Princ bliskosti, vrag neuhvatljivi, kralj samoće

Piše: Boris Potočnik

Hapsili su ga milicioneri u rana jutra. Rušenje javnog morala, kartanje u zadimljenim barovima na periferji grada. Sudinica pipa grudi i vruće joj je, trlja noge. Uznemirena što Vlado krade pogled daktilografkinji. Nije on tu prvi puta, opušteno čeka presudu, drsko uglađen posmatra sliku Maršala na zidu, definicijom Stanislavskog glumeći poštovanje. A onda se nasmije, naprasno se uključivši u problematiku svog boravka tu. Vladini ugrizi na leđima od sinoć je peku, nespretno se namješta na stolici, popravlja naočale i čita presudu. Optužba je odbačena, nema dokaza. Špil i kocke nisu našli, mucao je milicioner. Nije pogledao u svoj džep, tamo su bile
Čitao ih je kao otvorene knjige. Po sjećanju, po detalju, viđenom, rečenom i fino uklopljenom, bez greške procjenjujući o kakvom se štivu radi. Po izrazu lica dok govori. Po pitanjima koja su postavljale, glupo otkrivajući vlastite sklonosti. Njegov Vrag bio je  Hudini, opsjenarski nepostojan, oslonjen na svoju dobru stranu, nesposoban za veliko zlo. Njegov Vrag imao je saveznike, u tome je ležala njegova veličina. Žene, mnogo njih.

Strašno ih je volio, moj Vlado. Crnke, sa punđom, znaš...  Tada je Jovanka bila popularna a one su ih nosile. Dočepale se vlasti. Plave, crvene, riđe. Opštinske službenice. Seljanke u tijesnim cipelama, jakih listova. Kanom bojadisane. Bio je gospodin, moj Vlado.

Nisu imale manire, podvriskivale su kada bi bio ples za Osmi mart u Ekspres restoranu, tvrdih guzova, željne gospodskog. Vrag crni, nekako bi se uvijek našao tu, šešira navučenog na oči i uspravnog hoda. Prolazio bi kroz zadimljenu masu kao duh, u hodu nabijajući cigaretu od tabakeru.

Volio je takva okupljanja, klimnuo bi glavom da se pođe sa njim u mrak. Sekund nepažnje druga direktora, a ona bi popravljala suknju i stezala noge ostatak večeri, krijući sramotu. Gutala bi zrak drhtavom vilicom, posrćući od strasti. Satima poslije bila im je vrela od moga Vlade, pričalo se. Ostale su plesale ljute,nezadovoljene u butinama, neugašene. Dobrodošla u klub, drugarice. Znale su koja je stradala na terasi. Čik pauza u mraku i Vlado. Bile su zadovoljene, nekada ranije, obilježene. Bile su zadovoljne što nisu jedine, ponosne na njegovu muškost, prale su savjest ovom spoznajom, ranije pošpricane. Vrag crni.

Volio je špricer i valcer. Ni jedna ga nije plesala. Ni jedna. Žene, mnogo njih, birane. Komesarke, službenice, načelnice, oficiruše. To se on svetio. Sve ih je, kao na strijeljanju, ni jedna nije ostala.  Ponekad opaska na njemačkom, uzdržano, oštro sa novinama pod miškom. Šešir, panama, sako tvid i hlače od kamilhara. Cipele, ručni rad, mekana štavljena koža. Sve u istoj bolji osim košulje. Košulja je morala biti bijela, štirkana. Smrt za žene. Namještale su mu novu partizanku, proleterku, sisatu afežeovku gordoga držanja u službi, da ne ostanu same u toj gri. Žene su isto Vrazi, samo na štiklama, kriju sramotu tuđom.

Nisu imale manire, podvriskivale su kada bi bio ples za Osmi mart u Ekspres restoranu, tvrdih guzova, željne gospodskog. Vrag crni, nekako bi se uvijek našao tu, šešira navučenog na oči i uspravnog hoda. Prolazio bi kroz zadimljenu masu kao duh, u hodu nabijajući cigaretu od tabakeru
Znaš, muškarci vole prostitutke. Vole sigurnost ćutanja dobivenu spuštanjem novca na natkasnu. Opasne su one koje to rade mukte, zato što vole. Njima se plaća skuplje, kasnijom uslugom. Ubij se ako si drzak da odbiješ, gledaće te kako crkavaš u zamjenu za šutnju. Takve mogu biti i majke, već stare i koščate, ali inteligentne i gracioznog držanja. Našminkane, blage i mile ali ipak kurve, imaćeš već posla sa njima. Mogu i da vole, strasno, ali se nikada neće odreći mraka. I od takvih je bio bolji. Lukaviji, vispreniji i brži u promisli.

Lažov se ne laže, kada mu se izrekne zakotrlja novu, prikrivši saznanje, samo da još jednu šansu. Vrag crni, moj opsjenar. Kada pomisliš da gubi, kada sve ubjedi da je gotov, pukne u crvenoj kugli vatrometa.

Igrao se glavom, svaki puta. Imao je i pametan savjet za muževe. Bili su opasni, oficiri naročito, ubijeđeni komunisti. Odrešiti i kruti, riješeni da pucaju čim se pojavi, drhtave noge i znojavog čela. Pio bi kave sa njima u bašti hotela Bosna nedeljom ujutro, prije nego pukne priča. Imao je razlog, prilazio je stolu započinjući razgovor poput najuglađenijeg engleskog gospodina, klanjajući se i spuštajući šešir, pridržavajući kravatu.  Držali su pištolje u džepu, znali su da im troši žene, kao mirišljave američke cigarete. Čekali su onu neku riječ koja bi mu smjestila metak u glavu. Priznanje neko valjda. Mnogo ih je izgovorio, eto nikada baš tu koja bi mu sudila. Pleo je mrežu, smišljeno, odrešito, sve laž do laži, čvrsto je vjerovao u ono što govori a pritisak prsta na obaraču je jenjavao. Pozivao se na priče koje su se desile ali u njima nije učestvovao. Ili možda jeste, ni ja nikada sigurno nisam znala. Sada, kada ga više nema, znam da ništa nije izmislio, zaista je postojao u svemu tome.

Šta me gledaš? Naravno da su povjerovali u obmanu koju je stvorio moj Vlado. Smijali su se skupa, rukovali se. Dizali su se i bučno zvali konobara da plate račun, bilo im je drago što su u takvom društvu. Davao bi pametne savjete o napredovanju u službi. Prestajao bi biti neprijatelj naroda, oportunista, pasiva, inteligencija, prestajao bi biti opasan, postajao je drug, vizionar i stvaralac. Imao je priču, moj Vlado, jaku, neoborivu, argumentovanu. Odstrel supruge ili ljubavnice smatrali su plemenitom žrtvom. Stoka seljačka. Žrtve su bile neophodne, neprijatelj se veliča samo da bi vlastita pobjeda bila veća. Sa neprijateljem treba ostati blizak. Vlado je bio princ bliskosti, vrag neuhvatljvi, kralj samoće.

Znao je igru, još od prije rata. Nisu bili sposobni sami nadoći na takve mudrosti. Moj Vlado. Težili bi takvoj eleganciji, nisu mu bili do koljena. Nisu plesali valcer, ni jedan. Koraci su im bili grubi, pogrbljeni, nerafinirani. Vlado je bio lagan. Nije imao ništa, moj Vlado. Samo tu lakoću. Podilazio im je, biranim riječima, na lordovskom engleskom, plaćao ture drugovima džentlmenima za susjednim stolom, hvalio neukusne frizure na kvrgavim glavama i namigivao drugaricama damama. Nikada, ama baš nikada nisu shvatili tu igru.
Nikada nije napravio korak viška, potpuno se iskazujući. Volio je simbole, nadovezivao se na izgovoreno stihovima ispisanim zlatnim Parkerom po salvetama, cifranom goticom u razmazanoj tinti mekog papira, odlazivši nedorečen. Tresle su se na njegovu pojavu, na laganu sijenku ispod uličnog svijetla neke aleje, uzalud razmicale firange, mrzeći sebe zbog nemoći vladanja njime. Potrošenih laži, potrošenog vremena, shvatale su da su potrošile život na ludost o koju su se opekle.

Pronalazio je primjere iz literature koju nisu čitali, koju nikada neće čitati. Citirao je Bodlera i mahao cvijetom, Vitmena, grickajući travku i kada bi bilo potpuno jasno da ih vuče za nos, okrenuo bi na Majakovskog i obojio horizont u crveno, navukavši šešir na oči. Oni su se razumjeli samo u svinje i rakiju
Pronalazio je primjere iz literature koju nisu čitali, koju nikada neće čitati. Citirao je Bodlera i mahao cvijetom, Vitmena, grickajući travku i kada bi bilo potpuno jasno da ih vuče za nos, okrenuo bi na Majakovskog i obojio horizont u crveno, navukavši šešir na oči. Oni su se razumjeli samo u svinje i rakiju. I moj se Vlado razumio u svinje i rakiju ali servirane na stolu. Nije naslanjao laktove na stol, nikada. Moj Vlado, gazdin sin, voljela sam ga puno. Par uvježbanih izraza na francuskome da se pohvali prosto jelo na kariranome stoljnjaku sa limenom pepeljarom, izgovorenih kao pitanje sa oduševljenjem u očima. Bio je vrag moj Vlado. Kelneri bi lomili noge u ludom trku, polirali su mu beštek najbjeljom krpom. U kuhinji bi se šaptalo da je u restoran stigao Vlado. Ostavljao je bakšiš za pamćenje.

Hapsili su ga milicioneri u rana jutra. Rušenje javnog morala, kartanje u zadimljenim barovima na periferji grada. Sudinica pipa grudi i vruće joj je, trlja noge. Uznemirena što Vlado krade pogled daktilografkinji. Nije on tu prvi puta, opušteno čeka presudu, drsko uglađen posmatra sliku Maršala na zidu, definicijom Stanislavskog glumeći poštovanje.  A onda se nasmije, naprasno se uključivši u problematiku svog boravka tu. Vladini ugrizi na leđima od sinoć je peku, nespretno se namješta na stolici, popravlja naočale i čita presudu. Optužba je odbačena, nema dokaza.

Špil i kocke nisu našli, mucao je milicioner. Nije pogledao u svoj džep, tamo su bile, ugurao ih je u plavu uniformu dok su mu stavljali lisice. Moj Vlado, on se samo osmjehivao, kao najbolji džeparoš Pariza. Kako se lijepo osmjehivao, slušao je tekst i važno klimao glavom. Sudinica je zamucala, sjetila se da su joj tako nestale gaćice, poklon muža iz Zgreba, sa službenog puta na kongres. Našla sam ih u svome kaputu, slučajno, nakon što sam četkala plave vlasi sa njegovog, jedanput kada se vratio iz grada u kasno zimsko veče. Vratila sam mu ih a on mi se zahvalio, stid mu nije stajao. Privatno vlasnišvo je postulat svakog demokratskog društva kao što je naše i u slučaju otuđenja, kad tad... mora biti vraćeno. Eto, to je rekao, bez srama. Reda mora biti, molim lijepo.

Žene vole lake muškarce. Vole sigurnost ćutanja koju im pruža, njegov miris, nepostojanost i prolaznost. Ona ih oslobađa odgovornosti. Saznanje o njemu koje je dobila od druge žene, nikada iz njegovog vlastitog hvalisanja prošlom. Vlado bi im pomogao da se osjećaju žive. Je to igra na koju će čistunci okrenuti glavu, pripisati meni slabost i upitno postojanje uz takvog. Olako to sve izričem ali iz života, sigurno. Ne marim za kritike, naprosto me nije briga. 
 
Postoje žene o kojima ti ne mogu pričati. Njihove duše su crne, i sa takvima ćeš već imati posla. Vlado je bio  ljubazan, dobar i strpljiv, nije uzimao više nego treba. Namirisao bi laž, on je taj koji zakotrlja novu na samu naznaku opasnosti, bio je vrlo racionalan u prosudbama. Mozak iznad srca, zato nikada nije pao, izvukao bi se kada bi svi pomislili da je gotov, pukne u njenom očajanju da ga posjeduje. Do kraja života strepjele bi kome će otkriti njene najcrnje tajne, u strasti i povjerenju izrečene. Za takve nije imao milosti, sa zadovoljstvom je gledao kako se grad oko nje sužava. Ja sam ta koja ga je posjedovala, meni se vraćao.

Žene vole lake muškarce. Vole sigurnost ćutanja koju im pruža, njegov miris, nepostojanost i prolaznost. Ona ih oslobađa odgovornosti. Saznanje o njemu koje je dobila od druge žene, nikada iz njegovog vlastitog hvalisanja prošlom. Vlado bi im pomogao da se osjećaju žive. Je to igra na koju će čistunci okrenuti glavu
Ne žuri, objasniću ti. Ne razmišljaj i ne sudi mu, nije više tu. Možda ti zatreba ova priča, shvatićeš je, znaćeš već zbog čega. Od zla prema meni, bar neko dobro.

Vlado, đak stare škole za zametanje tragova. Okretao je priče. Nije on mrzio ništa, samo nije mario. Partiju, Jugoslaviju, Armiju. Imao je radio, lampaš, drveni jedan, krasan, od mahagonija. Slušao je Glas Amerike i pratio kretanje Šeste flote, šeretski mi šaputao na krevetu... još koji dan mila moja pa idemo u Beč, na Prater. Šesta je blizu, uplovljava u Dunav. Prvo će osloboditi Ukrajinu, a onda nas. Vodio bi me na Šanzelize i u neko selo u Alpama, u Švicarskoj. Tu mu je živio prijatelj, bivši pilot Luftvafea. Vlado ga je spasio pred partizanskom potjerom, ranjenog i napola mrtvog u nekoj šumi pored Jajca, dok je rano ujutro jahao konja, to mu je bio hobi. Kod njega je skrio kamenje, svjetlucavo. Moj miraz i nakit iz doba kada smo bili živi i kada se nas pitalo, kada smo mi bili vlast. Kasnije, kada su nam komunisti sve uzeli, taj pilot nam je slao novac. Nikada ga više nismo vidjeli, ali nas nije prevario. Gospodstvo obavezuje, balavče. Vlado je to znao više od bilo koga ovdje, za njega je riječ bila ugovor.  

Pitaš me zašto je bio takav? Lako je to, imao je pet sestara, otac mu je držao restoran a na katu kupleraj. Poznavao je žene bolje od ikoga. Počelo je dobro, imao je sve blagodeti na raspolaganju. Otac mu je stradao u Sloveniji, na kraju rata, nije imao sreće pri prebjegu u Austriju. Vlado je odlučio ostati, činilo se da ga nije previše makao taj nestanak ali ja sam znala da jeste. Svađali su se prije odlaska starog. Taj nesretni čovjek stajao je na vratima i tražio lijepu riječ, a Vlado mu je drsko dobacio da već jednom ode. Nikada se više nisu vidjeli. Jednom mi je to pomenuo, strašnim mirom. Od tada se plašim da ne napravim sličnu glupost, promjeni to i zapečati čovjeka. Probudi nekog crnog Vraga. 

Imao je srebrne tabakere, polirao ih je kada je padala kiša, igrao se odsjajem silvera na starinskim parketima koji su škripali pod njegovim koracima. Bio je visok, jako visok i imao je zelene oči. Jednu tabakeru je dobio od Tita, za nekakav vlak što ga je Vlado okrenuo u šumu, sa oružjem i lijekovima. Poslao ga je u šake jednom svome prijatelju od prije rata, tada partizanskome komandantu. Niko Jurinčić, tako se zvao. Šutirali su loptu skupa, u Borcu, i pijuckali gemište ispred Palasa. Vlado se još tada smijao na njegovu torbu sa skrivenim manifestima i proglasima, smatrao je to nepotrebnim rizikom, zanesenjaštvom. Bili su ubojiti tandem, Vlado bi namještao lopte a Niko zabijao golove. Istinski prijatelji do kraja života iako su im ideologije bile potpuno različite. Niko je pričao o slobodi, a Vlado o ženama. Na kraju krajeva, to je sve isto, tu su se prilično slagali. Vrag moj crni, kako je samo mirno disao kada zaspe u zelenoj travi pored Vrbasa dok sam se pravila da čitam knjigu.

Kada su Nijemci  nahrupili u Banjaluku, Niko i Vlado su posmatrali taj prizor skupa iz bašte Palasa. Niko je korio Vladu da ne luduje, tiho i ispod glasa. Drhtave brade i crvenih očiju žmirkao je od prašine kamiona Princa Eugena, ljut i nemoćan zbog prisustva okupatora. Vlado se klatio na stolici, mjerkao kelnericu i njenu žilu kucavicu, dekolte, mekane usne. Smijao se Niki, lakonski odmahivao rukom za kolonom vojnika, govorio da će i to proći. Pijan je uvježbavao pruski korak i dirigovao Štrausa, imitirao Čaplina. Niko je samo stezao pesnice. Bio je riješen da da otpora zlikovcima, a Vlado... tom je samo jedno bilo na pameti.

Kod njega je skrio kamenje, svjetlucavo. Moj miraz i nakit iz doba kada smo bili živi i kada se nas pitalo, kada smo mi bili vlast. Kasnije, kada su nam komunisti sve uzeli, taj pilot nam je slao novac. Nikada ga više nismo vidjeli, ali nas nije prevario. Gospodstvo obavezuje, balavče. Vlado je to znao više od bilo koga ovdje, za njega je riječ bila ugovor
Vlado je volio vlakove, putovanja, razgovore, konjak i burmut. U ratu smo živjeli malo u Jajcu a malo u Banjaluci, u zavisnosti od njegove službe. Radio je na željeznici, ponekada se šepureći prošetao Banjalukom u zelenoj podoficirskoj uniformi Vermahta, ko zna zašto i kojim razlogom. Imao je više semestara po raznim univerzitetima Austrije i Njemačke, nigdje se nije dugo zadržao, ali sasvim dovoljno da njemački govori savršeno, bez otkrivajućeg naglaska. Nije bila rijetkost da ga sretnem u kavani u žustrom razgovoru sa drugim vojnicima. Nisam prilazila, ubili bi ga da sam ga odala, slutila sam šta radi. Kada bi ostali sami, rekao bi mi da se brine za Niku, otišlog u šumu, zanesenog crvenim istokom.

Propaganda je trubila da Nikinim banditima nedostaje municije i sanitetskog materijala. Od trgovaca i seljaka sa zavežljajima saznao je moj Vlado gdje su partizanske straže. Onda je posmatrao lica na kolodvoru, analizirao pokrete. Naravno, prvo je proniknuo u ponašanje ilegalke, one koja nešto krije, prostim promatranjem. Pristupio joj je, prestravila se kada je shvatila da čovjek ispred nje ima poruku za njenog komandanta. Pitala se gdje je pogriješila i komu se izlanula. Nije znala da je pročitana baš kao svaka, samo možda u drugu svrhu od uobičajene. Rekao joj je sat i datum kada polazi vlak sa oružjem i sanitetskim materijalom i gdje da ga čekaju. Negirala je, pravila se da ne razumije. Skinuo joj je okove kao Hudini, lako i brzo, samo je klimnula glavom.

Partizani su opljačkali vlak, komandant Niko je stajao na grebenu iznad grada, motao poslednju mrvicu duvana i začuđeno mahao glavom, prije nego je i sam nestao u šumi. Vlado je prezirao šumu zbog blata na čizmama, uvijek je volio čistu obuću, gazdin sin. Vrag crni, gospodin, uvijek uspravan, tih i samozatajan. 

Stajala je ljubav moja, važno klimao glavom, pozdravljao ispruženom rukom crnokošuljaše u lovu na pleme Davidovo, dječije ruke su mu četkale visoke jahaće čizme. Potom bi ih, kada se pijane krvopije nasite batina, pucnjeva i psovki, kada utihne klanje u kupeima i tovarnim vagonima, potom bi ih moj anđeo uzeo za malene prste, poveo na sladoled u gradsku kavanu i šaputao prepadnutim okicama. Erika, Isak, Aron, zamotani u jutene vreće, utješeni i ušutkani, uskoro spašeni. Nikini borci, preko sada uhodane veze sa ilegalkom sa kolodvora, sišli su iz šume da umornu djecu ponesu na leđima u sigurno, daleko od kame. Jelen moj vitki, zviždukao je Lili Marlen i odbio da pođe sa njima. Niko je zamišljeno slušao raport prerušenih umornih partizana sa Lugerima za pojasom, naredio da se djeca nahrane i otvorio kožnu vrećicu koju mu je poslao moj Vlado. Najfiniji Virdžinija tabako, zaplijenjen u Africi, izgubljen na kocki dan ranije, od jednog Romelovog pukovnika za stolom u njemačkoj komandi od vraga crnoga, ljubavi moje. Pili su šnaps i nazdravljali padu Britanije, pukovnik i gazdin sin, oko moje zeleno. Nije za svakoga držati takve tajne.

Došli su po njega praskavim ruskim džipom, poslije oslobođenja, sa petokrakama na glavi. Sjedio je u kavani, na praznom gradskom trgu, mjerkao konobaricu, obrijan, svjež, čil i svjestan. Držao je noge na stolu, radoznao u spoznaji hoće li pucanj uslijediti odmah ili će popiti gemišt do kraja. Dok su ga vezali grubim konopom, jedna petokraka je čitala klišejski tekst... u ime naroda... vrag moj crni, u ime ljubavi i mirisa ruže, poručio je još jednu rundu za cijelu kavanu i nezvane goste prije nego ga je udarac kundaka ušutkao. Krvav i pretučen, pjevušio je pjesmu o svojoj sestri Kati, celeru i mjesečini. Batine su se pojačale. Streljanje je zakazano za mjesec dana, suđenje je trajalo tri minuta. Vrag moj crni, zahvalio se sudiji na španskom i namignuo daktilografkinji na zarobljenoj njemačkoj kucaćoj mašini, ponudivši joj ples i večeru, ako uhvati vremena zbog okolnosti koje su ga iznenada snašle.

Imao je srebrne tabakere, polirao ih je kada je padala kiša, igrao se odsjajem silvera na starinskim parketima koji su škripali pod njegovim koracima. Bio je visok, jako visok i imao je zelene oči. Jednu tabakeru je dobio od Tita, za nekakav vlak što ga je Vlado okrenuo u šumu, sa oružjem i lijekovima
Kako šta je onda bilo? Otputovala sam u Beograd, vlakom. Maršal me primio bez zadrške, razgovarali smo o vremenu i svjetskim prilikama. Oslovljavao me sa gospođo Marija, nipošto ...drugarice. Raspitivao se o mome ocu, bogatome češkom industrijalcu, injženjeru Frošu, predratnom milioneru, njegovom tihom zaštitniku iz prošlih vremena. Moj otac je bio jako utjecajan čovjek, vlasnik fabrike koji je štovao i volio svoje radnike. Da, i takvih je bilo. Kada se pročulo da ih Tito obilazi i drži govore, pozvao ga je u svoju kuću. Bio je obrazovan čovjek, interesovale su ga novine i taj polet koji dolazi. Interesovalo ga je koga to ima na drugoj strani vage i ideologije o kojoj se sve više pričalo. Više zbog radoznalosti, nego zbog podrške manifestima i Titovim  proglasima, njega je gospodstvo obavezivalo da se sasluša gost, pa ako je priča interesantna, možda uđe i u neku raspravu.

I ušli su i gospodski razgovarali. Da, bio je Tito čest posjetilac u našem domu, otac ga je slušao i pitao, razgovarali su kao ravni, iako to nipošto nisu bili. Otac je bio vlast, a on disident. Svejedno, otac je volio razgovore i ogledanja, jezičke zavrzlame i filozofije koje mijenjaju svijet. Pustio bi da se gost razgovori, da se iskaže a potom ga vodio kroz srž priče i granao ideje koje bi se na to sve kalemile i palile vatru. Nikada ga nije prokazao, to bi bila uvreda časti, nešto potpuno nedopustivo.

U prostoriju je ušao ađutant i na stol stavio debeli spis. Maršal nije dozvolio pokret viška, samo ga je otvorio i letimično pogledao. Sekundu kasnije, iz dosijea je izvukao fotografiju i pružio mi preko stola. Iskreno se nasmijao. “Vlado, Vrag crni, i meni je oteo curu ispred nosa”. Na fotografiji je bio moj Vlado, sjedio je na stolici a još dva meni nepoznata čovjeka stajali su sa strane. Imali su uniforme Jugoslavenske vojske, vjerojatno slikani na odsluženju nekih kasnih tridesetih godina. Odgurnuo je spis na stranu i na njega se više nije vraćao, ni pogledom. Razgovarali smo o velikim silama i politikama kao ravni, iako to nipošto nismo bili. Ipak, naučenu lekciju nije zaboravio. Gospodstvo obavezuje. “Idite doma, gospođo Marija, idite doma. Izvinjavam se, mnogo je obaveza, izgubio sam iz vida. Ne brinite za supruga,ništa ne brinite. Niko je već bio kod mene, znam sve.” Ispratio me pod ruku, u cvijetnu baštu.

Za vrtnim stolom sjedio je komandant Niko i dobovao prstima. Naglo se digao i krenuo u susret. Olakšanje na njegovome licu bilo je očigledno. Nasmijala sam se. Bio je tu da svjedoči za crnoga vraga, da stavi svoju glavu za njegovu. Maršal se rukovao sa vjernim vukom, potapšao ga po ramenu i nešto mu šapnuo. Niko se nasmijao. Vlado, moj Vlado, vraže crni, anđele moj. Niko nije znao da poznam Tita od ranije, bio je tu da spasi prijatelja. Sjeli smo za stol na još jedan brendi, a Niko je nervoznom rukom drhtavo motao duvan i bar tri puta zvao ađutanta da telegrafira u Bosnu, neka važna naređenja i da se hitno dostavi nekakav duvan, nekome u zatvoru. Tito me je ponudio cigaretom i zamolio da tabakeru ponesem Vladi, kao mali znak pažnje.

Tako se zatvaraju priče i životi, balavče, rekla mi je Marija. Zapamti, odijelo u jednoj boji, ramena nazad i skupe cigare. I kada je gledaš, šuti, neka razmišlja o čemu razmišljaš. Neka je peče među nogama, neka te voli kao da te voli zadnji puta, neka drhti. Od danas do sutra, vraže crni, isti si kao on. Pruži joj ruku i budi čvrst, daj joj sigurnost i mir koji nosiš sa sobom, budi dobar. Ako odeš, ne okreći se. Molim te, ne varaj, onda ćeš biti bolji od njega. 

Tako se zatvaraju priče i životi, balavče, rekla mi je Marija. Zapamti, odijelo u jednoj boji, ramena nazad i skupe cigare. I kada je gledaš, šuti, neka razmišlja o čemu razmišljaš. Neka je peče među nogama, neka te voli kao da te voli zadnji puta, neka drhti. Od danas do sutra, vraže crni, isti si kao on
Vratila sam se doma, u Jajce. Našla sam ga u onoj istoj kavani, natečenog i izubijanog, šaputao je nešto u prolazu kelnerici i zvao runde u čast Crvenoj armiji. Namignuo mi je. Puštala sam ga, nije bilo načina da ga zadržim. Umro bi, vrag crni, moj Vlado, gazdin sin. Uzeli su nam sve, novac, zemlju, kuće i automobile. I meni i njemu, kavane, kupleraje, vinograde i voćnjake, fabrike i dućane. Sprdao se sa njima jer je mogao i htio, kada god je imao priliku. Nije me vodio na Šanzelize ili na Prater, nisu mu dali, ali ja sam sa njim svaki dan bila tamo.

Volio je žene, ali je samo sa mnom plesao valcer, ja sam uživala u taktovima, vođena njegovom lakom rukom. Svetio bi se ljubavlju i trijezan opijao ljude oko sebe, ludošću, poezijom, jezicima. Dobrotom. Sarkazmom za koji sam samo ja znala. Svaki tren nešto novo, naopako i na rubu pameti, opasno da je postalo postojano. Živjeli smo svoj svijet u kome je sve bilo dopušteno. U slavu ludosti, u inat životu. Ponekad bi pretjerao, napio se i kockao ali je Nikin oštar glas iz telefonskog aparata u stanici milicije opomenuo nadobudnog šefa stanice da se Vlado doveze kući odmah, službenim automobilom. Pred kućom, Vlado bi se poklonio, skinuo šal, iz revera izvadio cvijet i komandovao rukom zajapurenim muzičarima da otpočnu onu o Kati, celeru i mjesečini. Natmureni milicioner bi jače nabio šapku na glavu. Moj Vlado, vrag crni, gospodin.

Kako koju curu je oteo Titu? Mene, mene mu je oteo. Ispred nosa.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi