo biti svjesni: nisu sva djeca ista i iste stvari na njih različito djeluju.

U seriji je akcent i na ulozi koju tehnologija ima u aktuelnom vršnjačkom nasilju. Slike kompromotirajućih poza i prizora zbog kojih se djeca mogu osjetiti posramljeno, mogu se napraviti u djeliću sekunde, a onda za isto vrijeme pokazati svima i učiniti javnim. Nasilje koje se nad djecom vrši putem socijalnih mreža se ne može dovoljno precijeniti. Zato nije nebitan detalj u priči što Hannah svoje audio zapise snima na kasetama, mediju koji pripada dalekoj prošlosti i za koju djeca protagonisti na početku nisu ni znala na čemu ih mogu poslušati. Na taj način su ti zapisi sigurniji i ne mogu se digitalno reproducirati i zloupotrijebiti u djeliću sekunde.

Rape culture

Ono na čemu se, također, insistira u seriji i što je značajna karakteristika vršnjačkog nasilja, jeste da su i danas veće žrtve djevojčice. Naravno, ne mislimo da dječaci nisu zlostavljani, ali zahvaljujući popularnosti i lakoj dostupnosti pornografije, te utjecaja ostalih socioloških faktora, danas možda više nego prije, naročito u tom uzrastu seksualne nezrelosti, popularna je tzv. rape culture.

Dječaci odrastaju gledajući različite pornografske sadržaje koji prikazuju lažne i simulirane seksualne odnose. Sami seksualno nezreli i neiskusni, ne mogu razlučiti laž od istine i ne mogu sa sigurnošću znati kako se ponašaju muškarci i žene u realnim okolnostima snošaja. Iako se pornografija i njen u utjecaj u seriji ne spominju, njen utjecaj je implicitno vidljiv u pogledu na seksualnost koju imaju muški protagonisti.

Popularni sportaš koji siluje Hannu ne čini to zbog samog čina silovanja (svjesni čin zbog osjećaja moći i kontrole nad drugom osobom), koliko zbog toga što mu nije baš najjasnije kako se žene ponašaju u seksualnim situacijama. U njegovoj viziji seksualnosti, on ne pravi razliku između dobrovoljnog i prisilnog seksualnog odnosa.

Roditelji djece su ti koji se najviše krive nakon što se desi ovakvo nešto, muče se pitanjima da li su to mogli spriječiti i pokušavaju sebi odgovoriti na pitanje zašto se to uopće desilo. Serija i na to nudi djelimičan odgovor. Naime, Hannini roditelji zaista nisu mogli puno znati jer Hannah prije samoubistva nije uradila ništa toliko drugačije što bi predstavljalo povod za sumnju, niti se njeno ponašanje prema roditeljima promijenilo
Međutim, serija nam, iako se primarno bavi nasiljem nad djevojčicom, ne zaboravlja prikazati i profile dječaka koji su česta meta nasilja od strane dominantnih mužjaka unutar srednjoškolskog sistema vrijednosti. Radi se o dječacima koji nemaju tradicionalne muške gender karakteristike, nisu jaki i dobri u sportu, emotivniji su i osjetljiviji i zanimaju ih i neke druge stvari u životu. No, zanimljivo je što i oni, takvi kakvi jesu, nad Hannah vrše određeno nasilje, bilo da su toga posve nesvjesni, bilo da se osjete prihvaćeno od strane alfa dječaka.

Bitan momenat priče jeste i onaj u kojem se Hannah za pomoć obrati školskom savjetniku, ali se on sam pokaže nedorastao zadatku i ne uspije joj pomoći. Ovo nam pokazuje koliko je bitno da stručni ljudi postanu edukovani iz ove oblasti i koliko i oni sami o njoj još malo znaju. Osim njega, odgovornim se osjećaju i nastavnici i roditelji.

Manje popularna djeca

Djeca u BiH imaju internet, kao i djeca u USA, gledaju iste sadržaje i imaju iste uzore, zlostavljaju putem socijalnih mreža i zlostavljana su putem socijalnih mreža. Djeca su različite ličnosti, a i u američkim i u bosanskim srednjim školama imamo “individue” koje su na cijeni, kao i one koje su predmet šprdnje i povod za zlostavljanje. I u našim školama se djevojčice seksualno objektiviziraju, a djeca LGBTIQ populacije, ili dječaci koji se ponašanjem ne uklapaju u dominante stereotipe, često zlostavljaju
Inače, roditelji djece su ti koji se najviše krive nakon što se desi ovakvo nešto, muče se pitanjima da li su to mogli spriječiti i pokušavaju sebi odgovoriti na pitanje zašto se to uopće desilo. Serija i na to nudi djelimičan odgovor. Naime, Hannini roditelji zaista nisu mogli puno znati jer Hannah prije samoubistva nije uradila ništa toliko drugačije što bi predstavljalo povod za sumnju, niti se njeno ponašanje prema roditeljima promijenilo. Adolescenti su majstori u skrivanju svog unutrašnjeg života pred roditeljima za koje misle da ih ne mogu razumjeti. To predstavlja sastavni dio razvojne faze koju prolaze. Roditelji se u ovakvim situacijama mogu tješiti činjenicom da velikim dijelom nisu vidjeli simptome, zato što im djeca nisu dopuštala da ih vide.

Dakle, bez obzira što se serija bavi konkretnim slučajem nasilja koje se dešava tačno određenoj osobi i na tačno određenom mjestu, ona kao i drugi uspješni umjetnički primjeri ima univerzalnu vrijednost. Slučajevi opisani u njoj imaju široku primjenu i uspijevaju prikazati složenu psihosocijalnu dinamiku koja može djelovati na psihu adolescenta i voditi ga najtragičnijem činu. Osim toga, savremena bh. srednjoškolska kultura nije toliko ni različita od američke. I kod nas imamo popularnu i manje popularnu djecu, a klasne razlike koje mogu voditi zlostavljanju su sve izraženije.

Djeca u BiH imaju internet, kao i djeca u USA, gledaju iste sadržaje i imaju iste uzore, zlostavljaju putem socijalnih mreža i zlostavljana su putem socijalnih mreža. Djeca su različite ličnosti, a i u američkim i u bosanskim srednjim školama imamo “individue” koje su na cijeni, kao i one koje su predmet šprdnje i povod za zlostavljanje. I u našim školama se djevojčice seksualno objektiviziraju, a djeca LGBTIQ populacije, ili dječaci koji se ponašanjem ne uklapaju u dominante stereotipe, često zlostavljaju. Ono što bi pak mogao biti lokalni specifikum i razlog za zlostavljanje, mogu biti etnonacionalne razlike među djecom budući da su i one sastavni dio u izgradnji njihovog identiteta, a društvo ih stavlja u prvi plan.

Zato bi svi oni koji imaju direktne veze sa djecom, mogu da otkriju zlostavljanje i učine nešto povodom njega, pri čemu prvenstveno mislim na nastavnike, profesionalce iz oblasti mentalnog zdravlja i roditelje, trebali da pogledaju ovu seriju. Čak i ako ona, ako govorimo o profesionalcima iz ove oblasti, govori o stvarima koje su im već poznate, opet bi je trebali pogledati, čisto da im se dodatno rasvijetli i utvrdi to što već znaju. A i pored toga što je serija veoma “teška” i mučna za gledanje, smatram da je, iako se vjerovatno mnogi ne bi složili sa mnom, trebaju pogledati i sama djeca.

Djecu treba izlagati teškim sadržajima da bi postala svjesnija realnosti koju žive, te da bi isto prepoznala u svojoj okolini i shvatila da, ako su žrtve, nisu sama i da se iste stvari dešavaju i na drugim mjestima i drugoj djeci. Toga da ništa nije toliko strašno i neiskazivo da ih niko ne bi mogao razumjeti, i da bi bilo dovoljno da zbog toga sebi učine bilo kakvo zlo, trebaju postati svjesnija što je prije moguće. Čak iako nam se čini da su takve stvari previše za njihov uzrast, budimo sigurni da ih oni već žive.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi