Blažen u svom neznanju kantonalni um nastavlja da se sramoti

Piše: Asim Mujkić

Već duže vrijeme politički establišment Kantona želi svesti Sarajevski univerzitet na svoju “kantonalnu”, “provincijsku” mjeru, po kojoj je kanton mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu. To se čini sistematski, kroz pritiske koji sežu od administrativno-financijskog discipliniranja, s ciljem preuzimanja kontrole popraćenih medijskim žutilom koje sistematski već godinama kriminalizira univerzitet, pa do svesrdnog učešća dijela akademske zajednice – tih stranačkih “spavača” među nama koji se po potrebi aktiviraju – koji saučestvuju u provincijalizaciji i komercijalizaciji visokog obrazovanja. Želi li, uistinu, na ispravan način regulirati javni univerzitet to podrazumijeva nekoliko sljedećih poteza koje mora povući odgovorna kantonalna vlada. Prvo, pogledati listu uspješnih univerziteta u okolini i šire. Drugo, analizirati što je to što doprinosi uspješnosti te institucije. Treće, preuzeti i prilagoditi našim pravnim okvirima taj zakonski okvir u kojem funkcionira taj univerzitet. Čevrto, i ne diraj više ništa!
Već neko vrijeme nad javnim univerzitetom u Sarajevskom kantonu lebdi bauk Nacrta novog zakona. Nije mi ovdje namjera ulaziti u detalje predloženih zakonskih rješenja. O njima najbolje govore stotine amandmana koje iznenadno probuđena akademska zajednica Sarajevskog univerziteta ovih dana prilaže. Također, ovdje ne namjeravam ulaziti u odgovornost same akademske zajednice Sarajevskog univerziteta, čiji dobar dio jeste glavni krivac zašto se uopće moglo desiti da se njihov univerzitet tretira kao otirač za noge svakog kantonalnog birokrate.


Ono na što ću se osvrnuti ovdje je “kantonalna filozofija” koja je omogućila takav destruktivni pristup. Dok se s njom ne raščisti periodično će nas salijetati slični nacrti, sve dok jednom akademska zajednica ne bude toliko uspavana, ili dovoljno kupljena/ucijenjena da slična paralegalna nakaza prođe i dovrši posao kantonizacije, drugim riječima, provincijalizacije Univerziteta u Sarajevu, da ga svede na “svoju mjeru”. Da, upravo to: već duže vrijeme politički establišment Kantona želi svesti Sarajevski univerzitet na svoju “kantonalnu”, “provincijsku” mjeru, po kojoj je – neka mi Protagora oprosti na ovom blasfemičnom parafraziranju – kanton mjera svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu. To se čini sistematski, kroz pritiske koji sežu od administrativno-financijskog discipliniranja, s ciljem preuzimanja kontrole popraćenih medijskim žutilom koje sistematski već godinama kriminalizira univerzitet, pa do svesrdnog učešća dijela akademske zajednice – tih stranačkih “spavača” među nama koji
se po potrebi aktiviraju – koji saučestvuju u provincijalizaciji i komercijalizaciji visokog obrazovanja. Sve se, naravno, pravda onako kako sve autoritarne vlade pravdaju svoje naume: uvođenjem reda i zakona, financijske discipline i izvrsnosti. Svođenje na kantonalnu mjeru vodi se unutar parametara koje zadaje nešto što bismo mogli nazvati “kantonalni um”.

Ideološka potkusurivanja

Kantonalni um, šta je to? Najprije to je specifičan fenomen dejtonske BiH koji se rađa u okolnostima naročite političke kompozicije ove zemlje po kojoj je politički suverenitet, dakle, stvarna, djelatna politička moć isporučena fragmentarno nižim instancama vlasti: entitetu RS i kantonima entiteta FBiH. Ti fragmenti su stvarni nositelji suverene moći, dok država kao cjelina ostaje tek njegov nominalni nositelj, čija je glavna funkcija u tome da je meta za ideološka potkusurivanja. To ne bi po sebi predstavljao problem da pozicija stvarnog, ne nominalnog nositelja političke moći na nužan način ne usmjerava i vlastitu proizvodnju naročitog političkog subjektiviteta koji, s obzirom da je stvarna suverena politička moć, jedino može oponašati nacionalno-državni obrazac. Tako je BiH kao cjelina jedan veliki inkubator partikularističkih nacionalnih državotvornih tvorevina u zametku (to sam svojedobno nazvao “etnopolisom”) koji orbitiraju oko svojih jezgri državotvornog razloga međusobno se sudarajući.

S druge strane, svaki politički establišment pojedine tvorevine, opet oponašajući nacional-državni obrazac, operira na način kako to čini svaki politički establišment bilo gdje: skrbeći za svoje samoodržanje na dominantnoj poziciji, neprekidno se boreći s pretendentima na prijestolje u vidu suparničkih frakcija političke elite. Reprodukcija na dominantnoj poziciji podrazumijeva – ukratko – ovladavanje institucijama i pozicijama koje održavaju mrežu političke moći, stvaranjem zakonskog okvira u skladu s imperativom održanja, te osiguranjem materijalnih uslova svoje vladavine: zaposijedanje resursa, njihova redistribucija, na način da oni ostanu u parametrima njihovog kruga uticaja.


Svaki politički establišment pojedine tvorevine, opet oponašajući nacional-državni obrazac, operira na način kako to čini svaki politički establišment bilo gdje: skrbeći za svoje samoodržanje na dominantnoj poziciji, neprekidno se boreći s pretendentima na prijestolje u vidu suparničkih frakcija političke elite
Budući da je kanton, ili entitet, po svojoj ideji provincija, to je proizvodnja kantonalnog, odnosno entiteskog političkog subjektiviteta provincijalna, palanačka (Konstantinović). Utoliko je “državotvornost” koja se time proizvodi sirovija, rudimentarnija, bahatija. Kantonalna politika na nužan način je “palanačka”, ograničena, ako, naravno, politiku shvaćamo kao način upravljanja “općim dobrima”. Diskurs takve politike koji se sastoji od specifičnih i ustaljenih obrazaca upotrebe određenih pojmova, fraza i predodžbi u najširem smislu unutar najužih parametara državotvornosti i svijest koja rezultira iz njihove svakodnevne upotrebe, možemo nazvati kantonalnim umom. Taj um, kao palanački um, sukladno tezi Radomira Konstantinovića, nužno je infantilan. Njegova infantilnost ogleda se, unutar nesigurnog šireg državnog okvira, u nezajažljivom nastojanju  kantonalnog subjekta da što prije prisvoji što je moguće više resursa, da se eliminira konkurencija u što je moguće većoj mjeri i svim sredstvima kao što je, naprimjer, kriminalističko ili sudsko procesuiranje, ili patriotskom diferencijacijom.

Budući da je kanton, ili entitet, po svojoj ideji provincija, to je proizvodnja kantonalnog, odnosno entiteskog političkog subjektiviteta provincijalna, palanačka (Konstantinović). Utoliko je “državotvornost” koja se time proizvodi sirovija, rudimentarnija, bahatija. Kantonalna politika na nužan način je “palanačka”, ograničena, ako, naravno, politiku shvaćamo kao način upravljanja “općim dobrima”
Usudom procesa monopolizacije moći, taj proces prisvajanja neminovno se nastavlja unutar same vladajuće strukture, pa se javljaju rivalske frakcije kao suparnici u borbi za prisvajanje ili operiranje resursima. Mandat za upravljanje općim dobrima – što je bit politike u predstavničkoj demokratiji – pretvara se u borbeni poligon za njihovo zaposijedanje, upravljanje, krčmljenje i profitiranje bilo lično, bilo kolektivno. To se čini preko zaposjednutih institucija odlučivanja i upravljanja – pri čemu se zaposijedanje obično obnavlja navodnim slobodnim i demokratskim izborima. Za razliku od razvijenijih zemalja gdje je posjednička klasa najprije ostvarila zavidnu ekonomsku i  kulturnu moć da bi tek onda preuzela političke i državne mehanizme kojim svoje privilegije štiti, kantonalno vladanje karakterizira najprije zaposijedanje (oružano ili kvazidemokratsko), a tek potom slijedi intenzivan proces akumulacije bogatstva i moći kao i profiliranje vladajuće klase, pri čemu mnogi pretendenti i njihove grupe moraju otpasti. Utoliko je kantonalni politički subjekt agresivniji i nemilosrdniji naspram, recimo, konsolidiranog buržuja na Zapadu koji može priuštiti, s vremena na vrijeme, stanoviti slobodni prostor unutar kojega podanici mogu donekle sebe ostvarivati u slobodi. U kantonu se radi o preuzimanju, smanjenju slobode.

Ideološki etnonacionalni cilj

Dakle, nakon teritorijalnog zaokruženja svoga etničkog dijela BiH, nakon konsolidacije vlasti etnopolitičke elite unutar svoje provincije, pristupa se sistematskoj delegitimaciji suparničkih, ispočetka nenacionalnih/građanskih političkih opcija, potom neposlušnih unutarstranačkih frakcija, a potom kroz kreiranje mreže zakona prema svome liku, pristupa se konsolidaciji raspodijeljenjih i zaposjednutih resursa, pogona i institucija. U tom zaposijedanju i prisvajanju na red je došlo i opće dobro obrazovanja.

Predloženi nacrt nije početak tog zaposijedanja, dapače, školstvo se zaposijeda već decenijama, kroz etnnacionalističke intervencije u zakonski okvir, zatim kurikulum, najprije predškolskog i školskog, a evo vidimo na kraju i visokoškolskog obrazovanja, s obzirom da će prema famoznom Nacrtu sada kantonalni referent biti referentna tačka za nastavne planove i programe univerzitetskih predmeta, ukratko od astrofizike i ontologije do event marketinga. Nacionalni kurikulum, instalacija vjeronauka kao alfa narativa etničkog markiranja, drugim riječima kao instrumenta ritualizacije ideološkog pripadanja, od vrtića, preko osnovne pa sve do srednje škole, treniranje religijsko-obredne osjetljivosti univerziteta instaliranjem obrednih prostora ili rituala u prostor univerziteta, samo su najvidljiviji primjeri tog historijata aproprijacije školstva.



Taj um, kao palanački um, sukladno tezi Radomira Konstantinovića, nužno je infantilan. Njegova infantilnost ogleda se, unutar nesigurnog šireg državnog okvira, u nezajažljivom nastojanju  kantonalnog subjekta da što prije prisvoji što je moguće više resursa, da se eliminira konkurencija u što je moguće većoj mjeri i svim sredstvima kao što je, naprimjer, kriminalističko ili sudsko procesuiranje, ili patriotskom diferencijacijom
Obrazovanje danas treba do kraja instrumentalizirati najprije za ideološki etnonacionalni cilj: proizvodnju poželjnog tipa etničkog građanina, “etnonacionalno-osviještenog građanina”. U dodatku ovih opsežnih mjera treba dodati višegodišnju masovnu kampanju praćenu medijskom površnošću kriminaliziranja Sarajevskog univerziteta. Fabricirale su se afere, zastrašivanje je vršeno stalnim financijskim inspekcijama. Svi ti postupci stvorili su uslove za ovaj posljednji korak: potpuno preuzimanje univerziteta i njegova puna instrumentalizacija u službi vladavine kantonalne etnonacionalne oligarhije iza koje čuče stvarni razlozi: tu instrumentalizaciju treba provesti zarad usko-partikularnih, grupno-interesnih ciljeva dominantne elite s ciljem ovladavanja mjestima statusne moći profesora, dekana, rektora, pozicijama s kojima se može raspolagati ili trgovati kao s javnim resursom u međupartijskim ili međuklanovskim preslagivanjima, a potom ovladati intelektualnim i financijskim tokovima javnog univerziteta.

Normativna stega kojom se pritišće akademska zajednica, stega kojom obiluje Nacrt zakona, oduzimanje stvarne moći odlučivanja od Senata i njezino izručivanje upravnom odboru koji je većinski konstituiran – kojeg li iznenađenja – od strane ljudi koje blagoizvoljeva imenovati kantonalna vlada, najdirektniji je atak na autonomiju univerziteta i akademsku slobodu koji predstavljaju sami razlog postojanja univerziteta. Svesti univerzitet, kao javnu instituciju, na rang drugih javnih institucija – tako glasi palanački infantilno-egalitaristički rezon koji odiše rigidnošću maoističke kulturne revolucije, neintelektualnošću, antiakademizmom.

Sloboda imaginacije

Kaže tako jedna odredba Nacrta da će se insistirati na praksi koju, naravno, treba da plati matični fakultet. Praksa? Kantonalni um niti ne sluti da je jedina praksa prilična univerzitetu istraživanje koje svuda na svijetu plaća država i to investiranjem u razvoj instituta, što je hronično najzapostavljeniji dio kantonalnog visokog obrazovanja. Ako su, pak, za neke druge vidove prakse zainteresirani privredni subjekti ili institucije, one treba da uđu u pregovore s univerzitetom i jasno postave svoje ciljeve, da pokažu inicijativu u borbi za buduće kadrove. To nalaže zdravi razum. Ovdje se stvari postavljaju naopako, da univerzitet ide i moli firme da primaju studente na praksu kako bi umilostili nekog kantonalnog referenta.

Ili, šta reći o predloženoj odredbi da kantonalno ministarstvo ima uvid u elektronsko ocjenjivanje i studentske dosjee. Čovjek se prosto zapita kako nekom takvo što može pasti na pamet. Ali, onda se sjeti da se tu radi o kantonalnom umu i stvari postanu jasnije i nekako mu bude lakše. Kantonalni um u svojoj partikularističkoj infantiliji ne može znati za univerzalne koncepte kao što je “tajnost podataka”, “fundamentalna ljudska prava i slobode” koja se ovim prijedlogom flagrantno krše.

Nacionalni kurikulum, instalacija vjeronauka kao alfa narativa etničkog markiranja, drugim riječima kao instrumenta ritualizacije ideološkog pripadanja, od vrtića, preko osnovne pa sve do srednje škole, treniranje religijsko-obredne osjetljivosti univerziteta instaliranjem obrednih prostora ili rituala u prostor univerziteta, samo su najvidljiviji primjeri tog historijata aproprijacije školstva.
Blažen u svom neznanju kantonalni um nastavlja da se sramoti u svom Nacrtu pa kaže kako univerzitet mora biti usklađen sa zahtjevima tržišta. Kantonalnog, čijeg li? Nije li, kao prvo i osnovno, zadaća svake egzekutivne vlasti stvoriti uvjete za tržišno poslovanje? Ne, to je, prema kantonalnom umu, zadatak i odgovornost univerziteta koji upisuju punoljetni ljudi koji imaju svoje želje i planove kojima će sada kantonalni um određivati šta mogu a šta ne mogu studirati, i time nastaviti s najgrubljim kršenjem fundamentalnih ljudskih prava, recimo onog o pravu na obrazovanje u skladu sa svojim planovima, željama, mogućnostima.

Ili, šta reći o predloženoj odredbi da kantonalno ministarstvo ima uvid u elektronsko ocjenjivanje i studentske dosjee. Čovjek se prosto zapita kako nekom takvo što može pasti na pamet. Ali, onda se sjeti da se tu radi o kantonalnom umu i stvari postanu jasnije i nekako mu bude lakše
Ovi i niz drugih skandaloznih primjera pokazuju samo jedno, naime, da je duh univerziteta nespojiv s duhom palanke, a kantonalni um s univerzitetskim umom. Želi li uistinu na ispravan način regulirati javni univerzitet to podrazumijeva nekoliko sljedećih poteza koje mora povući odgovorna kantonalna vlada. Prvo, pogledati listu uspješnih univerziteta u okolini i šire. Drugo, analizirati što je to što doprinosi uspješnosti te institucije. Treće, preuzeti i prilagoditi našim pravnim okvirima taj zakonski okvir u kojem funkcionira taj univerzitet. Četvrto, i ne diraj više ništa!

Vidjet će se u tim zakonskim okvirima da je smisao univerziteta sloboda koja omogućuje držanje imaginacije otvorenom o bilo kojoj naučnoj disciplini, a sloboda imaginacije, sa svoje strane treba iznova da dovodi u pitanje dosadašnje spoznaje i da predlaže nove. Smisao uloge države (ili neke njene provincije) u svemu tome je da u tome prepozna resurs, da identificira način kako da to pretoči u sveopću dobrobit – što je u ovom trenutku nemoguće bez razgranate mreže istraživačkih instituta, da u to investira i da bude što dalje od kapija univerziteta. Onaj ko to ne prepoznaje ne zaslužuje ni državu ni obrazovanje.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi