Thomas More i Amir Kebir svoga vremena

Piše: Saeid Abedpour

U svakom razdoblju, posebno u prvim godinama poslije Revolucije, Hašemi je davao prednost praštanju nad osvetom, toleranciji nad destruktivnim polemikama, i općem dobru nad cjepidlačenjima i insistiranju na sitnim, makar i istinitim detaljima. Da bi odigrao takvu ulogu, mnogo je žrtvovao. Klevetan je i napadan primajući brojne etikete. Napadali su ga radikali i politički protivnici. Neuki su mu prijatelji nanijeli isto onoliko udaraca koliko i zakleti protivnici i neprijatelji
Kada je 1874. godine Amir Kebir, veliki vezir tadašnjeg iranskog šaha, po prvi puta izdao dekret o obaveznom cijepljenju protiv variole, grupa tadašnje iranske uleme i vjerskih autoriteta proširili su priču kako se cijepljenjem, ustvari, u tijelo čovjeka unose džini! Amir Kebir je naredio da se svakome ko odbije cijepljenje naplati novčana kazna u iznosu od pet tomana. Međutim, utjecaj uleme bio je jači i od zaprijećene kazne. Bogatiji slojevi stanovništva platili su kaznu i izbjegli cijepljenje, a oni siromašniji su se mahom skrivali. Nakon kraćeg vremena doveli su Amiru Kebiru nekoliko osoba čija su djeca umrla od variole. On je plačući kazao: “Mi smo odgovorni za neznanje našega naroda. Da smo izgradili dovoljno škola, ta ulema ne bi imala toliki utjecaj.” Vrijeme stagnacije i propadanja mnogih naroda počelo je onda kad je mišljenje zamijenjeno “slijeđenjem”, rad i trud “molitvom”, razmišljanje o velikim planovima i ambicijama “zadovoljavanjem malim stvarima i skromnošću”, a volja za upornim traganjem i stizanjem do cilja “sudbinom”.

Amir Kebir je svojim potezima izazvao velike pritiske i napade od članova obitelji iranskoga šaha, što će dovesti i do njegove brze smjene, a potom i do šahovog dekreta o njegovom smaknuću. Činilo se tada da će se priča o “Amir Kebirima” ciklično ponavljati u historiji Irana. Ali, život Hašemija Rafsandžanija poremetio je to ciklično ponavljanje. Prekinuo je taj krug pokazujući kako se može biti “čovjek za sva vremena” i istovremeno ostati na političkoj sceni.

Mislilac, državnik, političar, vjerski učitelj

Prisjetimo se sir Thomas Morea. I on je istrajavajući na svojim stavovima i uvjerenjima na koncu žrtvovao i vlastiti život. Stigao je i do položaja kancelara i vrhovnog sudije, ali nije udovoljio zahtjevu Henrya VIII koji je očekivao njegov pozitivan odgovor. More je trebao odobriti kraljev razvod i ponovnu ženidbu sa Anne Boleyn, ženidbu koja je bila predmetom spora engleskog kralja s Crkvom. Rekao je kralju da ne može prihvatiti njegov zahtjev. Na nagovore prijatelja i rodbine da potpiše dekret, More je odgovorio: “Ako ti zbog svojih uvjerenja odeš u raj, a ja u pakao, jesi li spreman poći sa mnom u pakao, zarad našeg prijateljstva?”

Hašemi nije bio ona vrsta revolucionara kakvi bijahu Trotsky ili Che Guevara. Nije bio ni kao neki drugi revolucionari Trećeg svijeta koji bi pobjedom revolucije započinjali osvetnički pohod protiv političkih protivnika. Hašemi je nasuprot nasilju i radikalizmu uobičajenom za mnoge revolucije, bio važan faktor umjerene i racionalne politike
Akbar Hašemi Rafsandžani (1934-2017), iranski mislilac, političar, državnik i vjerski učenjak, bio je Thomas More i Amir Kebir svoga vremena. S tim što nije skončao kao njih dvojica. On je dočekao pobjedu revolucije za koju je godine proveo u zatvoru trpeći mnoga mučenja. I u proteklih trideset i osam godina kao jedan od najviših zvaničnika Islamske Republike Iran, imao je važnu ulogu u uspostavljanju i afirmaciji Islamske Republike.

Dok je čitav jedan život pokušavao oživiti uspomenu na Amira Kebira, Hašemi je, ustvari, postao Amir Kebir svog vremena. I to vrlo uspješan Amir Kebir. Napisao je i knjigu o njemu, toj legendi suvremene političke historije Irana. Upoznajući se s neuspjesima Amira Kebira uspio je razbiti tabu o tragičnom skončavanju iranskih reformatora prije sebe. Hašemi nije postao ni drugi Thomas More. Hašemi nije bio ona vrsta revolucionara kakvi bijahu Trotsky ili Che Guevara. Nije bio ni kao neki drugi revolucionari Trećeg svijeta koji bi pobjedom revolucije započinjali osvetnički pohod protiv političkih protivnika. Hašemi je nasuprot nasilju i radikalizmu uobičajenom za mnoge revolucije, bio važan faktor umjerene i racionalne politike. Stabilnost poretka, njegovo discipliniranje i održavanje smatrao je izravno ovisnim o društvenoj inkluziji i političkom sudjelovanju različitih političkih i društvenih grupa, odnosno ovisnim o suzdržavanju od radikalizma. Njegova sklonost miru i toleranciji, teško je padala srditim revolucionarima željnim osvete.

Što je više optuživan, to je bivao sve usamljeniji. Hašemi je znao da radikalan pristup vršenju vlasti skončava u destrukciji samih temelja poretka. Stoga se u pojedinim trenucima odvažno suprotstavio pogrešnim političkim odlukama
U svakom razdoblju, posebno u prvim godinama poslije Revolucije, Hašemi je davao prednost praštanju nad osvetom, toleranciji nad destruktivnim polemikama, i općem dobru nad cjepidlačenjima i insistiranju na sitnim, makar i istinitim detaljima. Da bi odigrao takvu ulogu, mnogo je žrtvovao. Klevetan je i napadan primajući brojne etikete. Napadali su ga radikali i politički protivnici. Neuki su mu prijatelji nanijeli isto onoliko udaraca koliko i zakleti protivnici i neprijatelji. Nanesena mu je velika nepravda. Trpio ju je stoički i dostojanstveno. Uvijek je s osmijehom pozivao narod na strpljenje i suzdržanost. Unutrašnji neprijatelji optuživali su ga za reviziju i skretanje s puta revolucije i udaljavanje od vrhovnog vođe.

Što je više optuživan, to je bivao sve usamljeniji. Hašemi je znao da radikalan pristup vršenju vlasti skončava u destrukciji samih temelja poretka. Stoga se u pojedinim trenucima odvažno suprotstavio pogrešnim političkim odlukama. Njegova nezamjenjiva uloga u mnogim je dešavanjima bila od presudne važnosti: djelovanje nakon terorističkog napada na Stranku Islamske Republike (kada je smrtno stradao veliki broj visokopozicioniranih članova stranke); u ratu, okončanju rata i prihvatanju primirija i mira, izboru novog iranskog vrhovnog vođe nakon smrti Imama Homeinija, u poslijeratnom razdoblju obnove i izgradnje, vanjskoj politici. Stoga ga se s pravom svrstava u sam vrh najzačajnijih muslimanskih političkih ličnosti u svijetu.

Nikada nije pristao na očaj i beznađe

Mudar političar i državnik, koji je u svom prilično dugom političkom životu (bezmalo šezdeset godina) mnogo puta bio na korak do smrti, puno puta se suočavao s neuspjehom i beznadežnom situacijom, nikada nije pristao na očaj i beznađe. Vidio je dalje od mnogih političara u islamskom svijetu. Bio je misleći revolucionar, pragmatičan političar, i nadasve umjeren čovjek sa svim ljudskim greškama. Na političkoj je sceni iskusio uspone i padove, pobjede i poraze, svjedočio smjenama elita i promjenama ponašanja među prijateljima i političkim takmacima. Vidio štošta lošega kod svojih nekadašnjih prijatelja, mnogo zavisti, mržnje i nepoštenog rivalstva. Snagom vlastitog promišljanja i dubokog poznavanja religije i politike, uspio je dokazati da se može ostati vjeran načelima i vrednotama koje nisu na prodaju. Ostao je vrijedan moralnim načelima poštenog političkog nadmetanja.

Na političkoj sceni Irana, podijeljenoj na desnicu i ljevicu, Rafsandžani je nastojao oblikovati umjerenu struju političkog centra koja vodi politiku racionalnosti i razboritosti. Bio je napadan od ljevičara koji su u prvim godinama revolucije vladali društvenom i političkom scenom Irana. Protivio se njihovom radikalizmu u politici i političkoj ekonomiji, uvijek nastojeći biti korektivnim faktorom i usmjeravati političke tokove ka “sredini”. A u razdoblju prevlasti ekstremne desnice, zauzeo je jasan stav i upozoravao na opasnosti koje iranskom društvu prijete od jeftinog političkog populizma Ahmedinedžadove i njoj sličnih struja. Uviđao je da se iza tog političkog ekstremizma, a sve pod plaštom odbrane islama i islamskog poretka, svjesno ili ne, krije rušilački pohod na političke i ekonomske temelje iranskog društva.

Na političkoj je sceni iskusio uspone i padove, pobjede i poraze, svjedočio smjenama elita i promjenama ponašanja među prijateljima i političkim takmacima. Vidio štošta lošega kod svojih nekadašnjih prijatelja, mnogo zavisti, mržnje i nepoštenog rivalstva. Snagom vlastitog promišljanja i dubokog poznavanja religije i politike, uspio je dokazati da se može ostati vjeran načelima i vrednotama koje nisu na prodaju
Hašemi Rafsandžani obnašao je vrlo važne političke dužnosti. Bio je predsjednik države u dva mandata, zapovjednik oružanih snaga Irana tijekom rata, predsjednik Parlamenta, predsjednik Vijeća eksperata (izborno tijelo koje bira vrhovnog vođu), i na koncu, posljednjih godina predsjednik Vijeća za verifikaciju državnih politika (doslovno, Vijeće za procjenu cjelishodnosti). Sve ove važne političke funkcije nikada nisu utjecale na njegovu jednostavnost i blizak odnos s narodom. Položaji ga nisu mijenjali. Nije se uzoholio, niti postao svojeglav, samodovoljan i samoživ, niti grub i radikalan. Hašemi na početku revolucionarne političke borbe i netom nakon pobjede revolucije nije se skoro nimalo razlikovao od Hašemija od prije nekoliko sedmica. Iskren, otvoren, mudar, pronicljiv, tolerantan, razborit, umjeren i suprotstavljen svakoj vrsti ekstremizma. Takav je bio i ostao do kraja.

Rafsandžani je bio jedna od ključnih ličnosti islamske revolucije u Iranu. Jedan od trojice Homeinijevih najbližih saradnika, uz Hameneija i Beheštija koji je zajedno s još 72 visoka dužnosnika Stranke Islamske revolucije mučki ubijen u terorističkom napadu juna 1980. godine. Hamenei i Hašemi preživjeli su taj atentat, ali i više njih nakon toga.

Otvaranje puta dijalogu i suradnji

Valja podsjetiti da Hašemi nije bio ni tipičan vjerski učenjak ni tipičan političar. Od njih ga je razlikovala sposobnost mišljenja. Bio je politički mislilac. Probleme Irana i islamskog svijeta promišljao je izvan uskih ideoloških i fanatičnih, isključivih vizura. Vjerovao je da glavni problemi islamskog svijeta jesu neznanje, neobrazovnaost, distanciranje od racionalnosti, nesuvislo pristupanje Kur’anu i Sunnetu, kao i slijepo slijeđenje svjetskih sila, a iznad svega ekstremizam, nedostatak kulture i protivljenje postignućima svekolike ljudske civilizacije.

Hašemi nije dijelio uvjerenje onih muslimana koji u svemu što dolazi sa Zapada vide samo zlo, nije vjerovao u konfrontaciju sa Zapadom i potiranje svake racionalnosti i tehnoloških postignuća suvremenog svijeta. Naprotiv. Bio je sljedbenik one generacije iranske uleme koja je 1906. godine igrala značajnu ulogu u Konstitutivnoj revoluciji. Njegovo razumijevanje islama bilo je pod utjecajem naučavanja Imama Homeinija, Allame Tabatabaija i Mutahharija: traganje za pomirenjem racionalnosti i duhovnosti u vjeri. Ekstremne ideje nisu ga privlačile. Nastojao je interpretirati i provoditi politiku ravnoteže između racionalnosti i religioznosti, te odanosti idealima slobode, političke neovisnosti i ljudskog dostojanstva.

Vjerovao je da glavni problemi islamskog svijeta jesu neznanje, neobrazovnaost, distanciranje od racionalnosti, nesuvislo pristupanje Kur’anu i Sunnetu, kao i slijepo slijeđenje svjetskih sila, a iznad svega ekstremizam, nedostatak kulture i protivljenje postignućima svekolike ljudske civilizacije
Hašemi i ostali istaknuti lideri Irana su na međunarodnoj sceni bili suočeni s brojnim osporavanjima i preprekama – Iranu je nakon revolucije nametnut iscrpljujući osmogodišnji rat – iračka agresija, a onda su se nizala razdoblja teških i dugotrajnih ekonomskih sankcija i političkih pritisaka  Zapada. U tako ograničenom prostoru u kojemu su svi glavni politički akteri Zapada, kao i brojne arapske zemlje koje su uživale njihovu podršku, bile protiv Irana i surađivale s ekstremnim snagama unutar zemlje, Hašemi je nastojao političko kormilo svoje zemlje održati u ravnoteži i ne dozvoliti da politički i vojni pritisci uzrokuju da nasilje i ekstremizam postanu mainstream na domaćem političkom terenu. Kada je unutar Irana vladalo snažno antiameričko raspoloženje, Hašemi je nastojao da ga ublaži i otvori put nekoj vrsti dijaloga i suradnje. Donekle je u tome i uspio još u vrijeme rata uspostavivši ograničenu komunikaciju s Reganovom administracijom. Da su Amerikanci tada pokazali više mudrosti mogao je to biti dobar put za obje strane.

Rafsandžani i Hamenei su nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a potom i nakon agresije na Bosnu, značajno pomogli ovoj zemlji i njenom narodu. Islamska Republika Iran je tokom rata praćenog sankcijama koje su onemogućavale logističku opskrbu odbrani zemlje, u uvjetima kada se skoro nijedna druga država u svijetu nije usuđivala učiniti takvo što, vješto zaobilazila međunarodne sankcije i dostavljala neophodne pošiljke. Ta je pomoć bila izuzetno važna u odbrani Bosne. Posebna karakteristika te pomoći bila je i njezina bezuvjetnost. Teheran nije zauzvrat tražio nikakve političke, ideološke i napose nikakve vjerske ustupke, kako se to ponekad spočitava. To je činjenica, ostalo su špekulacije. Iran nikada nije ni govorio o obimu i količini te pomoći. Niti o svim teškoćama koje je podnosio dovijajući se na razne načine da neophodna pomoć dođe do onih kojima je potrebna. Iranu i iranskom rukovodstvu bilo je važno pomoći opstanku Bosne. Pomoć je realizirana samo kroz suradnju sa tadašnjim legalnim i legitimnim bh. rukovodstvom. Iranski lideri na čelu s Hameneijem i Rafsandžanijem zalagali su se i za postizanje mira i očuvanje multietničnosti Bosne u kojoj će jedni s drugima u miru živjeti pripadnici svih njenih naroda i vjera. Ništa više nije bilo važno, ni Rafsandžaniju, ni Hameneiju.

Bez pretvaranja i jeftinog formalizma

Prijateljski odnos prema BiH slikovito je i zorno vidljiv i iz posljednjeg Rafsandžanijeva susreta sa bh. zvaničnicima i posebno iz nedavnog susreta s tada predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem u Teheranu. Kao prijatelj ove zemlje čija je dešavanja pratio i u poodmakloj životnoj i političkoj dobi, govori činjenica da se on kod Izetbegovića raspitivao o stepenu iskorištenosti obradivih površina u Bosni, naglašavajući kako bi BiH trebala učiniti dodatne napore u proizvodnji hrane, jer je to značajna razvojna šansa za prijateljsku državu. Nije Rafsandžani pitao Izetbegovića koliko bosanski muslimani idu u džamiju i kako klanjaju, već kako građani Bosne i Hercegovine žive i koliko rade.

Kao prijatelj ove zemlje čija je dešavanja pratio i u poodmakloj životnoj i političkoj dobi, govori činjenica da se on kod Izetbegovića raspitivao o stepenu iskorištenosti obradivih površina u Bosni, naglašavajući kako bi BiH trebala učiniti dodatne napore u proizvodnji hrane, jer je to značajna razvojna šansa za prijateljsku državu. Nije Rafsandžani pitao Izetbegovića koliko bosanski muslimani idu u džamiju i kako klanjaju, već kako građani Bosne i Hercegovine žive i koliko rade
Islamskom svijetu trebaju mudri političari poput Hameneija i Rafsandžanija. Lideri koji su istovremeno odani načelima i moralnim vrijednostima, ali i fleksibilni i daleko od bilo kojeg oblika ekstremizma. Političari čija se teorija i praksa temelji na kulturi i civilizaciji, a ne na barbarstvu, nasilju, petro-dolarima i morlanom posrnuću. Hašemi Rafsandžani živio je sasvim normalan život, bez pretvaranja i jeftinog formalizma. Bio je lider koji ima svijest o svojoj historijskoj poziciji. Brinuo je kako popraviti stanje naroda, a ne o ličnom materijalnom bogaćenju. I to ne samo o narodu svoje zemlje.

Posljednjih godina napadi na Rafsandžanija su intenzivirani. Radikali željni moći unutar zemlje i njihovi neupućeni glasnogovornici izvan zemlje učinili su sve da ga ocrne. Nisu uspjeli zahvaljujući njegovom velikom kapitalu – iskrenom prijateljstvu s Hameneijem i iskrenom odnosu prema narodu koji ga je neizmejrno volio. O toj ljubavi svjedoči i višemilionski posljednji ispraćaj u Teheranu.  Ostao je doista za Irance – čovjek za sva vremena.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi