Top-lista… protestantizma

Piše: Doc.dr.sc. Zlatiborka Popov Momčinović

Ko se boji mogućih ponovnih protesta? Vlast? Ona je tek formirana, mada, opet ne na svim nivoima tako da joj se još nema šta prebaciti. Ne pije ni vode to što su mnogi stari vlastodršci “opstali” i u novoj garnituri i raspodjeli fotelja. Takođe, kao i prošli put vlastodržci mogu npr. podržati proteste (bar neki od njih) i na taj način obuzdati protestnu oštricu mehanizmima kooptacije. Tajkuni? Ta oni su, kao u onim antologijskim mafijaškim filmovima, davno pseudolegalizovali ono poharano i opljačkano
Protesti se ponovo stidljivo pojavljuju, ali i nešto žešće najavljuju. Bilo od samih protestanata, starih ili budućih kojima je voda došla do grla, a u prošlogodišnjim poplavama i preko grla; političke opozicije koja zbog svoje nemoći saziva građansko nezadovoljstvo – s tim da se u BiH nikad ne zna ko je pozicija a ko opozicija zbog postojanja ni manje ni više nego četiri nivoa vlasti pa se ne zna, kao u onoj seriji ko sa kim spava; medija koji vape za događajima da bi se istim igrali, tumačeći ih kako im je ćeif i kako im se naredi da bi tako sebi bolje digli prometnu vrijednost; političkih analitičara da mogu opet biti rado viđeni gosti svih mogućih i nemogućih medija i jedini “nepristrasni” tumači protestnih zbivanja; istraživača/ica koji se bave ovom tematikom ali im fali dodatnog štofa…

Sva (naša) proljeća

No, da li će ih biti u nekom jačem obliku ne znamo, jer znamo da jedna lasta ne čini proljeće, ups proteste. U političkoj teoriji se obično kaže da se protesti češće dešavaju na proljeće, jer kad je zima teže je protestovati i trpjeti hladnoću. No, godišnja doba u svom ranijem obliku više i ne postoje tako da “praško proljeće” u klimatskom smislu nema nikakve veze sa “bosanskim proljećem”. A još manje sa arapskim, gde je klima, navodno skroz drugačija. “Praško proljeće” je dobrim dijelom bilo i revolucija odozgo – jer ju je podržalo, a djelimično i iniciralo, reformističko rukovodstvo tadašnje Čehoslovačke, a arapska proljeća su bila više nego islamizirana.

Kod nas su reformisti davno nestali sa političke scene, a teško da se mogu javiti novi, jer je upitno može li se ovde išta reformisati. Islam se praktikuje više na ravni običajnosti, kod nekih “konvertita” u formi društvenog konformizma, a mnogo manje na ravni politizacije i žara ka nekakvoj prožimajućoj islamizaciji društva. S napomenom da postoje i druga dva plućna krila hrišćanstva u BiH u zavidnom broju da bi takav neki pokušaj uopšte imao šanse.

Naši protesti su u svojoj biti bili ljevičarski, što se moglo primjetiti i na nivou simbolizacije kroz transparentne i parole tipa “Jednakost = jedna kost”. Njih je pokrenulo nezadovoljno radništvo nekadašnjih giganata našeg “soft” komunizma, mada se i kod nas razvoj mjerio “potvrdom”, tj. tonama čelika proizvedenim po glavi stanovnika. A stvaranje plenuma je dobrim dijelom podsjetilo na zov ka radničkoj self-menadžeriji. Naši protesti su tako bili užljebljeni između platonovskog mimezisa – naše duše su se sjećale nečega što su imale u prošlom životu i ovdašnje etnicizirane hiperpolitike, odnosno etnopolitičkog NADrealizma, za koji prave skečeve ne bi mogli da smisle ni stari a ni neki novi nadrealisti, pa makar bili sa vrha top liste.

Od vas ne tražimo ništa, jer bi to već bila trampa i neka protivusluga. Ne, zapravo želimo samo jedno. Priznanje da ste nepotrebni, da ste višak koji parazitira, karcinom koji se zloćudno širi i jede sve zdravo što je preostalo u ovom nekrofilnom društvu.
U takvom jednom kontekstu, protesti su nužno postali etnički biologizirani – odmah su uslijedile optužbe da više protestuje onaj etnički kolektiv nego onaj drugi, odnosno treći, da imaju skrivenu nacionalističku agendu, itd… Protestanti su se branili, ali uzalud, od medijskog i političkog spina i tu je njihova greška. Kao što je Slavoj Žižek primjetio, nije se trebalo braniti već prihvatati prebacivanje, “mijenjajući samo područje koje je naše ponašanje činilo neprihvatljivim”.

MI smo narod!

No, postavlja se pitanje ko se zapravo boji mogućih ponovnih protesta? Vlast? Ona je tek formirana, mada opet ne na svim nivoima tako da joj se još nema šta prebaciti. Ne pije ni vode to što su mnogi stari vlastodršci “opstali” i u novoj garnituri i raspodeli fotelja. Takođe, kao i prošli put vlastodržci mogu npr. podržati proteste (bar neki od njih) i na taj način obuzdati protestnu oštricu mehanizmima kooptacije. Tajkuni? Ta oni su, kao u onim antologijskim mafijaškim filmovima, davno pseudolegalizovali ono poharano i opljačkano, a dobar dio plijena izmjestili na sigurnija mesta i u sprezi su sa raznim domaćim i ino-strukturama.

Ono što je žalosno, a možda i najžalosnije je da se protesta najviše “boje” nazovi obični ljudi, tj. dvije kategorije običnih ljudi. Jedna grupa onih koja živi malograđanskim, da ne upotrijebimo marksistički ubojitiji termin, sitnoburžuaskim životom gde je glavna parola “moja kućica moja slobodica”. Njima je najvažnije što mogu sebi tu i tamo priuštiti koju robu masovne potrošnje, a najviše ih zabrinjava da neko može blokirati saobraćaj pa oni neće moći stići do tržnog centra. Potom, ljudi koji rade u državnoj administraciji gdje i dalje važi ona socijalistička parola – što je dobar ovaj režim, plata stiže, a ja ležim.

Oni su davno trampili svoju slobodu za sitna ovozemaljska zadovoljstva i bilo kakvo diranje u status quo im je gore od same smrtne kazne. To je inače ona kategorija, nešto kao kvazinomenklatura koju je Staljin slao u gulage da malo vide šta je rad – ne samo zato što je bio šizofreno-paranoidna ličnost, nego što je u svom ludilu imao i iluminaciju da će birokratija uništiti socijalizam, jer državu tretira kao privatnu svojinu.

Šta je ostalo protestantima, i ljudima uopšte? Ništa drugo do ona jednostavna parola koju su vikali ljudi na ulicama bivših socijalističkih zemalja: MI smo narod (Wir sind das Volk). Mi smo jednostavni i jednostavno tu, aktivno vjerni sami sebi, havelovski moćni u svojoj nemoći jer vam svojim ćutanjem dajemo legitimaciju koju nemate. Ne tražimo ništa, sem ovog jednostavnog priznanja našeg postojanja koje je moguće samo u dignitetu, inače bi bilo puko vegetiranje. Vi ne predstavljate narod/e, već svoje umrežene poslušnike i podanike koji vas drže tu gde jeste sistemom usluga za uslugu, pa makar ona ostala i na ravni praznog obećanja.

Od vas ne tražimo ništa, jer bi to već bila trampa i neka protivusluga. Ne, zapravo želimo samo jedno. Priznanje da ste nepotrebni, da ste višak koji parazitira, karcinom koji se zloćudno širi i jede sve zdravo što je preostalo u ovom nekrofilnom društvu. Vi nemate nikakvu moć, već samo “predpolitičku” silu koju održavate strahom od širenja nekontrolisanog nasilja, jer je vaše vješto i pravno legalizovano aneksiranim “mirovnjaštvom” i navodno kontrolisano, jer se bazira na tzv. tolerantnoj koegzistenciji različitih oblika korupcionaškog nasilja koje sprovodite putem konsenzusa…

Budimo realni, tražimo nemoguće

Iako je ova poruka isuviše jednostavna, i teško da će dospjeti na nekakvu top-listu protestantizma, ona je ipak na nivou nekakvog nadrealizma kvazi Markuzeovog tipa i njegove parole: Budimo realni, tražimo nemoguće! Takvu jednu poruku neće moći kooptirati ne samo političari, već ni ranije pomenute strukture. Mediji neće znati kako da “izvještavaju” i da spinuju, jer medijska pismenost kod nas ne podrazumijeva poznavanje biti ovakve vrste protesta, samo proteste u kojima se npr. traži veća plata, zimnica, uvezivanje radnog staža, a da ne govorimo da Markuze, i uopšte kritička teorija društva kojoj je ovaj gabarit upotrebe uma pripadao davno nisu više u modi; političari neće imati pojma kako da kooptiraju ovakav jedan, njima nerazumljiv zahtjev; a takođe ni tzv. nezavisni analitičari budući da kod njih mjerila tzv. uspjeha protesta nemaju veze sa Adornovim Mjerilima vremena, u kojima je on žigosao otuđeni konzensus medijski zasićene javne sfere, jer je pojam javnog, a samim tim i političkog, sistemom ponavljana istih laži, mantri, kvazinaučnih interpretacija postao mjesto nemoguće dijaloške refleksivnosti.

Na kraju, jedini koji misle i reflektuju će ostati samo protestanti i moći će predstaviti sebe kakvi u suštini jesu. Hegelovskom terminologijom rečeno kakvi su po sebi, za sebe i za nas.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi