Koliko Srba više je Republici Srpskoj previše?

Piše: Ljupko Mišeljić

Nakon objavljivanja zvaničnih rezultata Agencije za statistiku BiH, 30. juna 2016, Republika Srpska odlučila je da te rezultate ne prizna. A neposredno pred Novu godinu objavljeni su rezultati popisa RS iz 2013. godine. Na pitanja od kojih bolesti se najčešće boluje, gdje se liječi, kako se zadovoljavaju kulturne potrebe, koliko dugo i kako su (ne)zaposleni, i u kakvim uslovima žive – 82,95 odsto građana Republike Srpske odgovorilo je: mi smo Srbi!
Objavljivanje rezultata popisa iz 2013. godine za Republiku Srpsku, 30. decembra 2016. godine,  građanima i građankama Republike Srpske korisno je poput prisjećanja kako se Nova godina slavila nekad. Ponajviše zbog toga što po strukturi, empiriji i vremenu objavljivanja popis iz 2013. više liči na prebrojavanje nego na popis. No, za Republiku Srpsku, on je posebno političko pitanje. Pokazaće da RS ima svoje vlastite mehanizme zaštite i metodologije obrade rezultata. To će, na kraju, voditi i najbitnijem pitanju zvaničnika Republike Srpske: koliko je ona multietnička, mutlikulturna i multijezična.

Tamo gdje popis stanovništva otkriva goruće pitanje demografske strukture države, on bi bio objavljen iste godine, kao temelj za državne strategije: zdravstvenu, socijalnu, obrazovnu, privrednu, poljoprivrednu, sportsku, kulturnu... Ukazao bi na osnovna pitanja od kojih i kakvih bolesti se najčešće boluje, liječi li se javno ili privatno, kolika je stopa osnovne higijene, u kakvim se uslovima živi, kako stanovništvo percipira osnovnu higijenu, ili, koliko često posjećuju institucije kulture, na koji drugi način zadovoljavaju svoje kulturne potrebe.

Za građane bi, svakako, bilo važno i da znaju koliko su zaduženi, kod koga, i kako će se vraćati ti dugovi. Građani te podatke nemaju ni kada su u pitanju javna zaduženja na svim nivoima.

Popisuj, lako je poslije smanjit’

Kada je postalo jasno da je riječ o grubom prebrojavanju koliko je kojih – po etniji, vjeri i jeziku, i zastarjelim i neautentičnim podacima, ostalo je političko pitanje: ko je, koga, i kako prebrojavao? Nakon objavljivanja zvaničnih rezultata Agencije za statistiku BiH, 30. juna 2016, Republika Srpska odlučila je da te rezultate ne prizna. Prema riječima Radmile Čičković, direktorice Zavoda za statistiku RS, osnovni problem je što ti podaci po kojima je radila AZSBiH nisu pouzdani i metodološki tačni.

Prema riječima Radmile Čičković, direktorke Zavoda za statistiku RS, ove podatke mogu koristiti svi. Od medija, javne administracije, fizičkih, pravnih domaćih i stranih lica, pa do instituta, zavoda, organizacija. Svima u Republici Srpskoj preporučuje se njihovo korištenje, umjesto korištenja zvanično prihvaćenog popisa i rezultata Agencije za statistiku BiH
“Popisano je preko 200.000 nerezidenata, ljudi koji ne bi trebalo da budu popisani, a istovremeno i 40.000 ljudi koji su rezidenti, a koji nisu bili popisani. To je u Republici Srpskoj za oko 58.000 ljudi više,” rekla je tog 13. jula Radmila Čičković, dodajući da objavljivanje nezakonitih podataka može izazvati izuzetno štetne posljedice po Srpsku na demografskom, ekonomskom, društvenom, socijalnom i političkom planu, kao i drugim oblastima života. Na raspravi, pred usvajanje posebnog Zakona o obradi i objavljivanju rezultata popisa za RS, koji je Narodna skupština usvojila sa 66 glasova.

Protiv Zakona se na raspravi izjasnila Koalicija Domovina, ispre koje je Nedim Čivčić pozvao Narodnu skuštinu da ne usvoji Zakon i da “ne oduzima Bošnjacima pravo na život u RS”. Shvativši da će biti preglasani – rekli su tada iz Domovine – napustili su zasjedanje. Potom je Klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS uputio apel Ustavnom sudu RS, koji je presudio da zakon ne vrijeđa vitalni nacionalni interes Bošnjaka u RS. Republički zavod za statistiku je onda i objavio je svoje rezultate. Tačno šest mjeseci nakon državnih rezultata Agencije za statistiku BiH.

Snaga i budućnost popisanog

Prema rezultatima Zavoda za statistiku Republike Srpske nas koji ćemo 9. januara slaviti Dan Republike – inače razvijenijeg, boljeg, sigurnijeg i ekonomski stabilnijeg entiteta BiH – ukupno je 1.176.372. Od toga 82,95 posto Srba, 12,69 Bošnjaka, 2,28 Hrvata i 1,25 ostalih. Onih, preostalih, 0,67, se te 2013. godine, nije izjasnilo.

Da bi se opravdala potreba za postojanje posebnih rezultata za Republiku Srpsku, koje je obradio Zavod za statistiku RS, oni moraju odgovoriti na nekoliko nepoznanica. Koje, ustvari, nikome ne bi ni trebalo da budu bitne, ali da, zaista, u svemu što se radi tražimo razlog, pitali bismo: šta ćemo sa tim podacima, kad ih Eurostat neće priznati, otkud to da se sa Agencijom za statistiku BiH poklapaju samo u broju nepismenih, i kakva je njihova upotrebna vrijednost nakon više od tri godine?

Na kraju krajeva, šta ima veze, te rezultate ne priznaje niko osim Republike Srpske. Iza njih stoje i Zakon o objavljivanju rezultata popisa za Republiku Srpsku, i Narodna skupština, i Zavod za statistiku. Validnost njihovog objavljivanja potvrdio je i Ustavni sud Republike Srpske. Neće valjda nekom naumpasti da u demokratskoj i parlamentarnoj državi preispituje odluke Ustavnog suda?! Entiteta. Pa nije državni
Pa redom, prema riječima Radmile Čičković, direktorke Zavoda za statistiku RS, ove podatke mogu koristiti svi. Od medija, javne administracije, fizičkih, pravnih domaćih i stranih lica, pa do instituta, zavoda, organizacija. Svima u Republici Srpskoj preporučuje se njihovo korištenje, umjesto korištenja zvanično prihvaćenog popisa i rezultata Agencije za statistiku BiH. Prva premisa Republičkog zavoda o “neslaganju rezultata” za oko 58.000 više popisanih u RS, na kraju postala brojka od 52.000 manje popisanih u RS. Dakle, bez ikakvog pitanja kako im je u toj – metodološki i matematički konkretnijoj i korektijoj obradi po samo njima znanim kriterijima, 110.000 ljudi uspjelo nestati i sa papira.

Na kraju krajeva, šta ima veze, te rezultate ne priznaje niko osim Republike Srpske. Iza njih stoje i Zakon o objavljivanju rezultata popisa za Republiku Srpsku, i Narodna skupština, i Zavod za statistiku. Validnost njihovog objavljivanja potvrdio je i Ustavni sud Republike Srpske. Neće valjda nekom naumpasti da u demokratskoj i parlamentarnoj državi preispituje odluke Ustavnog suda?! Entiteta. Pa nije državni.

Svi smo m(ult)i Republika Srpska    

Lažna politička reprezentacija, ustavna i stvarna zastupljenost Hrvata i Bošnjaka u institucijama, u političkom vrhu RS, važna je, čak, i kada se republički praznici slave po običajima samo jednih. Zvaničnoj Republici Srpskoj važno je koliko njenih građana može razumjeti ćirilčnu i latiničnu verziju slogana za proslavu Dana Republike – “PRAVOnaSLAVLJE/ПРАВОнаСЛАВЉЕ”, i koliko građana u toj latiničnoj verziji vidi bosanski a koliko hrvatski jezik. Pod pretpostavkom da se niko neće baviti trivijalnim pitanjem o porijeklu i značenju riječi koju čine veliki grafemi iz slogana.

Na tu i takvu multi Republku Srpsku svakako je navikla dominatna srpska pravoslavna većina, koja u antiašističkoj borbi za nastanak Republike Srpske vidi i druge. I prepoznaje učešće drugih – “finih i normalnih” Bošnjaka i Hrvata. Koji će se, svakako, što iz Vlade, što iz Vijeća naroda i Narodne skupštine, pojaviti – po službenoj dužnosti – i na akademiji povodom Dana Republike Srpske. Koja ove godine slavi četvrt vijeka postojanja.

Pitanje multijezičnosti i multietničnosti, postavljeno iz interpretacije rezultata Zavoda za statitstiku RS, moglo bi biti – iz ugla političkog vrha – ko su tih 939 izdajnika koji pričaju bosanskim jezikom, a nisu Bošnjaci?! Samo da ne postoji ta bitna odrednica “bosanski jezik”, koji Ministarstvo prosvjete i kulture RS i čitav politički vrh naziva “jezikom bošnjačkog naroda”, a kojim govori čak 150.221 stanovnika Republike Srpske. I eto, čak i tih 939 nesretnika, a koji nisu Bošnjaci i Bošnjakinje.

Izdajnici, strani plaćenici i okuraženi Srbi

Ta multietnička Republika Srpska objavljuje podatke po kojima je na svojoj teritoriji prebrojala 149.282 Bošnjaka, dok ih je prema Agenciji za statistiku BiH 173.764, prema kojoj bi broj izdajnika i stranih plaćenika; onih koji govore bosanski, a nisu Bošnjaci, već 2013. godine iznosio 1.925. Dok bi Srba bilo čak 30.442 više.

Tu se lome dva bitna narativa – povećati broj izdajnika i stranih plaćenika, ili smanjiti broj govornika bosanskog jezika (pa time i broj izdajnika). I još bitnije, smanjiti broj Srba. Zato što na hiljadu izdajnika više, ultimativno, dolazi i dodatnih 21.628 ugroženih i obespravljenih Bošnjaka i 30.442 punopravnih i okuraženih Srba. Ukoliko bi prihvatili rezultate Agencije za statistiku BiH. 

Tu se lome dva bitna narativa – povećati broj izdajnika i stranih plaćenika, ili smanjiti broj govornika bosanskog jezika (pa time i broj izdajnika). I još bitnije, smanjiti broj Srba. Zato što na hiljadu izdajnika više, ultimativno, dolazi i dodatnih 21.628 ugroženih i obespravljenih Bošnjaka i 30.442 punopravnih i okuraženih Srba
Umjesto da ima veći broj “izdajnika” i time da bilo kakav legitimitet Dodikovoj populističkoj politici istrage i političkog marginalizovanja poturica i nesoja probosanskog, Republika Srpska bira da krši prava manjeg broja svojih građana. Jer Dodiku – za razliku od Zavoda za statistiku Republike Srpske – ne pada na pamet da prihvati postojanje bosanskog jezika. Tu bi Zavod za statistiku RS prepisujući i obrađujući odgovore, i uvrštavajući bosanski jezik u postojeće i žive jezike RS mogao biti veleizdajnički.

Međutim, njegovi rezultati se neće preispitivati – prihvatiće se. Inače bi se morali prihvatiti rezultati Agencije za statistiku BiH, i činjenica da je u RS bosanskohercegovačka agencija prebrojala trideset i jednu hiljada Srba više nego repubulikosrpska. I to na prvom poslijeratnom popisu! Za zvaničnu politiku Republike Srpske, koja popisom manipuliše koristeći ga kao najbitniji indikator ratnih žrtvava i ugroženosti Srba u BiH, i ovih 970.857 je previše.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi