Izbrisani i privilegovani

Piše: Ljupko Mišeljić

Stojan Srdić, “Moje dete”, režija Ana Đorđević, igraju: Jovana Gavrilović, Ivana Nikolić, Andrej Šepetkovski, Vladan Milić, Jelisaveta Orašanin i Mladen Sovilj, Beogradsko dramsko pozorište
Prošlog mjeseca, kragujevačke vlasti ogradile su svoje sugrađane Rome “zvučnim” i “bezbjednosnim” zidom visokim preko dva metra. Istovremeno, na Petom festivalu prvoizvedenih predstava u Aleksincu, igrana je i dobila prvu nagradu, predstava “Moje dete”, urađena po tekstu savremenog srpskog dramskog pisca Stojana Srdića. Tekst kazuje o tjeskobnom životu romskih zajednica, porodičnom nasilju, lošem obrazovanju koje za neke nije čak ni dostupno, zavrzlamama i strahotama birokratije, te potpunom odsustvu vladavine zakona, reda i pravde; borbi za preživljavanje i dostojanstvo. Srdićev tekst možda je i najbolje opisala Ana Đorđević, rediteljka koja ga postavlja na scenu Beogradskog dramskog pozorišta, rekavši da je “priča o Romima u Srbiji, zapravo priča o Srbiji”.

Što svi proživljavamo

Nakon što je 2015. dobio nagradu na konkursu “Branislav Nušić”, rediteljka Ana Đorđević odlučila je da ga postavi na scenu Beogradskog dramskog pozorišta, u interpretacijama mladih glumaca Jovane Gavrilović, Jelisavete Orašanin i Mladena Sovilja, te starijih im kolega Ivane Nikolić, Vladana Milića i Andreja Šepetkovskog.

Mlada glumica Jovana Gavrilović kaže nam kako se ova predstava često doživljava kao nešto “što svi mi proživljavamo”, iako ona ne misli da je tako: “Mi volimo da se poistovetimo sa nekim ko je ugrožen i kome je teško, i da kažemo užasno je sve strašno i ja mnogo patim. Međutim, ima ljudi koji žive u gorim uslovima, koji su ugroženiji, skrajnutiji od nas, i potpuno izbrisani. Ima i onih koji shvataju da je ovo nešto mnogo nadrealnije nego što možemo da zamislimo, i da nema uopšte neke preterane veze s nama.”

Gavrilović igra Ranku, romsku djevojčicu koja iz preplašene desetogodišnjakinje shrvane porodičnim problemima alkoholizma, nasilja i siromaštva, kojoj je brak sa mnogo starijim momkom već ugovoren i otkupljen, prerasta u samouvjerenu, zaljubljenu djevojku. Ona je protagonistkinja oko čijeg se života i odrastanja obmotala sva suština teksta, na koju će pored porodice – oca alkoholičara Borkana (Andrej Šepetkovski), majke Mirke (Ivane Nikolić), tetka Zuleta (Vladan Milić), bitno kreirati i lik Jelisavete Orašanin – Institucija.

Jovana Gavrilović: “Mi volimo da se poistovetimo sa nekim ko je ugrožen i kome je teško, i da kažemo užasno je sve strašno i ja mnogo patim. Međutim, ima ljudi koji žive u gorim uslovima, koji su ugroženiji, skrajnutiji od nas, i potpuno izbrisani”
Institucija je prvo radnica na šalteru biroa, zatim doktorka, policajka, sutkinja, i vaspitačica u vaspitalištu. Ona će upečatljivom i snažnom glumom prikazati sve svoje likove, koje je tekst svakako ogolio i dekonstruisao – snažno, i to punim.

U četrnaest prizora, ova porodična drama snažan je otpor patrijarhatu, pa baš zato i priča o njegovoj pobjedi, jer on nije samo u društvu – nego i u sistemu. U kome glavne uloge vode lična podmitljivost i neodgovornost, neobrazovanost zbog nemogućnosti da se obrazuje, a analogno slijedu i nezaposlenost, frustriranost, traumatiziranost. Tu do izražaja dolazi potpuna gušavost društva, koje će svakom problemu dodati bilo koje rješenje prikladno da dominaciju izrazi privilegijom – na osnovu porijekla, nacionalnosti, narodnosti, obrazovanosti, zaposlenosti ili  klasnog stupnja. A u tom sistemu propadaju oni koji se ne uklapaju, ili koji se nakon analize što prije ne uklope politički i ideološki. A od svih takvih, samo će visokopozionirani, klasno nadmoćniji i politički povezaniji – uz tu rodnu privilegiju muškosti – biti najmanje povrijeđeni.

Na samom kraju egzistencijske ljestvice

U oba slučaja, ova porodična drama formalno i poststrukturalno može biti priča o “regularnim”, privilegovanim porodicama. Ali ona to nije u svom kontekstu, kada dođe do pitanja okolnosti, uslovnosti života, rada, i nešto manje opasne tradicije (koju javno mnijenje smatra presudnom i uslovnom), ona dolazi do apsurda osnovne egzistencije, i značenjski se veže samo za speficičnu nižeklasnu romsku zajednicu.

A to će biti i dodatno jasno zbog izuzetne estetike, koja će umjetnički vrijedno uspjeti kazivati priču po djelimično sličnom događaju iz 2004, kojem je prisustvovao i Stojan Srdić, autor teksta.
I izbor muzike koja će činiti kraće pauze između prizora, a između činova duže partitude trubačko-gitarske interpretacije folk jazza (kompozitor Vladimir Petričević). I to odmah u početku, na što će isto tako odmah ukazati i scenografija prepoznatljivih (ne)uslovnosti života – na samom kraju egzistencijske ljestvice.
Predstava “Moje dete”


Lutke, igračke, odjeća i obuća – što biva prvo uočeno na sceni, i prvo podsjećanje na prosječno djetinjstvo mlade djevojčice, razštrkane su sa ciglama, pivskim flašama i smećem. I neće postati ništa drugačije dok prostor scene opet nije u funkciji prikaza sirotišta, što ponovno vraća ove predmete kao normativno obavezne (scenografija Milica Vučković). Docnije, kostimografijom (Lana Cvijanović) i scenskim govorom (dr. Ljiljana Mrkić Popović) biće jasna svaka stereotipna asocijacija na romsku zajednicu.

U međuvremenu, na drugoj od tri strane jeste disfunkcionalna porodica, koja zbog kratkoročne i jednokratne finansijke pomoći odlučuje ustupiti kćerku i njezinu nevinost drugoj porodici. Kroz čiju će se prizmu čitati i dalje porodično nasilje, nastalo objektiviziranjem žene i idealom zavisnog ženskog tijela. Ona mizoginija temeljena na postavci da je pitanje nevisnosti pitanje bezgrešnosti prema mužu, a ne odluka ili volja. I gdje istovremeno zlostavljači – prema uobičajenom shvatanju, ili oni koji se o ideal čednosti ogriješe – prema drugom shvatanju, ne bivaju kažnjeni, nego čak i shvaćeni, bez da snose odgovornost.

Prkošenje društvu

Treća, jednako loša strana, društvo je i država. Subjekt čiji je zadatak da bude u službi svakog ko njenu strukturiranost određuje ili o njoj brine, ko omogućava da postoji, ko je finansijski održava. Pa čak i onih koji to nisu u prilici. Značenjski, to je prvi ključ priče, koji će kasnije u svojoj riječi potvrditi i rediteljka. A onaj drugi, logički i kontekstualno bitan, koji će biti presudan za rasplet, prikaz je volje i strpljenja čovjeka za promjenom. Ta je promjena vođena porivom za izlazak iz traume, odrastanjem, ljubavlju i spremnosti na život. I samo u slučaju kad im to omogući, ili im u to pomogne institucija društva – država. Ili – to se ne dešava – njezin najniži čimbenik prekrši naredbe i naređenja kako bi uradio što mu je dužnost. I kada marginalizovani prkose društvu i njegovim normama, ljubavlju i srećom.
U četrnaest prizora, ova porodična drama snažan je otpor patrijarhatu, pa baš zato i priča o njegovoj pobjedi, jer on nije samo u društvu – nego i u sistemu. U kome glavne uloge vode lična podmitljivost i neodgovornost, neobrazovanost zbog nemogućnosti da se obrazuje, a analogno slijedu i nezaposlenost, frustriranost, traumatiziranost

I takvo stereotipno, poetično i suštinsko – ali kritičko i odgovorno predstavljanje svih strana pravi etički balans koji ne ostavlja mogućnost da se posmatra kao favorizovanje ili jednostranlje. Na čemu u konačnici i pada poruka i kritičnost mnogih drugih ostvarenja. Zbog toga, sa stanovištva režije, ona estetski može pratiti i suštinu i formu priče, jer postoji jasna određenost da nema kompromisa kad je riječ o realističnom i umjetnički vrijednom.

Pored snažne i upečatljive glume cijele postavke, dva će lika, i to majka i kćerka, to dokazati i u jukstapoziciji dvostruke postavke radnji na scenu, koja će paralelom svesti vrijeme i izoštriti dvije jednako fokusirane priče. Te, uporedne radnje, uvesti će u rasplet, i prije nešto manje jasnog i značenjski efektivnog kraja kod publike stvoriti jezu – i to doslovnu. Momenti kršenja anticipacije i potpune jeze sami su objektivno legitiman i objektivan razlog zbog kojeg se odlučuje za gledanje neke predstave. Pogotovu prema ovako realističnom i skoro dokumentarističkom tekstu. Pa, ako ništa drugo – onda barem zbog vidljivosti da tekst skoro jednako vide i doživljavaju i njegov autor i reditelj koji ga postavlja. I da cijela glumačka postavka fabulu, koja je možda i najvažniji i najveći problem društva – prikazuje dramski i scenski.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi