Umjetnost pripovijedanja Branka Ćopića

Piše: Hana Bajrović

U srijedu, 15. februara 2017, u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Sarajevu, održana je promocija knjige “Umjetnost pripovijedanja Branka Ćopića”, autorice Edine Murtić. Ova knjiga je, ustvari, jedna ozbiljna i detaljna studija koja nam donosi uvid u cjelinu Ćopićevog djela, njegove opsesije kao pisca, ali i književni i historijski konteks bosanskohercegovačke književnosti
“Književnost otkriva ono što stvarnost skriva,” – Džasmin Vest.

U srijedu, 15. februara 2017, u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Sarajevu, održana je promocija knjige “Umjetnost pripovijedanja Branka Ćopića”, autorice Edine Murtić. Ova knjiga je, ustvari, jedna ozbiljna i detaljna studija koja nam donosi uvid u cjelinu Ćopićevog djela, njegove opsesije kao pisca, ali i književni i historijski konteks bosanskohercegovačke književnosti.

Knjiga je svojevrsni priručnik za nastavnike književnosti koji istinski žele da svoje učenike upoznaju s jednim od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca koji se u svojim djelima bavi i jednim od najznačajnijih segmenata ljudskog života – djetinjstvom i svime što odrastanje sa sobom nosi.

Evo jednog djelića koji pokazuje kako je ovaj pisac govorio, najnježnije i najiskrenije opisujući dječački život: “Pod tom smireno razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je u dobro čuvanoj rodnoj koljevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilačke vjetrove, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni starci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera...”

No, po autorici knjige upravo takvo čitanje Čopića, uvijek jednog te istog probranog opusa, i uvijek na isti način, može postati problem. Zbog čega bi čitanje moglo biti problem?
Branko Ćopić je svoju književnost temeljio na narodnoj, smjehovnoj kulturi. Upravo je Bahtin, koji se bavio teorijom romana i postavio temelje proučavanja tog žanra, govorio o značaju smijeha u književnosti. Baveći se fenomenom karnevala koji se prožima kroz srednjovjekovnu književnost, Bahtin je uvidio važnost smijeha kao mjesto otpora naroda prema vlastima i društvenim okolnostima u kojima žive. Književnici se hroz smijeh okreću tjelesnom, zemaljskom, umanjujući nesreću i razbijajući ograde među ljudima.

Upravo je Ćopić preuzeo taj model u svojoj poetici i govorio o svemu onom što čini život, a sa čime djeca ni ne bi trebala da se nose, pokušavajući tako da se okrene boljoj strani života i tragajući za sretnijim krajem, u kojem ipak izađemo snažniji i poučeni iskustvima kroz koja su junaci njegovih romana prošli. I, upravo je takav način pripovjedanja, ono što Ćopića izdvaja, i što ga čini univerzalnim, pa zato i imamo generacije i generacije djece koje u školama obrađuju njegova djela i uživaju u njima.

No, po autorici knjige upravo takvo čitanje Čopića, uvijek jednog te istog probranog opusa, i uvijek na isti način, može postati problem. Zbog čega bi čitanje moglo biti problem? U suštini vrlo je smisleno, problem leži u tome što, čitajući jedno te isto djelo na jedan te isti način mi ga svjesno ili nesvjesno kanoniziramo, i to uskoro postaje tek još jedna lektira sa spiska koju učenici moraju pročitati da bi dobili pozitivnu ocjenu. Za nastavnika/nastavnicu koji svoje zanimanje vole i uviđaju njegove prednosti, jasno je da cilj književnosti seže daleko više od ocjene u dnevniku. Čitati Ćopića, a pri tome ne uvidjeti o čemu on stvarno govori, ili na koji način pristupa temi o kojoj govori, veliki je grijeh kako prema piscu tako i prema učenicima/učenicama koji se susreću sa njegovim djelima kroz svoje odrastanje.

Branko Ćopić je svoju književnost temeljio na narodnoj, smjehovnoj kulturi. Upravo je Bahtin, koji se bavio teorijom romana i postavio temelje proučavanja tog žanra, govorio o značaju smijeha u književnosti
I, baš zbog toga, profesorica Murtić, je odlučila napisati studiju koja nastavnicima/nastavnicama nudi različite pristupe Ćopićevoj književnosti, te različita polazišta i teme za analizu njegovih djela. Dakle, cilj njene knjige nikako nije nametnuti svoje poglede niti svoja promišljanja o ovom piscu, već pokazati koje sve mogućnosti njegova književnost nudi, kako nastavnicima da oplemene svoj posao, tako i učenicima/učenicama da uvide koliko je književnost lijepa i bliska svima nama. 

Obrazovanje se, i učenicima/učenicama ali i njihovim nastavnicima koji bi trebali da predstavljaju čvrstu ruku i otvore im put prema budućnosti i životu odraslih, pretvorilo u puku rutinu. Svelo se na ponavljenje jednog te istog, da bi se došlo do cilja. Ne tako rijetko, učenici iz srednjih škola izlaze gotovo potpuno zaboravlajući ono što su, navodno, usvojili u toku svoga školovanja. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog toga treba shvatiti vrijednost ovakve studije, koja nastavnicima daje mogućnost da svojim učenicima otvore neka nova vrata, da im prošire vidike, nauče ih da se svijet može gledati iz više uglova, da je sve što živimo dobrim dijelom stvar perspektive, i da je bitno razmišljati o onome što vidimo i čujemo, pa čak i ako ono do čega tim razmišljanjem dođemo, nije uvijek najispravniji put. Naučiti makar jedno dijete da razmišlja i upozna sve strane života, te da iz knjiga uči, znači dati svijetu jednu plemenitu i mudru osobu koja će moći drugima da jednog dana prenese ono šo je on u knjigama otkrio.  
 
“Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da biste promijenili svijet.” – Nelson Mendela.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi