Vladavina terora je kada oni jednog taknu, a hiljade se parališe strahom

Piše: Ljupko Mišeljić

Foto: Telegraf

Povodom 20 godina Dejtona, Hrvatska i Srbija o bosanskom miru govore sve najbolje, a o genocidu – zvanično nikako. Nezvanično, u javnom diskursu, bosanska ratna dešavanja i genocid variraju u Srbiji i Hrvatskoj od “namještaljki” do “masovnog zločina”. A kad prema nečemu ne može da se odredi etično, moralno i pravno, u praksi se koriste – revizionizam i relativiziranje
Dvadeset i prvu godišnjicu okončanja ratnih sukoba, Bosna i Hercegovina dočekuje u “miru i suživotu”, na svom “putu evroatlantskih integracija”. I pod budnim okom zemalja potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, s kojima je BiH u “dobrosusjedskim” i/ili “prijateljskim odnosima”. A posebno pod budnim očima Srbije i Hrvatske, koje su “opredijeljene za garanciju trajnog mira u BiH” i paralelne i bilateralne odnose, te po pitanju dvojnog državljanstva i jednakih školarina u obrazovanju. No, nijedna zemlja potpisnica, ili svjedok Dejtonskog sporazuma koji je zvanično donio mir u BiH, nisu u svojim zakonskim i javnim aktima jasno definisale šta se to u BiH desilo prije mira, kakvu su ulogu one u tome imale, i kako će se postaviti prema tim događajima. Niti kako će se javno i legislativno odnositi prema BiH, i kako će je tretirati.

Eklatantan primjer te neodređenosti je genocid u Srebrenici čiji je pravni karatker presudio i Haški tribunal. A posebno “neodređenje” vlada prema zločinima koji pred Hagom nisu proglašeni genocidom – poput Prijedora, Sarajeva i Istočne Bosne.

Sramna podvala

Povodom godišnjice Dejtona, Hrvatska i Srbija o bosanskom miru govore sve najbolje, a o genocidu – zvanično nikako. Nezvanično, u javnom diskursu, bosanska ratna dešavanja i genocid variraju u Srbiji i Hrvatskoj od “namještaljki” do “masovnog zločina”. A kad prema nečemu ne može da se odredi etično, moralno i pravno, u praksi se koriste – revizionizam i relativiziranje.

Tako je 15. novembra 2016. godine, dvadeset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici u srbijanski Parlament stigao Prijedlog izmjena i dopuna člana 387. Kaznenog zakona Srbije koji se tiče kažnjivosti negiranja genocida. U dopuni toga člana navodi se da će zatvorski biti kažnjen svako ko javno negira ili značajno umanjuje težinu genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ukoliko je to krivično djelo pravosnažnom presudom potvrdio domaći sud ili Međunarodni krivični sud (ICC).

Janja Beč
Međutim, jedini genocid presuđen kod Međunarodnog krivičnog suda (ICC) je genocid u Kongu. Tako će Srbija, ukoliko usvoji ove izmjene i dopune Kaznenog zakona, kažnjavati one koji negiraju ili značajno umanjuju genocid u Kongu, dok će van zaštite od negiranja, relativiziranja ili revizije ostati holokaust i genocidi u Argentini, Kambodži i Srebrenici koje je tretirao Međunarodni sud pravde (ICJ).

Profesorica Janja Beč, sociologinja i istraživačica genocida za Radio Slobodnu Evropu piše da je ovakvo zakonsko rješenje, ustvari, postgenocidno, “sramna i infantilna podvala”, jer ima sve karakteristike postgenocidnog uma kao osnove postgenocidnih društava: “Postgenocidna društva su ona društva koja su najdublje deformisana vladavininom terora. Vladavina terora je kada oni jednog taknu, a hiljade se parališe strahom. Ne moraju ništa više da rade, samo jednog taknu. To je vladavina terora. Ta najdublja deformacija se pojavno, i u parlamentu i na pijaci, svaka čast pijaci naravno, vidi jasno kao gubitak identiteta, razaranje ličnosti, kolaboracija, infantilizacija i adaptacija”. Profesorica Beč naglašavajući stav Raphaela Lemkina, izumitelja (1943.) riječi genocid (gr: Genos – rod, pleme, porodica; lat: -cide – ubistvo) da “mašta zakonodavaca mora biti bogatija od mašte kriminalaca”.

Štetne posljedice

Genocid, kao pravni termin, prvi put upotrebljen je 2002. u slučaju Konga, i koristi se upravo da se zločini i krivična djela takvog obima, radnji i namjera ne bi drugačije definisala. Upravo zbog toga, važna je i javna diskusija i polemika kojom se iskazuje ili negira genocid; te da li se on revizionizira ili relativizuje.

Vojislav Šešelj
Najglasniji na predložene izmjene Krivičnog zakona u srbijanskom Parlamentu bio je Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, koji je tražio da se izmjene i dopune Člana 387. Povuku, jer “negiranje zločina mora biti dozvoljeno kao kritika sudske vlasti”. Šešeljevom zahtjevu su se pridružili i zastupnici iz Demokratske stranke Srbije sa stavom da je “genocid neprecizna kovanica”, “podložna različitom tumačenju i može da prouzrokuje izrazito štetne posljedice”.

Na prijedlog izmjena zakona reagovala je i Marinka Tepić, poslanica Lige socijaldemokrata Vojvodine, naglašavajući da je ova stranka uložila amandman u dijelu priznavanja presuda: “Uložili smo amandman da se dopuni ova stavka i da se ona odnosi i na Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine bivše Jugoslavije i Međunarodni sud pravde koji je donio presudu o genocidu u Srebrenici.”

Najglasniji na predložene izmjene Krivičnog zakona u srbijanskom Parlamentu bio je Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, koji je tražio da se izmjene i dopune Člana 387. Povuku, jer “negiranje zločina mora biti dozvoljeno kao kritika sudske vlasti”. Šešeljevom zahtjevu su se pridružili i zastupnici iz Demokratske stranke Srbije sa stavom da je “genocid neprecizna kovanica”
O svemu se oglasio i Tibor Varadi, profesor međunarodnog prava i branitelj Srbije u postupku BiH protiv Srbije po tužbi za genocid, koji je vođen pred Međunarodnim sudom pravde: “Haški tribunal je jedan međunarodni krivični sud. Prema tome, to bi se moglo tumačiti na taj način da to ne isključuje Tribunal u Hagu, nego ga uključuje. To bi verovatno bilo dobro da se kaže i preciznije. Ako bi se to usvojilo, ja bih svakako bio za to da se pod Međunarodnim krivičnim sudom podrazumeva i Haški tribunal koji je takođe jedna vrsta međunarodnog krivičnog suda.”
 
Poređenje vrijednosti

I pored brojnih molbi, inicijativa i sastanaka Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Majki Srebrenice i Žepe, zabrana negiranja i relativizovanja genocida nije usvojena ni u Bosni i Hercegovini, niti i u jednoj zemlji članici Savjeta za implementaciju mira – čije su članice i sve države potpisnice i svjedoci Dejtonskog sporazuma.

Milorad Dodik
Pred dvadesetu godišnjicu genocida, Ujedinjeno Kraljevstvo uputilo je Prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Nacija, čiji je sedmi nacrt podržalo deset članica: SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Španija, Litvanija, Novi Zeland, Čile, Malezija, Jordan i Čad. Četiri članice bile su suzdržane: Venecuela, Nigerija, Angola i Kina; dok je Ruska federacija glasala protiv i uložila veto na tu odluku. Ipak, u svojim zvaničnim dokumentima, nijedna od zemalja članica Vijeća sigurnosti nije u svojim zakonskim rješenjima zabranila negiranje genocida.

Povodom Prijedloga ove rezolucije, Milorad Dodik je u junu prošle godine izjavio da je dva mjeseca prije toga pitao britanskog ambasadora u Sarajevu “kakav se to tekst sprema”, a ambasador se “pravio nevješt i naivan”, što je Dodik prokomentirao: “I to govori da nas tretira kao manje vrijedan i potpuno nepotreban narod u BiH. Neki koji i sada žive u Švedskoj imaju uklesano ime u spomen-ploči sa imenima žrtava. Ako je neko htio da obilježi stratište zarad budućih generacija i pomirenja, trebalo je da popiše imena svih žrtava bez obzira na njihovu nacionalnost.”
Jedini genocid presuđen kod Međunarodnog krivičnog suda (ICC) je genocid u Kongu. Tako će Srbija, ukoliko usvoji ove izmjene i dopune Kaznenog zakona, kažnjavati one koji negiraju ili značajno umanjuju genocid u Kongu, dok će van zaštite od negiranja, relativiziranja ili revizije ostati holokaust i genocidi u Argentini, Kambodži i Srebrenici koje je tretirao Međunarodni sud pravde (ICJ)

Ovakav primjer relativizacije i revizionizma koji o ratu u BiH zagovara Milorad Dodik nije previše stran ni zvaničnom javnom diskursu Republike Hrvatske, ali ni njenoj zvaničnoj politici. Konačno, revitalizacija nije samo izražavanje sumnje u postojanje nečega, nego i “uslovljavanje” i “upoređivanje vrijednosti”, čiji je cilj konačna promjena i reinterpretacija istorije, koja određenu državu ili lidera “razrješava” odgovornosti za počinjene zločine.

Pa, ipak, za razliku od Srbije, u čijem se Parlamentu našao Prijedlog izmjena i dopuna zakona, koji elegantno i veoma promišljeno zaobilazi jasno opredjeljenje prema Srebrenici i prema presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u Hrvatskoj relativizacija izgleda nešto drugačije. Ona dolazi upravo u smislu poređenja vrijednosti.

Genocid u Srebrenici, ostat će trajna mrlja europske i svjetske politike

Kolinda Grabar Kitarović
Zvanična hrvatska politika i zvaničnici, poput bivšeg premijera Zorana Milanovića i sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, javno su se nekoliko puta oglasili, izrazili sućut žrtvama i porodicama žrtava genocida u Srebrenici, pa i prisustvovali komemoraciji. Nakon presude Radovanu Karadžiću predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uputila je pismo Majkama Srebrenice u kome, između ostalog, navodi: “Drage majke, zločini genocida u Srebrenici ostat će trajna mrlja europske i svjetske politike. Vjerujem kako će svi drugi naredbodavci i počinitelji zločina u konačnici biti pravedno osuđeni. S cijelim hrvatskim narodom u mislima sam s vama.”

Tokom komemoracije 2012. tadašnji hrvatski premijer Milanović izjavio je da je taj događaj “uzvišen i strašno tužan”, te da je “naprosto neshvatljivo da se to dogodilo”, a početkom jula 2015. Milanović je precizirao: “Ubijeno je osam tisuća ljudi. Ako to nije početak genocida onda ne znam što jest.”





Milanović je dodao i kako bi on, da se njega pita, “ugurao BiH u Europsku uniju preko reda, kroz prste. To je obezdržavljeno, tamo nema reda, nema poretka. Imamo posla s negativcima. To su negativci, to nisu dragi i topli ljudi”
Godinu poslije, tokom razgovora sa hrvatskim braniteljima, Milanović je objašnjavajući svoja mišljenja u vezi sa ulogom Hrvatske, Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane tokom rata u BiH, rekao: “Iskreno, nisam optimist, ali neke stvari govore da bi mogla otpasti ta optužnica vezano za udruženi zločinački poduhvat (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Miliovoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, op.a.) prema BiH, što je za Hrvatsku važno. Naravno, ljudske sudbine ostaju ljudske sudbine i ti bi ljudi mogli završiti u zatvoru, ali Hrvatska će biti sačuvana, a oni će, bojim se, dobiti neku kaznu”. Tada je Milanović dodao i kako bi on, da se njega pita, “ugurao BiH u Europsku uniju preko reda, kroz prste. To je obezdržavljeno, tamo nema reda, nema poretka. Imamo posla s negativcima. To su negativci, to nisu dragi i topli ljudi.”

Partizani, ustaše i četnici

Dolaskom na funkciju predsjednice Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović dala je pokroviteljstvo obilježavanju Bleiburga, tretmanom “depolitizacije komemoracije”, izjavljujući da su i zločin u Jasenovcu i zločin u Bleiburgu zločini, i da se “ne mogu opravdati nijednom ideologijom”. Prvi put je takav stav zauzela 14. maja 2015, dan pred komemoraciju u Bleiburgu, kada ga je posjetila i položila vijenac, i istog dana kada je u Beogradu rehabilitovan Draža Mihailović.

Andrej Plenković
Hrvatski kolumnista Tomislav Klauški primijetio je tada da “hrvatskoj javnosti ostaju poruke o osudi povijesnog revizionizma u trenutku kad hrvatska predsjednica daje isti tretman Jasenovcu i Bleiburgu, i dok se istodobno zgražava nad rehabilitacijom Draže Mihailovića”: “Ostaju poruke da predsjednica ćuti o registraciji udruge koja želi dokazati da Jasenovac nije bio logor smrti, i da uredno prihvaća podršku Hrvatske čiste stranke prava koja militantno negira Jasenovac i nasljeđe NDH.”

Ovaj stav počeo se i javno zagovarati 2004. godine, kada tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks u izjavi za Večernji list kaže da “Hrvatska pamti strahote od 1941. do 1945, ali i one u hrvatskom poraću, a jedna od njih dogodila se u Bleiburgu, sredinom svibnja ’45, (...) kada je izvršen genocid nad tisućama golorukih i bepomoćnih muškaraca, žena, djece i starih, civila koji nikada nisu bili u ratu”.

Diplomatski spretno, aktuelni hrvatski premijer Andrej Plenković u predizbornoj kampanji, 26. avgusta ove godine, izjavio je da su aktuelne ideološke rasprave u hrvatskom društvu posljedica odluka vlasti Kukuriku koalicije: “Sve što je uslijedilo bile su posljedice tih dvaju poteza i ja želim, kao novi lider HDZ-a okrenut budućnosti i duboko ukorijenjen u aktualne načine i sadržaj europskih rasprava o toj temi, da te teme zauzimaju svoje mjesto, ali da ih tretiramo na način koji će doprinijeti utvrđivanju istine i pomirbe u hrvatskom društvu.”

Hrvatski treći (relativizatorski) put

A izjednačavanje totalitarnih i autoritarnih režima, na koncu izjednačavanje komunizma i fašizma, te Jasenovca i Bleiburga, veoma bitno indicira relativizaciju zločina holokausta i genocida. Međutim, Bosni i Hercegovini to je saznanje važno i kako bismo konačno vidjeli postoji li u Hrvatskoj istinsko odavanje počasti i pijeteta žrtvama genocida u BiH, i koliko se ta praksa razlikuje od prakse hrvatskih zvaničnika prema Hrvatskoj.
Ivan Pernar

Aktuelni zastupnik Hrvatskog sabora, Ivan Pernar iz Živog zida, u nedjelju, 13. novembra, napustio je emisiju HRT-a “Nedjeljom u 2”, a već 14. novembra je objavljen njegov intervju na bh. portalu haber.ba u kome tvrdi: “Kad god se radi o patnji muslimana, mora se šutjeti. Kad sam govorio šta NATO radi po Bliskom Istoku, odmah je nastala frka zašto ja to govorim. Ide se toliko daleko da se negira i genocid u Srebrenici. To je jedan bolestan koncept, čiji cilj nije samo nastaviti sa zločinom, već raditi reviziju prošlosti i s druge strane eliminirati svakoga ko se protivi takvom viđenju društvenih odnosa.”

Na svom Facebook profilu Pernar je objavio tri statusa u kojima govori o suočavanju “nekih Srba” iz Banjaluke sa Srebrenicom, te o čitanju knjige “Demonizacija Srba”, Emila Vlajkija. Ali, nakon objave o Srebrenici, odmah postavlja i objavu o Bleiburgu: “Pitaju ljudi, je li Bleiburg genocid, jest jer su tisuće pobijene, isto tako je i Huda jama. Prestrašan zločin kada su partizani zazidali u špilju ljude i pustili ih da umru u užasu. To su sve stvari koje su šokantne, ne trebamo to skrivati i treba ukazati na taj užas da se više nikad ne ponovi.” Zbog kontekstualizacije je potrebno istraći da je istog dana, svega pet sati ranije, Pernar na svom profilu objavio tekst i fotografiju Hermanna Wilhelma Göringa – Generalfeldmarschalla Luftwaffe-a, inače drugog čovjeka Trećeg Rajha.


Aleksandar Vučić
Poredeći Jasenovac i Bleiburg, te Bleiburg i Srebrenicu, Pernar ne samo da Bleiburgu daje status genocida, što povlači odgovornost za javno izrečenu riječ; nego i relativizuje genocid u Srebrenici, te ulazi u klopku istorijskog revizionizma. Budući da Pernar, kao i Živi zid, predstavljaju famozni hrvatski “treći put”, nameću se dva pitanja: postoji li više od jednog puta u odnosima Hrvatske i BiH dvadeset i jednu godinu nakon Dejtona? Možda bi vjerodostojno bilo i pitanje ima li Hrvatska uopšte “trećeg puta”? Naravno, identična su i pitanja koja se nameću kad se govori o politici Srbije prema BiH, osim što umjesto trećeg puta stoji pitanje: ima li (nakon Vučića) još uopšte “druge Srbije”?
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi