Djetinjstva u ratu

Piše: Hana Bajrović

U kolekciji koja krasi Muzej ratnog djetinjstva se mogu pronaći ručno pravljene krpene lutke koje su bile jedina igračka djevojčici; staklene figurice, nekada majčini ukrasi koji su u ratu postali način da se dijete zabavi i zaboravi na ono što se događa oko njega; tu je čak i stara kapa sa rupom koju je dječak nosio u trenutku kada ga je granata pogodila
U subotu, 28. januara 2016. u Sarajevu je i zvanično otvoren Muzej ratnog djetinjstva. Ovaj Muzej je projekat koji nije nastao preko noći. Ideja da se ovakvo nešto uopšte pokrene je nastala nakon što je Jasminko Halilović, koji je i pokretač te osnivač projekta, prije par godina objavio knjigu “Djetinjstvo u ratu”.

Ako mogu generali...

Knjiga je nastala kao potreba da se rat ispriča iz perspektive djeteta. Jasminko je smatrao da ako već generali, vojnici i ostali imaju zapisana svoja iskustva, i djeca imaju jednako pravo da njihove priče budu ispričane. Da budu dokumentovane. Da se kaže ono što uvijek ostane zapostavljeno, a uveliko utiče na ostatak života svakog djeteta koje je doživjelo golgotu rata. On je 2010. napravio web stranicu na kojoj su mladi ljudi odgovarali na pitanje: “Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?” Od sakupljenih odgovora je napravio mozaik.

U knjizi, na kojoj je radio skoro dvije i po godine, objavljeno je preko 1.000 kratkih sjećanja. Za mnoge od tih ljudi je dijeljenje njihovog iskustva bilo i prvi put da govore o najintimnijim segmentima svoga djetinjstva, a koji su im ostali urezani u sjećanja do danas. Knjiga “Djetinjstvo u ratu” je objavljena 2013. na bosanskom jeziku, a nakon toga je prevedena na njemački i japanski.

Konačno, imamo mjesto u Sarajevu, na koje možemo otići i upoznati jedan potpuno drugačiji svijet rata, izvrnutu perspektivu gdje se granate i snajperi mijenjaju za igračke i smijeh, za naivnost i neiskvarenost. Mjesto koje nas podsjeća da, ako ne smijemo zaboraviti ono loše jer nam služi kao opomena, ne smijemo zaboraviti ni one sretne trenutke koji su tada značili život, jer su nam oni i pomogli da preživimo
Nakon što je uvidio koliko su jaka ova sjećanja, i koliko mladih ljudi je željelo da podijeli svoju priču, Jasminko je shvatio da većina ljudi čuva predmete koji ih vežu za rat, a koji su im neizmjerno bitni. Odlučio je da je potrebno naći mjesto na kojem će moći da se skupe svi ti predmeti, da tako budu sačuvani na jednom mjestu, i da pričaju sami za sebe, najintimnije, i najvrijednije priče o čovječnosti.

Kada je priča o stvaranju ovakvog Muzeja postala ozbiljna, Jasminko je odlučio da oko sebe okupi uspješne, mlade ljude koji dijele njegov senzibilitet, te da zajedno krenu u projekat koji je, na kraju, postao i neizostavan dio njihovog života.

Koncept Muzeja je u kratkom roku osmišljen, ali su uslijedili problemi oko pronalaska adekvatnog prostora, tačnije, nezainteresovanost vlasti i nedostatak želje da pomognu realizaciji projekta, koji je, bez ikakve dileme, od nacionalnog značaja. Ipak, Jasminko i ostatak tima nisu željeli odustati. Podršku su pronašli u građanima, ne samo Sarajeva već cijele države koji su sa njima dijelili potrebu da Muzej zaživi i da djetinjstvo u ratu bude ovjekovječeno na jednom mjestu kao uspomena, ali i kao podsjetnik na vremena koja su obilježila mnoge živote još od ranih godina. Kako god, i pored svih prepreka, tim MRD-a nije odustajao i na kraju su uspjeli pronaći adekvatan prostor.

Sretan kraj

Pored stalne postavke predmeta, u Muzeju su dostupna audio i video svjedočenja mladih ljudi širom BiH, ali i onih iz izbjeglištva koji su na svojoj koži osjetili šta rat znači. Predmeti donirani Muzeju se ne mogu zamisliti dok ih se ne vidi uživo. Svaki od njih sa sobom nosi priču, jedinstvenu, neponovljivu i zasigurno priču koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ljudi koji su donirali svoje uspomene su podijelili sjećanja vezana uz te predmete tako što su pisali kratke priče i prilagali ih zajedno sa ličnim predmetima.

U kolekciji koja krasi Muzej ratnog djetinjstva se mogu pronaći ručno pravljene krpene lutke koje su bile jedina igračka djevojčici; staklene figurice, nekada majčini ukrasi koji su u ratu postali način da se dijete zabavi i zaboravi na ono što se događa oko njega; tu je čak i stara kapa sa rupom koju je dječak nosio u trenutku kada ga je granata pogodila. Na sreću, ova priča ima sretan kraj, ali mnoge druge priče su još jedino sjećanje na neke ljude i njihove posljednje trenutke. Ipak, dok ti predmeti postoje i traju, ni oni neće biti zaboravljeni.

Muzej ratnog djetinjstva nas podsjeća koliko je djetinjstvo važno i koliko je opasno igrati se s njime. Muzej ratnog djetinjstva nas podsjeća da smo jači nego što mislimo, i da se ne trebamo odreći niti jednog dijela svoga identiteta, koliko god on bolan i traumatičan bio
Muzej ratnog djetinjstva je priča koja je ujedinila mnoge ljude kroz njihova iskustva i pomogla im da svoja sjećanja podijele sa drugima. To nisu samo improvizovane igračke, istrošena sportska oprema, požutjele knjige, stara, ručno šivana odjeća, to su neponovljivi životi; iskustva koja su oblikovala čitavu jednu generaciju ljudi. Muzej ratnog djetinjstva je mjesto na koje odete i doživite patos. Čitajući ispovijesti i saznavajući priče koje stoje iza izložbenih eksponata, sa svakim sljedećim predmetom postajemo sve bliži tim ljudima čiji identitet ne znamo, ali nam se čini da ih poznajemo i da dijelimo svi međusobno mnogo više nego što bi bilo moguće u bilo kojoj drugoj situaciji. Muzej ratnog djetinjstva nas podsjeća koliko je djetinjstvo važno i koliko je opasno igrati se s njime. Muzej ratnog djetinjstva nas podsjeća da smo jači nego što mislimo, i da se ne trebamo odreći niti jednog dijela svoga identiteta, koliko god on bolan i traumatičan bio.

Konačno, imamo mjesto u Sarajevu, na koje možemo otići i upoznati jedan potpuno drugačiji svijet rata, izvrnutu perspektivu gdje se granate i snajperi mijenjaju za igračke i smijeh, za naivnost i neiskvarenost. Mjesto koje nas podsjeća da, ako ne smijemo zaboraviti ono loše jer nam služi kao opomena, ne smijemo zaboraviti ni one sretne trenutke koji su tada značili život, jer su nam oni i pomogli da preživimo. I, zato, put pod noge, Logavina 32. Odajmo priznanje neprocijenjivim stvarima u našem životu koje od nas ne traže ništa, a u stanju su da ispune čovjeka do krajnjih granica.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi