“Ubi pedera” je atak na čovječanstvo, a ne na gramatiku

Piše: Ljupko Mišeljić

Mirnim protestnim okupljanjima zbog napada na zagrebački klub Super Super, gdje se održavao LGBT party, pored Zagreba, Splita i Poreča pridružili su se i Banjaluka i Sarajevo
Napad na LGBT party u Zagrebu, koji se desio s noći 11. na 12. februar u četiri ujutro, dodatno je ohrabrio i motivisao članove i članice zajednice na otpor i reakciju. Ne samo u Zagrebu, gdje se nešto poslije 18 sati na Trgu žrtava fašizma oko parole “Ljubav jest i ostaje jača od mržnje” okupilo između više od petsto, manje od hiljadu ljudi, nego i u Bosni i Hercegovini.

U Banjaluci se okupilo desetak građana koji su ispred konzulata Republike Hrvatske poručili “Smrt fašizmu, sloboda ljubavi”. Grupa građana i aktivista organizacije “Kvir Luka” pred kapijom konzulata držala je transparente: “Strejt žene protiv homofobije”, “Nulta tolerancija na nasilje”, “Čemu nasilje kada možemo birati bolji, ljepši i jednostavniji put”. Ovo okupljanje – tvrde iz “Kvir Luke” – poruka je nasilnicima da “izađu iz ormara” i sa sebe skinu odore mržnje. Podsjećanja radi, pojam “izlazak iz ormara” veže se upravo za LGBTIQ populaciju, i označava priznavanje seksualnosti, kolokvijalno poznato kao autovanje.

Crna košulja, ideologija, suzavac – spreman

“Važno je istupati na ovakav način jer time šaljemo poruku solidarnosti sa onima koji su marginalizovani i takođe govorimo da će reagovanja na ovakve postupke uvijek biti”, kaže Nikolina Grahovac.

Sergej Vasiljević, jedan od organizatora šetnje u Banjaluci rekao je da neformalna grupa građana “Kvir Luka” “želi svim nasilnicima poručiti da izađu iz ormara i sa sebe skinu odore mržnje”: “Imamo za cilj da se solidarišemo za žrtvama i da pokažemo regionu da se, bez obzira na sve nedaće koje nas snađu, nećemo uplašiti od bezumnog nasilja. Naprotiv, nakon svakog pokušaja zaplašivanja bićemo još ponosniji i glasniji.”


Zbog toga je ovaj banjalučki protest, pored solidarnosti i podrške Zagrebu i Zajednici, i snažna poruka Banjaluci da u narednom periodu LGBTIQ osobe, aktivsti i aktivistkinje neće propuštati priliku da pokažu vidljivost. Niti će, pored svih ovdašnjih institucija homofobičnog sistema, čekati povod da nekog podrže. Ovaj protest je, kažu, jasan znak pravog početka borbe
Tatjana Aničić iz Banjaluka kaže da je cilj njenog dolaska na skup bio iskazivanje podrške i solidarnosti članovima LGBT zajednice kojoj i sama pripada: “Oštro se suprostavljam i osuđujem počinjeno nasilje, i svojim prisustvom iskazujem zahtjev za humanijim, tolerantnijim i ravnopravnim društvom”.

Dok se u Zagrebu, na Trgu žrtava fašizma čula pjesma “Ljubav za sve” u izvedbi lezbijskog hora Le Zbor (himna kampanje “Glasaj protiv” povodom hrvatskog referenduma o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene), u Banjaluci se čulo skandiranje. Otvaranje prozora, pokazivanje srednjeg prsta, i uzvici: “Ubi pedera”.  Da, bez j, što je čak i gramatički drastično prihvatljivije nego semantički. Barem dok ne postane masovna i javna navika da se u ovakvim porukama prvo primjećuje homofobija, a potom gramatika ili leksika.

Mržnja u ljudima

Uz sve to, bilo je i desetak prijekih pogleda iz automobila. Da su zastali, ili parkirali automobil na minutu, možda bi se od nekog mogao čuti i klasični homofobni komentar: “Treba vas liječiti”. No, postoji jedan još gori, koji ne upućuje na liječenje, nego ograničavanje sloboda. Znate već – “ne smetate nam, ali de vi to u svoja četiri zida”. Takvi komentari izazivaju gnušanje i Marijane Aničić. Mostarke, lezbijke i aktivistkinje “Liberta Mo”, i ne nužno tim redom: “Govore radite to između svoja četiri zida, pa evo bili smo između svoja četiri zida, ali ni to ne valja. Očito treba netko život izgubiti da bi se nešto poduzelo.”

Među ozlijeđenima – priča Marijana – ima i osoba koje lično poznaje. Međutim, mogla je to biti i ona sama, kao što je mogla biti i bilo koja osoba koja se tamo našla, bez obzira na bilo koji identitet: “Ne mogu da vjerujem koliko mržnje ima u ljudima i koliko nismo spremni prihvatit drugačije od sebe. Ovaj napad treba najoštrije osuditi, a zloočine iz mržnje shvatiti ozbiljno, jer dok se god to ne uradi događat će se ovakve stvari.”

Među ozlijeđenima – priča Marijana – ima i osoba koje lično poznaje. Međutim, mogla je to biti i ona sama, kao što je mogla biti i bilo koja osoba koja se tamo našla, bez obzira na bilo koji identitet: “Ne mogu da vjerujem koliko mržnje ima u ljudima i koliko nismo spremni prihvatit drugačije od sebe”
MUP Republike Hrvatske u potrazi je za počiniteljima, a Vlada očekuje da počinitelji što prije budu pronađeni, i da se utvrdi njihova odgovornost – piše u saopštenju. Vladi RH, a premijeru Plenkoviću i ministru Orepiću obratili su se i aktivisti Zagreb Pride-a, pozivajući ih da rezolutno, glasno i jasno osude ovaj čin nasilja i zločina iz mržnje.

“Proteklih nekoliko mjeseci suočavamo se s eskalacijom mržnje u javnom prostoru potaknutom sve agresivnijim i glasnijim diskursom radikalne klerikalne desnice usmjerenom protiv Ustavnih vrednota Republike Hrvatske, koji nailazi na prešutno odobravanje Vlade Republike Hrvatske”, navodi se u reakciji Zagreb Pride-a. Ova grupa je i ranije upozoravala na ćutanje i izostanak reakcije hrvatske Vlade na fašističke ispade. Reagovali su i na razbijanje ploče u Jasenovcu, i na suzdržanost Vlade u osuđivanju bilo kojeg oblika pozivanja na mržnju. Za njih nema dileme – granica između mržnje i nasilja, ma o kojoj grupi da se radi, veoma je tanka. To je, smatraju, pokazao i jučerašnji napad – “zorno i nedvosmisleno”.
 

Tatjana Aničić iz Banjaluka kaže da je cilj njenog dolaska na skup bio iskazivanje podrške i solidarnosti članovima LGBT zajednice kojoj i sama pripada: “Oštro se suprostavljam i osuđujem počinjeno nasilje, i svojim prisustvom iskazujem zahtjev za humanijim, tolerantnijim i ravnopravnim društvom”
O napadu na zagrebački klub pisala je i Ana Brakus, za portal tjednika Novosti. “Evolucija otvorenog progona zakamuflirana u poruke za obitelj, za život, za Hrvatsku, nije napredak ni u čemu osim u perfidnosti umova onih koji su ih osmislili. Prihvaćanje mržnje prema slobodi, dostojanstvu i vrijednosti života drugog ljudskog bića, samo zato što je ljepše zapakirana, ispunjava nam pluća i prostor u kojem postojimo, snažnije i totalnije nego što ikada može učiniti ijedan suzavac, ijedno oružje kojim nas se može napasti.” Brakus upozorava da je jedan od tih koji “kao na tvorničkoj traci, fino i uz osmijeh” pakiraju mržnju postao prošle sedmice posebni savjetik za ljudska prava u Vladi Andreja Plenkovića. “To je poruka Vlade ne samo onima čije su se oči sinoć punile suzama zbog dima suzavca, nego i onome koji je suzavac bacio. To je mjesto u kojem živimo”, piše Brakus u Novostima, 12.2.2017.

Poruke solidarnosti i podrške stigle su i iz Sarajeva, gdje je grupa okupljenih građana protestirala pred Veleposlanstvom Republike Hrvatske. No, bez ikakve loše primisli, banjalučki prosvjed zasigurno je veći indikator promjene i povećanja vidljivosti LGBTIQ populacije. Budući da je posljednja javna akcija ovog tipa u Banjaluci organizovana 29. marta 2014. godine. Tada su dvije N.N. osobe, koje banjalučki Centar javne bezbjednosti ni do danas nije identifikovao, napale aktiviste Banjalučkog udruženja kvir aktivista (B.U.K.A). To je ujedno bio i početak kraja rada i angažmana ove organizacije, čije se nedjelovanje ni do danas nije prekinulo. U ovom kontekstu, bez ikakvog ustezanja može se reći – sasvim razumljivo.

“Važno je istupati na ovakav način jer time šaljemo poruku solidarnosti sa onima koji su marginalizovani i takođe govorimo da će reagovanja na ovakve postupke uvijek biti”, kaže Nikolina Grahovac
Zbog toga je ovaj banjalučki protest, pored solidarnosti i podrške Zagrebu i Zajednici, i snažna poruka Banjaluci da u narednom periodu LGBTIQ osobe, aktivsti i aktivistkinje neće propuštati priliku da pokažu vidljivost. Niti će, pored svih ovdašnjih institucija homofobičnog sistema, čekati povod da nekog podrže. Ovaj protest je, kažu, jasan znak pravog početka borbe.

Da na koncu cijelom ento-nacional-patrijarhalnom ethosu pokažu da jedina stvar koja treba ostati u nečija četiri zida – mržnja. I da Banjaluku i Zagreb, one nezvanične i građanske, više vezuje borba protiv mržnje prema čovjeku i različitosti kojom blješti dominantni (entonacional-patrijarhalni) dikurs, nego što ih “različitost” – koju taj isti diskurs fabrikuje i potencira – razdvaja.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi