Borba protiv ravnodušnosti

Piše: Dino Mustafić

Kao što je ravnodušnost suprotnost ljubavi, umjetnosti, vjeri i nadi, na isti način je sjećanje suprotnost ravnodušnosti i svemu što je izaziva i čini
Sjećanje je važna komponenta nas samih, dio našeg bića. Naša iskustva na Balkanu su posebna, imamo potrebu i obavezu da prenesemo naša sjećanja kroz empatiju za druge, jer to otvara perspektivu budućnosti u kojoj se mržnja i ratovi neće ponavljati kao refren u istoriji. Način i odabir onoga čega se trebamo i moramo sjećati jedno je od suštinskih pitanja našeg društva. Na žalost, kod nas je sjećanje selektivno i filtrirano kroz političko-društveni odnos u kojem se istorijski događaji posmatraju bez konteksta i korelacije sa vremenom u kojem su se odigrali, a često smo svjedoci kako se poriču činjenice i njeguje kultura zaborava i laži.

Umjetnost je važna za čuvanje sjećanja, jer je priča o životu i pojedincu, osjetljiva je na manipulacije i prisvajanje, tiče se još uvijek živih ljudi, dok je istorija “slavna” i bavi se onim što je prošlo. Velika umjetnička djela nam pomažu osvijetliti i osvjestiti sadašnjost kroz našu prošlost, ma kako ona bila bolna ili teška, sramna ili časna. Umjetnički jezik jeste prostor budućnosti jer vjeruje da svijest i mašta u komunikaciji sa publikom stvara paralelni svijet mira i slobode.

Manipuliranje činjenicama

Zbog toga je prošlost česta inspiracija umjetničke kreacije, jer individualno sjećanje otvara mogućnost sopstvenog preispitivanja, nasuprot istorijskom pamćenju koje u svojim interpretacijama često relativizira činjenice, gleda iz vizure pobjednika i falsifikuje prošlost, pretvarajući je u mitomaniju epskog narativa. Hrabra, iskrena i  kritički angažirana umjetnost je jedan od načina da moralno preispitamo ulogu i odgovornost pojedinaca, kolektiviteta, državnih institucija u nasilju i teroru.

Teško je doživjeti nesreću, zaboraviti je još je teže… Mi ne možemo zaboraviti šta se dogodilo, ali moramo oprostiti. Da bi se to dogodilo, svaka riječ mora biti zapisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva izmjerena. Jedini način da to učinimo je da njegujemo kulturu saosjećanja i empatije.
Vladajuće političke elite na Balkanu jos uvijek manipuliraju činjenicama, slave zločince kao heroje i njeguju zaborav, jer tako produžavaju svoju moć i drže političku poziciju. Vrijedna književna, filmska, pozorišna, muzička i slikarska djela koja su nastala proteklih godina bila su kreativno sjećanje, osvajanje prostora slobode od prošlosti kao tjeskobe, zla i krvi. Takva djela koja su dodirivala istoriju i sjećanje na jedan odgovoran i human način kroz prizmu mikrosvijetova pojedinaca i žrtava, preskakali su sve podignute nacionalne barijere i zidove mržnje, budili samilost i vodili nas preispitivanju savjesti i pokajanja.

Umjetnost je i borba protiv ravnodušnosti kao nastavku zla koje ponižava žrtve i produbljuje jaz među etničkim zajednicama. Taj ponor i jaz su mogući prostor nekih budućih sukoba i nesporazuma.

Ravnodušnost prema zlu je neprijatelj dobra, budući da je ravnodušnost neprijatelj svega što uzdiže ljudsku čast. Ravnodušnost prema nečijoj tjeskobi jeste zločin, budući da ona samo povećava tu tjeskobu. Na kraju, ravnodušnost uništava svoj subjekt i svoj objekt. Ličnost koja je ravnodušna trpjet će isto kao i ličnost prema kojoj se ta ravnodušnost manifestira. Ravnodušnost je najviši stepen sljepoće i okrutnosti.

Sjećanje znači mogućnost dijaloga

Kultura sjećanja se mora njegovati i razvijati. Kao što je ravnodušnost suprotnost ljubavi, umjetnosti, vjeri i nadi, na isti način je sjećanje suprotnost ravnodušnosti i svemu što je izaziva i čini. To sjećanje implicira prepoznavanje vremena drukčijeg od sadašnjeg; to sjećanje znači mogućnost dijaloga: sjećajući se nekog događaja, u nama se ono ponovo rađa. Sjećajući se nekog lika, događaja, stavljamo se u vezu s njim.

Teško je doživjeti nesreću, zaboraviti je još je teže… Mi ne možemo zaboraviti šta se dogodilo, ali moramo oprostiti. Da bi se to dogodilo, svaka riječ mora biti zapisana, svaka suza izvagana i svaka žrtva izmjerena. Jedini način da to učinimo je da njegujemo kulturu saosjećanja i empatije, kako buduće generacije ne bi nikada ponovile okrutnosti prema onima koji su drugačije nacionalnosti ili vjerske pripadnosti.

Naša je epoha obilježena ravnodušnošću prema bezbrojnim žrtvama tolikih nepravdi, ali i prema našoj vlastitoj sudbini.

Ravnodušnost omogućuje odmjeravanje progresije zla koje minira humanističko i harmonizirano društvo.  Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije 18 godina, imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe. A ako ne, riskiramo postati žrtve vlastite ravnodušnosti. Indiferentni prema lekcijama naše prošlosti, bit ćemo takvi i prema nerazdvojivim nadama za budućnost.

Pravednost za žrtve zla i boli

I tako dolazimo do suštine : “Ako mi zaboravimo, bit ćemo zaboravljeni”. Čin sjećanja jeste milost i pravednost za žrtve zla i boli, za pojedince i za narode koji su bili izlagani teroru nacionalistickih mrakova koji su dominirali u ex Jugoslaviji početkom 90-ih. Pamćenje je otpor protiv tog nasilja.

Ako tko iz pijeteta i sjećanja želi isključiti jednu ili drugu masu žrtava, nije u pravu. Međutim, jednačenje žrtava ne znači izjednačavanje razloga koji su izazvali njihovu smrt
Pamćenje je osjećaj zajedništva svih ljudi, i onih koji u ovom času nisu vidljivi, otkriva njihovu prisutnost i budi odsutne, “pamćenje je čin ljubavi” kao što je zapisao pjesnik. Osobe, vrednote, čula, strasti, boje, oblici i mirisi, jesu; iako su vezani za tačno određen vremenski trenutak ne pripadaju samo tom trenutku, kao što i pjesma, napisana određenog dana i određene godine, ne pripada samo tom datumu, nego pripada sadašnjosti života i nastavlja da postoji i raste.

Takvo sjećanje, tijesno povezano s ljubavlju, ima malo toga zajedničkog s mehaničkim pamćenjem, sa sposobnošću uočavanja i čuvanja brojnih datuma i sa plačljivom sentimentalnom nostalgijom za prošlošću, promijenjenom i falsifikovanom u stanje koje bi trebalo biti bolje od sadašnjeg, premda je često bilo užasno i puno nedaća, nepravdi i poniženja.

Pamćenje je temelj svakog identiteta, pojedinca ili kolektiva, koji se zasniva na slobodnoj svijesti o sebi, i o vlastitim protivrjecnostima.

Sve žrtve

Sjećanje je garant slobode; stoga se etnokratije ne trude uzalud promijeniti i izbrisati pamćenje. Nacionalizmi ga falsifikuju i siluju, preko brojnih sredstava komuniciranja brišu ga podmuklim i lukavim interpretacijama što produbljuje ne samo zastrašujuće ponore među generacijama, nego i između jednog i drugog razreda u školi, stvarajući osobe koje su prijemčive za obmanu, manipulaciju i potčinjenost.

Ravnodušnost omogućuje odmjeravanje progresije zla
koje minira humanističko i harmonizirano društvo.
Ako se sjetimo onoga što se dogodilo prije 18 godina,
 imamo mogućnost izbjeći nove katastrofe.
A ako ne, riskiramo postati žrtve
 vlastite ravnodušnosti.

Posvetiti službeno određene dane žrtvama genocida, pokolja, ratova i ostalih zločinačkih katastrofa nije dovoljno, kao što nije dovoljno ni samo jednom na godinu odnijeti cvijeće na grob. Riječ je o simboličkom činu koji, ako mu nismo posve oduzeli značenje i pretvorili ga u puku retoričku konvenciju, ima autentičnu vrijednost i značenje kojim posvjedočuje osvješćenje čitave nacionalne i državne zajednice. Zato neće pomoći samo niti zakonska regulacija o kažnjavanju i zabrani poricanja genocida i ratnih zločina, to mora biti društveni proces koji će katarzično zaštititi forenzičnu istinu koja je utvrđena činjenično i objektivno.

Prijedlog da pominjemo zajedno sve žrtve različitih etnija, vojski koje su ratovale  na teritorijama sukoba, kod nekih budi protest i gnusanje. 
Neopravdani su ti otpori ukoliko se hoće razlikovati žrtve, kao da bi neke žrtve imale veće pravo od drugih da ne umru, da ne budu ubijene i zaboravljene. Ako tko iz pijeteta i sjećanja želi isključiti jednu ili drugu masu žrtava, nije u pravu. Međutim, jednačenje žrtava ne znači izjednačavanje razloga koji su izazvali njihovu smrt.

Umjetnici svijet osjećaju kroz puls srca, gledaju u život kao načelo najviše vrijednosti, zato postoji čvrsta veza između umjetnika i sjećanja, jer bez odgovornog i savjesnog suočavanja sa prošlošću nije moguća niti budućnost.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi