Realizam utopije

Piše: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Ako uz sadržaj pravilno pročitamo i intonaciju odjavne špice knjige, prepoznat ćemo bitne elemente intelektualne i moralne konstitucije njezina pisca: najprije dakle zastupanje “manjinskoga mišljenja”, kako to autor i eksplicitno navodi; potom odsustvo bilo kakvog kenjkanja ili naricanja zbog autsajderske pozicije, naprotiv: puna svijest o tome da je autsajderstvo prirodno stanje angažiranog intelektualca u našem dobu i da ono nimalo ne oduzima smisao njegovoj borbi
“Vrijedi se boriti. Ovu zemlju će spasiti manjinsko mišljenje na svim našim stranama. Samo je važno da se ne umorimo.”

S te tri rečenice, pomalo dirljive u svojoj jednostavnosti, završava knjiga Nerzuka Ćurka “Rasprava o miru i nasilju” (Buybook, 2016.). Treba obratiti pažnju na to da Ćurak ne kaže kako bi, na primjer, “ovu zemlju moglo spasiti” to i to, niti koristi kakav drugi oblik gramatičke neodređenosti ili retoričkoga uzmaka, nego je drsko egzaktan: “Ovu zemlju će spasiti…”

Ako uz sadržaj pravilno pročitamo i intonaciju odjavne špice knjige, prepoznat ćemo bitne elemente intelektualne i moralne konstitucije njezina pisca: najprije dakle zastupanje “manjinskoga mišljenja”, kako to autor i eksplicitno navodi; potom odsustvo bilo kakvog kenjkanja ili naricanja zbog autsajderske pozicije, naprotiv: puna svijest o tome da je autsajderstvo prirodno stanje angažiranog intelektualca u našem dobu i da ono nimalo ne oduzima smisao njegovoj borbi; te napokon – reafirmiranje danas toliko ozloglašenog utopijskog mišljenja, i to kao kritičko-pokretačkog a ne opsjenarskog diskursa, zauzimanje utopijske perspektive koja je uronjena u stvarnost u najborbenijem, pa onda – samo naizgled paradoksalno – i u najrealističnijem smislu. A to su ujedno i elementi koji, pored svega ostalog, “Raspravu o miru i nasilju” čine ponajboljom knjigom političkih eseja što je zadnjih godina tiskana na ovim prostorima.

Što bi to bilo “manjinsko mišljenje”? Ćurak na drugim mjestima spominje “djelovanje javnog uma zasnovanog na moralu”, negdje čak “etiku uspravnog hoda”, i to kada piše o najtežim temama, o masovnim zločinima počinjenim u ime ideologije krvi i tla. Prokazujući kulturu poricanja, “literarnu koncepciju historije”, iliti “proizvodnju historije u kojoj ne stanuje istina”, on upozorava da su naša društva, u postzločinačkom periodu, suočena s etičkim imperativom najvišeg reda, “autentičnom izgradnjom sposobnosti da se tuguje s Drugim i za Drugim”, jer jedini način da se izbjegne ponavljanje loše povijesti jest javni govor o zločinu koji će biti lišen političke nominacije, “govor onih i u ime onih koji, oslobođeni mržnje, afirmiraju istinu na način koji ne vrijeđa i poništava drugog, već traži put do srca onih koji imaju problem priznati istinu”.

Ćurak na drugim mjestima spominje “djelovanje javnog uma zasnovanog na moralu”, negdje čak “etiku uspravnog hoda”, i to kada piše o najtežim temama, o masovnim zločinima počinjenim u ime ideologije krvi i tla
U eseju “Izricanje neizrecivog” tako ispisuje veliku rečenicu, rečenicu koja bi, da se mene pita, umjesto što je otisnuta u knjizi trebala biti uklesana u kamenu: “Ona zajednica koja prva podigne spomenik vlastite krivnje stvara pionirske uvjete za izbjegavanje nasilja u budućnosti.” Ćurak ne bi bio Ćurak da, u najboljoj maniri intelektualca koji najprije čisti vlastito dvorište, kao prvi od primjera nije iznio prijedlog da se na lokalitetu Kazani kraj Sarajeva podigne spomenik ubijenim građanima srpske nacionalnosti, dakle da pripadnici zajednice koja je bez sumnje podnijela najveće žrtve u zadnjem ratu smognu snage i obilježe mjesto zločina što je počinjen u njihovo ime.

Možemo samo zamisliti kakvi bi bili razmjeri moralne emancipacije – ili, bolje rečeno, moralne normalizacije – da “spomenici vlastitoj krivnji” osvanu u Dretelju i Heliodromu, u Omarskoj i Srebrenici, u Pakračkoj Poljani i splitskoj Lori… Svjedoci smo, dakako, posve suprotne prakse. Ako se mjesta masovnih stradanja i obilježavaju – a da to ne čine zastupnici žrtava – podižu se spomenici vojnim jedinicama koje su počinile zločine, kao što je to u Prijedoru, kao što će to uskoro biti u Lori, s porukama koje, umjesto pukoga poricanja, sadrže viši nivo opscenosti: da su najgora ratna zlodjela herojski podvizi.

No nezgodna stvar s Ćurkovim utopijskim zahtjevom u tome je što on nema alternativu ukoliko se želimo izvući iz moralnoga gliba – ukoliko želimo nadići distopijsku stvarnost u kojoj etička načela gube svaki značaj – a to opet znači da je spomenuti imperativ obilježen hiperrealističkim nabojem. Ne traži se ništa manje nego da “manjinsko mišljenje”, odnosno “djelovanje javnog uma zasnovano na moralu”, postane općedruštveni, i čak institucionalni princip.

U eseju “Izricanje neizrecivog” tako ispisuje veliku rečenicu, rečenicu koja bi, da se mene pita, umjesto što je otisnuta u knjizi trebala biti uklesana u kamenu: “Ona zajednica koja prva podigne spomenik vlastite krivnje stvara pionirske uvjete za izbjegavanje nasilja u budućnosti”
Angažman Neruka Ćurka u tom je smislu na tragu davnih razmišljanja Emmanuela Levinasa koji je tvrdio da se “ono ljudsko pokazuje jedino u relaciji koja nije moć”, pa je pozivao na “zagledanost u lice Drugog”, dakle prije svega na “situaciju razgovora”, i to kao na prvorazrednu etičku nužnost. Levinas kaže: “Biti u relaciji s Drugim lice u lice znači ne moći ubiti.”

Moglo bi se reći da je intelektualna zadaća što ju je Ćurak sebi namijenio fokusirana upravo na ostvarenje te relacije. Zbilji usprkos, razumije se, jer ovdje se licu Drugoga u pravilu okreću leđa, upražnjava se takav javni govor čija je jedina svrha da dokine razgovor, govor koji poput čekića u mahnitim rukama “komunicira” s podlogom isključivo s ciljem da je smlavi, govor koji očekuje prihvatljiv odgovor tek u formi mrtvačke tišine. Ćurak je opsesivno zaokupljen pitanjem usmjerenim na bespovratni raskid s takvim ambijentom: kako naša društva – uključujući njihova kolektivna pamćenja – lišiti potencijala za daljnju reprodukciju zla.

Bilo bi, međutim, pogrešno pomisliti da je riječ o nekakvoj romantičnoj pseudokršćanskoj ideji bezuvjetnog opraštanja. Naprotiv! U tekstu “Mladić nije sam”, svojedobno objavljenom u londonskom The Guardianu, primjerice, Ćurak tvrdo inzistira na kolektivnoj moralnoj odgovornosti, na obavezi zajednice da se identificira s presudama onima koji su počinili zločin u njeno ime, do toga da isnosi ocjenu kako je i misija Haškog suda – u uvjetima kada on individualizira krivnju i sudi glavnim režiserima jugoslavenskoga ratnog pakla, dok njihovi projekti nastavljaju da žive – u dobroj mjeri promašena. “Kako projekti ostaju, ti ljudi, de facto, nisu ni osuđeni. U zatvorima širom Europske unije, očigledno, ne borave ni Krajišnik, ni Krstić, ni Galić, ni Milošević… već njihovi surogati.”

Ćurak je opsesivno zaokupljen pitanjem usmjerenim na bespovratni raskid s takvim ambijentom: kako naša društva – uključujući njihova kolektivna pamćenja – lišiti potencijala za daljnju reprodukciju zla
O čemu god da piše – a tematski asortiman ove knjige je vrlo širok: od geopolitike i geofilozofije europskoga prostora i uspona radikalne desnice, preko minucioznih analiza dejtonske Bosne i Hercegovine i njenih političkih trauma, pa do blistavih eseja o miru i nasilju – Ćurak ostaje vjeran istoj vokaciji, naime “manjinskome mišljenju” i onoj “etici uspravnoga hoda”.

Činjenica da se time isključuje iz mainstreama i zauzima autsajdersku poziciju ne samo što ga ne uznemiruje, nego on polazi od toga da su upravo autsajderi ti koji mijenjaju svijet. S istog tog polazišta, u eri opće političke rezignacije, odvažno poseže za utopijskim mišljenjem – na užas depresivnih pragmatika, servisera statusa quo – jer, veli, “jedino utopija preobražava zbilju”. Slijedeći najsvjetlije humanističke tradicije, Ćurak naprosto ne dopušta kolaps vjere u to da bi budućnost mogla izgledati drugačije, niti se pak odriče kritičke funkcije fantazije. U pomoć mu možemo prizvati Theodora Adorna, koji u svome djelu “Minima moralia” kaže da trebamo “zamisliti sve stvari onako kako bi se one predstavljale sa stanovišta spasenja”.

Nerzuk Ćurak je, osim svega, fenomenalan pisac. Kritička strast i analitička preciznost sasvim rijetko koegzistiraju u istome tekstu, ali to je ono što ovaj autor uvijek iznova postiže. Upravo ta majstorski kontrolirana i teorijski fundirana eksplozivnost čine ga vodećim političkim esejistom na našim jezicima. Ćurkovi tekstovi, naime, istinski uznemiruju, ne samo zbog radikalnog otpora kolektivistički dizajniranoj stvarnosti – jer, vladajućim propozicijama usprkos, on nastupa s čvrstih slobodarskih polazišta, kao dosljedan kritičar nacionalizma i borac za dostojanstvo pojedinca – nego i zbog načina na koji čitalac biva uvučen u vrlo posebnu avanturu, suočen sa stilskom lucidnošću, raskošnom rečenicom i spisateljskom imaginacijom, da bi ga naposljetku, kada proguta štivo, preplavio čisti intelektualni užitak.

Novosti, 29.10.2016.
Peščanik.net, 30.10.2016.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi