Samo da Dragan Čović dođe na vlast...

Piše: Dubravko Lovrenović

Na pitanje da mu objasni sadržaj “Hrvatskog pitanja” jedan mladi kolega iz SAD za potrebe svoje ankete od “prosječnog Hrvata” iz centralne Bosne nije dobio precizan odgovor. Ovaj hrvatski demokratski subjekt samo je iskazao želju da se “hrvatsko pitanje” riješi, jer će mu onda biti bolje, ali nije znao to konkretizovati, osim da “Dragan Čović dođe na vlast”
O pluralističkom (de)monizmu “Pitanja”

Jedna od ključnih osobina “Pitanja”, do sada nedovoljno elaborirana, ogleda se u tome da u njegovom rješavanju protagonisti i ispitanici – “aktivni” i “pasivni” birači –  ne zauzimaju ista mjesta, niti gaje ista očekivanja, jer su im perspektive bitno različite. To znači: jedno pitanje – više odgovora. To je jedini “pluralizam” u posvemašnjem monizmu koji caruje diljem “Lijepe HZ HB” – povijesno gledano sastavnom području mitske Crveno-Bijele Hrvatske. Nakon što je u Sarajevskom kantonu odlučeno da školska godina započinje emitiranjem himne, u Crveno-Bijeloj Hrvatskoj mogli bi kao odgovor početak školske godine obilježiti prigodnom poemom: Pred otvorenom kartom Federacije roda moga, sa posebnim osvrtom na županije sa hrvatskom većinom.
   
Dragan Čović
Tako, na primjer, pozicija jednog prosječnog Hrvata iz centralne Bosne i pojedinih hrvatskih stranačkih (pro)čelnika nije, niti može biti ista. Na pitanje da mu objasni sadržaj “Hrvatskog pitanja” jedan mladi kolega iz SAD za potrebe svoje ankete od “prosječnog Hrvata” iz centralne Bosne nije dobio precizan odgovor. Ovaj hrvatski demokratski subjekt samo je iskazao želju da se “hrvatsko pitanje” riješi, jer će mu onda “biti bolje”, ali nije znao to konkretizovati, osim da – “Dragan Čović dođe na vlast”.

“Pitanje” je, dakle, ovdje na čekanju, a s njim i odgovor. Koliko je odgovor realan i zasnovan na stabilnim pokazateljima drugo je, odnosno prvo “Pitanje” – pitanje prije “Pitanja”. U tome se ujedno ogleda “mističnost” “Pitanja”: pogrešno postavljeno ono zaziva pogrešan, tj. nejasan odgovor vezan za populistička očekivanja o “hrvatskoj stranačkoj konjici” Dragana Čovića koja se odnekud, uz pobjednički zvuk trube, pojavljuje da bi rastjerala neprijatelje, a njih je na svim stranama. Kud god kao Hrvat da kreneš ovom zemljom susrećeš sve same neprijatelje uključujući sebe.
 
Ni perspektiva jednog prosječnog srednjoškolca iz centralne Bosne nije usporediva sa onom njegovih političkih čelnika. Hrvatsko pitanje ovog prosječnog srednjoškolca dobilo je formu popravnog ispita iz hemije (hrvatski: kemije). Njegovi brižni roditelji pozvali su svog kućnog prijatelja, inače profesora ovog predmeta, da propita njihovog sina iz gradiva koje će polagati na popravnom ispitu. I – kaže dalje priča – upitao je profesor prosječnog bh. hrvatskog srednjoškolca da mu nešto kaže o jednom kemijskom elementu, naime koje mjesto zauzima u Periodnom sistemu elemenata.

“Ne kaže se sistem nego sustav”, samosvjesno je reagirao prosječni hrvatski srednjoškolac. “Pa dobro”, odgovorio je profesor, “koje mu je mjesto u sustavu?” “E, to ne znam”, odgovorio je naš prosječni hrvatski srednjoškolac iz jednog gradića centralne Bosne. O “Hrvatskom pitanju” nije se izjasnio, jer iz tog predmeta nije ni pao na popravni. A zapravo je, desnu ruku na lisnicu, cijela nacija, osim onih koji “Pitanje” neposredno rješavaju, pala na popravni ispit iz tog “predmeta”. Što implicitno upućuje na to da bi što hitnije trebalo štampati udžbenik sa gradivom iz predmeta “Hrvatsko pitanje”. Nešto poput testova za polaganje vozačkog ispita. Naprimjer: ako se bh. Hrvat nađe na raskrsnici ili na kružnom toku, a sa desne strane mu dolazi Mladen Bevanda u superluksuznom Audiju 6, ko u tom slučaju ima prednost? “Zna se” da ima Bevanda, ali to je samo pitanje za test. I tako, po tom principu, anticipirati sve moguće zamršene situacije iz “gradiva” o hrvatstvu. Tako sinhroniziran “saobraćaj” omogućio bi i lakši protok ljudi, roba i ideja, a pojedincima omogućio ceretificiran status glede “Pitanja” koje bi se stalno kršilo.

O onima koji “Pitanje” rješavaju na terenu pa nemaju vremena da padnu na popravni ispit, govore neki od sljedećih primjera.  

Bolje je imati bogatog nego siromašnog punca

Perspektiva predsjednika HDZ BiH, prof. dr. sci acc. Драгана Човића (hrvatski: Dragana Čovića), predsjednika Predsjedništva BiH (hrvatski: predsjedatelja HZ HB), daleko je od perspektive naših dosadašnjih vrlih ispitalaca. Za razliku od njih iza predsjednika i predsjedatelja je više krivičnih prijava na sudu (inače “reformiranom”), odbačenih između ostalog zbog nepostojanja originalne dokumentacije. Vidljiva razlika primjetna je i u više nego kvalitetnom rješenju njegovog “potpitanja”, tj. stambenog pitanja. Naime prije nego što se bacio na rješavanje “Hrvatskog pitanja” riješio je predsjednik i predsjedatelj vlastito stambeno “potpitanje”, i to tako što je bez referenduma i bez odluke HNS-a, čak i bez znanja predsjednika Federacije Marinka Čavare, skrenuo tok rijeke Radobolje i na parceli od nekih, skromnih 2.000 m² podigao grandiozni objekt sastavljen od dva dijela kakvog se ne bi postidjeli ni megabogataši kolumbijskog kartela.

Vjekoslav Bevanda
Treba li isticati da predsjednika i predsjedatelja od njegovih suplemenika iz centralne Bosne razdvaja i “Security”, zadužen za njegov miran san, nakon što ga iscrpi za hrvatsko dobro utrošen radni dan. “Ne znam zašto se piše o kući, kad je važnija rekonstrukcija federalne vlade”, pitao se začuđeno i odmah odgovorio predsjednik i predsjedatelj. “U naselju Bare”, javljaju mediji, “prije rata je gradnja stambenih objekata bila zabranjena. Tu je bila šetnica, rasadnik i imanje mostarskog zatvora. Poslije rata je na Barama sagrađeno elitno naselje”.

Nije da slutim, ali nekadašnja povezanost ovog zemljišta sa zatvorom budi neke asocijacije o možebitnim projektima “obnove i rekonstrukcije”. Detaljnije se o akrobatskim akcijama porodice (hrvatski: obitelji) Čović, vezanim za serijsko stjecanje nekretnika, prosječan bh. hrvatski čitalac može uputiti na sljedećoj adresi: https://www.cin.ba/bogati-covicev-punac/.

Poučak glasi: bolje je imati bogatog nego siromašnog punca, uz to i penzionera, da se ne kaže umirovljenika. Zamišljam da će nekad, u davnoj budućnosti, istražujući ostatke Čovićeve rezidencije, arheolozi iskopati tablu sa natpisom: “Područje riješenog hrvatskog pitanja. Strogo zabranjen pristup osobama sa neriješenim (pot)pitanjem”. U kakvoj će kataklizmi “kuća” nestati (ako će ikad), nezahvalno je nagađati. Možda će taj zadatak na sebe preuzeti partizani sa devastiranog partizanskog groblja u Mostaru išaranog ustaškim sloganima. Ovdje se “Pitanje” ne postavlja jer je odgovor kristalno jasan. Prelila se ustašija iz Hrvatske u terensku ispostavu HZ HB. Ili je proces išao obratnim smjerom?     

(Ne)službena putovanja za rješavanje “Hrvatskog pitanja”

Prema izvještaju Ureda za reviziju institucija u BiH potrošio je na službena putovanja tokom 2015. godine ministar finansija i trezora u Vijeću ministara BiH Vjekoslav Bevanda astronomski iznos od “162.803 KM, od čega se 13.269 KM odnosi na izdatke za službena putovanja u zemlji, a 149.534 KM na izdatke za službena putovanja u inozemstvu. Od toga je znatan broj dana proveden u Republici Hrvatskoj”.

Putovanja u Hrvatsku obavljana su i vikendom dok je “putovanje u Split najčešće bilo privatne prirode i to zbog činjenice da u Splitu boravi supruga ministra Bevande”. Ove privatne (hrvatski: službene) posjete ministra Bevande država BiH (što znači i bh. hrvatski poreski obveznici) platila je više od 50.000 KM, uključujući i troškove na službenog (hrvatski: privatnog) vozača. Svemu tome usprkos Bevanda je optimističan jer kaže: “Očekujem pozitivan odgovor MMF-a i novi program u vrijednosti od 550 milijuna eura”.

Franjo Komarica
Imajući ovo u vidu svako razuman će se složiti da su Bevandina (ne)službena putovanja u Hrvatsku bila prvenstveno na fonu rješavanja “Hrvatskog pitanja”. U tu svrhu je ministar (hrvatski: sjecikesa), kaže istinita legenda, nepotrebno potrebovao 16 ljetnih i isto toliko zimskih guma za svoj, a inače službeni, Audi 6. Ko kaže da se na ovaj način ministar nije pripremio za predstojeća nevremena taj ne zna o čemu govori. Bliže istini biće oni koji ovaj dalekovidni ministrov potez povežu sa svehrvatskim vizijama, na putu prema Splitu doživljenih u Međugorju.  

Za očekivati je da jednom, kada ode u penziju (hrvatski: mirovinu), ova svoja putešestvija ministar Bevanda Vjekoslav, u duhu imena svoga, ovjekovječi i proslavi u službenoj (Auto-Audi 6)biografiji: “Kako sam na službena putovanja u Hrvatsku rješavajući Hrvatsko pitanje spiskao više od 50.000 KM (hrvatski: kilometara)”. I njegova je perspektiva u odnosu na našeg prosječnog Hrvata iz centralne Bosne i srednjoškolca bitno drugačija. Dok su oni više skloni sjedilačkom načinu života Bevanda radije, nomadskom načinu života sklon, za vrijeme mandata tumara svijetom i učestalo posjećuje suprugu da sama ne vene u matičnoj tuđini. Što opet znači da se njegovo i njihovo “Hrvatsko pitanje” nikako ne može uskladiti i na njega ponuditi jedinstven odgovor. To samo po sebi govori o dijalektici “Pitanja”, o njegovoj mitskoj naravi koja seže do Irana i ajatolaha Homeinija.   

Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa

Perspektiva rješavanja “Hrvatskog pitanja” biskupa banjalučkog dr. Franje Komarice neusporediva je sa opisanim perspektivama. “Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu da poručim”, rekao je biskup nakon sastanka s predsjednikom Hrvatskog sabora Željkom Reinerom u Banjoj Luci, odgovarajući na pitanje novinara zašto je 14. maja 2016. išao u Bleiburg, gdje je predvodio misu. “Ljudi, što vi govorite ovdje? Dođite u Banja Luku pa vidite, tamo je Bleiburg. Gdje su Banjalučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene“, zavapio je Komarica, a prenijela HINA.

Za razliku od prijenavedenih biskup Komarica posegnuo je u rješavanju “Hrvatskog pitanja” za tradicionalnim hrvatskim saveznikom “od stoljeća sedmog” – za poviješću. Da li slučajno, ili ne, otvoreno je pitanje, ali tu su mu se omakle neke faktografske greške koje upućuju na neprimjerenost uspostavljene paralele. Na Bleiburgu u maju 1945. i kasnije na tzv. “križnom putu” jesu počinjeni gnusni zločini nad ostacima vojnih formacija NDH i većim brojem civila hrvatske nacionalnosti, ali Komarica se ne pita odakle oni na Bleiburgu, još i nakon zvaničnog završetka Drugog svjetskog rata. Ko ih je tamo, i to pod prijetnjom, gurnuo kao živi štit da bi živ i zdrav na svom “križnom putu” stigao do Argentine?

Franjo Tuđman
Zaboravlja biskup da je NDH bila proglašena državom “Božje providnosti” pod geslom: Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa i da su u to ime do 1945. počinjeni masovni zločini prvenstveno nad Srbima, nad kojima se zgražavao i tadašnji njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj E. Glaise von Horstenau. Zaboravlja na Jasenovac i druga stratišta koja se danas u Hrvatskoj, uz prateće dokumentarce, revizionistički proglašavaju mjestima komunističkih zločina. Ako to tvrdi čak i predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, onda o tome ne može biti sumnje, tim više što tako piše i Glas Koncila.

Zaboravlja biskup Komarica i na to da je šef hrvatskog redarstva Eugen Dido Kvaternik, deset godina nakon svoga pada, pisao da se u NDH “radilo o stalnom i opetovanom kršenju osnovnih etičkih i moralnih zasada po znatnom dijelu hrvatskog narodnog kolektiva”, dok je šest godina kasnije priznao da se radilo o “teškim izgredima koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost”.

Iako je on svoju knjigu pisao s drugom intencijom, rasulo i kraj NDH odgovarali su duhu naslova Poglavnikove knjige – prve tiskane korijenskim pravopisom: Strahote zabluda. Tu “strahotu” možda najbolje oslikava činjenica da je Pavelić, kao karikaturalna balkanska verzija Hitlera, još i početkom maja 1945. zaslužnima za krvavi procvat NDH dijelio odlikovanja. Čak i posmrtna. Sve ovo upućuje na trojnost fenomena NDH: spoznajnu, etičku i psihohistorijsku razinu.

Gdje je oko 200.000 hrvatskih Srba koji su ᾽95. prisilno napustili Hrvatsku?

Podrazumijevajući to da se masovne likvidacije koje su pratile Bleiburg ničim ne daju opravdati, ostaju sva ova i druga pitanja koje biskup Komarica, naričući nad Hrvatima u Republici Srpskoj, ne uzima u obzir. Previđa preuzvišeni i to da je 9. I. 2012. povodom Dana Republike Srpske iz ruku predsjednika Republike Milorada Dodika primio Orden časti sa zlatnim zracima, koji je muftija banjalučki Edhem Čamdžić odbio primiti.

Da ostavimo po strani sve ostale implikacije jedne neusporedive usporedbe koja šepa na svakom koraku, postavimo pitanje: kako biskup Komarica može uspoređivati, i to iz hrvatske perspektive, Bleiburg koji je predstavljao i odmazdu za ustaške zločine, plaćene životima i postratnim traumama brojnih nevinih civila, sa današnjim poraznim stanjem Hrvata u Republici Srpskoj od čijeg je predsjednika primio visoko odličje? To odličje, naime, znači da biskup podržava aktualno političko vodstvo Republike.

Morao bi se biskup također upitati gdje je danas oko 200.000 hrvatskih Srba koji su ᾽95. prisilno napustili Hrvatsku, a nad čijom je zlom sudbinom Tuđman orgazmički trijumfirao spominjući i njihove “prljave gaće”.

Kardinal Vinko Puljić
Stvari su, da zaključim, puno kompleksnije i nisu uvijek onakve kakvima se čine, ili kakvim ih neko želi predstaviti. Posebno imajući u vidu to da Katolička crkva nikad nije eksplicitno osudila Tuđmanovu politiku u BiH, a da je sam biskup Komarica, prema navodima svjedoka, bio jedan od aktera te politike sudjelujući u zamjeni kuća i stanova između Hrvata i Srba na relaciji Hrvatska-Banja Luka. Što konačno znači da je današnji broj Hrvata u Republici Srpskoj sa nekadašnjih 150.000 svedan na nekih 12.000 i djelo samoga banjalučkog biskupa.

I ne bih se baš složio sa mnogopoštovanim biskupom koji kaže da je banjalučkim Hrvatima “oduzeto pravo na identitet” i da “nemaju pravo na svoje rodno mjesto”. Čini se da stvari stoje dijametralno suprotno i da su banjalučki Hrvati, i biskupu Komarici zahvaljujući, u Hrvatskoj ostvarili pravo na upražnjavanje “identiteta”, a Hrvatska je, kako se zna, njihova i matična i rezervna Domovina. Svehrvatska je ideologija pojam “rodnog mjesta” odavno proglasila bogohulnim i svela ga na “Pitanje”. Ne mogu se ljudi učiti jednom, a od njih se očekivati drugo, preciznije: živjeti u Bosni i Hercegovini, a Hrvatsku smatrati matičnom domovinom. Odnosno, mogu, ali u tom slučaju moraju prihvatiti i posljedice ove inverzije. “Pitanje” ovdje glasi: Ili bosanski život, ili svehrvatska inverzija?  

Dok dlanom o dlan, od “stoljeća sedmog” stoljeća minuše

Sljedeća perspektiva rješavanja hrvatskog potpitanja ogleda se u pismu kardinala Vinka Puljića upućenog patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Irineju 8.II.2016. Upozoravajući ga na neprihvatljivost njegovog javnog veličanja nastanka Republike Srpske, kardinal se poziva “na istinu Božju i na pravdu Božju”. Ovome što zvuči ekumenski i kršćanski ne bi se imalo uputiti nikakvog prigovora da isti taj kardinal od Čovića kao partijskog šefa na oltaru nije primio biskupski štap čime je sam devalvirao svoj pastirski (hrvatski: partijski) položaj, i da od predsjednika te iste Republike Srpske biskup Komarica nije primio visoko (para)državno odličje. Moglo bi se još toga nabrajati iz povećeg korpusa dosljednih nedosljednosti.  

Novu/staru perspektivu rješavanja “Hrvatskog pitanja” oživio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske ortoped dr. Božo Ljubić kazavši da, s obzirom na aktualnu političku situaciju u BiH, nikad nije bilo aktualnije oživljavanje Herceg-Bosne. Ne znam kakva su ortopedska politička pravila važila u vrijeme Tuge, Buge, Klukasa i Muhle, ali umijeća koja kao saborski zastupnik bh. dijaspore i višestruki recidivist i povratnik u tisućugodišnji državotvorni Interkontinental, pokazuje dr. Ljubić navodi na pomisao da nisu bila mnogo drugačija od današnjih. A bijaše to kao jučer, dok dlanom o dlan, od “stoljeća sedmog” stoljeća minuše.
    
Najnoviju perspektivu po pitanju “Pitanja”, sasvim neočekivano, otvorili su jajački srednjoškolci hrvatske i bošnjačke nacionalnosti kojima je (zasad) uspjelo da ih se ne razdvaja u dvije škole pod jednim krovom (hrvatski/bosanski: korovom), onemogućivši tako sprovođenje Odluke Skupštine Kantona o osnivanju nove škole po bosanskom planu i programu. Nezvanično se, istina, saznaje da je u Jajcu osnovana srednja škola na bosanskom jeziku koja će učenike upisivati od sljedeće školske godine. U Kiseljaku je već otvorena osnovna škola samo za učenike hrvatske nacionalnosti. Idu Hrvati ispred “Pitanja”, toliko ispred da im zadnje noge sustižu prednje. To se zove anticipacija.


“Hrvatsko pitanje” – kiseljački odgovor(i)

Neopravdano bi i diskriminirajuće u ovom kolažu različitih pristupa rješavanju “Hrvatskog pitanja” bilo ne spomenuti još jednu i više nego uspješnu bh. hrvatsku perspektivu kodnog naziva “Sarajevski kiseljak”. Ne misli se tu na legendarnog člana Predsjedništva BiH “iz reda”, poznatog po sumnjivim putnim nalozima (hrvatski: razlozima) iz vremena dok se požrtvovano u Parlamentu BiH zalagao za rješenje “Pitanja”. Poznatom također i po opravdanom zahtjevu da se “Sarajevski kiseljak” ne diči tradicijom i imenom preuzetim od kiseljačkog “Kiseljaka”. A najpoznatijem po tome što su ga kao člana “iz reda” u Predsjedništvo instalirali bošnjački glasovi.

Božo Ljubić
Znači li to da ključ rješenja “Pitanja” u svojim rukama zapravo drže Bošnjaci? Jeste da to izaziva određene logičke, čak i et(n)ičke dileme, ali ovdje je od dilema važnije “Pitanje” riješeno preko (leđa) bošnjačkih partnera. Što znači da smo se u cilju njegovog rješavanja spremni odreći logike i etike i prihvatiti se političke “motike”. Mi gradimo “Pitanje”, “Pitanje” gradi nas. I inače glasovit kao rasadnik vrsnih hrvatskih kadrova, dao je Kiseljak još jednog člana Predsjedništva BiH “iz reda” koji je, rješavajući “Hrvatsko pitanje”, također najprije riješio vlastito stambeno pitanje u najužem centru Sarajeva, plus galerija slika smještena u nešto manje najužem centru.

Po svemu sudeći kao prilog rješavanju “Hrvatskog pitanja” sin ovog dokazanog hrvatskog kadra upisao se na doktorski studij odsjeka jednog sarajevskog fakulteta na kojem je inače zaposlen njegov otac. To, s druge strane, ukazuje na jednu zabrinjavajuću pojavu, naime na koncentraciju Hrvata u određenim poslovno-umjetničko-znanstvenim oblastima, dakako sve u cilju rješavanja “Hrvatskog pitanja”. Za očekivati je da naglo probuđene bošnjačke vizije gospodina Sejfudina Tokića, dojučerašnjeg dvostrukog partijskog druga našega kadra, inspirativno djeluju u pravcu rješavanja ne samo bošnjačkog nego i “Hrvatskog pitanja” pod sloganom: “Hrvati na okup”. Ili: “Na otkup?” Ili: “Na zakup?” Uvijek vodeći računa o antičkoj mudrosti Ljube Ćesića Rojsa: “Ko je jamio, jamio je”.

“Hrvatsko pitanje” – feministički odgovor

Neopravdano bi bilo zapostaviti feministički aspekt “Hrvatskog pitanja”. Uza sve ostale pokazatelje o tome zorno svjedoče primjeri gospođa i profesionaliziranih Hrvatica poput Borjane Krišto i Lidije Bradare. Ove su rasne Hrvatice – sestre rođene Tuge i Buge – “Hrvatsko pitanje” riješile – vizualno: vidljivim zlatnim križem na lančiću koji svako malo, u pristojnoj mjeri dekoltirane, ponosno a diskretno pučanstvu pokazuju pred TV kamerama. Da li su se pri tome ugledale na veliki “plus” postavljen iznad zapadnog Mostara nije sasvim sigurno, naime to će se moći smatrati riješenom dilemom kada navedene gospođe na svoje hrvatske grudi postave križ iste takve veličine. Da sve bude vidljivije i uvjerljivije. Ne bi trebalo iznenaditi da se, osim takvog križa, na njihovim hrvatskim grudima nađe i zvonik franjevačke crkve u Mostaru, dakako u svojoj (ne)prirodnoj veličini. Ta veličina, da se naslutiti, istovremeno će simbolizati i vizualnu veličinu “Hrvatskog pitanja” – riješenog jednom za svagda.

Da je to tako i nikako drukčije potvrđuje Brotnjo.info: “Zahvaljujući mostarskim franjevcima grad na Neretvi uskoro će dobiti jednu novu, a po svemu sudeći u budućnosti nezaobilaznu turističku atrakciju. Naime na 80-om metru zvonika franjevačke crkve sv. Petra i Pavla otvara se vidikovac s kojeg je Mostar vidljiv iz ptičje perspektive. No, to nije sve, uskoro će u zvoniku biti otvorena međunarodna galerija. Inicijator ove ide je fra Iko Skoko, gvardijan Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru. On je predložio da se veliki zvonik franjevačke crkve, koji je dobio ime ‘mostarski zvonik mira᾽, preuredi s ciljem da u njemu bude smještena međunarodna galerija mira i edukacijski centar kao i vidikovac.”

Znači: “Pitanje” iz “ptičije perspektive” Crveno-Bijele Hrvatske sve u funkciji izgradnje “mira”. Dođu čovjeku u pamet ekumenske asocijacije: “Mir turistički bio uvijek s vama”. A tek kada naše novovjekovne Tuga i Buga taj zvonik prikače sebi na grudi! Kao posljedicu “edukacije” i “galerizacije” “Pitanja”. Mogla bi se ovdje plodno ukrstiti mostarska i kiseljačko-sarajevska perspektiva rješavanja galerijskog “Pitanja” (hrvatski: prostora).
Postoji dakako i televizijska (hrvatski: dalekovidnička) verzija “Pitanja”. Nju je uspješno demonstrirala hrvatska parlamentarka Borjana Krišto, odriješito izjavivši da “hrvatski narod neće plaćati pristojbu za BHT”. Do tada, inače, nije bilo poznato da je “hrvatski narod” kolektivni pretplatnik ove TV kuće, ali sad se i to zna. Nije gospođa Krišto objasnila kada je to i gdje kontaktirala sa ovim mega “pretplatnikom”, ali ne može se čak ni od nje očekivati da zalazi u detalje. Diskusije u Parlamentu su, poput nje same, vremenski striktno ograničene, osim toga uvijek postoji mogućnost “ispravke krivog navoda”. Uglavnom: “Hrvatski narod neće!”
 
“Hrvatsko pitanje” – burek odgovor

Očekivati je, također, da o tom problemu, u duhu tradicionalne tolerancije i međusobnog uvažavanja, prodiskutiraju šefovi HDZ-a i SDA u jednom restoranu u Konjicu gdje se, prema riječima gospodina Izetbegovića, pravi “dobar burek”. Eto razloga za sastanak i rješavanje “Pitanja”. Ako će se tom prilikom na jelovniku naći i “gastronomija” i “astronomija” to će samo dodatno govoriti o ozbiljnosti pristupa “Pitanju”. Uostalom, na jednom predizbornom plakatu HDZ-a tokom izbora 2014. našao se prikaz (hrvatske) šake u obliku bureka-zvrka. Još je to jedna od anticipacija rješavanja “Pitanja” – uz burek.

Šteta je da u tim pregovorima neće sudjelovati jedan visoki, trenutno “umirovljeni” hrvatski kadar, koji se prije nekoliko godina čudom čudio, kada sam objašnjavao da se hrvatski nacionalni osjećaj u BiH, pojavio (tek) koncem stoljeća devetnaestog. Čovjek je bio zbunjen tom činjenicom iz čega se da zaključuti da je godinama politički predstavljao narod kojemu nije znao ni datum “rođenja”.
Možda se i tim može objasniti današnja kompleksnost “Pitanja”.  

Bolje mrtav Hrvat nego živ Bosanac

Ima još jedan, krajnje inventivan način rješavanja “Pitanja”, ovaj put u režiji jednog sarajevskog župnog ureda. Tamo su, naime, sukladno kršćanskom konceptu ljubavi, riješili da sve (rijetke) pojedince koji su svoje “Pitanje” riješili tako što su se proglasili Bosancima, kao odgovor na “Pitanje”, oni jednostrano proglase mrtvima, odnosno sretnim dobitnicima moždanog i srčanog udara, što mu dođe na isto.

I ovdje je poučak jasan: Bolje mrtav Hrvat, nego živ Bosanac. Niko i nikad doduše nije rekao da će put do nacionalne slave biti posut ružama.

Kad se – pojedinačno i skupno – sagledaju sve ove perspektive rješavanja “Hrvatskog pitanja”, što ne znači da su time iscrpljene i sve ostale varijante, postaje kristalno jasno da ih se ne može harmonizirati i pretočiti u jedan odgovor na jedno pitanje. S obzirom da je, također odavno, postalo jasno da se tzv. “Hrvatsko pitanje” postavljeno u pravaškom svehrvatskom duhu i duhu političkog katolicizma konca XIX. i početka XX. stoljeća u BiH ne može riješiti nego samo rješavati, morat ćemo to prihvatiti zdravo za gotovo. Što znači da na postavljeno “Pitanje” jedinstvenog odgovora nema, i da se do odgovora može doći samo preko “potpitanja”, što znači individualnim pristupom jednoj bizarnoj “enigmi” baštinjenoj od povijesti: od Starčevića i Stadlera do Tuđmana, Čovića, Komarice i Puljića. I biskupa Ratka Perića. “Pitanjem” dominira “Pitanje” i u toj se nacionalnoj “skandinavki” ništa ne može promijeniti: uvijek neki pojam ostaje nerješiv.  

“Hrvatsko pitanje” – odgovor jajačkih srednjoškolaca


Kako stvari trenutno stoje, jedini pravi odgovor na “Pitanje” ponudili su jajački srednjoškolci hrvatske nacionalnosti čiji predstavnik Ivica Jukanović kaže: “U ovoj zemlji treba da vlada zajedništvo, podjele na dva ili na tri nisu realne opcije za budućnost mladih koji odlaze svakim danom iz naše zemlje. Sa ovom omladinom i sličnom ima budućnosti, a sa ovim starim i istrošenim ljudima na vlasti nema sigurno. Naša borba se nastavlja jer ne želimo da se formiraju neke nove škole, lakše je pronaći rešenje za postojeće.”

Postoji dakako i televizijska (hrvatski: dalekovidnička) verzija “Pitanja”. Nju je uspješno demonstrirala hrvatska parlamentarka Borjana Krišto, odriješito izjavivši da “hrvatski narod neće plaćati pristojbu za BHT”. Do tada, inače, nije bilo poznato da je “hrvatski narod” kolektivni pretplatnik ove TV kuće, ali sad se i to zna
Jajački srednjoškolci kao da su čitali Dostojevskog koji 1878, obraćajući se moskovskim studentima, kaže: “Nikada naša omladina nije bila iskrenija i čestitija (što nije mala stvar, već velika, istorijska). Ali nevolja je u tome što omladina nosi u sebi laž dva veka naše istorije (...) Po mom mišljenju, vi ni za šta niste krivi. Vi ste samo deca ovog društva, koje je laž u svakom pogledu.” To što ove riječi savršeno reflektiraju stanje u današnjoj BiH, slučajna je koincidencija koju, u ime boljitka naroda, treba ignorirati. Narod je važniji od koincidencije, a sve se i, inače, radi u ime naroda. Šta će biti ako jednom ne bude naroda? Preostat će samo to da se krstimo i lijevom i (naročito) desnom: “U ime…”

To ujedno govori da su, za razliku od bajatih čovića i ljubića kao i mudrih biskupskih glava, mladi prepoznali problem i na “Pitanje” ponudili svom vremenu, a ne pseudohistorijskim svehrvatskim tlapnjama, primjeren odgovor. To što su u manjini i što im se iza leđa koordinirano radi o “glavi” ne ulijeva prevelik optimizam u pogledu konačnog rezultata njihovog odgovora na “Pitanje”. U najboljem slučaju može se tipovati na to da će neka preostala hrvatska glava za pedesetak godina dosjetiti šta je ovdje pisac htio da kaže.

Hrvate i inače, među brojnim sličnim osobinama, krasi i ta da idu budućnosti u susret, samo što pritom u pravilu zaglave u prošlosti.   

“Hrvatsko pitanje” – “Sva je sreća da će nas nestati”

Bilo kako da bude ostat će “naputak” što ga glede “hrvatskog pitanja” u BiH septembra 1942, u pismu upućenom Ministarstvu vanjskih poslova, kao “odgovor” i politički “epitaf” za budućnost, ispisuje komandant Druge talijanske armije Mario Roata: “(...) treba da priznamo da je Hrvatska, takva kakva je danas u velikoj mjeri minirana po pitanju etničkog sastava zbog priključenja Bosne i Hercegovine, jer ta oblast nema ništa zajedničkog sa Hrvatskom u pravom smislu te riječi i pretežno je naseljena Srbima pravoslavcima i muslimanima. (...) Bosna i Hercegovina nemaju nikakve veze sa Hrvatskom, od koje ih dijeli široko korito Save i to ne samo fizički, jer dok se u Hrvatskoj osjeća istorijsko-kulturni uticaj Beča, Bosna i Hercegovina svojim navikama, običajima, nošnjama i načinu života odražavaju bitni vizantijski uticaj, kao i uticaj duge otomanske vladavine. Bosna je šarolika, tipično balkanska oblast, koja može da bude sve, sem hrvatska.”   

Komentirajući "Hrvatsko pitanje" jedan je ovdašnji fratarski šeret nedavno ushićeno rezignirao: "Sva je sreća da će nas nestati." Ne znam šta bi se ovome moglo dodati, a oduzeti se nema ništa. Jer to će biti jedini pravi i konačni odgovor na "Pitanje". Bilo je takvih naroda u povijesti. Tek jedan među njima su Vandali, po kojima ime nosi Andaluzija pokrajina u Španiji. Vandali su međutim svoju svjetsku slavu stekli tako što su patentirali “vandalizam“ kao "mjernu jedinicu" destrukcije. Naši "Vandali" na dobrom su putu da patentiraju "kroatizam" i tako dobre stare Vandale nadiđu i pošalju na zasluženi odmor.

„Zadnji Marinko Čavara“, predsjednik Federacije BiH po uvjerenju


Jedna je od markantnih crta "Pitanja" da ono uvijek insistira na formi, a ne na suštini koja mu u pravilu izmiče. Ne samo kad su u pitanju srednjoškolci-juniori, nego i veterani hrvatstva poput predsjednik F BiH Marinka Čavare čije bi sabrane izjave sasvim sigurno predstavljale prvorazredan materijal za knjigu "Povijest ljudske gluposti". 

"Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo s njima." Tamo gdje se ovo životno pravilo provincijalnim trikovima uporno nastoji izigrati ostaje samo – "Pitanje". Da li je to ono pitanje koje Kranjčevićev Zadnji Adam – "blijedim noktom, zadnje što je mako" – ispisuje na ledu?

Ili hadezeov "Zadnji Marinko Čavara"? "Na odru" HDZ-a "izdišući Adam".

"Nov kaos mutni do – drugog izdanja!"

( Tekst je objavljen na avangarda.ba 13.09.2016.)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi