Stigma i povjerenje

Piše: Ljupko Mišeljić

“Tranzicija”, žanr: drama. Režija i scenario Mlica Tomović, producent Vladimir Vasiljević, igraju: Ivana Vuković, Milica Trifunović, Vojislav Višić, Boris Isaković, Anita Mančić, Milica Stefanović, Nikola Rakočević, Jasna Đuričić, Aleksandar Gligorić, Jovana Belović.
Branislav Lečić, srpski glumac i bivši ministar kulture Srbije, govoreći potkraj prošle godine o stanju u regionalnoj i srbijanskog kinematografiji, rekao je da je malo onih koji rade na potpunom pristupu kulturi kao fenomenu i njenoj dimenziji promjene: “Danas umetnici rade baš na tome da prevaziđu rasitnjavanja i usitnjavanja i u drugim državama i sredinama, a ne samo u svojoj. To htenje je dobro, ali ne može da bude samo. Ono traži druge vrste delatnosti koje će se pozabaviti time – otvorenost, organizaciju, festivale.”

Upravo to htijenje, nakon tri godine čekanja, navelo je Milicu Tomović da za sopstveni scenario “Tranzicije” osmisli i rediteljsko rješenje. Da bi sedamnaestominutna drama “Tranzicija” svoju premijeru doživjela početkom marta 2016. godine na 63. Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma (BFF). I da bi Tomović, na kraju, sa filmom otišla i vani. Međutim, kada dolaziš iz srbijanske kinematografije – za koju ni njeni radnici nisu sigurni da li još uvijek postoji, vani je i Bosna i Hercegovina. Jer, upravo je na Sarajevo Film Festivalu “Tranzicija” dobila svoju prvu nagradu – Srce Sarajeva u kategoriji kratkih igranih filmova u 2016. Nakon čega se ponovo vratila u bh. festivalski program, na petu sarajevsku Merlinku (Međunarodni festival quuer filma). Sa ovim potonjim ima čvrstu subkulturnu odrednicu, pa ako bismo kinematografiju odredili sa tri struje: komercijalnom, umjetničkom i političkom, onda bi se za film “Tranzicija” teško moglo odrediti kojoj od posljednje dvije teži.

Porodična okupljanja

Kroz desetak dramskih situacija, Tomović postavlja priču o trans* osobi Jani koju u narednih nekoliko dana očekuje operacija promjene pola u Americi. No, prije toga, valja se pozdraviti sa rodbinom, prijateljima i bivšim partnerima, za što Jana ima dva dana. Što je, samo po sebi, dovoljno naporno i zamorno. Međutim, prema stereotipu, na porodičnim ručkovima i okupljanjima – pogotovo pred odlaske – uvijek neko ima nešto da sakrije. Uvijek je tu i neko ko će finansijski da podrži odlazak, neko ko će podsjetiti na zanimljive događaje, ili doskočice iz prošlosti, i neko ko će da kontroliše situaciju i da zaustavi moguće svađe i rasprave.



Kroz desetak dramskih situacija, Tomović postavlja priču o trans* osobi Jani koju u narednih nekoliko dana očekuje operacija promjene pola u Americi. No, prije toga, valja se pozdraviti sa rodbinom, prijateljima i bivšim partnerima, za što Jana ima dva dana. Što je, samo po sebi, dovoljno naporno i zamorno
Janina situacija je nešto drugačija – ona lomi odluku da li da roditeljima (Boris Isaković i Anita Mančić) kaže pravi razlog svog putovanja u Ameriku. Za to znaju samo njena sestra Milica (Jovana Belović) i saosjećajni drug Edi, gej (Nikola Rakočević). U nekim drugim slučajevima, ta bi scena bila tek opšte mjesto, dok je u ovom slučaju, zbog autentičnosti Janinih postupaka, reakcija i pokušaja da izađe iz sigurne zone – zaista vrijedna.

“Tranzicija” u prvi plan stavlja komentar i otklon protagonistkinje prema situaciji. Janina nesigurnost, njeno unutrašnje previranje oko odluke koju treba da donese, u rediteljskom rješenju prate dugi dijalozi, glumačke improvizacije i kamera iz ruke. Zbog scena koje dolaze jedna za drugom, bez velikih iznenađenja, ili neočekivanih dramskih sukoba, gledaocu se prepušta mogućnost da sam popuni narativne praznine. Za koje je sigurno da u filmu nisu slučajne, jer su odlazak, porodična okupljanja i dugi razgovori sa prijateljima, simbolička sredstva konteksta. To su elementi pomoću kojih je lakše odrediti Janina osjećanja, porive i strepnje prema samoj sebi i prema drugima. Koja će, u drugom planu, gledaocu, umjesto interpretacije, ponuditi nagovještaje i premise, a i dalje ostati autentična – što i nije tako lako u sedamnaest minuta.

U domenu nacionalne kinematografije

S druge strane, “Tranzicija” ne nosi političku ili aktivističku poruku. Ne potencira shvatanje seksualnosti, društveno prihvatanje, ili osuđivanje, rodnost ili polnost. Ne donosi priču o marginalnosti ili privilegovanosti, niti postavlja etičke i moralne dileme.

Tomović, na kraju, ne govori isključivo o životu trans* osobe, pozicijama srama ili ponosa, nego o iskonskom ljudskom strahu, povjerenju i samopouzdanju. Preciznije, njen fokus nisu Janina transrodnost i željena promjena pola, nego mjesta i okruženja u kojima se protagonistkinja osjeća ili ne osjeća sigurno i ispoljava svoje namjere.

Tomović, na kraju, ne govori isključivo o životu trans* osobe, pozicijama srama ili ponosa, nego o iskonskom ljudskom strahu, povjerenju i samopouzdanju. Preciznije, njen fokus nisu Janina transrodnost i željena promjena pola, nego mjesta i okruženja u kojima se protagonistkinja osjeća ili ne osjeća sigurno i ispoljava svoje namjere
Međutim, dominantni stav društva i prostora u kome film nastaje donosi konotacije političke borbe, i taj se uticaj ne može negirati.

Ukoliko bismo “Tranziciju” posmatrali kao queer film u svjetskoj kinematografiji, ne bismo uočili ništa posebno i novo u izražaju ili principima. Dočim, u domenu nacionalne kinematografije, Tomović je nastavila rutu prvih koraka queer filma. Istina, u regionu se proteklih godina zaista snimaju queer ili filmovi sa LGBTI tematikom, ali ako kinematografiju posmatramo sveobuhvatno, ovakvih flmova nema ni na televiziji, ni u bioskopskim selekcijama.

Jedino što “Tranziciju” čini političkom je nepostojanje queer filma u dominantnom ključu srbijanske kinematografije, i ukupnoj potentnosti kulture patrijarhata da ukaže na dimenzije promjene.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi