Alternativna povijest

Piše: Ivan Šunjić

“Linija života” problematizira žensku sudbinu i njezinu repetitivnost u različitim vremenskim, prostornim i povijesnim odsječcima, pa će autoričini žanrovski interesi u kontekstu naše književnosti feminističke provenijencije predstavljati pravo osvježenje, a mada Emina Žuna nije žanrovska autorica niti piše u registru žanra, njezina književna nadahnuća proizlaze upravo iz žanrovske književnosti
Pred sam kraj prošle godine objavljen je prvi roman Emine Žune, nagrađivane autorice kratkih priča koje su zastupljene u nekolicini domaćih i regionalnih književnih publikacija. Na samom početku ove recenzije želi se istaknuti da se “Linija života” na bosanskohercegovačkoj proznoj sceni ukazuje u momentu kada je unutar, ali i izvan lokalnih okvira ponajbolje predstavljaju upravo – spisateljice. Prvenstveno se misli na dvije autorice čiji su recentni prozni ostvaraji doživjeli zavidnu recepciju.

Zahvaljujući “Satovima u majčinoj sobi” Tanja Stupar-Trifunović ovjenčana je prošlogodišnjom nagradom Europske unije za književnost, dok je Lejli Kalamujić iste godine pripala godišnja književna nagrada Istarske županije Edo Budiša za proznu zbirku “Zovite me Esteban”. Obje su knjige nedugo nakon objave dočekale i svoje drugo izdanje, a potonja i izvan granica Bosne i Hercegovine, što se u našim izdavačkim (ne)prilikama može smatrati presedanom.

Još je jedan razlog dovođenja u vezu ovoga prvijenca sa spomenutim tekstovima, a tiče se nadtematske preokupacije koja se provlači kroz proze ovih autorica. Sve tri u središte svoga pripovijedanja postavljaju ženski subjekt, a u njihovu tematskom korpusu istaknuto mjesto zauzima odnos majke i kćeri kao jedan od bazičnih odnosa pri njegovu de/re-konstruiranju i konstituiranju. Stilski rukopis T. Stupar-Trifunović odlikuje introspekcija, fragmentarnost i poetizacija prozne građe, Lejla Kalamujić pak od samih početaka ostaje vjerna formi kratke priče čije pripovjedne mogućnosti kontinuirano istražuje, a svoj narativni identitet uspostavlja na relacijskoj paradigmi osobnog, autorskog i generacijskog, dok je Emina Žuna nesklona ispovjednom diskursu i intimističkoj topici. U tom se smislu i ponajviše prezentira kao spisateljica izrazito romanesknog senzibiliteta.

Dvije Zlatke

“Linija života” roman je strukturiran u dva dijela kroz koja se ukrštaju dva glavna fabularna toka, a njegov prostorno-vremenski kompleks obuhvaća Bosnu u gotovo svim ključnim dvadesetstoljetnim društveno-političkim prijelomima i smjenama, sve do daleke nam 2156. godine. Junakinje romana dvije su Zlatke čije životne priče naizgled teku u dijametralno suprotnim pravcima. Zlatka iz prvog dijela romana žena je čiji je životni san o životu izvan provincije razbijen još u djetinjstvu neumoljivom očevom odlukom o obustavljanju njezina daljnjeg školovanja. I premda je njezina udaja bila posve slobodan izbor, brakom se iz jednog premješta u drugi kućni pritvor u kojem joj životne sokove ispijaju djeca, nevidljivi kućanski rad i svakodnevna rutina praćena kroničnim nezadovoljstvom i bezvoljnošću. Njezin napukli unutrašnji svijet urušava se kobnim događajem – tragičnom pogibijom kćeri Selme nakon čije se smrti prisiljena suočiti s činjenicom da njihov odnos i nije bio toliko prisan i da su njihovi svjetovi bili daleko jedan od drugoga.

Druga junakinja naša je suvremenica čija se priča odvija u poslijeratnom Sarajevu. Za razliku od prethodne, ova Zlatka emancipirana je i profesionalno uspješna žena, romanistkinja i fakultetska profesorica koja je svojevoljno odabrala ulogu samohrane majke. Budući da nosi breme ratnog iskustva i izbjeglištva, njezina je svakodnevica dugo bila obilježena osjećajem besmisla i suicidalnim mislima koji bi joj stvarali permanentni osjećaj samokrivnje i nezahvalnosti koji je pokušavala riješiti obrambenim mehanizmom – stalnim podsjećanjem na ratne užase i životne tragedije koje su je zaobišle i prema kojima su se njezina unutarnja previranja činila bezvrijednima.

Premda je uvijek uključena junakinjina točka gledišta, autoričina pripovjedačica od početka do kraja ostaje izvan pripovijesti, baš kao što i Lu kao strukturirajuća autorska sila Zlatkinih života ostaje izvan svijeta igrice u kojoj ih kreira
Rodivši Lu Zlatkin se život ponovno presložio, te je postala opsjednuta izgradnjom samo njihovog malog kozmosa u koji nitko nije imao pristup i koji je savršenom kontrolom štitila od izvanjskih utjecaja. Međutim, stvari se počinju mijenjati kada upoznaje oca dječaka s kojim se Lu sprijateljila u školi, zapravo unuka junakinje prvog dijela romana s kojom, osim bizarne fizičke sličnosti, igrom slučaja dijeli i jedan neobičan biljeg – ožiljak na dlanu, zapravo dodatnu liniju života. Pravocrtnost dviju fabularnih linija isprekidana je umetnutim pričama u kojima pratimo nekoliko Zlatki u različitim primarnim (iskustveno nam dohvatljivim) i sekundarnim (bližim ili daljim budućnosnim) okruženjima. Namjerno zbunjivani/a čitatelj/ica logiku njihove ne-povezivosti nazrijet će tek u epilogu romana koji bi, ukoliko bismo s čitanjem krenuli upravo od njega, uspješno ispunio funkciju uvoda, ali bi nas zakinuo za efekt spoznajne začudnosti na koju igra žanrovska književnost za čijim mehanizmima autorica poseže u iznalaženju i kombiniranju različitih pripovjednih rješenja.

Kraj romana moguće je iščitati na dvije razine. Njime se uvjetno rečeno zaokružuje ili, bolje reći, usložnjava sama priča koja se pomiče u bližu budućnost, a čitava se pri-povijest premješta u virtualni predio kompjuterske igre Kreacion čija je jedna od programerki sada odrasla Lu. Ona je zajedno s dvadesetak drugih igrača iz cijeloga svijeta dostigla visoki nivo igrice zadobivši pravo daljnjeg unapređenja svoga avatara što se sastoji u kombiniranju historijskih i biografskih podataka, te njihovom manipuliranju.

Gejmerica Lu zaigrala se s podacima dviju Zlatki čije je sudbine prerazmjestila ispitujući njihove različite verzije i mogućnosti kreirajući (in)varijante njihovih životnih pravaca koji će se u jednoj točki i presijeći. Uočit će se da je životnim varijantama mlađe Zlatke isprekidana priča starije u prvom dijelu romana i obratno te će se presresti i na kompozicijskoj ravni romana. Nadalje, motiv Luinog poigravnja s životima junakinja moguće je shvatiti i autoreferencijalnom ključu: “Nastojala je ući u glavu i jednoj i drugoj i pokušati osmotriti stvari iz njihovih perspektiva, u što većoj mjeri postati one. Činilo joj se da će to najlakše postići pisanjem, te je napisala i nekoliko kraćih priča o mogućnostima drugih Zlatki koje su proizašle iz dvije glavne Zlatke. Onda je sve to poslije iskoristila kao scenarističku osnovu svojih prvih izvedbi igrice Kreacion.”

Sekundarni svjetovi

Pritom je bitno prokomentirati i pripovjedni ton romana koji gotovo da se i ne mijenja. Premda je uvijek uključena junakinjina točka gledišta, autoričina pripovjedačica od početka do kraja ostaje izvan pripovijesti, baš kao što i Lu kao strukturirajuća autorska sila Zlatkinih života ostaje izvan svijeta igrice u kojoj ih kreira. Iako će njezino pripovijedanje uvijek biti suptilno intonirano, dapače, ironično, satirično, pa čak i mjestimice cinično.

Sekundarni svjetovi u kojima susrećemo Zlatkine (in)varijante pripadaju alternativnoj povijesti (osamdesete godine u kojima Tito još nije umro, devedesete godine u kojima se rat nije zbio i koji je djevojčicu Zlatku morio u vidu noćne more), ili utopijskom budućnosnom toposu (Zlatka koja živi u 22. stoljeću). “Linija života” na taj način problematizira žensku sudbinu i njezinu repetitivnost u različitim vremenskim, prostornim i povijesnim odsječcima, pa će autoričini žanrovski interesi u kontekstu naše književnosti feminističke provenijencije predstavljati pravo osvježenje, a mada Emina Žuna nije žanrovska autorica niti piše u registru žanra, njezina književna nadahnuća proizlaze upravo iz žanrovske književnosti. Tako će u jednom intervjuu, svojim uzorom priznati Margaret Atwood, autoricu koja deklarativno odbija etiketu znanstveno-fantastične spisateljice, te svoje romane svrstava u spekulativnu fikciju u kojoj se za razliku od SF-a ne govori o onome što će se možda moći odviti u budućnosti, nego o onome što će se vrlo brzo dogoditi u sadašnjosti, ukoliko se već nije zbilo.

“Linija života” roman je strukturiran u dva dijela kroz koja se ukrštaju dva glavna fabularna toka, a njegov prostorno-vremenski kompleks obuhvaća Bosnu u gotovo svim ključnim dvadesetstoljetnim društveno-političkim prijelomima i smjenama, sve do daleke nam 2156. godine
Kroz motive koje prepoznajemo kao konvencije žanra u romanu se spekulira o različitim aspektima svakidašnjice i alternativnih stvarnosti koje možda već živimo (Luini suigrači odlučuju žrtvovati stvarni život – u kojem ostaju samo fizički prisutni – kako bi isključivo nastavili samo virtualno postojati i u potpunosti preuzeti kontrolu nad kreiranjem ličnog timelinea).

Iako bosanskohercegovačka proza praktički i ne poznaje žanrovsku literaturu u ishodišnom smislu, Emina Žuna nije usamljena u koketiranju s žanrovskim pripovjednim modelima. Na ovom se mjestu valja podsjetiti na prije četiri godine objavljen roman “Čovjek iz podruma” Nihada Hasanovića. I suvremena hrvatska proza posljednjih godina pravi žanrovska skretanja što kritičari tumače žanrovskom reakcijom na sistemsku krizu te dezintegracijom kritički mimetične proze stvarnosnog prosedea.

Emina Žuna, čije se autorsko ime na našoj suvremenoj književnoj sceni dosada vezivalo uglavnom za kratku priču, svojim se romanesknim prvijencem predstavila kao spisateljica na koju bosanskohercegovačka proza – prepuna zjapećih poetičko-stilskih rupa – u budućnosti itekako može računati.

(strane.ba)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi