Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Piše: Emina Žuna

Nije mala stvar slaviti praznik države koje više nema, u Muzeju ljudi kojih više nema. Uspostavom druge države i onog divljeg tranzicijskog kapitalizma pomiješanog s nacionalizmom koji je pratio postratne godine, zgrada je jedno vrijeme služila i kao mjesto za održavanje koncerata. Krajem devedesetih su u njoj, na primjer, nastupali Tutti Frutti band i Severina (u periodu u kojem je ova bila omiljena HDZ-ova djevojka sa sela). Međutim, 2002. proglašava se nacionalnim spomenikom što je značilo da joj se treba vratiti funkcija Muzeja
Kiša lije kao iz kabla, tipičan depresivan novembarski dan. Jedan od onih u kojima priroda ima najodurnije boje i pogledu ne nudi skoro ništa lijepo. Ipak, ulice Jajca su krcate posjetiteljima koji su došli da ovog 29. novembra obilježe 73. godišnjicu II zasjedanja AVNOJ-a. Ima ih svih uzrasta, iako preovladavaju penzioneri i tinejdžeri. Mnogi od njih nose partizanske uniforme s odličjima, pionirske kape i marame, upotpunjene značkama i bedževima s ex-yu motivima.

Neki nose transparente s Titovom slikom i porukama tipa: Mi smo Titovi, Tito je naš, ili klasičnom: Smrt fašizmu, sloboda narodu. Dosta ih je u partizanskim uniformama koji sviraju pjesme iz NOB-a: Ide Tito preko Romanije ili Po šumama i gorama... Drugi su se uhvatili u kolo i igraju s upletenim rukama – partizansko kolo. Svi su okruženi prodajnim štandovima sa kičastim suvenirima među kojima dominiraju jugoslovenska i antifašistička ikonografija. Sve djeluje vještački neskladno i izaziva komičan efekat. Stavljeno u historijski momenat, posve apsurdno i udruženo s depresijom kišnog dana i ružnoćom novembarskih boja, tragikomično. Ali samo ako zlurado odlučimo da se zadržimo na površini i ne pogledamo šta se krije iza nje... A kriju se velike stvari. Prva velika stvar su sami ti posjetitelji, ma koliko se karikaturalnim činili.

Ideja bratstva i jedinstva

Čini se da se ljudi prema odnosu koji imaju prema ovom prazniku mogu podijeliti u tri skupine. Prvu i najglasniju činili bi oni koji su odličan produkt vremena u kome živimo i kojima ono najviše i odgovara. To su svi oni kojima su u Jugoslaviji, kako tvrde, bila ugrožena osnovna ljudska prava i koji su se s dolaskom nacionalista oslobodili. U njihovom tumačenju NOB-a nema predznak antifašističke, a jugoslovenski komunizam je izjednačen sa fašizmom. Tito spada u red diktatora kakvi su bili Staljin ili Mao Ce Tung. Oni u ljudima s partizanskom ikonografijom ne vide ljude koji su došli da se poklone državi koja je bila izgrađena na idejama pravednosti, zajedništva i ravnopravnosti, nego u maniri najtvdokornijeg historijskog revizionizma izjednačavaju antifašizam s fašizmom, a heroje sa zločincima.

Drugu skupinu bi činili jugonostalgični entuzijasti koji i danas, uprkos svemu, slave ideju bratstva i jedinstva. Najstariji i najrjeđi među njima su još živući borci NOB-a koji u zemlji u kojoj se dužina ljudskog života ne može takmičiti s historijom, i bukvalno i metaforički, predstavljaju relikte drugog života. Zato ih se treba poštovati i tretirati s dostojanstvom. Najmlađi među njima su rođeni nakon što je propala država koju slave i iako nemaju direktnog iskustva o njoj, čini im se da je moralo biti bolje nego danas. Pogled im je nužno pojednostavljen i crno-bijeli što je odlika mladosti, međutim to ne znači da i njima ne treba odati poštovanje jer ih sama ta pobuna i nepristajanje na državu u kojoj su rođeni izdvaja iz mase apatične, oportunistične i cinične omladine.

Nije mala stvar slaviti praznik države koje više nema, u Muzeju ljudi kojih više nema. A vrijedi itekako, jer čak iako stavimo na stranu svu simboliku, značaj i emociju koju nam ta država i principi na kojima je stvorena izazivaju, ostane sjećanje na ljude koji su prije nego što su postali simboli bili od krvi i mesa i o kojima nam najbolje svjedoče upravo crteži Božidara Jakca
Treću skupinu činili bi upravo ti neutralni posmatrači i jednih i drugih, oni koji, ili nemaju stav, ili je on umjeren, a oni previše cinični ili nezainteresirani da bi ga javno iznijeli. Njih je najviše, ali su i najtiši. 

Druga velika stvar koja se krije iza ovoga je sama zgrada – Muzej II zasjedanja AVNOJ-a. Služi kao fizički spomenik sali u kojoj je krajem novembra 1943. održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Naravno, ne radi se baš o istoj sali niti su na stolicama u njoj izloženim stvarno sjedila 142 delegata AVNOJ-a, jer je ta devastirana i opljačkana u ratu, ali je na osnovu arhiva i memoarske građe prilično vjerno rekonstruisana. Detalji o tome se mogu pronaći na stranici Muzeja, kao i vrijedna video građa i govori ličnosti iz jugoslovenskog političkog i javnog života kakvi su bili Tito, Avdo Humo, Edvard Kardelj, i drugi. Međutim, ono što se na stranici Muzeja ni u turističkim vodičima ne može pronaći, jeste šta se dešavalo sa njim nakon što je država koju je predstavljao brutalno prekinuta. Jer ovaj Muzej osim što predstavlja spomenik AVNOJ-u, komotno može predstavljati spomenik i nesretnom vremenu koje smo preživjeli. Nakon što je država poražena, isto se desilo i zgradi i Muzej je devastiran, opljačkan, opustošen. Nastojalo se i jedno i drugo izbrisati iz kolektivnog pamćenja.

Izručenje iz ambasade u Beogradu

Uspostavom druge države i onog divljeg tranzicijskog kapitalizma pomiješanog s nacionalizmom koji je pratio postratne godine, zgrada je jedno vrijeme služila i kao mjesto za održavanje koncerata. Krajem devedesetih su u njoj, na primjer, nastupali Tutti Frutti band i Severina (u periodu u kojem je ova bila omiljena HDZ djevojka sa sela). Međutim, kako ulazimo u novi milenij, tako se stvari pomalo normaliziraju i prisjećamo se onoga prije ’91. i perioda u kojem je zgrada bila nešto drugo. Konačno, 2002. proglašava se nacionalnim spomenikom što je značilo da joj se treba vratiti funkcija Muzeja i nakon dugogodišnjeg nastojanja entuzijasta i borbe za donacije, obnavlja se i otvara za posjetioce 29. novembra 2008. Vrijedi istaći da su među glavnim finansijerima bili Odbori SUBNOR-a Slovenije i Crne Gore, i da su upravo Slovenci i Crnogorci danas među najbrojnijim posjetiteljima.

Ono što se, također, rijetko nalazi u službenim zapisima, jeste ime prof. dr. Enesa Milaka, čovjeka koji je najzaslužniji za renesansu Muzeja. Uvijek je pojedinac taj koji se izdvoji iz mase i u vremenu zla odlučit boriti/žrtvovati za viši cilj, jer nije bila mala stvar odlučiti se suprostaviti administrativno-etnonacionalističkim strukturama nove vlasti i zagovarati nešto s čime se željelo raskrstiti. Upravo je taj bio Enes Milak, prof. na predmetu Fašizam u Milanu i Beogradu, koji je i sam postao nepodoban nakon što mu je predmet promijenio oblik i počeo se drugačije čitati. Možda je u Muzeju vidio sapatnika i odlučio mu posvetiti snagu i energiju i u tome je konačno i uspio bivajući mu kustos i direktor od 2008-2014, iako je vjerovatno i to došlo na naplatu i doprinijelo njegovoj teškoj bolesti i brzoj smrti.

Konačno, 2002. proglašava se nacionalnim spomenikom što je značilo da joj se treba vratiti funkcija Muzeja i nakon dugogodišnjeg nastojanja entuzijasta i borbe za donacije, obnavlja se i otvara za posjetioce 29. novembra 2008. Vrijedi istaći da su među glavnim finansijerima bili Odbori SUBNOR-a Slovenije i Crne Gore
Njega često spominje i sadašnja direktorica Muzeja, gđa Emsada Leko koja je ove godine učestvovala u organiziciji obilježavanja 29. novembra. Ovogodišnju manifestaciju su, pored Svečane akademije i popratnog programa, obilježili i promocija knjige “Tito i mi – jučer, danas, sutra”, više autora i izložba “Anna Frank – Historija, istorija, povijest za danas”. Leko kaže da je zadovoljna kako je sve proteklo i raduje se sljedećim obilježavanjima.

Pored ove, Muzej ima aktivnosti u toku cijele godine, iako Leko ističe probleme s kojim se susreću u njihovoj realizaciji. Najveći se odnose na nedovoljna finansijska sredstva i manjak osoblja među kojima najviše nedostaje kustos. Budući da Muzej u toku godine posjete ljudi iz cijelog svijeta, a česte su i organizirane posjete s evropskih univerziteta, postoji ogromna potreba za tim kadrom. Također, stalnu aktivnost predstavlja proces prikupljanja muzejske građe, što nove, što one koja je opljačkana iz Muzeja tokom rata. Među takvu spada i slikarski opus Božidara Jakca, a koji je autor 1973. u potpunosti poklonio ovoj ustanovi, i koji je djelimično vraćen, a djelimično čeka na “izručenje” iz Ambasade BiH u Beogradu.

Vratimo se opet na depresivne i kičaste prizore s početka, previdimo pojavnost i odajmo ih poštovanje koje zaslužuju. Nije mala stvar slaviti praznik države koje više nema u Muzeju ljudi kojih više nema. A vrijedi itekako, jer čak iako stavimo na stranu svu simboliku, značaj i emociju koju nam ta država i principi na kojima je stvorena izazivaju, ostane sjećanje na ljude koji su prije nego što su postali simboli bili od krvi i mesa i o kojima nam najbolje svjedoče upravo crteži Božidara Jakca. Njemu i njegovim slovenskim saputnicima trebalo je čak četrdeset dana da novembra 1943. pješke dospiju do Jajca na II zasjedanje AVNOJ-a. Za sve to vrijeme puta, Jakac je bio vjerni hroničar rata i svojim je crtežima uspio zabilježiti izraze mnogih znanih i neznanih ljudi koji su se zadesili u vozu historije. Univerzalna ljudskost, patnja, vjera u ideal i nada uhvaćene u tim izrazima prevazilazi specifičnost historijskog trenutka i simbola koji su ga obilježili i služi kao bezvremeni spomen na ljudsku žrtvu u ime višeg cilja.

A za taj cilj se i vrijedilo boriti: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi