Stvaranje kulture oprosta i pomirenja

Piše: Emina Žuna

Trauma ne može nestati, niti se može gurnuti pod tepih, i o njoj se mora pričati da bi se izliječila, ma koliko to nekome bilo neugodno slušati, ili ne odgovaralo trenutnoj političkoj klimi. Što se kolektivnog nivoa tiče, on je kompleksniji i teži za realizaciju, jer na njega treba pristati i u njemu mora učestvovati cijeli kolektiv
Za BiH se vežu različiti epiteti, od najružnijih do najljepših, ali rijetko se može čuti da je ona i traumatizirana. Čak i kad se kaže, uglavnom povodom obilježavanja neke komemoracije ili prisjećanja na rat, to obično ne podrazumijeva sva značenja koje ta fraza ima. Zapravo, i oni koji je izriču često nisu do kraja svjesni njene ozbiljnosti i ne znamo da li prvenstveno misle na ličnu ili kolektivnu traumu, ili pak podmukli i kompleksni spoj i jedne i druge.

Izabrana trauma


Svi mi koji pamtimo rat i kojima se život dijeli na onaj prije i onaj poslije njega, nosimo sa sobom i ratno sjećanje i traumu. Te se traume međusobno razlikuju po jačini, i iako su nečiji gubici nemjerljivo veći od gubitaka nekog drugog, razlikuje nas i način doživljavanja i suočavanja s njima i nekome je isto zlo puno “lakše”, nego drugome. Ono, pak, što nam je svima zajedničko jesu kolektivna trauma, ili kolektivne traume s kojima odrastamo, a kojih ne moramo biti svjesni.

Najmoćnija izabrana trauma, kad se radi o Bošnjacima, je ona srebrenička. U Srebrenici se desio genocid i traume koje su ljudi doživjeli su nesamjerljive, ali simbol u koji se Srebrenica pretvorila i viktimološki narativ koji se u kolektivu dodatno utvrđuje sa svakom novom komemoracijom, predstavlja nešto drugo
Radi se o tzv. transgeneracijskim traumama – onima koje se prenose s generacije na generaciju, pri čemu zadnja generacija može biti rođena stotinama godina nakon nastanka traume. U tom kontekstu, i u prilog objašnjenja uzroka našeg posljednjeg rata, često se spominje Kosovski mit sa emotivno-traumatskim nabojem koji je u sebi sadržavao, a koji je nakon reaktivacije doveo do odmazde i pokolja. U svjetlu ovoga, nije uopšte čudno da su se “ljudi koji su živjeli decenijama zajedno preko noći transfomisali u smrtne neprijatelje spremne da se bore do zadnje kapi krvi da bi sačuvali svoj ugroženi grupni identet”, kako ističe profesor psihijatrije Vamik D. Volkan, u tekstu koji se bavi transgeneracijskom i izabranom traumom.

Kolektivni mitovi predstavljaju temelj pri izgradnji grupnih identiteta u kojima pored distinkcije “mi-oni” postoje i tzv. izabrane traume i simboli koji imaju tendenciju da ožive, a koje neki kolektiv odabere iz materijala koje mu nudi prošlost. Jer Srbi su, npr. pored Kosovske bitke preživjeli veliki broj drugih kolektivnih trauma i pokolja koji su bili još krvaviji, ali su zbog nečega izabrali upravo taj kao simbol sopstvene žrtve. Reaktivaciju traume kroz ponovno prizivanje mita često vrši neki vanjski događaj ili utjecajni član kolektiva, što se u slučaju Srbije može veoma jasno povezati s politikom Slobodana Miloševića.

Sve ovo što do sada znamo o mehanizmima prenosa traume i reaktivacije kolektivnog mita, trebalo bi da nam pomogne i prevenira stvaranje novih mitova, ali naša stvarnost, umjesto da se remitologizira, uglavnom se dodatno mitologizira. Najmoćnija izabrana trauma, kad se radi o Bošnjacima, je ona srebrenička. U Srebrenici se desio genocid i traume koje su ljudi doživjeli su nesamjerljive, ali simbol u koji se Srebrenica pretvorila i viktimološki narativ koji se u kolektivu dodatno utvrđuje sa svakom novom komemoracijom, predstavlja nešto drugo.

Kultura oprosta

Prof. Siniša Malešević za Al Jazeeru, a povodom konferencije “Trauma, pamćenje i ozdravljenje na Balkanu”, koja se održala u Sarajevu u julu ove godine, ističe: “Bošnjački narativ odabrao je Srebrenicu da bude simbol njihovog stradanja, iako je nama, koji još uvijek pamtimo rat, sasvim jasno da su se strašni zločini događali i na drugim mjestima, kao što su Prijedor, Višegrad, Kozarac ili Zvornik. Ali, nijedno od tih mjesta nema status kakav ima Srebrenica, jer je ona postala kolektivna nacionalna trauma. U Hrvatskoj takvo mjesto imaju Vukovar i još neka mjesta.” Srebrenica se izdvojila kao primaran topos stradanja Bošnjaka i u kolektivnoj svijesti se uobličila u simbol tog stradanja, što znači da će se kao takva prenositi i na buduće generacije. Već danas djeca koja nisu doživjela rat, s njim najčešće asociraju upravo Srebrenicu, i moguće da će u nekoj daljoj budućnosti od cijelog rata u kolektivnom pamćenju ostati samo genocid u Srebrenici.

Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan posvetila je decenije terapijskog rada tretirajući potomke Jevreja koji su preživjeli Holokaust. Određeni broj svojih slučajeva opisala je u knjizi “Nijemi krik”, u kojoj je došla do saznanja da su njeni pacijenti u svojim patologijama nosili roditeljske traume iz rata i logora, iako na prvu, njihovi simptomi s njima nisu imali nikakve veze. Živjeli su sopstvene živote i bili opterećeni ličnim patologijama, da bi se ispostavilo da su naslijedili traume roditelja i razvili simptome žrtve, iako su rođeni decenijama poslije rata i bili potpuno nesvjesni toga.

Djeca rođena po samom kraju rata u BiH, danas imaju 21 godinu i vrijeme će pokazati na koje će se načine u njihovim životima manifestovati naslijeđene traume, ali neke pokazatelje toga već vidimo. Ivan Urlić, hrvatski psihijatar, zajedno sa izraelskim autorima Avi Berman i Miriam Berger, napisao je vrijednu studiju “Žrtva, osveta i kultura oprosta”. Jevrejsko iskustvo je povezao sa hrvatskim, a mi hrvatsko možemo s našim.

Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan posvetila je decenije terapijskog rada tretirajući potomke Jevreja koji su preživjeli Holokaust. Određeni broj svojih slučajeva opisala je u knjizi “Nijemi krik”, u kojoj je došla do saznanja da su njeni pacijenti u svojim patologijama nosili roditeljske traume iz rata i logora, iako na prvu, njihovi simptomi s njima nisu imali nikakve veze
Ono što Urlić ističe i u intervjuima, a vezano je za mlade, jeste činjenica da mladi u Hrvatskoj danas više mrze Srbe nego što je bio slučaj neposredno nakon Domovinskog rata i etnička mržnja u Hrvatkoj se povećava, umjesto da se smanjuje. U BiH je, također, prisutna floskula o ratu koji se i dalje vodi “mirnodopskim sredstvima”, i sasvim opravdano možemo zaključiti da veliki broj mladih danas karakterišu nacionalizam, predrasude i međusobna netrpeljivost.

Naslijeđene traume

Ako gledamo političku i društvenu klimu u državi, uviđamo da stvari, ako već nisu gore nego što su bile po kraju rata, svakako nisu ni bolje. Logična je bojazan vezana za generacije koje se formiraju u takvoj klimi, a ako se o Bošnjacima radi – klimi viktimološkog narativa koji se dalje utvrđuje sa svakim sljedećim 11. julom. A osim te kolektivne atmosfere, govorimo o generacijama koje su vjerovatno naslijedile i roditeljske traume, bilo da su osjećali direktne posljedice – ako im je roditelj poginuo/ranjen ili bolovao od PTSP-a, ili su posljedice bile suptilnije i “maskiranije” i proizašle su iz kompleksne i dinamičke interakcije dijete-roditelj, tokom odgoja.

Ono što Urlić ističe i u intervjuima, a vezano je za mlade, jeste činjenica da mladi u Hrvatskoj danas više mrze Srbe nego što je bio slučaj neposredno nakon Domovinskog rata i etnička mržnja u Hrvatkoj se povećava, umjesto da se smanjuje
Osim trauma koje dijete nasljeđuje kroz odnos, govori se i o genetskim predispozicijama, ili genetski naslijeđenoj traumi. Rachel Yehuda iz njujorške bolnice Mount Sinai, radila je istraživanje u kojem je upoređivala genetski kod Jevreja koji su bili u koncentracionom logoru, s onim koji nisu, i došla do otkrića da se oni razlikuju. Drugim riječima, trauma mijenja našu genetsku informaciju, mijenjajući njenu hemijsku oznaku i dovodi do gašenja ili aktivacije određenih gena. Onda se takvi izmijenjeni geni prenose na potomstvo. Iako su ovakva istraživanje još kontroverzna i nepotvrđena, sama ideja biološki naslijeđene traume je dovoljna za preispitivanje našeg cjelokupnog pogleda na nju. Naročito ako uzmemo samu prirodu traume koja može kod roditelja da bude uspavana i da se manifestira tek u ponašanju djeteta, nakon što je iz okoline nešto aktivira.

Na primjeru bosanskohercegovačke djece, ispada da je skoro pa potpuno nemoguće da ne naslijede traumu. Čak iako su im roditelj bili sretni i ostali prividno zdravi, mogu je prenijeti na njih – što biološki, što odgojno, a čak ako ni oni sami nemaju traumu da je prenesu, djeca je mogu naslijediti putem utjecaja društva i identifikacijom s grupom kojoj pripadaju. Zato je posve realno pretpostaviti da djeca rođena poslije rata nekad u životu razviju psihičke probleme zbog tog istog rata i naslijeđenih trauma. Također, nije neosnovana bojazan ni da bi Srebrenički genocid sa svim emotivno viktimološkim nabojem koji ga prati, mogao imati stravične posljedice u budućnosti.

Okretanje boljoj budućnosti

Pitanje je šta se može uraditi da se to spriječi i koliko-toliko saniraju posljedice naslijeđene traume. Pri liječenju individualne traume je naročito bitno njeno verbaliziranje i suočavanje s njom, njeno otkrivanje drugima da bi je oni postali svjesni i priznali. Negiranje nečije traume zbog želje da se “raskrsti s prošlošću” i “okrene boljoj budućnosti”  - što su licemjerne i perfidne fraze koje se u javnosti često mogu čuti, ne može voditi ničemu dobrom.

Trauma ne može nestati, niti se može gurnuti pod tepih i o njoj se mora pričati da bi se izliječila, ma koliko to nekome bilo neugodno slušati, ili ne odgovaralo trenutnoj političkoj klimi. Što se kolektivnog nivoa tiče, on je kompleksniji i teži za realizaciju, jer na njega treba pristati i u njemu mora učestvovati cijeli kolektiv. U već spomenutoj knjizi “Žrtva, osveta i kultura oprosta”, govori se o stvaranju kulture oprosta i pomirenja da bi se prekinuo traumatski ciklus agresija-žrtva-osveta.

Stvaranje atmosfere oprosta bi trebalo teći uporedo sa procesima žalovanja koje se treba odigrati kroz sve faze i kompletirati. Istovremeno, treba se desiti proces otvaranja prema drugoj grupi da bi se stekle osnove za oprost. Što se tiče bh. situacije, više je nego jasno da procesi žalovanja nisu odigrani kroz kulturu oprosta, nego su bili isprekidani daljim utvrđivanjem tenzija, međusobnim okrivljavanjem i prebrojavanje “naših i vaših” žrtava.

U Bosni i Hercegovini još nismo priznali i uvažili međusobne traume i daleko smo od kulture oprosta, koliko je uopće moguće. Zato je jedino što nam logično preostaje, ponavljanje traume, kako lične tako i one kolektivne. Drugim riječima: na mladima svijet ostaje – na njima i njihovoj traumi.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi