Margaret Thatcher umjesto Petra Kočića

Piše: Ljupko Mišeljić

Banjaluci bi bilo mnogo pametnije odreći se Petra Kočića, i pokloniti ga beogradskim studentima, nego nastaviti tradiciju zaborava i negiranje Kočićevog djela, mišljenjem da ne postoji alternativa

Ako je vjerovati gradonačelniku Igoru Radojičiću Banjaluka bi do 22. aprila, Dana oslobođenja grada (ili bolje reći Dana grada jer se ovo “oslobođenje” zametnulo negdje u proteklih 25 godina), mogla imati novi grb: u sredini veoma sličan beogradskom, gore je kruna u kojoj se oslikava zgrada Opštine, s desne strane je Tisa Milosavljević, s lijeve Petar Kočić i njegov Jazavac, i drže trobojku.

Mogla bi ova nevješta kopija beogradskog grba postati i zvaničan grb grada, bez obzira na sve nacionalne predznake, ali dolično bi bilo napraviti jednu korekciju. Naime, najdosljednije današnjoj Banjaluci i njenoj “racionalnoj šutnji” bilo bi kada bi se sa grba sklonili Petar Kočić i Tisa Milosavljević, i kada bi njihovo mjesto zauzela Margaret Thatcher, sve sa jazavcem i trobojkom.

Odjednom – Margaret

Kakve veze Thatcherova ima sa Banjalukom najmanje je važno, jednako kao što većini u ovom gradu nije važno što je bista Stefana Nemanje deset puta veća od biste Branka Ćopića koja se šćućurila desetak metara od nje, jedva primjetna, pred vratima Narodno-univerzitetske bibiloteke Republike Srpske, ili znatno veća od biste Petra Kočića u istoimenom gradskom parku. Ali, suštinska veza Banjaluke i Thatcherove postoji, i ona se može uvidjeti kroz paradigmu paradigmu “There is no alternative” (“Nema alternative”).

Dvadeset i pet godina, naime, u Banjaluci ne postoji alternativa, osim one koja je skrajnuta na potpuni brid društvenih odnosa, koja može kritikovati ili pozivati na akciju jer njen poziv svakako neće izazvati očekivanu reakciju. O čemu god da se radilo, od protesta do načina obilježavanja nekih bitnih banjalučkih jubileja, postoji mišljenje druge strane – i sve ostaje na tom mišljenju, jer će racionalna banjalučka kritična masa uvijek zaključiti da je svejedno šta ko pričao, “ovima gore ne može se ništa, a opozicija je još gora”.

Na pojavu svakog novog mišljenja ta racionalna kritična masa reaguje samoodbrambenim mehanizmom poznatijim kao “zasad je tako kako jeste, izabralo se manje od dva zla, pa će se vidjeti razvoj događaja”, a kad taj razvoj događaja treba da kulminira buntom, protestom ili izborima, opet se bira manje od dva zlata i ide se niz dlaku većini – jer, uvriježeno je mišljenje da ne postoji alternativa.

Banjalučko racionalno mišljenje

Tako je racionalna banjalučka kritična masa, poznata po kovanici “glasali smo za svoje” i “birali smo SDS jer smo vjerovali da neće pobiti TOLIKO Muslimana i Hrvata” razmišljala i devedestih, i nije joj postojala alternativa. Isto tako bilo je i dvijehiljaditih, kad divljoj gradnji i organizovanom uništavanju svih kulturoloških i arhitektonskih obilježja grada koji devedesetih nisu uništeni takođe nije postojala alternativa.

Ništa drugačija nije danas, kada se pod antifašizmom veliča četništvo jer se partizani i četnici izjednačavaju i opet nema alternative, pa se stoga i Petar Kočić nasilu i nimalo skriveno srbizuje i kao oružje popnacionalista prestaje biti borac za težaka, kmeta, seljaka i radnika i postaje nacionalni revolucionar, i opet nema alternative. Kao što alternative nema ni privatizovanju društvene svojine, izuzimaju zemljišta građana u korist nešto većih – ali globalno gledano osrednjih – preduzetnika, kriminalaca.

Dvadeset i pet godina, naime, u Banjaluci ne postoji alternativa, osim one koja je skrajnuta na potpuni brid društvenih odnosa, koja može kritikovati ili pozivati na akciju jer njen poziv svakako neće izazvati očekivanu reakciju
Na koncu, alternativa ne postoji jer mišljenje kreira intelektualna elita, krema političkih previranja, plagiranja, nacionalista, akademaca čije mišljenje ima novčanu ili drugu materijalnu protivvrijednost, koji društveni status čuvaju održavajući politički i državnički status zločinaca i kriminalaca.

Groteskno, banjalučko racionalno mišljenje ostalo je dosljedno svojoj dvadesetpetgodišnjoj praksi neuviđanja i nepostojanja alternative, i za tu priliku potrebno je potpuno preinačiti sve – i Kočića, i Ćopića, i Maslešu, i popis, i istinu o ratnim zločinima, i namjenu Banskog dvora, i gradske parkove, i gradske praznike, i jubileje, i partizansko antifašističko oslobođanje grada u četničku dominaciju, i zelene površine u crkve i hramove, i regulacione planove u korist kapitalističkih tekovina i kriminalne i korporativne opstojnosti, pa na kraju krajeva i grb.

Zato ne postoji alternativa promjeni gradskih kulturnih institucija, ovlasti, upravljanja zemljištem i nekretninama u entitetske (pristojno je reći republičke, no nije dosljedno ni Kočiću, ni Masleši, a ni Ustavu; op.a.), a onda je potrebno, dakako, i promijeniti svijest o svim onim koji su podizali antifašističku, partizansku, oslobodilačku i revolucionarnu svijest; i umjesto dosljednosti podizanja te svijesti dosljedno je svim njenim promicateljima podići spomenike i biste.

Mentalitet palanke

Zato, Stefan Nemanja ipak je važniji i bitniji od Branka Ćopića i Petra Kočića, jer nisu devedesete bile zalud, niti se ratovalo, zatvaralo i mučilo komšije i sugrađane da neki revolucionar, pisac ili buntovnik bude važniji od srpstva.

Tačno osamdeset godina nakon što je Veselin Masleša otišao u Beograd jer mu je Banjaluka bila preuska i previše palanački raspoložena prema njegovom mišljenju i njegovim revolucionarnim idejama, glavna banjalučka šetališna ulica zove se po njemu, grad će dobiti grb sličan beogradskom, a palanačka svijest nije se promijenila.


Prijedlog novog grba Banjaluke) Groteskno, banjalučko racionalno mišljenje ostalo je dosljedno svojoj dvadesetpetgodišnjoj praksi neuviđanja i nepostojanja alternative, i za tu priliku potrebno je potpuno preinačiti sve – i Kočića, i Ćopića, i Maslešu, i popis, i istinu o ratnim zločinima, i namjenu Banskog dvora, i gradske parkove, i gradske praznike, i jubileje, i partizansko antifašističko oslobođanje grada u četničku dominaciju, i zelene površine u crkve i hramove, i regulacione planove u korist kapitalističkih tekovina i kriminalne i korporativne opstojnosti, pa na kraju krajeva i grb
No, bez obzira što bi dominantno mišljenje “beogradizovalo” Banjaluku, načinilo ju metropolom i gradom velikih i slavnih umjetnika i intelektualaca, “racionalno” mišljenje i nepostojanje alternative je najvažnije, pa tako danas u Banjaluci niko ne bi volio imati beogradski scenario, niti bi iko volio vidjeti proteste. Beograd su Knez Mihajlova, Terazije, Kalemegdan, Trg Republike, Skupština, Brankov most, Tašmajdan i Ada Ciganlija, a ne neki tamo protesti, bunt, studentska proaktivnost i radnička solidarnost – to je tako šezdesetosma, a za ovih pedeset godina smo se valjda dovoljno ažurirali i nadgradili saznanjima da nam je revolucija prevaziđena, jer jedino njoj za razliku od svega ostalog postoji alternativa.

Jazavci na vlasti

Nažalost, sva je istina o banjalučkom odrastanju, sazrijevanju i urbanizovanju sažeta u tim protestima, a najvažniji reper je to što ih trenutno nema. I u odgovoru na pitanje šta je bilo sa Banjalukom, koja želi navrat-nanos postati Beograd bilo 2016, na lokalnim izborima. Banjaluka je ćutala dok je aktuelni gradonačelnik Radojičić u izbornoj trci pobijedio sa 14 hiljada glasova više od protukandidata, što je tačno onaj broj razlike popisanih građana Banjaluke i građana Banjaluke s pravom glasa. Banjaluka je ćutala dok je 14 hiljada Banjalučana s pravom glasa koji prema popisu ne postoje izglasalo novog gradonačelnika i novu/staru gradsku administraciju. To bi se jednako moglo nazvati izbornom krađom i manipulacijom kao što su to nazvali srbijanski studenti, kao što bi se i nepostojeća reakcija na tu krađu mogla nazvati učmalošću i podanošću mehanizma nepostojanja alternative.

Princip je jasan: sve što gradski oci ponude, u proteklih dvadeset pet godina nema alternativu, i ne preispituje se. Kao što ni novi banjalučki grb niko ne preispituje.

Ipak, prije neke sljedeće greške ovaj je put zaista važno upitati kakve veze Banjaluka ima sa Petrom Kočićem, i na kojim to njegovim idejama ona počiva. Ima li Banjaluka moralno pravo na grb sličan beogradskom uvrstiti Petra Kočića, koga danas samo katalogizuje kao svog pisca i čiju ideju ne živi – šutnjom, nereagovanjem, prihvatanjem dominantnog, i mišljenjem da svemu što se dešava nema alternative?

Igor Radojičić
Banjaluka je ćutala dok je aktuelni gradonačelnik Radojičić u izbornoj trci pobijedio sa 14 hiljada glasova više od protukandidata, što je tačno onaj broj razlike popisanih građana Banjaluke i građana Banjaluke s pravom glasa. Banjaluka je ćutala dok je 14 hiljada Banjalučana s pravom glasa koji prema popisu ne postoje izglasalo novog gradonačelnika i novu/staru gradsku administraciju. To bi se jednako moglo nazvati izbornom krađom i manipulacijom kao što su to nazvali srbijanski studenti, kao što bi se i nepostojeća reakcija na tu krađu mogla nazvati učmalošću i podanošću mehanizma nepostojanja alternative
Ima li Banjaluka pravo pozivati se na Petra Kočića kada je, njeno racionalno nepropitivanje i ćutanje čak i jače od Kočićevog bunta i propitavanja, ili s druge strane na Tisu Milosavljevića koga je takođe onodobno zaboravila, sklonila i svrgla jer joj njegove ideje i vizije grada nisu odgovarale?

S tim što bi trebalo biti potpuno jasno da glavno pitanje nije hoće li Petar Kočić završiti kao zaštitni znak Banjaluke, i hoće li to značiti završno “vraćanje duga” Petru Kočiću, nego hoće li se banjalučka palanačka svijest zaista preispitati i na koncu osloboditi i okuražiti kao i Petar Kočić.

Ukoliko neće, onda bi mnogo pametnije bilo odreći se Petra Kočića, i pokloniti ga beogradskim studentima, nego nastaviti tradiciju zaborava i negiranje Kočićevog djela, i to mišljenjem da ne postoji alternativa. U suprotnom, jedino što možemo je nastaviti s praksom prividne gospoštine i ulickanosti sudije na pretresu protiv Davida Štrpca, dok nam jazavci vladaju izbraljujući narod gore nego je to Austrougarska radila za Kočićevo vrijeme. Samo treba imati na umu da ni Kočića, ni banjalučkog ponosa Kočićem ne bi bilo da je vjerovao da Austrougarskoj ne postoji alternativa, čak i tada kada je bilo sasvim neizvjesno kako će ta alternativa izgledati.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi