Izgovor za odmazdu nad banjalučkim Hrvatima i Bošnjacima

Piše: Slobodan Vasković

Nadležne institucije RS-a nisu uradile ništa da bi zločin rasvijetlile, ali jesu sve da ga zataškaju.
Na današnji dan, prije 25 godina (10.04.1992.g), u banjalučkom kafiću “Kajak” ubijen je Miodrag Šušnica, penzionisani policijski inspektor. Šušnica je, iako penzionisan, u to vrijeme radio za DB Srbije.

Ubice, kao ni organizatori ubistva, nikada nisu odgovarali za ovaj zločin, iako su dvije osobe, Vladimir Todić i Neven Laka, tokom istrage priznali da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su to učinili.

Istragom ovog ratnog zločina utvrdio sam da je nesporna činjenica da je tog dana postojala svjesna i organizovana namjera da se likvidira Šušnica






Šušnica je bio otpočetka ciljana meta ubica i njihovih nalogodavaca, kako bi se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati u Banjaluci optužili da stoje iza njegove likvidacije i kako bi nakon toga uslijedila odmazda.

Upravo iz tog razloga, kao datum ubistva izabran je 10. april, dan osnivanja NDH-a, kako bi se optužbe protiv banjalučkih Muslimana i Hrvata što jače naglasile.

Osim dokaza koje sam iznio u tekstu “Ubistvo Miodraga Šušnice, policijskog inpektora - dokumenti” (vidi dodatak), došao sam u posjed novih činjenica i dokumenata koji potvrđuju navedene monstruozne planove


Šušnica je namamljen u “Kajak”: Pozvao ga je Slobodan Šolaja i zatražio od njega da se nađu u tom kafiću. Šušnica je otišao u “Kajak”, ali Šolaja se nije pojavio.

Zato su stigli Todić i Laka koji su ga likvidirali.

Da je namjera bila da se optuže Muslimani i Hrvati svjedoči i “Ultimatum organizatorima ubistva”, koji je objavila “Srpska protivteroristička grupa” u listu “Glas”, dan nakon ubistva, 11.10.1992. godine.

Još snažniji dokaz da su Todić i Laka, nakon ubistva Šušnice, imali namjeru da nastave sa likvidacijama Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata jesu kopije kartona ličnih karata koje su im date. I koje je Vladimir Todić predao inspektoru Dušku Jeviću, 30.09.1993. godine, godinu i po dana nakon likvidacije Šušnice.

“Fotokopija pet kartona ličnih karata iskopiranih na dva lista, radi se o kartonima Beganović Izeta, Mešinović Nermina, Pehlivanović Adnana, Stanivuković Ranka i Beganović Rešada, svi iz Banjaluke”, navodi se u Potvrdi koju je potpisao Jević.

U dokumentu je navedena i napomena koja glasi: “Navedene fotokopije kartona ličnih karata dobrovoljno je sam predao Todić Vladimir”.

Ubistvo inspektora Šušnice poslužilo je da se otpočne/nastavi sa likvidacijom nesrba i ubistvo Šušnice jeste ratni zločin.

Apsurdno je da se ubistvo Šušnice ne tretira kao ratni zločin, a činjenica je da nadležne institucije RS nisu uradile ništa da bi zločin rasvijetlile, ali jesu sve da ga zataškaju.



Cilj mi je da se ovaj ratni zločin, kao i svi drugi ratni zločini i zločini, rasvijetli i da oni koji su učestvovali u njemu odgovaraju.

Uz tekst objavljujem nove dokaze do kojih sam došao, a u nastavku tekst koji sam objavio 27.03.2017. godine.

(Tekst preuzet sa bloga Slobodana Vaskovića)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi