Sa fra Dragom Bojićem bio bi zadovoljan i papa Franjo

Piše: Anesa Agović

U Zemaljskom muzeju je 13. oktobra promovirana knjiga bosanskog franjevca, teologa i publiciste fra Drage Bojića Zlato i tamjan: Kritički osvrti na politiku i religiju. O knjizi su govorili ugledni profesori Univerziteta u Sarajevu, Nerzuk Ćurak, Dino Abazović, Nenad Veličković, te publicista, novinar i advokat Senad Pećanin
Knjiga Drage Bojića se sastoji od izabranih tekstova i intervjua, objavljenih od 2010. do 2016. godine u različitim štampanim i digitalnim medijima, raspoređenih u tri dijela: 1. Politika: Nehumano i bez etike; 2. Religija: Protuvjerski i bez solidarnosti i 3. Samo/kritički i do istine.

Odan Isusovom nauku

Nenad Veličković je, završavajući svoje izlaganje, rekao da nakon čitanja knjige Drage Bojića i oni koji nisu vjernici, dolaze u iskušenje da to postanu: “Vrlo lako sam mogao čitati ovu knjigu na način da se ona mene štošta tiče, a to je da stavim cijeli angažman koji ova knjiga nosi u svoj kontekst, bez obzira da li sam vjernik ili ne – šta danas može jedan univerzitetski profesor ili univerzitetski radnik, šta može da uradi unutar univerziteta i dokle njegova sloboda ide, te da to može da uradi na način kako je to Drago uradio.”

Nerzuk Ćurak smatra da je Bojić ostao iskonski odan Isusovom nauku, što znači boriti se sa svim što je zlo u naše vrijeme, na načine koji nam stoje na raspolaganju. Takođe smatra da je važno da knjiga Drage Bojića dolazi u vrijeme kada se i red iz kojeg dolazi Bojić, red Bosanskih franjevaca, posljednjih godina umorio se od sopstvene iluzije o Bosni i Hercegovini.

Ćurak: “Nije dovoljno, kako to na jednom mjestu kaže njemački teolog Bonhoeffer, skupljati mrtve po cesti koje luđak pobije automobilom, treba zaustaviti luđaka. U našem bosanskohercegovačkom slučaju i uopće na ovim prostorima, ima puno luđaka, od političara do vjerskih službenika, i ta borba može izgledati uzaludna, ali se od nje ne smije odustati. Najvažnije je da se ne naviknemo na patologiju normalnosti i Drago Bojić sa svojom knjigom nas upravo na to poziva”
Govoreći o knjizi, između ostalog je naveo: “Kada u javni prostor dolaze ljudi iz crkve bio bi demokratski red da u taj prostor izlaze kao umjetnici, da prihvate razgovor sa drugim pogledima na svijest bez apriornog računjanja na snagu institucije. Nažalost, takvih ljudi je malo, a jedan od takvih je Drago Bojić. Zbog mnogo čega što se dešava unutar religijskih zajednica, ljudi koji su iskreno odani Bogu, a dolaze iz tih zajednica, suočeni su, ili su čak primorani, da sumnja bude jedan od načina njihove vjere. Drago Bojić je na neki način natjeran i motiviran da sumnja bude jedan od načina vjere. Sumnja u što? Sumnja da je vjera ono što se prodaje kao vjera sa raznih oltara moći, itd.”

Po Ćurku kroz knjigu se proteže moralni imperativ autora, uvjerenje da pripadnost bilo kakvoj instituciji ne može biti razlog da čovjek prestane biti snažna, angažirana individua, koja je rukovođena kriterijem istine. Podsjećajući na nesreću u kojoj su u Sarajevu stradale dvije nedužne djevojke, Ćurak je istakao: “Nije dovoljno, kako to na jednom mjestu kaže njemački teolog Bonhoeffer, skupljati mrtve po cesti koje luđak pobije automobilom, treba zaustaviti luđaka. U našem bosanskohercegovačkom slučaju i uopće na ovim prostorima, ima puno luđaka, od političara do vjerskih službenika, i ta borba može izgledati uzaludna, ali se od nje ne smije odustati. Najvažnije je da se ne naviknemo na patologiju normalnosti i Drago Bojić sa svojom knjigom nas upravo na to poziva.”

Pećanin: “U ovakvom ambijentu, ovakvog društva, ljudi poput Drage Bojića su rijetki i zlata vrijedni. Nekako sam uvjeren, ma koliko pretenciozno bilo iskazati, da bi sa fra Dragom bio vrlo zadovoljan i sam papa Franjo, kako zbog načina kako vjeru svjedoče i jedan i drugi, tako i zbog činjenice da bi se među mnogim vjerskim liderima u Bosni i Hercegovini, pa i katoličkim, papa osjećao užasno usamljenim”
Senad Pećanin je istakao da se dragocjenost knjige krije u više razloga, a najprije u tome što njen autor svojim javnim angažmanom svjedoči o neprekinutom kontinuitetu časnog, humanističkog angažmana franjevaca iz reda Bosne Srebrene, koji u Bosni počinje 1291. godine. Knjiga je, po njemu, dragocjena i zato što fra Drago Bojić u tekstovima u svojoj knjizi ne nudi odgovore na sve probleme “koji našu državu i društvo već decenijama drže na začelju evropskih zemalja”: “Bojić u svojoj knjizi nudi uzrok, porijeklo ogromne većine zala, kojima je impregnirana naša bosanskohercegovačka stvarnost. Kada čovjek čita ono što fra Drago govori i piše, onda dođe do zaključka da bi skoro mogao postati iskreni vjernik. U ovakvom ambijentu, ovakvog društva, ljudi poput Drage Bojića su rijetki i zlata vrijedni. Nekako sam uvjeren, ma koliko pretenciozno bilo iskazati, da bi sa fra Dragom bio vrlo zadovoljan i sam papa Franjo, kako zbog načina kako vjeru svjedoče i jedan i drugi, tako i zbog činjenice da bi se među mnogim vjerskim liderima u Bosni i Hercegovini, pa i katoličkim, papa osjećao užasno usamljenim.”

Suprotstavljanje šutnji

Za razliku od većine drugih mladih teologa koji se kriju iza “plašta nevinosti” i sa povlaštenog mjesta govore, pretvarajući tu svoju nevinost u specifičnu slatkorječivost, Bojić se, kako je istakao Dino Abazović, nije zagrnuo tim teološkim plaštom nevinosti, već “potencira pitanje socijalne pravde, za kojima ova Zemlja vapi”.

Abazović: “Poziv Drage Bojića za socijalnom pravdom i socijalnom osjetljivošću, naprosto želimo čuti sa oltara, sa mihraba, na hutbama, na misama, na propovijedima. A Bojić se toj šutnji ovim tekstovima suprostavlja, jače nego bilo koji teolog posljednjih 20 godina”
fra Drago Bojić
U nastavku je citirao Bojića: “Ako ovu tešku problematiku svedemo na bosanskohercegovačke i ex-jugoslovenske prostore, očito je da su se religijske zajednice u posljednjih dvadeset godina, otkako su dobile pravo javnosti neuporedivo više bavile pitanjima dnevne politike, lamentiranjem nad vlastitim žrtvama, borbom protiv svjetonazorskih neprijatelja (komunista), a ponajmanje socijalnom osjetljivošću, iako i ovdje valja istaknuti da su mnogi svećenici i u ratu i nakon rata dijelili sudbinu svojih vjernika – njihovu patnju, bijedu i siromaštvo. Ono međutim u čemu zakazuju današnje religijske zajednice uopće, pa tako i predstavnici Katoličke crkve, jest ozbiljnija i temeljitija kritika političkih i ekonomskih centara moći koji su izravno odgovorni za siromaštvo. Svojom šutnjom podržavaju izrabljivačke neokapitalističke politike, kriminalne privatizacije, kršenje radničkih prava i često se daju ušutjeti donacijama, nekad i krvarinom.”

Abazović je istakao kako “taj poziv Drage Bojića za socijalnom pravdom i socijalnom osjetljivošću, naprosto želimo čuti sa oltara, sa mihraba, na hutbama, na misama, na propovijedima. A Bojić se toj šutnji ovim tekstovima suprostavlja, jače nego bilo koji teolog posljednjih 20 godina.”
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi