Je li Trump počeo da uči

Piše: Zlatko Dizdarević

Poznata je i stara činjenica da predizbornim obećanjima političari budućim biračima saopštavaju ono što ovi vole da čuju, a da se nakon dolaska na vlast od birača zahtjeva ono što izabrani političar želi i može. Jedno sa drugim, u današnjem svijetu ovakvom kakav je, uglavnom nema mnogo veze. Naivni su birači zato ljuti i frustrirani, oni iole iskusniji oguglali i ne previše iznenađeni.
Predizborna priča sa Donaldom Trumpom bila je poprilično neobična, uostalom kao i prva dva mjeseca mandata. Još je tada bilo jasno da onako i onoliko gromoglasna obećanja teško iko na svijetu može realizirati bez temeljnih lomova ne samo u SAD-u, već i širom planete. No, u vrijeme svakojakih čudesa čekalo se sa velikim zanimanjem kako će taj prelazak sa obećanja na ono što je moguće, izgledati nakon inauguracije. Odlučnost novog predsjednika da doista realizuje sve ono što je obećao, ma kako dubiozno mnoga od tih obećanja zvučala, zahtijevala je bar malo strpljenja ne bi li se vidjelo o čemu se tu radi.

Ili Donald Trump doista nije iole pristojan poznavalac onoga što se zove politika, posebno u Americi koju želi da vodi, ili je njegovo poznavanje zemlje, okruženja i mehanizama na kojima počiva ta država ozbiljno manjkavo. A možda je njegova hrabrost da mimo svega toga obećava ono što obećava zadivljujuća, blago kazano. Naravno, u današnjem svijetu promatrači sa strane neće se odriću ni varijante da taj čovjek možda ima u rukavu nekog tajnog džokera kojim će zadiviti publikum.

Porazi u startu

Dva mjeseca i desetak dana otkako je položio zakletvu dovoljno je da se sa mnogo više sigurnosti prepoznaju osnovni odgovori na ove dileme. O čemu se u slučaju onako najavljenog predsjednikovanja, zapravo, radi. Ukratko, očigledno je da se Donal Trump preigrao sa mnogim od svojih eksplozivnih, pa i spektakularnih obećanja. Djelomično zato što je temeljem svog mentaliteta moćnog individualca u svijetu biznisa kojim je upravljao bez velikog miješanja ikoga sa strane izgradio oko sebe svijet u kojem mu nikakva, posebno ne prevelika “logistika” ne treba. Odluke i njihovo provođenje zavisile su od njega i tu nema mnogo mjesta za tuđu pamet i kompromise. Bijela kuća i sve ono što je okružuje, na čemu počiva, od čega i koga zavisi, sa kime dijeli odgovornost i rizik a koga mora da sluša – teren je na kojem se “tajkun” ove vrste teško može snaći. U najboljem slučaju, ako je spreman na to, treba mu vremena da se na sve skupa navikne, da se prilagodi i da nauči. Sve to, međutim, dolazi nakon što su egocentrična obećanja već data onima što misle kako ih establisment terorizira.

Ništa manje nije važan ni faktor znanja o politici i unutrašnjem sistemu koji se naslanja na politiku i iz nje proističe. I to je nešto što se mora steći i naučiti. Ono što se ne zna i ne može se brzo naučiti, naprosto traži ljude od znanja i povjerenja oko sebe, a to ne mogu da budu baš u svemu bivši saradnici u trgovinskom i energetskom biznisu, recimo, bivši dobri advokati iz parnica koje sa politikom nemaju puno veze, ili dragi zetovi koji su bliski  zemljama za koje odjednom postaju zaduženi.

Ukratko, očigledno je da se Donal Trump preigrao sa mnogim od svojih eksplozivnih, pa i spektakularnih obećanja. Djelomično zato što je temeljem svog mentaliteta moćnog individualca u svijetu biznisa kojim je upravljao bez velikog miješanja ikoga sa strane izgradio oko sebe svijet u kojem mu nikakva, posebno ne prevelika “logistika” ne treba
Povodom ovog sindroma čestog u amaterskoj politici često se sjetim epizode iz diplomatskog života kada je ambasador jedne islamske, stare i ozbiljne zemlje, upitao  funkcionera evropske države iz koje se očekuje dolazak novog ambasadora u onu islamski zemlju zašto još uvijek ne šalju tog ambasadora, pa upitani Evropljanin objašnjava važno kako kasne sa slanjem ambasadora jer “traže diplomatu muslimana u svojoj diplomaciji da ga pošalju kao ambasadora” na onu destinaciju. Ambasador sa Istoka  prijateljski se nasmiješi uz komentar: “Naravno, lijepa vam je namjera, vaš je izbor, ali moj vam je prijateljski savjet, nemojte tražiti muslimana za tu destinaciju, nećemo mu mi potpuno  vjerovati, a nećete ni vi...”

U mnogo čemu, zaigrani novi predsjednik nema ovu senzibilnost, niti je mogao imati u sličnim pitanjima suptilne politike. Zato se, recimo, odmah opredijelio da mu ambasador u Tel Avivu bude David Friedman, njegov dugogodišnji advokat, radikalni konzervativac zaljubljen u “čvrstu ruku Netanyahua”. Povrh svega i bivši predsjednik udruženja “Američkih prijatelja Bet El-a”, institucije nadležne za ekspanziju ilegalnih jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama palestinske Zapadne obale. Uz to, čovjeka koji je i više nego poznat kao krvavi protivnik koncepta “dvije države”, dakle formiranja palestinske države pored Izraela, na sadašnjim okupiranim teritorijama... Šta više, i energičnog zagovornika aneksije palestinske Zapadne obale.

Jedna od mogućnosti sa kojom je računao izvjestan broj promatrača Trumpove početne avanture na predsjedničkom mjestu, bila je da će veliki biznismen kad-tad shvatiti političku višeslojnost igre u koju se upustio, nastojeći da glasačima pošalje poruku kako će sigurno ispoštovati ono što im je obećao i na čemu je, konačno, dobio izbore. Pri tome ni jednog trenutka nije javno priznao greške u procjenama koje je u startu počeo da pravi žureći da realizira sve ono što je obećao “odmah, od prvog dana mandata”. Niti da ima potrebu da uči što brže može kako bi ipak uhvatio korak sa realnošću.

Porazi u startu bili su bolni. Među najvećima oni na terenu najavljivanom kao veoma važan – izbjeglice i terorizam, zid prema Meksiku i Obamacare.

Spektakularna odluka

Prvo je spektakularnom odlukom kao grom iz vedra neba zabranio ulazak u SAD svim građanima sedam zemalja iz islamskog svijeta, Iraka, Sirije, Irana, Libije, Somalije, Sudana i Jemena. Ma gdje bili pa i sa zelenim kartonom. Time je izazvao potpuni haos. Sa aviona su skidani i državljani ovih zemalja koji godinama i decenijama žive legalno u SAD-u, a zatekli se trenutno izvan zemlje. Umjetnici, intelektualci, službenici koji su radili za američke kompanije, studenti... Čak i oni što su radili za američku državu... Svijet je bio zblanut. Onda je krenuo “otpor” iznutra. Mnogi sudovi, tužioci, institucije i federalne i državne, ušle su u pravnu i ustavnu bitku osporavanja odluke. Izvjesno je da je operacija na staklenim nogama.

Potom je došla storija sa 3.200 kilometara obećanim zidom prema Meksiku koji, navodno, treba da zaustavi ilegalne imigrante odande u Ameriku. Trump je na ideji jahao od početka obećavajući kako će izgradnju zida platiti Meksiko. Prvo se govorilo o deset milijardi dolara, potom o dvanaest. Posljednju procjena Ministarstva domovinske sigurnosti iznosi cijelih 21,6 milijardi dolara. Za sada. Iz Meksika je došla poruka da im ne pada na pamet da oni plate projekat. A i zašto bi. Onda je došla tvrdnja da će “Meksiko to platiti ovako ili onako i kroz takse i poreze na njihove robe”. Na kraju, novac za zid pojavio se u predviđenom državnom budžetu za naredne godine. Prvo 4,1 milijarda odmah za ovu i narednu godinu, pa još 2,6 milijardi za 2018. Poslije toga, ko zna. Nije malo onih koji šuškaju da od zida u punoj dužini, zapravo, neće ni biti ništa. Po krčmama u Teksasu na granici sa Meksikom gdje ilegalni vodiči i krijumčari haraju kao uvijek uz i niz Rio Grande, prave viceve na račun zida.

Jedna od mogućnosti sa kojom je računao izvjestan broj promatrača Trumpove početne avanture na predsjedničkom mjestu, bila je da će veliki biznismen kad-tad shvatiti političku višeslojnost igre u koju se upustio, nastojeći da glasačima pošalje poruku kako će sigurno ispoštovati ono što im je obećao i na čemu je, konačno, dobio izbore
Treći i najveći poraz u odnosu na olako datu eksplozivnu najavu, Trump je doživio sa ukidanjem čuvenog Zakona o zdravstvenom osiguranju Baracka Obame, poznatog kao Obamacare. Ne samo da je Trump obećao ukidanje ovog zakona koji je donio besplatno zdravstveno osiguranje milionima najsiromašnijih porodica u SAD, već je više puta ponovio kako će to učiniti “prvog dana nakon ulaska u Bijelu kuću”. Ukratko, “tek” 64. dana od inauguracije, tu je bitku u Kongresu izgubio. Nije mu pomoglo ni što je lično lobirao za svoj prijedlog kod 120 kongresmena Republikanaca. Dvadeset miliona dodatno osiguranih Amerikanaca tako zadržavaju Obamin “poklon”. Prema anketama, čak je 56 posto ispitanih bilo protiv ukidanja Zakona, a za ukidanje svega 17 posto...

Među brzim neuspjesima, koje je Trump doživio na samom početku mandata, spadaju i  izgubljene bitke u pokušajima da sačuva ili dovede neke ključne ljude za njegov tim. Tu je prije svih general Flynn, državni sekretar za nacionalnu sigurnost koji je de facto natjeran da podnese ostavku zbog dubiozno isforsiranih razloga. Otišao je važan strateg moguće saradnje sa Rusima pa i konstruktivnijeg pristupa Siriji. Korporativna imperija koja je izgubila izbore sa Hillary, tu je dobila značajnu bitku i oslabila leđa Trumpu.

Sve ovo natjeralo je Trumpa, izgleda, da spusti loptu i smiri ambicije, posebno na terenima koji nisu samo stvar predizbornih obećanja i taktičkih poteza, pa pomalo i hirova, poput zida ili priče sa muslimanima, već su dio dugoročnih geostrateških opredjeljenja. Jedno od takvih pitanja, koje se u početku činilo kao najpreciznije jasno dizajnirano, bilo je pitanje novog odnosa Washingtona prema Izraelu i desnoj vladi Benjamina Netanyahua. Još više, kao pristup kojim će se uništiti sedamdeset godina dugi san Palestinaca o njihovoj državi i pravdi. I nije samo predlaganje temeljnog cioniste Davida Friedmana za ambasadora SAD u Izraelu, i snažnog favorizovanja podjednako agresivnog “fana” Izraela, Trumpovog zeta Jareda Kushnera – takođe otvorenog zagovarača jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama Palestine – bio pokazatelj te strasne ljubavi prema “desnom” Izraelu.

Izraelski paket

Ostalo je zapisano da je samo četiri dana nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, Benjamin Netanyahu slavodobitno izjavio na sastanku svog užeg kabineta kako se mogu zaboraviti sva do tada postojeća ograničenja u vezi sa izgradnjom novih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu. Odmah je odobrio izgradnju novih 2.500 stambenih jedinica tamo, pa odmah još pet stotina. Sve ovo potaklo je poravu euforiju među “aparthejdski” orjentisanom dijelu Izraela, i zabrinutost među liberalima u Izraelu i u SAD-u.

Za pristalice Bibija bio je okončan period sukoba sa Obamom koji je zagovarao Palestinsku državu uz sigurnost Izraelu, kao i konačno zaustavljanje ekspanzije jevrejskih doseljeničkih naselja. U njima već živi više od  pola miliona ljudi mimo svakog odobrenja, plana i međunarodnih odluka i prava. Na zemlji na kojoj bi trebalo da bude palestinska država. Što međunarodna zajednica smatra ilegalnim sva jevrejska naselja koja su preko granice nakon rata 1967. godine – Netanyahua i njegovih se više nije ticalo.

Među brzim neuspjesima, koje je Trump doživio na samom početku mandata, spadaju i  izgubljene bitke u pokušajima da sačuva ili dovede neke ključne ljude za njegov tim. Tu je prije svih general Flynn, državni sekretar za nacionalnu sigurnost koji je de facto natjeran da podnese ostavku zbog dubiozno isforsiranih razloga
U samo deset dana nakon inauguracije, mimo one prve odluke o 3.000 novih “stambenih jedinica”, donesena je i nova o još 3.000 dodatnih, te o gradnji potpuno novog naselja, prvog takvog još od devedesetih godina. Sve do tada radilo se o proširenju ranije započetih naselja. Netanyahu je kazao u Washingtonu da “nema veće podrške jevrejskom narodu i jevrejskoj državi od toga...” Zaključak je bio da Trump, eto, odobrava dalju izgradnju naselja, i da ga se ne tiču mnogo osude gradnje poput one na međunarodnoj konferenciji u Parizu, ni osude izgradnje naselja u Vijeću sigurnosti UN-a u novembru 2016 ( Amerikanci tada nisu uložili veto kao uvijek ranije). Najradikalniji Netanyahuov partner, ministar obrazovanja u vladi Izraela Naftali Bennet tada je slavodobitno uzvikivao: “Era Palestinske države je završena...” Šta više, rođena je i teza kako kritikovanje izgradnje naselja nije dobro za mir na Bliskom istoku! Mnogi su zaključili da je i preseljenje američke ambasade iz Tel Aviva u “cjelovitu i jedinstvenu prijestonicu Izraela, Jeruzalem”, gotova stvar.

Onda se, odjednom, kod Trumpa počela javljati promjena u vezi sa cijelim ovim “izraelskim paketom”. Pojavila su se objašnjenja da “treba usporiti sa odlukama i direktnim potezima”. Zaustavljeno je dogovaranje o prebacivanju ambasade u Jeruzalem. Onda je Trump poručio Netanyahuu da se “uzdrži od dalje gradnje naselja”, nastojeći da budućnost izraelsko-palestinskog pitanja dovrši “konačnim dogovorom o miru između Izraelaca i Palestinaca”. Za naselja u takvom dogovoru mjesta očigledno nema. Palestinci sa Abassom jasno su poručili da je koncept “dvije države” jedini. Amerikanci insistiraju na miru kroz “direktne pregovore”. Palestinci u pregovore sa neseljima ne žele. Trumpa sada pritiskuju i Saudijci tvrdeći da će Amerika, ako se popusti Netanyahuu, potpuno izgubiti prijatelje u sunitskom svijetu. U pozadini je i igra vezana za front protiv Irana.

Interes i ništa više

Postaje Jasno da Trump polako reterira pokazujući izvjesno neslaganje sa daljom izgradnjom naselja što je već iznenađujuće, ali još uvijek se ne zna da li je to dovoljna poruka Netanyahuu. U njegovom slučaju, bitka je veća od samih naselja. On spašava svoju budućnost jer ga tu čekaju desni i ekstremni koalicioni partneri bez kojih ne može održati vlast. Izazov je za njega egzistencijalan: nijedan izraelski premijer do sada nije toliko insistirao na daljoj izgradnji naselja kao strateškom elementu političkog opstanka ali, mnogi ukazuju i da ni jedan izraelski premijer do sada nije toliko reskirao potencijalno se suprodstavljajući najvećem i sudbinski najvažnijem savezniku – Americi.

Zehuda Ben Meir, iz Instituta za Studije nacionalne bezbjednosti u Izraelu kazao je za CNN minule sedmice: “Svako inteligentan može da shvati da je Izrael važan Americi, ali Donald Trump je predsjednik SAD-a. Sjedinjene države imaju  velike interese u svijetu...” Amerika zbog toga nastoji da zauzda izgradnju naselja. Trump i Netanyahu do ovog časa još nisu našli okvir za izgradnju naselja prihvatljiv za obojicu. Znatiželja promatrača je ogromna.

Ostalo je zapisano da je samo četiri dana nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, Benjamin Netanyahu slavodobitno izjavio na sastanku svog užeg kabineta kako se mogu zaboraviti sva do tada postojeća ograničenja u vezi sa izgradnjom novih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu. Odmah je odobrio izgradnju novih 2.500 stambenih jedinica tamo, pa odmah još pet stotina
Trump je u ovoj priči po prvi put u svoja prethodna tvrda i definitivna opredjeljenja uključio širi kontekst, složeni međunarodni. Zabilježeno je da ga u ovom slučaju nisu savjetovali ekskluzivno ni Friedman, ni Kushner. Motivi Trumpa i Netanyahua postaju različiti. Pominju se sada i prijevremeni izbori u Izraelu. Paralelno sa pričom o naseljima u Izraelu se valja i priča o već četiri saslušanja Netanyahua o korupciji raznih vrsta. Od novca do pritiska na medije.

Trump, ipak, kao da je počeo da uči. I to na pitanju koje nije za Ameriku nimalo naivno.

Neka mi bude dozvoljeno da potsjetim na nešto napisano još poodavno, odande, sa Bliskog istoka, iz samog Izraela: Sva velika, naoko neraskidiva i “vječna” prijateljstva sa Amerikom dosežu do tačke do koje nisu problematična – za Ameriku. U tom kontekstu, Mediteran polako otklizava sa pozicija najvažnijih zona interesa za Washington. Tako je i sa ulogom čuvara njihovih interesa tamo. Mladi jevreji u Americi sve su manje skloni ekstremnoj desnoj vladi u Izraelu. Netanyahu ovako braneći sebe, polako postaje problem za Ameriku. Sa Obamom, da je ostao još godinu dana, teško bi izdržao do kraja.

Sve je to politika, znači samo interes i ništa više. Ni Trump izvan toga ne može vječito biti po svaku cijenu samo svoj, mimo te politike. To se, ipak, brzo uči.                   
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi