Da se kaže ono što se nije reklo onome ko odlazi, dok je bio tu

Piše: Ahmed Burić

Svijet će Predraga Matvejevića pamtiti kao velikog intelektualca, humanistu i zagovornika slobodne riječi, esejistu i profesora koji u svakoj kulturi na mediteranu zauzima značajno mjesto
Takve te vijesti uvijek nađu, a kao previše je smrti u ovo gadno, bešćutno neljudsko vrijeme, isprva reagiraš tako da si zabilježio tu stvar, i da je, kao i stotine drugih, našla mjesto u sve većem fileu “oni kojih više nema.” Kao da je prošlo vrijeme žalovanja, kao da prolazimo kroz neki teški ispit, neki biblijski potop, poslije kojeg će zasjati sunce, i poslije kojeg nećemo biti ovako jadni, sebični i preplašeni. Da ćemo znati dijeliti.

Bivša povijest

Predrag Matvejević (1932.-2017) bio je čovjek dijeljenja. Što kod intelektualaca i nije prečest slučaj: u nas je tako, kad čovjek osvoji neko znanje i format, često se učauri u vlastitom samozadovoljstvu i ostane neka okamenjena figura, neka bivša povijest koja ne razmjenjuje ni znanje ni energiju. Predrag, shodno, valjda, svome imenu, nije htio postati takav i ostao je otvorena knjiga. Takvih ljudi skoro da više nema, on je bio pozitivan Hercegovac, odnosno Bosanac, i pored neosporivog mjesta u evropskoj kulturi znao je šta se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, znao je “ko puca”, i nosio je sa sobom svoje mostarsko porijeklo, svoje ruske korijene, kratki sarajevski dio biografije, u koje je bio pristigao na studij. Evo, neka se sada zna i šta je povjerio kad smo se vidjeli na Evropskim književnim susretima: “Ja sam vam bio izabrao Sarajevo, došao ovdje studirati, ali tada su me napale teške depresije. To se tada liječilo elektroškovima, i moram vam reći da sam oko toga teško propatio. Te su me traume, nekako, i odvele dalje.”

Baš kao što je potopljen dobar dio Bosne i Hercegovine, kad su počeli ratovi devedesetih. A jedan od likova koji su nekako sjali, ako se tako može reći, nepotopivošću, bio je Predrag Matvejević. I zato je misao o jezeru kojeg više nema, zapravo, misao o njemu
Ovakvi tekstovi s egzaktnim povodom – a kud ćeš egzaktnijeg nego kad nekoga nema – “vole” metafore. Ali, kad su ljudi pravi, onda ni metafore nisu figure, nego su se stvarno dogodile: negdje kad sam doznao da je Predrag Matvejević otišao s ovog svijeta, doznao sam i da je nestalo Jablaničko jezero. Da ga je, iz nekog razloga prodaje struje, Elektroprivreda BiH, cijeloga ispustila i da su se ljudi oko jezera našli, blago rečeno u čudu. Sve ono što su radili na tom jezeru, lovili ribu, pravili čamce, dočekivali goste, sve je to sada nestalo, a na dnu, koje je danas blatnjavo i muljevito tlo, stoje u šezdesetim potopljeni ostaci sela, iz zemlje vire nišani, okolo stoje čamci i splavovi i sve izgleda kao jedna postpotopna slika, neke upravo otkrivene Atlantide koja je stajala potopljena, da bi smo utvrdili da je na njezinom mjestu stajao svijet koji je tu bio i prije, ali je potonuo. Baš kao što je potopljen dobar dio Bosne i Hercegovine, kad su počeli ratovi devedesetih. A jedan od likova koji su nekako sjali, ako se tako može reći, nepotopivošću, bio je Predrag Matvejević. I zato je misao o jezeru kojeg više nema, zapravo, misao o njemu.

Čitam zapis koji mu je posvetila njegova kći Suzana, prvi sam je put vidio kad mi je bilo 17, na koncertu grupe “Boa”, pjevala je prateće vokale novoromatničarskoj atrakciji čiju muziku i danas volim, a poslije nas je život upoznao, načinio i prijateljima. Mislim o tome kako je svaki tekst, zapravo, vježba za govor nad otvorenim grobom, tako je i svaki in memoriam, zapravo, način da se kaže ono što se nije reklo onome ko odlazi, dok je bio tu.   

“Bila je to posljednja, mračna godina
Svi su jadikovali za umrlima
Za rokerima
Umjetnicima
Piscima
Kao nagradu Bob Dylan je dobio Nobela
Za preživljavanje
Nije išao na uručenje
Možda je osjećao da nije Pynchon
Za njega je zapjevala Patty Smith
Pisce ionako više nitko ne čita
Englezi su odlučili da im je dosta
Pa su dobili novu čeličnu damu, s dijamantnim potpeticama,
A pola ih se prijavilo za nove putovnice
Amerikanci su izgubili
Pamet
Ne želim tom bezumlju dati ime
Posebno ne u tatinoj pjesmi.”

Životni prtljag

Za nekog ko piše posljednji pomen ocu ne možeš reći da je u pravu, to je, naprosto, tako i nije moglo biti drukčije. U pravu je recimo Marko Tomaš, kad piše da “nismo znali slušati profesora. Nikada ništa nismo naučili. Tko ne sluša razum, robovat će gluposti. Tko unakazi ljepotu, živjet će u ruglu.”

Rezolutan u borbi brotiv ljudske gluposti, zaslužan za širenje slobode misli i kulture dijaloga, zagovornik otvaranja tadašnje Jugoslavije prema svijetu i njegovim demokratskim standardima, polemičar i latinist, sve je to sa svojim životnim prtljagom kojeg je dostojanstveno nosio bio Predrag Matvejević. Nije mu smetalo ni da kao gospodin u poodmaklim godinama napiše da je svu tu bagru trebalo osuditi, “sudom strožijim od haškog”. Sve te što su huškali i svoja pisanija stavljali direktno u rasturanje Bosne i Hercegovine, sve te ćosiće, đoge, (v)aralice, vuletiće, pešorde –  sav taj otpad i jad što ne razumije porijeklo vlastitog straha od drugog.

Mislim o tome kako je svaki tekst, zapravo, vježba za govor nad otvorenim grobom, tako je i svaki in memoriam, zapravo, način da se kaže ono što se nije reklo onome ko odlazi, dok je bio tu
U tome otvaranju prema drugom i drugačijem, teško da je bilo većeg i značajnijeg od Predraga Matvejevića. Uz svu onu blagost, blagu naivnost rekao bih, koju, valjda, imamo svi mi uvjereni da trebamo poći za riječima, za slovima i knjigama, i da njima možemo spriječavati vojne štabove i planove masovnih uništenja. “Ali, šta bismo bili bez te ’naivnosti’?”, kao da odnekud čujem Predraga Matvejevića. Ništa, isušena kaljuža jezera, o kojoj ću uvijek misliti kad pomislim o nekome tako bliskom, iz Mostara, sasvim drukčijem, ali na nekom istom putu. I istom zadatku. Mediterana, kruha, humanizma i ljudskosti...

U tome otvaranju prema drugom i drugačijem, teško da je bilo većeg i značajnijeg od Predraga Matvejevića. Uz svu onu blagost, blagu naivnost rekao bih, koju, valjda, imamo svi mi uvjereni da trebamo poći za riječima, za slovima i knjigama, i da njima možemo spriječavati vojne štabove i planove masovnih uništenja
I uvijek ću se sjećati onog vagon restorana, na pruzi Mostar-Sarajevo, gdje su nas smjestili ljudi iz centra Andre Malraux, da putujemo i gledamo: nas koji znamo da se podsjetimo, a one koji su došli da vide taj čudesni, a tako jednostavni put tih, oko 130 kilometara čiste magije iz koje iz brdsko-planinskog masiva silazite preko granice Mediterana i kontinenta u dolinu koja izlazi na Sredozemlje, u pupak svijeta, ako se tako može kazati. Pjevali smo, uglavnom sevdalinke, i pili vino. Neka je draga gospođa donijela svoju “Blatinu” u plastičnom kanisteru, i krenula je veselica: bijela linija od tunela je promicala kao neka ubrzana traka notne sveske, likovi su promicali dva Predraga, Matvejević i Lucić, Vidosav, pokojni Daco, Dino, sve to pobratimvstvo lica u vozu i neke mediteranske tužne pjesme o boli i nesretnoj ljubavi i vlak koji u jednom trenutku biva i vozom i ide preko nadvožnjaka ispod kojeg je jednom bilo jezero.

Kojeg više nema. Kao ni čovjeka koji je, zapravo, bio jedna vrsta jezera, blagi i lijepi čovjek u vremenima zlim i ružnim. Svijet će Predraga Matvejevića pamtiti kao velikog intelektualca, humanistu i zagovornika slobodne riječi, esejistu i profesora koji u svakoj kulturi na Mediteranu zauzima značajno mjesto. Meni, pak, ostaje da ga upamtim kao pjevača sevdalinki, koje je pjevao (za)noseći ih u starogradsku romansu, malo po ruski kad vratim ta sjećanja, ili već sad upisujem kod genotipa, žalujući. Za čovjekom s očima boje ugaslog jezera.  
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi