Postoji li rejting agencija za etički stečaj

Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević

Europska unija kao zajednica socijalne skrbi ili međugeneracijskog obračuna; kontinent ekonomija uvezanih dugovima, ili pak zajednica zasnovana na znanju? Je li na vlasti generacija grabljivaca? Zašto jedina organizovana kontra-argumentacija dolazi kao mlaki Maus Miki: nešto između Anonimus i Piratske stranke, od Wiki-liki do Snowden-picky?
Europsko izbavljenje leži u ponovnoj afirmaciji Lisbonske strategije iz 2000. (i one iz Göteborga u 2001.), desetogodišnjeg plana razvoja koji se sredočio na inovacijama, mobilnosti i obrazovanju, te socijalno-gospodarskoj i ekološkoj obnovi. U protivnom, generacijskim netrpeljivostima će se pridružiti klasni i etnički sukobi, kao jedna od glavnih crta podjele društava Europske unije, koje svakako gubi moć .

                                                                                       *          *          *        

Vraćajući se u dobre stare dane Lisbonske strategije (doba kad je Unija proglašena za najkonkurentniju ekonomiju svijeta, temeljenu na znanju), i Prodijeva i Barrosova komisija su stalno naglašavale, da se “trenutno neki od naših svjetskih trgovinskih partnera takmiče rudnim bogatstvima kojih mi u Europskoj uniji/Europi nemamo. Neki se takmiče jeftinom radnom snagom, koju mi ne želimo. A opet, neki se takmiče zagađujući svoj okoliš, što mi ne možemo prihvatiti…”

No, što se desilo u međuvremenu?

Pretjerano finansijersko i hiper-deregulisano globalno/globalizirano tržiše stavilo je slabo plaćenog kineskog (seljaka pretvorenog u) radnika u sam centar pažnje europskog razmatranja. Tako je u posljednja dva desetljeća stub europskog gospodarstva postupno, ali sigurno odstupio od svoje tradicionalne radno usmjerene baze, i okrenuo se ka inozemnim ulaganjima. Ovaj mega događaj, o kojem se sada u euro-zoni pišu hvalospjevi, ima višestruke posljedice na unutrašnju europsku kulturnu, društveno-gospodarsku i političku ravnotežu, kao i na kineski (pregrijani) trend rasta.

Osim relativno kraćih perioda ratova i nepogoda, svaka je slijedeća generacija Europljana, još od vremena Industrijske revolucije, uživala bolji standard življenja od svojih roditelja. Prosječno je svaki novorođeni Europljanin mogao očekivati više novca, duži životni vijek, i veće mogućnosti svakovrsnog uživanja. Ti su dani, jasno, svršeni.
Taj oskudni, razrijeđeni i opterećeni rad koji još uvijek živi u zastarjeloj Uniji svakodnevno se ogorčeno takmiči sa ili oslanja na “gastarbajtere”, radnike koji su po definiciji nedovoljno zastupljeni ili ušutkani od strane “desničarskih pokreta” te na drugi način “utjerani” u nepovoljan položaj, i spriječeni u svojim osnovnim društveno-političkim pravima. Upravo tako je posljednji svjetski kosmopolita – Europa – napustila svijet rada, i to je razlog zbog kojeg se danas ne može orijentisati sama (oboje neophodno potrebno za identifikaciju izazova, kao i za kalibraciju i zajedničko redefinisanje budućeg puta). Za orijentaciju je neophodno da se nešto postavi u centar: Bez lijevo i desno niti centar ne može postojati, zar ne?!

Bez “lijevog” spokoja i “desnog” mira – nema orijentira

Savremena Unija je bespomoćno izgubila svoju političku “ljevicu”. Grandiozno historijsko postignuće Europe – nakon stoljeća duge i krvave klasne borbe – bila je konačna pomirba i trajni kompromis između rada i kapitala (tako je npr. pritezanje “finansijskog vijeka”, dok nezaposlenost i dalje nezadrživo raste, bila velika mantra za francuski, britanski, njemački i talijanski politički desni centar u kasnim 20-im i početkom 30-ih godina – sa poznatim epilogom; krvavom katarzom 1940-tih). To je rezultiralo u konsolidaciji gospodarski poduzetničke i dinamične, ali u isto vrijeme i socijalno izdašne, te pravedne države. Ovaj kolosalni civilizacijski uspjeh je ono što je dovelo do međunarodnog priznanja, divljenja, atraktivnosti modela i konkurentnosti, kao i unutrašnjeg kontinuiteta, prosperiteta i stabilnosti Europe nakon Drugog svjetskog rata.

U zemlji porijekla same riječi dēmokratía, predsjednik Socijalističke internacionale (i sada već bivši državni premijer) nedavno je uveo svojim građanima najdrastičnije rezove kakve niti jedan evropski socijalni sistem nije doživio u posljednjih 80 godina. Ostatak službene Europe (i ostatak “neslužbenih nas”) još uvijek žvaće tzv. tiradu grčkog duga – kao da se ne radi o životima 12 miliona duša,  već o pukim tehnikalijama koje se uče po srednjim školama na uvodnim kursevima iz predmeta makroekonomija.

Današnja Unija, stara ali neobnovljena, u sjeni je velikog tabua da EU može proizvesti sve osim svog ​​života. Stari kontinent demografski propada, dok se ekonomski samo održava na površini. Čak je i Europska komisija još 2005. godine u Zelenoj knjizi Suočavanje sa demografskim promjenama – nova solidarnost među generacijama pošteno dijagnosticirala: “…Nikada u historiji nije bilo ekonomskog rasta bez prirasta stanovništva.”

Europa – u svojih posljednjih 250 godina – nikad kao
sad nije svjedočila tako apolitičnoj, apatičnoj
i neangažovanoj mladosti. Osebujno širok front
 realnosti sloboda i prava oni su suzili u sporadične
 i samoporažavajuće prosvjede zbog navodnih,
ali izolovanih cyber-sloboda ili, sve više
popularizovanih, a dekontekstualiziranih
 gay-prava â la Lady Gaga
Osim relativno kraćih perioda ratova i nepogoda, svaka je slijedeća generacija Europljana, još od vremena Industrijske revolucije, uživala bolji standard življenja od svojih roditelja. Prosječno je svaki novorođeni Europljanin mogao očekivati više novca, duži životni vijek, i veće mogućnosti svakovrsnog uživanja. Ti su dani, jasno, svršeni, posebice za EU-15: statistički srednji prihod kućanstva u konstantnoj je stagnaciji tijekom posljednjih 25 godina. To znači da je prosječan prihod 2014. manji od onoga iz (revolucionarne) 1989. Kao nikada do sada, EU danas ima najbolje obrazovanu radnu snagu svih vremena. No, u isto vrijeme EU ima svoj financijski sektor dereguliran kao nikada do sad – proces koji se poklopio sa okončanjem Hladnoga rata.
Stoga i ne treba da čudi da preko 100 miliona Europljana dodiruje prag bijede, te da su stope funkcionalne nepismenosti, samoubojstava, ekstremizma i zlorabe droga u anlarmantnom porastu. Broj nezaposlenih, te nedovoljno ili premalo plaćenih/siromašnih radnika stalno raste. (Jednostavno, nezaposlena osoba nije slobodna osoba, već isključeni i nesigurni, poslušni i umno unazađeni, agresivni i brutalni pojedinac.) Prosječna dob prvog ulaska na tržište rada je u 30-im godinama, i to ne samo na jugu Europe. Srednja klasa je osiromašena i međugeneracijski društveni ugovor je tiho napušten, budući je jedan od njegovih glavnih operativnih instrumenata –Lisbonska strategija – erodiran, uz pun gubitak koherentnosti.

Da bi stanje bilo još gore, gotovo sve europske države su pogrešno odgovorile na krizu režući budžete za obrazovanje i nauku. Ovo ne predstavlja politički potez već reakciju anti-vizionarske panike koja duboko reže budućnost (generacija). (Npr. ulaganja Europske Unije u obnovljive izvore energije su u padu još od 2008. godine. Ipak, današnja budžetska izdvajanja EU za poljoprivredne subvencije su 10 puta veća nego za istraživaštvo.)

Nije ni čudo da u našim današnjim gradovima umjesto procvata novih tehnologija imamo primjetno pupanje urbanih poljoprivrednika: srednja klasa građana koja očajnički radi na mini-poljoprivredi pored svojih stanova, kao jedinom načinu da zadovolje svoje prehrambene potrebe.

Mladost utišana Bluetooth-om

Da li je suptilni, nezamjećeni generacijski rat već u tijeku, umjesto društva koje se međusobno  ispomaže?! Nedavni su nalazi tzv. međugeneracijskog izračuna (generational accounting) prikazali vrlo uznemirujuće buduće izglede za mlade u Europskoj Uniji. Parola ovdje-mi-sada je desetljećima izgrizala zajednicu Unije do te mjere da je, generacijski gledano, trenutno prisutno najegoističnije društveno-ekonomsko europsko društvo svih vremena.

Obrazlažući poznatim “argumentom starenja” Fukuyame, ranije sam naveo da se: “…političke, društvene i ekonomske promjene, uključujući vrlo važna tehnološka dostignuća, prvenstveno događaju na generacijskim intervalima… Danas, s demografskim urušavanjem europskog društava, dok su tri ili više generacija aktivne i rade u isto vrijeme, segment mladih nikada neće predstavljati nešto više od neznatne manjine. Dakle, ni generacijske promjene ni tehnološki napredak (što obično dolazi zajedno) neće u budućnosti biti kao onaj iz naše prošlosti: potpun i odlučan” (Naša zajednička budućnost: EURO-MED nakon 2020., Crans Montana Forum, Monaco, 2005.). Konačno, poznato je da mnoge zemlje Trećeg svijeta imaju grabežljive elite na vlasti koje kontinuirano ometaju društvo u cjelini i otimaju njihov napredak za svoje uskogrude ciljeve. Europska unija može lako završiti s grabežljivom generacijom (stalno) na vlasti.

S druge strane, Europa – u svojih posljednjih 250 godina – nikad kao sad nije svjedočila tako apolitičnoj, apatičnoj i neangažovanoj mladosti. Osebujno širok front realnosti sloboda i prava oni su suzili u sporadične i samoporažavajuće prosvjede zbog navodnih, ali izolovanih cyber-sloboda ili, sve više popularizovanih, a dekontekstualiziranih gay-prava â la Lady Gaga.














Zanimljivo je da je u vrijeme jasnog, ali prešutnog generacijskog rata, svaka borba za socijalne i generacijske zahtjeve potpuno odsutna. Jedina organizovana pobuna evropske mladeži dolazi kao mlaka potražnja za nešto više mogućnosti da se preuzmu internet sadržaji (Anonymus, Piratska stranka, Wiki-leaks, Snowden-picky isl.), ili kroz šarene sporadične kampanje za različita behavioralistička prava. Unatoč sveočigledno pogoršanih uslova, mladi Europe nisu došli niti blizu srži predstavničke demokratije – npr. da glasno i jasno zahtijevaju 20 odsto mjesta za dobnu skupinu ispod 30 godina unutar EU i nacionalnih parlamenata – kao jednog od učinkovitih načina za poboljšanje njihovih budućih izgleda.
















Demografski, društveno-ekonomski i politički marginalizovani, europski mladi su hronično nedovoljno zastupljeni, jer postoji samo nekoliko iznimnih zastupnika i članova Europskog parlamenta koji su mlađi od 30 godina. Ili, kao što je Fukuyama naveo u svom nedavnom eseju: “Nešto se čudno dešava u današnjem svijetu. Globalna finansijska kriza, koja je počela 2008. i trenutna kriza eura – obje su proizvodi modela slabo uređenog finansijskog kapitalizma koji se pojavio u posljednje tri decenije… najdinamičniji popularni pokreti do sada jesu samo oni desničarski… dok je ljevica posve anemična, desničarske populističke stranke su u ofanzivi… Ovo nepostojanje uvjerljive, progresivne kontra-naracije nije zdravo, jer je nadmetanje dobro za intelektualnu raspravu, baš kao i za ekonomsku aktivnost. A ozbiljna intelektualna rasprava je hitno potrebna, jer sadašnji oblik globalizovanog kapitalizma nagriza srednju klasu društva, baš onaj socijalni segment na kom počiva liberalna demokracija.” (Fukuyama, F. ( 2012) Budućnost historije Foreign Affairs Magazine 91(1)2012).














Trol kontrole: nema napretka putem štednje

Šta je dodatni sveprisutni efekat (bilo koje) krize demokratije? 11. septembar je samo jedna u nizu potvrda (npr. od “Nixon šoka” do sage grčkog/euro duga) da se kriza može pretvoriti u nešto korisno za one koji traže netransparentnu koncentraciju moći u svojim rukama.

Jednom kada prava demokratija počne ugrožavati svoje vitalne sadržaje, nagriza se i degenerira, te pretvara u puku formalnost. Mnogi savremeni primjeri nam pokazuju da za formalnu demokratiju nije neobično da završi kao opresivna autokratska diktatura, sa bilo policijom bilo vojskom – ili pak sa oboje van civilnog i demokratskog nadzora. Istinska će demokracija zadržati svoj finansijski establišment (kao i svoje oružane organe te druge otuđujući-potentne segmente) pod strogim demokratskim nadzorom i civilnom kontrolom, kroz jasno definisane mehanizme kontrole i ravnoteže. To jeste suština demokratije.

(Npr. bez ikakve izborne ovisnosti o vladama zemalja članica EU ili biračima Europske unije, dakle sa neograničenim ovlastima i sredstvima – ECB /Europska Centralan Banka/ je brzo “proizvela” više od 1.000 milijardi eura za refinansiranje banaka. Iz ovakvog, bolnog primjera se čini kao da europske integracije ne počivaju na socijalnoj pomoći, javnim uslugama, otvaranju radnih mjesta i zaštiti na radu, a sve to u demokratskom i transparentnom ambijentu uz punu odgovornost, te u univerzalnoj, posebno međugeneracijskoj participaciji.)

Mnoge zemlje Trećeg svijeta imaju grabežljive elite na vlasti koje kontinuirano ometaju društvo u cjelini i otimaju njihov napredak za svoje uskogrude ciljeve. Europska unija može lako završiti s grabežljivom generacijom (stalno) na vlasti
“Bilo je malo volje za jačanje građanskih čuvara-kontolora međunarodnih finansijskih institucija koje su bile kadre pružiti daleko bolje usluge od komercijalno-fokusiranih agencija za kreditni rejting koje su se katastrofalno ponijele u vrijeme finansijske krize…” – lamentira direktor instituta FRIDE, Richard Youngs, u svojoj prosvjetljujućoj knjizi: Europski uspon i pad. Doista, postoji li rejting agencija za etički stečaj, za duboku moralnu krizu koja prodire u sve društvene segmente oko nas? Sposobnost da se shvati naša zajednička sudbina, pokaže naša međuevropska suosjećajnost i solidarnost takođe je na svom rekordno niskom nivou. Južne/periferne države članice već su pogrdno prozvane svinjama (PIGS) od strane bankovnih analitičara i trgovaca obveznicama (loše napravljen, ali sve češće korišten akronim koji se odnosi na Portugal, Italiju/Irsku, Grčku i Španiju).

Trenutno se čini da epilog takozvane euro-krize otkriva da finansijske institucije nisu ni pod demokratskom kontrolom niti u domenu nacionalne suverenosti. (Npr. prije 20 godina vrijednost ukupnih svjetskih finansijskih transakcija bila je 12 puta veća u odnosu na cijeli svijetski bruto godišnji proizvod. Do kraja 2012. njegova vrijednost je gotovo 70 puta veća.) I kako onda drugačije objasniti da EU – sve do danas – više preferira neselektivne mjere odmazde putem kolektivnog kažnjavanja cjelokupnog stanovništva (npr. Grčke, Italije, Portugala, Španije, Irske itd.), što znači: kontrolisati, umjesto da se bavi potrebitom temeljnom, energičnom istragom odgovornih pojedinaca – što bi značilo: riješiti? Do sada Island ostaje jedina zemlja koja je optužila i osudila svog premijera zbog politike koju je vodio za vrijeme finansijske krize. Ali je Island i jedina zemlja koja se posve i nenadano brzo izvukla iz ralja krize.

Od demokratskog, transparentnog, pravednog, vizionarskog i sveparticipativnog modela odmora od historije evropske zajednice, Unija se ne bi smjela unazaditi i reducirati tek na blijedu kopiju teokratske federacije – kasnog Osmanskog carstva.

Ova autoritarna monarhija zapamćena je kao vrlo opresivna i nedemokratska, iako u mjeri liberalna i s pravima manjina tolerantna feudalna država. Osmanska federacija teokratija bila je jednostavan model funkcionalnog sistema: osobno sultanovom rukom izabrani članovi Velike Porte (vertikalno/homogeni monetarni prostor EMU i ECB, umjereno sputan od strane Vijeća Europske unije) koji je bio bezpogovorno servisiran od strane vjerskih zajednica iz cijelog orijentalnog carstva (horizontalno/heterogeni fiskalni prostor EMU, u kojem svaka država slobodno ostvaruje svoju suverenost u prikupljanju poreza i potrošnji), ukoliko nije drugačije propisano od strane sultana i njegove Porte (ECB i IMF).

Dakle, svako pregovaranje o takozvanoj “dužničkoj krizi euro-zone” (dugom-uvezane ekonomije) bez obnavljanja zaboravljene Lisabonske strategije (zajednice temeljene na znanju), dok se održavaju visoke porez na rad, ali stalno izuzima finansijski kapital, naprosto je samo jadan govor o formi bez ikakve sadržine. Jednostavno, to je velika pogodba unutar uskoga kruga iza zatvorenih vrata o kontroli putem štednje, a ne međugeneracijski širom otvorena rasprava o viziji napretka.

Neo-nacizam ekonomskog Nadčovjekanane nepismenosti, samoubojstava, ekstremizma i zlorabe droga u anlarmantnom porastu. inancijski sektor?

Da li je mogućno od svake europske (ili barem EU) države načiniti Njemačku, koja će poslovati sa dobitkom? Očito, kancelarka Merkel – nazvana i tretirana u mnogim dijelovima Europe kao Nadmajka (Über-Mutti) – može priuštiti da odsječe domaću njemačku liniju rasta, budući izvorište toga rasta leži van granica te zemlje: Ono što je svijet za Kinu, to je EU/EURO-zona za Njemačku – domaće izvozne vode! No, 1920-tih i 1930-tih, istovjetne mjere štednje nisu samo propale; one su poslužile kao katalizator za Drugi svjetski rat.

Što je više njemačka vladajuća stranka centra insistirala na paketu štednje, ljevica je postajala slabijom (ubrzano topeći socialdemokrate i komuniste), dok su nacisti dobivali više na popularnosti. Na izborima 1930, nacisti su dobili 18.3 odsto glasova i tako postali druga najjača stranka u Reichstagu. Obećavajući u svojim demagoškim javnim izlijevima emocija pristojan posao i osobni VW automobil svakom Nijemcu – dakle, javnu potrošnju, Hitler i njegova nacistička kamarila su zapravo bili jedina parlamentarna stranka koja se aktivno zalagala protiv mjera štednje.

Kako se “stezanje kaiša” tvrdoglavo nastavilo, oni su osvojili 43,9 odsto glasova već 1933, te brzo zatim formirali svoju vlastitu vladu. To je bio kraj mjera štednje u najvećoj ekonomiji kontinentalne Europe, ali također kraj i miru te poštivanju drukčijatosti na kontinentu. 

Na drugom je kraju našeg planeta, istodobno japanska vlada provodila mjere štednje, možda pedantnije i predanije no bilo tko drugi. No, 1932. arhitekt japanskog programa štednje, ministar financija Inoue ubijen je u atentatu. Između 1932. i 1936. Japan će očajnički eksperimentirati sa različitim civilnim vladama uz provedbu mlakih i neuvjerljivih mjera liberalnog gospodarstva. Konačno je 1936. građanska vlada posustala, mimo tačke oporavka, te time praktično otvorila put tihom puču od strane imperijalne vojne hunte. Odgođeno/kasno riješenje je uvijek loše riješenje: izlaz iz štednjom uzrokovane recesije pronađen je u ubrzanoj japanskoj militarizaciji i ekspanzionizmu – oboje što su lokalne privredne elite u svom očaju konačno prihvatile.

U svom rasvjetljavajućem uradku Zašto je loša ideja osvojila Zapad – Zabluda štednje (Why a Bad Idea Won Over the West – the Austerity Delusion), Mark Blyth posve ispravno zaključuje: “Bješe to štednja, a ne inflacija, što je svijetu donijelo nacional-socijalizam i Hitlera.” Kada se četiri najveća svijetska gospodarstva usrdno trude da sasjeku svoju racionalu ka održivom rastu i privrednom bujanju – i sva četiri to rade u isto vrijeme, rezultat jednostavno ne može izostati. A to je bilo bolno skupljanje, rigidni protekcionizam, spirala nasilja, minhenska kapitulacija, i jasan triumf gvozdene pesnice najcrnjeg fašizma.
Sutra nikada ne umire, ali niti laže

Unatoč stalnom medijskom bombardiranju s kataklizmičnim naslovima, pitanje nije šta će se dogoditi sa eurom ili bilo kojim drugim društveno-gospodarskim i političkim instrumentom. Pravo pitanje je šta će se dogoditi sa nama – jer sredstva su uvijek promjenjiva i mnoga, ali cilj ostaje samo jedan: samoostvarenje društva u cjelini.

Doista, razlika između dijalektične i ciklične historije je linija između uspjeha i propasti: kasniji Lisabon (ugovor) ne bi trebao zamijeniti već dopuniti prethodni Lisabon (strategiju). To navodim i predviđujuće i propisujuće: ili status quo egoizma, konzumerizma i eskapizma, ili pak koncept socijalnog dinamizma koji se zasniva na širokoj sveparticipativnoj bazi. Spoznati ih i odgovoriti potrebama uvijek je bilo u našemu domenu, ali za nahraniti pohlepu niti jedno bogatstvo nikada neće biti dovoljno. Povratak Lisabonskoj strategiji i ponovno uvođenje njenih sadržaja nije samo strateška mogućnost Europe, već i njena velika generacijska i historijska obveza. Ili, kako je Monnet jednom objasnio ovu logiku nužnosti: “Krize su veliki ujedinitelji!”

Preko 100 miliona Europljana dodiruje prag bijede, te su stope funkcionalne nepismenosti, samoubojstava, ekstremizma i zlorabe droga u anlarmantnom porastu. Broj nezaposlenih, te nedovoljno ili premalo plaćenih/siromašnih radnika stalno raste.
Europska unija kao zajednica socijalne skrbi ili generacijskog ratovanja;  kontinent ekonomija povezanih dugovima ili pak zajednica zasnovana na znanju? Je li na vlasti grabežljiva generacija?

Iskupljenje Europe leži u reafirmaciji Lisabonske strategije iz 2000. godine, desetogodišnjeg plana razvoja koji je fokusiran na inovacijama, mobilnosti i obrazovanju, socijalnoj, ekonomskoj i ekološkoj obnovi. U suprotnom će se generacijsko ratovanje pridružiti klasnim i etničkim sukobima kao glavnim linijama razdvajanja društava Europske unije uronjene u duboku krizu.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi