Crno-bijeli film u boji

Piše: Hana Bajrović

Premijerom dokumentarnog filma Saraj’vo Mustafe Mustafića, otvoren je 22. po redu Modul memorije, kulturološki program Internacionalnog teatarskog festivala MESS, posvećen kulturi sjećanja
Nakon više od pet godina pripreme, Sarajevo je dobilo najljepši poklon, i to upravo na dan grada: dokumentarni film “Saraj’vo”, reditelja Mustafe Mustafića, koji iza sebe ima pedeset godina iskustva i koji je zaslužan za više od pola arhive javnog servisa. Njegovo ime jeste garant kvaliteta, zbog čega vrijedi i  “Saraj’vo” sačuvati kao dio kulturnog naslijeđa za buduće generacije.

Polazeći od samog naslova, reklo bi se da je film snimljen za one koji Sarajevo poznaju. Sarajlije su stalno u pokretu, uvijek nekuda jure, s nekim se nalaze, nekoga čekaju... Neko će reći da je u Sarajevu čak i ispijanje kafe dio rituala, prešutna obaveza. Sarajlije, drugi bi rekli, bili besposleni ili ne, nemaju vremena za trivijalnosti, ne žele izgubiti ni trenutak, i baš zbog toga Sarajevo im oprašta što je Sarajevo za Sarajlije “Saraj’vo”. Naše je pa mu tepamo.

Crno i bijelo

“Saraj’vo” je crno-bijeli film, bez glumaca i bilo kakvih izjava, i objedinjuje slike različitih dijelova Sarajeva kroz četiri godišnja doba. Može li “Saraj’vo” iznenaditi Sarajlije, one koji poznaju svaku gradsku ulicu? Koji dio Sarajeva, vi koji čitav život živite tu, ne možete prepoznati? U početku primjećujete okruženje, pokušavate prepoznati mahalu, zgradu u kojoj radite, kuću u kojoj živite. Park u kojem ste proveli djetinjstvo, ili ulice u kojima provodite starost. Onda isčekujete kadar u kojem ćete prepoznati drago vam pozorište, ili Vijećnicu, ili stadion koji godinama posjećujete sa prijateljima, ili džamiju u koju vas vode još od malena, ili klupu na kojoj ste se prvi put poljubili.

Pa počnete, tek toliko da vam izazove nelagodu, da se plašite kako će film baš sada završiti, a vi nećete vidjeti Sebilj, ili Bijelu tabiju na koju ste išli u želji da pobjegnete od svega, a ipak budete blizu svemu što je vaše. Da će izostati slika Vrela Bosne po kojem pamtite osnovnu školu. Da nećete vidjeti planine koje čuvaju grad. Da nećete vidjeti Miljacku koja onako tužna i prljava, često ispijena, prkosno huči kroz gradsko srce.



“Saraj’vo” u svakom kadru pokazuje svoju dušu. Film je kao pjesma, ima svoj ritam, svoju melodiju. Krešenda i dekrešenda. “Saraj’vo” diše kroz dur i mol u kojem čitav ovaj grad živi. I tada se zapitate: šta je to što istovremeno budi i mir i nemir u vama? Što vam stvara nelagodu, a tjera vas da se blesavo smiješite? To su ljudi, najednom shvatate
Tada primijetite smjenu godišnjih doba. Primijetite parkove kako su ozelenjeli. Da je behar obeharao i obojio sporedne ulice grada. Da labudovi plivaju hrabrije. Da ptice pjevaju veselije i glasnije. Da je Sarajevo odjednom ispunjeno hukom užurbanih prolaznika, koji se, ponekad se čini, samo vrte u krug. Planine su oživjele, potjerale oblake, i pustile sunce da nas ugrije nakon duge i sumorne zime. Sarajevo je otjeralo svoju maglu i počeli smo vidjeti boje.

Smješkate se jer vam se čini da gledate svoj život odozgo, negdje izvan svoga tijela. Da gledate dijete koje je odraslo pred vašim očima, pa tek kada otvorite prašnjivi album shvatite koliko je naraslo i kako je lijepo postalo. Smiješite se jer gledate nešto blisko, svoje, nešto što je samo vaše i što vam niko ne može oduzeti. No, boje koje vidite ne postoje na platnu. Ovo je crno-bijeli film, ali u njemu je više boja nego na bilo kojoj slikarskoj paleti. Tada shvatate da su zgrade pošarenile u vašem sjećanju. Da na platnu nema ničega osim crne i bijele.

Mir i nemir

“Saraj’vo” u svakom kadru pokazuje svoju dušu. Film je kao pjesma, ima svoj ritam, svoju melodiju. Krešenda i dekrešenda. “Saraj’vo” diše kroz dur i mol u kojem čitav ovaj grad živi. I tada se zapitate: šta je to što istovremeno budi i mir i nemir u vama? Što vam stvara nelagodu, a tjera vas da se blesavo smiješite? To su ljudi, najednom shvatate. Oni sa kojima dijelite mjesto u tramvaju. Sa kojima se sudarate, mimoilazite, gazite istim ulicama. Psujete im jer se kiša sa njihovog kišobrana sliva po vašim novim cipelama, i smijete im se jer ih krajičkom oka uhvatite kako pjevuše sebi u njedra misleći da niko ne primjećuje.

Pred očima vam prolijeću nijeme slike zapaljenog Predsjedništva, uredskog materijala pobacanog u Miljacku, policajaca spuštenih glava koji hodaju okolo sa žutom trakom. Scene protesta za JMBG, ispunjene osmijehom, nadom, jasnom vizijom. Mnogi će reći: “Najljepši protesti ikada u Sarajevu.” Scene sa proslave dana mladosti u kampusu, ispred stasitog kipa Josipa Broza Tita. Grupa penzionera koji ponosno pjevaju pjesme svoje mladosti, i djed koji sporim, i teškim korakom polako odlazi, oslanjajući se na svoj štap, dugo nakon što su svi drugi već nestali. Izmjenjuju se slike sa otvaranja Sarajevske zime, u kojem su učestvovale i sve srednje škole. Slike stotina i stotina ljudi koji u jedan glas pjevaju na platou ispred bivše Sarajke.

Uz zvuke odjavne špice, Sarajevo nestaje u krupnom planu, ispod svojih planina. Rastapa se u svojim svjetlima. Nestaje u noći, ostavljajući za sobom okrovenje i odgovor na pitanja – gdje je to mjesto pod nebom u kojem dišeš i živiš, ko su, a mnogo bitnije, kakvi su ti ljudi koji čine ovaj grad. Koji jesu grad
Prepliću se šumovi i povici sa gradskih stadiona, dočeka Nove godine, prelaska Brada Pita preko crvenog tepiha za vrijeme SFF-a. Gledamo slike različitih događaja, priredbi, proslava; neke na otvorenom, neke u intimnim prostorima pozorišta, muzeja, galerija, kafića, Vijećnice... Shvatimo koliko smo toga propustili upravu u gradu o kojem smo mislili da znamo sve. Gledate pune crkve, džamije, sinagogu i pitate se – gdje stane toliko vjere, toliko nade? Stane baš u Sarajevo. Miješaju se umirujući zvuci molitvi iz džamija i crkvena zvona.

Uz zvuke odjavne špice, Sarajevo nestaje u krupnom planu, ispod svojih planina. Rastapa se u svojim svjetlima. Nestaje u noći, ostavljajući za sobom okrovenje i odgovor na pitanja – gdje je to mjesto pod nebom u kojem dišeš i živiš, ko su, a mnogo bitnije, kakvi su ti ljudi koji čine ovaj grad. Koji jesu grad. Bez kojih bi sve ovo bilo ništa. Zgrade bi bile tek zgrade, parkovi tek uređene trave, ulice tek užareni asfalt... Ni jedan udžbenik historije ne može reći ono što stane u nepunih sat vremena ovoga filma. Možda je tako i bolje. Jer, riječi nekada samo pokvare ono što se u srcu odavno zna. I zato, ovo je najobojeniji crno-bijeli film. I, baš zbog njega, sjetila sam se Kikine pjesme “Sarajevo”:

“Uostalom, možda ovo i nije gradu u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju, on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene;
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
I reći vam da sam tužan do očajanja…

...Jer, ovo je grad u kome možda ni nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada, nije prosto kiša.”
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi