Birokratiziranje univerziteta i instituta

Piše: Alisa Mahmutović

Kako nemamo ozbiljne javne politike visokog obrazovanja, kakva postoji unutar Evropske unije, koja podrazumijeva procjenu naučnih oblasti i programa koji su važni za konkurentnost zemlje u globalnom okruženju, nama preostaju samo mjere štednje, a one su paravan za nemoć, neodgovornost i nedostatak smislenog pristupa postojećim problemima
Lisabonska strategija i Bolonjska deklaracija, kojoj smo slijepo odani, proizvodi su neoliberalističke ideologije, čiji je cilj korporativna država i širenje sfere privatizacijskih praksi. Iz njih je slijedio Bolonjski proces koji je u pravom smislu proces, jer podrazumijeva čitav niz tzv. reformi obrazovanja, odnosno čitav niz neoliberalnih mjera reformi, među kojima su integracija fakulteta i naučnih institucija.

S obzirom na strukturalna obilježja i način na koji se te transformativne mjere primjenjuju, teško da će biti neki pozitivan smjer u razvoju univerziteta i instituta. I to ne samo zato što se ta integracija provodi selektivno i bez ikakve veze sa tržištem rada koji mu je jedini cilj, već stoga što se radi o vrlo krutoj centralizaciji koja bi, u konačnici, vodila privatizaciji i gašenju nekih studijskih programa ili njihovom spajanju.

Postupkom upravljanja i “kadriranja” u novom integriranom sistemu, naučne institucije ugušit će svaku mogućnost organiziranog skepticizma iznutra, a samim tim i mogućnost sukoba sa drugim institucijama društva.
 U bosanskohercegovačkom kontekstu, selekciju i dinamiku reformskih mjera određuje i uređuje neokonzervativna elita instalirana od strane partitokracijskog etnokapitalizma. Tako se neoliberalna matrica za nauku i obrazovanje ukazuje kao snažan mehanizam za proizvodnju raznih oblika autoritarizma u naučnim i obrazovnim, javnim institucijama. U cijelom konceptu humanistika se dvostruko degradira. Budući da je najneprofitnija, u novouspostavljenom naučno-obrazovnom sistemu koji se temelji na tržišno-aplikativnom tipu znanja, gdje su univerziteti i instituti samo subjekti poslovanja, ona je prva na udaru tzv. mjera štednje kojima se neće postići ništa, osim pritiska na profesore i studente. A drugi vid degradacije koji je  rezultat bosanskohecegovačkog partitokracijskog etnokapitalizma je ideološko planiranje strategija humanističkih disciplina. Zato je budućnost humanističkih programa u sljedećem:

1. budžeti univerziteta će se smanjivati;
2. neprofitabilni programi će se kratiti, spajati, a pojedini smjerovi će se zatvarati ili će se pripajati srodnim grupama; moguće je i da neki gradovi ostanu bez fakulteta;
3. plaća uposlenika će se smanjivati, a druge aktivnosti i rad na fakultetu se neće dodatno plaćati;
4. zaustavit će se napredovanja i dinamika napredovanja će se promijeniti; dinamiku će diktirati odlazeći kadar, a ne struka,
5. i smanjivat će se sredstva za vanjske saradnike…

Kako nemamo ozbiljne javne politike visokog obrazovanja, kakva postoji unutar Evropske unije, koja podrazumijeva procjenu naučnih oblasti i programa koji su važni za konkurentnost zemlje u globalnom okruženju, nama preostaju samo mjere štednje, a one su paravan za nemoć, neodgovornost i nedostatak smislenog pristupa postojećim problemima.

Naučnim institucijama slijedi isto. Nauka može opstati samo u formi birokratskih institucija jer se neće i ne može tolerisati ništa što bi ovakvo stanje moglo dovesti pod znak pitanja.

Istim postupkom upravljanja i “kadriranja” u novom integriranom sistemu, naučne institucije ugušit će svaku mogućnost organiziranog skepticizma iznutra, a samim tim i mogućnost sukoba sa drugim institucijama društva. Stari, standardizovani obrasci više ne mogu doprinijeti prevladavanju koraka kojeg smo izgubili u globalizirajućem svijetu. Ono što se popuralno zove menadžment ne uviđa potrebu za suštinskom promjenom, a ko nije u stanju da mijenja i propituje ustaljeno, taj nema osnovni preduvjet za bilo kakav smislen i stvaralački rad.

Bez tog osnovnog uvjeta svaki naučni rad je besmislen. S druge strane, čak i da se ohrabri na neke promjene, veliko  je pitanje bi li se mogla dobiti podrška institucije kontrolora, jer  kako je za Univerzitet bilo važno da preuzme kontrolu, tako je ovim institucijama bilo važno zauzimanje stabilnog mjesta u društvenoj hijerarhiji. Iz te simbioze proizlazi otpor pri svakom ozbiljnom i objektivnom istraživanju njihovog mjesta i uloge. I zato nikom neće pasti na pamet da postoje učinkovitije i jeftinije metode rada. Tzv. integracija (centralizacija) stvorila je birokratiju koja je ustanovu postavila iznad ljudi, učinila je jačom od njih, a i jačom od proizvoda.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi