Šutnja s predumišljajem

Piše: Zlatko Dizdarević

Putin neće tek tako pustiti Erdoganu da dovede u pitanje njihovu sadašnju tijesnu “saradnju” koja je za Moskvu strateška. Mirni su sa strane Crnog mora do Mediterana, neutraliziran im je NATO sa turske strane, i imaju odriješene ruke u Siriji i regionu prema kojem se otvaraju. Turska je uvučena i u borbu protiv terorista u regionu, čak i onih koje je Ankara snažno logistički suportirala do nedavno, pa je tako izvjesnije da će biti poraženi teroristi iz Iraka i Sirije koji bi, inače, krenuli na Kavkaz i u zemlje bivšeg Sovjetskog saveza oko Rusije u kojima je na desetine miliona muslimana

Svako onaj ko je povjerovao da postoje makar dvije konstante u mentalitetu  predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana, a to su odbrana muslimana svugdje i po svaku cijenu, te apsolutna potreba da ne propusti priliku oglasiti se vazda kada treba ostaviti utisak – prevario se.  Evo, već dovoljno dana kako su se i očekivani i neočekivani u svijetu i kod kuće silno i s razlogom podigli na noge protiv američkog predsjednika Trumpa  povodom  sadržaja, smisla, pa i načina  realiziranja odluke o zabrani ulaska u SAD građanima sedam zemalja iz islamskog svijeta, a jedini od kojeg se očekivalo da ne može prešutjeti takav napad na muslimane, Erdogan, šuti kao zaliven.

Razlozi za ovu “kontru” pomenutim očekivanjima kad je on u pitanju, zapravo, nisu iznenađujući, iz sasvim prostog razloga: Recep Tayyip Erdogan toliko drži do navika i “principa” da mu nikakav problem nije bio prekršiti pomenute dvije konstante, ako je u pitanju neki treći princip na sonu, mnogo isplativiji od prethodna dva zajedno. Niti je slučajno što je ovaj put zaboravio svoju muslimansku braću, niti je bez računice što je šutnjom ovim povodom, zapravo, podržao Trumpa. Šta je on tim povodom smislio da mu može biti dobitak, a šta mu je Trump spreman dati, pitanje je koje se može razlagati na različite načine i uz različite špekulacije. Logičnim se, ipak, čini poći od toga šta je turskom predsjedniku u životu najvažnije, šta mu je najmilije, a šta najmrskije. Na tom tragu mogu se dokučiti i razlozi za apstinenciju u pomoći muslimanima koji su mu navodno najdraži, i za šutnju tamo gdje mu je duša očitati lekciju.

Pitanja novije turske politike

Svaka analiza Erdoganove političke orjentacije, ambicije i fokusiranosti ponudit će nekoliko oblasti unutar kojih treba tražiti odgovor na pitanje, kuda u ovom času, sa presudnim utjecajem svoga predsjednika, ide Turska. Značajan okvir u koji se smještaju sva pojedinačna pitanja novije turske politike jeste Erdoganova izuzetna, mnogi kažu i bolesna ambicija da zemlju izdigne ponovo na nivo imperije a sebe dovede na tron po mnogo čemu “sultanski”. Veličina te ambicije ne dozvoljava nikakav pogovor, sužava prostor za ranije dostignutu unutrašnju demokraciju i modernost u zemlji, a postupcima nakon nerealizovanog udara u julu 2016. godine Erdogana sasvim približava profilu autokrate bezmalo diktatorskog profila. Najavljeni referendum o davanju skoro neograničenih ovlaštenja predsjedniku države taj proces treba da potvrdi. Brutalnim policijsko-sudskim čišćenjem svakog vida neželjene opozicije, slobodnih medija i liberalnog promišljanja na način rijetko viđen u zemljama koje poretenduju na demokratsku legitimaciju, ne ostavlja sumnje u zadati rezultat referenduma. Tu, očigledno, veliki propusti do sada nisu napravljeni.

Drugi, nezaobilazni cilj, na koji je fokusirano, bezmalo, sve što politika Turske jeste kod kuće, ali i u regionu, jeste obračun sa Kurdima i njihovim viđenjem vlastite identitetske emancipacije. Erdogan, naprosto, ne vidi ni jedno suvislo rješenje za ovo “pitanje” mimo njihove političke eliminacije, pa i fizičkog svođenja na poslušnost, ne samo u vlastitoj zemlji, već i sa druge strane granica Turske, prije svega u Siriji. Opsjednutost Erdogana Kurdima, koji i dalje ostaju za mnoge  u drami regiona igračka za potkusurivanje, naprosto ne uvažava očiglednu realnost: Kurdi su se tragom svega što im se dešavalo minulih godina, i politički i vojno, legitimirali tako da ih se više ne može gurati pod tepih, onako kako Erdogan uporno vjeruje da može. Naprotiv, ako su do prije sirijske drame i svega što im dešavalo i pristajali na minimum kulturne autonomije u zemljama u kojima žive, pa tako i u Turskoj, današnji apetiti kod mnogih od njih su veći i zahtjevniji. Erdogan na to nema odgovor osim sile, a to će sve teže prolaziti.

Vladimir Putin

Specifična priča je odnos sa Rusijom u kojem je Putin maksimalno, geostrateški  “naplatio” bezumno obaranje njegovog borbenog aviona nad pograničnim dijelom Turske i Sirije u novembru 2015. godine. Zapravo, u završnici te priče Rusija je bezmalo usisala Tursku na teren svojih interesa u regionu i od nje napravila  ovisnog partnera
Poseban teren na kojem se definira pozicija Turske spram ambicija i mogućnosti, jesu odnosi sa Amerikom i u NATO savezu u kojem su, u mirno vrijeme, bili percipirani kao izuzetno značajan čuvar južnog krila Alijanse. Znači i na granici sa Bliskim istokom, ali i na Mediteranu. I na jednom i drugom terenu danas su na “tankom ledu”.

Specifična priča je odnos sa Rusijom u kojem je Putin maksimalno, geostrateški  “naplatio” bezumno obaranje njegovog borbenog aviona nad pograničnim dijelom Turske i Sirije u novembru 2015. godine. Zapravo, u završnici te priče Rusija je bezmalo usisala Tursku na teren svojih interesa u regionu i od nje napravila  ovisnog partnera. Time je Erdogana odvojila od SAD i NATO-a i više nego što je Ankari bilo neophodno. To je značajno smirilo ambicije Ankare i spram njenih glavnih rivala, a Rusima važnih zemalja, posebno Irana i Sirije. Sve ovo u  vidljivoj je mjeri moralo utjecati i na ukupnu ambiciju Erdogana u modeliranju  svog zamišljenog utjecaja među zemljama i liderima na koje je prenosio  “otomansku” ambiciju.

Ranije definirana vanjskopolitička linija utjecaja preko Albanije, Kosova, Sandžaka do Bosne i Hercegovine, izgleda da je vitalna još jedino u Sarajevu, ali to je već mnogo više unutrašnji problem bošnjačke sentimentalno-identitetske politike spram Turske i vlastite porošlosti. Za Erdogana je Bosna vazda bila mnogo manje važna nego što se htjelo vjerovati u mnogih od Bošnjaka. Racionalno za “imperiju”, i mnogo manje nego što je Ankari važna Srbija. Danas se samo još u Sarajevu iz Stambola mogu dijeliti uputstva i nalozi čak i u vezi sa minornim lokalnim odlukama kakve su one o dodjeli gradskih priznanja i školskih nagrada, kako se ne bi bilo u raskoraku sa nervoznim idejama “velikog brata” sa Bosfora.

Politički trgovac

Sve ovo, uz ostalo, dovelo je Erdogana, lukavog političkog trgovca koji je minulih godina izbjegličkom trgovinom uspješno manipulirao preplašenom Evropskom unijom, da pomisli kako se i sa Trumpom može napraviti zajednički biznis. Pritisnutom američkom predsjedniku, odjednom, nije na odmet čak i šutnjom iskazana podrška za domaće poteze koji nailaze na žestoke otpore. Uz to, obadvojica su strasni trgovci, mada iz različitih škola. Erdogan  iz one prastare, orjentalne, lukave, ako treba i uz “svilen gajtan” onda i tamo kad mu je žrtva  neoprezna i slabija. Trump je udžbenički primjer grubog finansijskog siledžije koji ne priznaje ni političko-institucionalne manire, niti je spreman na finese i lukavštine, a za onaj “svilen gajtan” vrat mu  je prejak.

Donald Trump
Aduti Erdogana jesu u činjenici da je još u NATO-u i to na važnoj “lokaciji” ali,  Alijansa ovakva kakva je očigledno nije baš najvažnija Trumpu. On je, bar za sada, percipira više kao trošak nego kao zaradu. Naravno, korištenje vazduhoplovne baze Incirlik još uvijek je potrebno Americi na Mediteranu, pa ona ideja Ankare iz vremena razlaza sa Obamom, kako će se razmisliti o otkazivanju aerodroma  Washingtonu, očigledno više ne igra. Što je još gore, Kurdi su u međuvremenu postali značajan igrač u borbi protiv ISIL-a u Raqqi i u Iraku. Pentagon je YPG-u, vojnom krilu organizacije Sirijskih Kurda (PYD) koje Erdogan smatra  saveznicima “terorističke” kurdistanske Radničke partije (PKK), oko nove godine poslao poveliki kontingent vojnih vozila i bornih kola. Nezadovoljstvo Ankare je bilo veliko ali, ono se više ne iskazuje i ne komentariše preglasno.  

Washingtonu se valja sada malo i umiliti kako bi se relaksirala omča Moskve oko vlastitog vrata. Veliko je pitanje kako će to ići, iz najmanje dva razloga. Prvi je da Putin neće tek tako pustiti Erdoganu da dovede u pitanje njihovu sadašnju tijesnu “saradnju” koja je za Moskvu strateška. Mirni su sa strane Crnog mora do Mediterana, neutraliziran im je NATO sa turske strane, i imaju odriješene ruke u Siriji i regionu prema kojem se otvaraju. Turska je uvučena i u borbu protiv terorista u regionu, čak i onih koje je Ankara snažno logistički suportirala do nedavno, pa je tako izvjesnije da će biti poraženi teroristi iz Iraka i Sirije koji bi, inače, krenuli na Kavkaz i u zemlje bivšeg Sovjetskog saveza oko Rusije u kojima je na desetine miliona muslimana.

Opsjednutost Erdogana Kurdima, koji i dalje ostaju za mnoge  u drami regiona igračka za potkusurivanje, naprosto ne uvažava očiglednu realnost: Kurdi su se tragom svega što im se dešavalo minulih godina, i politički i vojno, legitimirali tako da ih se više ne može gurati pod tepih, onako kako Erdogan uporno vjeruje da može
Novi momenat je i pragmatsko otopljavanje Washingtona i Moskve, temeljem čiste interesne matematike. U toj računici je i njihovo zajedničko lociranje, ne samo vojne, nego prevashodno energetske pozicije Turske. Ako se, doista, hoće mir, tu je omjer snaga suštinski bitan i mora se znati ko je ko. Tursko obaranje ruskog aviona, recimo, završilo je odgovorom Moskve koji je Erdogana doveo, bezmalo, na koljenima do Putina. Bombardovanje i ubistvo turskih vojnika greškom iz ruskog aviona u Siriji ovih dana u borbama za važnu Al Babu, završilo je rutinskim izvinjenjem ruske vrhovne komande i telefonskim razgovorom Putina i Erdogana u kojem je dogovorena – dalja proširena vojna saradnja! Što bi cinici kazali, incidente sa ruskim avionima vazda kapitaliziraju – Rusi. A što se Erdoganovih želja u trgovini sa Trumpom tiče, za sada je postignuto tek toliko da se “čeka dalja odluka Pentagona” o karakteru i obimu vojne saradnje sa njihovim važnim partnerom u porbi protiv terorista – Kurdima.   

Kibicer sa strane

Sve ovo, sigurno će biti i tema razgovora Erdogana sa Mike Pompeom, direktorom CIA, koji je upravo stigao u Tursku. Unaprijed su jasne samo dvije stvari, jedna je da će Erdogan opet postaviti, sada mnogo mekše, pitanje izručenja Fethullaha Gulena, ključnog optuženog za svo zlo u Turskoj a posebno za pokušaj udara lani.  Druga je, kako će odgovor biti onaj još uvijek važeći, da će se svaki eventualni postupak za izručenje Gulena voditi u SAD-u, a da to može trajati mjesecima, vjerovatnije i godinama. Pametnom jasno. Ono što je Erdoganu za sada preostalo u toj priči kao mogućnost bilo je da kod kuće uhapsi 55 ljudi optuženih da su na svaki način pomagali Gulenu koji je “organizovao puč”.

Bashar al-Assad
Dosadašnji bilans  Erdoganovih napora da olakša svoju dosta tešku situaciju na raznim vanjskopolitičkim frontovima, na kojima je, ne tako davno imao značajan uticaj, prilično je mršav. Morao je da pristane na mnoge ustupke povodom kojih se zaklinjao da ih neće ni u snu dati. Ne spominje više nikakvu, a kamo li bezuslovnu smjenu Assada, čak učestvuje sa sirijkom armijom, Rusijom, Hezbullahom i drugim vojnim formacijama protiv Assadovih protivnika na bojnim poljima. Sa Iranom ima hladno-pristojnu realciju, ali je Teheran i dalje u njegovim ambicijama neko prema kome treba imati kontrabalans. Sada ga nema. Sa Rusijom ima i obavezu i interes, ali ne i mnogo manevarskog prostora, da na te “balanse” u regionu utiče onako kako to uvijek njemu odgovara. Čini se da i pokušaj sa “orjentalnom” trgovinom, radi ravnoteže spram Trumpa, ne može iza leđa Putinu.   

Kad se sve sabere i oduzme, “sultan” se, sasvim izvjesno, poprilično zamjerio  šutnjom i muslimanima iz sedam zemalja sa Trumpove crne liste, ali i mnogima kod kuće što je to tako.Vjerovao je da bi tom šutnjom trgovao sa trgovcem.  Preciznog i jasnog odgovora za sada nema. Za preambiciozne i one koje je situacija ponijela, pa ih učinila poprilično nerealnim, to nije velika sreća. A može izazvati i nervozu i ishitrenost koji se javljaju redovno kod ambicioznih kada griješe. Pogotovo kada ni “partnera” u ovoj igri sa druge strane ne krasi bog zna kakva hladnokrvnost. 

Ranije definirana vanjskopolitička linija utjecaja preko Albanije, Kosova, Sandžaka do Bosne i Hercegovine, izgleda da je vitalna još jedino u Sarajevu, ali to je već mnogo više unutrašnji problem bošnjačke sentimentalno-identitetske politike spram Turske i vlastite porošlosti. Za Erdogana je Bosna vazda bila mnogo manje važna nego što se htjelo vjerovati u mnogih od Bošnjaka
Ostaje da se vidi na šta će ovaj pokušaj vađenja Erdogana iz situacije, kojoj je snažno kumovao, izaći. Jedino što je izvjesno jeste da ga u cijeloj toj priči  najhladnije, surovo matematički i racionalno promatra najvažniji kibicer sa strane, Putin! Ona šutna s predumišljajem kako bi se njome trgovalo nije problematična sa moralnog stanovišta, to u ovakvim igrama ne postoji, posebno ako taktika uspije. Ako ne, eto problema i sa Trumpom, i sa “braćom muslimanima” koje nije podržao kad im je bilo najgore, i sa partnerom iz Moskve koji vazda ozbiljno duma. Naravno u svoju korist, uglavnom uspješno.      
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi